Jutarni List

Syndicate content
RSS latest articles feed for: jutarnjiList, and section: Front Page.
Updated: 8 min 26 sek od tega

UŠMINKANE ŠNENOKLE: Povratak u djetinjstvo dobro poznatim okusima!

Sob, 20/10/2018 - 08:30

Najvažnije ih je dobro rashladiti. Zato budite karakter i nemojte dežurati pred frižiderom dok se ne ohlade. Možete ih i malo ušminkati s malo kardamoma, a odmah će živnuti i ako ih pospete s malo sjeckanih pistacija.

Trebat će vam:

5 jaja
5 žlica šećera
1 žlica oštrog brašna
1 l mlijeka
1 štapić vanilije

snenokle vid 1.jpg 

Priprema:

Žumanjke sa šećerom pjenasto izmiješajte i dodajte brašno. Bjelanjke istucite u čvrst snijeg.

U mlijeko stavite razrezani štapić vanilije i pustite da zakuha. Zatim mlijeko maknite sa štednjaka, izvadite štapić vanilije i stavljajte u njega žlicom oblikovani snijeg od bjelanjaka. Vratite posudu opet na vatru, ali samo toliko da žličnjaci počnu kipjeti. Brzo ih okrenite na drugu stranu te ih nakon nekoliko sekundi izvadite i stavljajte u dublju zdjelu ili nekoliko manjih. Ponovite postupak dok ne skuhate sve žličnjake.

U smjesu od žumanjaka postepeno dodajte malo vrućeg mlijeka, dobro izmiješajte, a zatim ga ulijte u preostalo kipuće mlijeko. Kuhajte na umjerenoj vatri 3 do 5 minuta uz neprestano miješanje dok se krema ne zgusne. Nastavite miješati kako bi kremu malo rashladili.

Prelijte je preko žličnjaka od bjelanjaka i ostavite u hladnjaku da se dobro ohladi.

 

Izvor recepta: *ispeglali smo zanat pripreme šnenokli u Kuhaoni

Kategorije: Hrvaška

ANTE TOMIĆ Drhtite, bijednici, ministar financija smislio je užasne kazne 

20 min 28 sek ago

Ako smijem skromno predložiti, Ministarstvo financija moglo bi donijeti propis da se za porezni prijestup do dvije kune zaplijeni sva pokretna i nepokretna imovina trgovačkog društva, a odgovornoj osobi izvadi oko. Otkriju li kojemu ugostitelju u blagajni pedeset lipa viška, valjalo bi ga kazniti šišanjem do glave i dvije stotine udaraca volovskom žilom, a za teže prekršaje drskom lopovu bi, po redu, čupali nokte, rezali ruke i noge, objesili ga na glavnom gradskom trgu, zakopali u mravinjak, spalili na lomači, raščetvorili konjima, zaklali mu prvorođenog sina, prodali kćeri u ropstvo i sodomizirali ga pumpom za bicikl.

Ali ne sumnjam da su se marljivi poreznici i carinici svega ovoga i bez mene sjetili. Posljednjih dana kruže zemljom kao strvinari oko ugibajuće živine i zatvaraju lokale zbog prekršaja čija vrijednost obično ne prelazi vrijednost paketića žvaka, a ministar Zdravko Marić najavljuje još okrutnije propise, većim dijelom očito nadahnute zakonima babilonskog vladara Hamurabija, klinastim pismom uklesanim u jednoj glatkoj crnoj stijeni hiljadu i sedamsto godina prije Krista. Teško je ustvari to više i nazivati poreznim pravom, ponašanje naših financijskih vlasti više nekako pripada medicinskoj znanosti, pobliže psihijatriji, sasvim konkretno: sadističkom poremećaju. Drhtite, bijednici, ministar financija spremio je užasne kazne za sve Hrvate koji se nisu sjetili upisati u HDZ i zaposliti u županijskom uredu za češanje guzice ili makar imali pameti da pobjegnu u Njemačku. Hamurabi Zdravko ošinut će do jednog idiota koji je odlučio okušati svoju poslovnu vještinu i sreću na domaćoj tržišnoj utakmici, usprkos upozorenju kako to nema nikakve veze s vještinom i srećom jer su sve domaće tržišne utakmice prodane i namještene.

Slučaj iz Koprivnice, gdje je pečatom Ministarstva zatvorena jedna cvjećarnica, nakon što je poreznik podlo šmugnuo prije nego mu je žena štampala račun od deset kuna za jednu margaritu, osobito je potresan. Ako je to najbolje što može ova država, uništavati obrte za iznuđeni prekršaj od deset kuna, za jedan jedini usrani cvijet, ako smo to hiljadu godina sanjali, ako su zbog toga u blatu umirali naši najbolji sinovi, za vodstvo države, od najbeznačajnijeg općinskog referenta u provinciji do premijera i predsjednice, imam samo dvije riječi: ubijte se. Takvi nesposobni, glupi i pokvareni ne zaslužujete živjeti. Ni vi ni država.

Takvo maltretiranje bespomoćnih, nejakih, poduzetničke boranije koja preživljava slažući nekakve uboge buketiće prvopričesnicama i pogrebne vijence voljenima i neprežaljenima, a nakon podmirenja svih troškova jedva jednu plaću sama sebi može isplatiti, zaista je posramljujuće. Ne možete se nego ražalostiti nad ministrom financija koji je napokon našao neprijatelja u svojoj kategoriji. Primjerenog njegovom uzrastu. Nakon progona cvjećarica malešnome Zdravku Mariću preostaje samo sakriti se u grmlje kod vrtića i šamarati dječicu.

Smiješno je i tužno u isti tren. Slaba je država krupnim lupežima dobrohotno pustila da sve razgrabe. Dok je Ivica Todorić otimao državna poduzeća, zemljišta i poljoprivredne poticaje i za milijune u ozbiljnoj valuti varao i dobavljače i poreznike, nepokolebljivog poštenjaka niste mogli ni čuti ni vidjeti. Uplašeno je izvirivao ispod pečurke. Razdragano je pljeskao i široko se cerekao bijelim gebisom kad je Todorić dobivao nagrade bezbrojne Gospodarske komore, počasne doktorate ekonomskih fakulteta, diplome humanitarnih organizacija, plakete sportskih društava i zahvalnice svih saveza slijepih i slabovidnih, spremno je sudjelovao u jednoj užasnoj laži koja je cijelu zemlju gotovo otjerala u stečaj, koja ustvari još uvijek može zemlju otjerati u stečaj, ako nas on sam, Zdravko Marić, u posljednji čas ne spasi utjerivanjem trideset sedam kuna i jedanaest lipa poreznog duga jednog postolara. Prosperitet Hrvatske ovisi o hapšenju jednoga koji u pet kvadrata pljesnivog i polumračnog podrumskog lokala na Kustošiji tutkalom lijepi štikle, a izvidima i radnjama je nesumnjivo utvrđeno kako svaku treću štiklu ne prijavljuje u poslovnim knjigama.

Taj bezobrazluk novim će poreznim zakonom uskoro biti herojski iskorijenjen. Po najavama, manjak već i jedne kune u blagajni proglasit će teškim financijskim prekršajem. Ali to se, naravno, odnosi samo na privatne poduzetnike. Ako je tkogod napravio manjak u gradskoj blagajni, poput nenadmašnog imbecila iz Đakova, koji je misterioznom Johnu Smithu iz Velike Britanije, ne pitajući ni zašto ni kako, mrtav hladan uplatio pedeset hiljada eura, to se ne konta kao prekršaj. Pa ni za gubitak u županijskoj blagajni, ako je tkogod, na primjer, ustupio koncesiju na pomorsko dobro lakoumnom nećaku Željka Keruma, nitko neće krivično odgovarati.

Napokon, tu je i državna blagajna. Negdje u svijetu vjerojatno postoje nekakvi superiorni financijski forenzičari koji bi znali točno u lipu utvrditi koliko je štete napravio svaki premijer i ministar u posljednjih dvadeset pet godina. Svaku njihovu glupost i lijenost, svaki kukavičluk, svaki lopovluk da pažljivo odvagnu, pošteno izračunaju i donesu naposljetku rješenje: “Gospodine Mariću, vašim smo lošim odlukama oštećeni za ovaj iznos. Izvolite ga u idućih četrnaest dana uplatiti u proračun Republike Hrvatske ili ćemo, u suprotnom, napraviti ovrhu vaše imovine. Žalba ne odgađa izvršenje rješenja”. Ne bi to zaista bilo ni trun pravednije ni nepravednije od svinjarija koje službenici Ministarstva financija posljednjih dana rade cvjećaricama.

Kategorije: Hrvaška

PARKIRAO AUTO, KAZNE STIŽU, ALI NITKO GA NE SMIJE MAKNUTI!? Evo što o bizarnoj situaciji u Splitu kažu nadležni: 'Takvi su gradski propisi...'

29 min 29 sek ago

Ovo ima samo u Splitu – tim bi se riječima ukratko mogla opisati situacija s vozilom koje je već duže od mjesec i pol parkirano uz Ulicu Domovinskog rata i na kojem su ostavljene brojne kazne, no nitko ga ne miče, piše Slobodna Dalmacija.

Riječ je o parkiralištu pod naplatom, u blizini središnje splitske poslovnice Raiffeisen banke, gdje hyundai coupe zauzima zlata vrijedan prostor, a o dugom boravku automobila na tom mjestu svjedoče i nagomilane kazne koje su radnici "Split parkinga" zataknuli ispod brisača. Na vozilu koje ima registracijsku oznaku, osim brojnih kazni, nataložilo se i lišće, ukratko – vidi se da se ne miče. Ni milimetar.

auto1.jpg 

Gume nisu izdušene, ali taj hyundai zauzima parkirališno mjesto, u gradu koji oskudijeva prostorima za smještaj vozila. Do kada će ovo vozilo ovdje stajati? Zašto se auto ne miče? Što radi pauk služba "Split parkinga"? Sve to su najčešća pitanja nezadovoljnih građana kojima ovo vozilo bode oči.

auto3.jpg 

U pauk službi su nam kazali da nalog za micanje vozila može dati samo Prometno redarstvo. Dežurni službenik na telefonu Prometnog redarstva ljubazno nam je kazao da oni uredno parkirano vozilo ne smiju micati, niti zbog nezadovoljnih građana zvati pauk službu.

– Za to vozilo je nadležan "Split parking", dokle god je uredno parkiran i registriran – istaknuo je naš sugovornik.

Ostalo nam je, dakle, da nazovemo "Split parking". Iznenadio nas je odgovor Marka Bartulića, direktora te gradske tvrtke.

– Ni mi ne možemo maknuti to auto, dokle god ima tablice i dok je registrirano.

Ali, vidi se da se automobil uopće ne miče?

– Vjerujem, ali postojeći gradski propisi nemaju vremensko ograničenje za parkiranje vozila koja ne ometaju promet. Kazne će vlasniku vozila doći, u to budite sigurni – kazao je Bartulić.

auto2.jpg 

I do kada će taj auto na taj način smjeti biti parkiran?

– Dokle god bude registriran. A ne bude li plaćao kazne, vlasniku ćemo "sjesti" na račun s ovrhama. Ponavljam, takvi su gradski propisi, i oni nam ne daju mogućnost dizati automobile dokle god su ispunjeni uvjeti koje sam kazao – dodao je direktor.

To je dakle, jedna od svakodnevnih priča iz grada s manjkom parkirališnih mjesta. U kojem možete parkirati auto, uredno čekati da vam dođu kazne, pa pisati prigovore, zatim čekati da vam sjednu ovrhe, i stenjati s tim kaznama (ili pak ne, ako imate novca da ih bez problema istrpite).

I u svemu, nije vas briga što vaši sugrađani nemaju dovoljno mjesta za parkiranje. A što ako je vlasnik, ne daj Bože, preminuo ili je teško obolio? Ništa. Dokle god je auto registriran, piše Slobodna Dalmacija.

Kategorije: Hrvaška

POSTAVILI ULTIMATUM STUDENTIMA Moraju potpisati da će sami platiti gotovo 10.000 kuna školarine

37 min 56 sek ago

Potpišite izjavu kojom se obvezujete da ćete sami platiti troškove školarine ako nam Ministarstvo obrazovanja ne podmiri troškove ili ne možete upisati studij - ultimatum je to koji je Akademija likovnih umjetnosti postavila svojim studentima pri upisu koji su u tijeku.

- Među brojne prijavnice i ugovore o studiranju i zaštiti podataka umetnuta nam je i izjava koja ni ne izgleda vjerodostojno kao pravni dokument. Sada su završili zadnji ispiti i valjda su računali na to da studenti žele samo što brže riješiti upis pa da će sve potpisati bez razmišljanja i čitanja, a oni će se na taj način financijski osigurati.

Traže pomoć

Kada smo otišli u referadu po objašnjenje o tom dokumentu, rekli su nam da to moramo potpisati ako se želimo upisati - ispričao nam je Karlo Ris, član Studentskog zbora ALU. Navodno je čak 70 posto studenata ALU-a odbilo potpisati izjavu u kojoj stoji: “Ovime izjavljujem da ću u slučaju nepodmirenih troškova participacije školarine za akademsku godinu 2018./2019. od strane Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta na poziv Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu istu podmiriti osobno sukladno Odluci Vlade RH i Odluke ALU”.

- Nepotpisivanjem riskiramo godinu jer se nismo upisali, ali riskiramo i plaćanje pune školarine od 9600 kuna plus 800 kuna za materijale, što si ne možemo priuštiti jer većina nas ionako radi studentske poslove da bi imali za život - objasnio je Ris, dodajući da su se studenti za pomoć obratili odvjetnicima studentskoj pravobraniteljici i predsjedniku Studentskog zbora, a svi su ih savjetovali da ni u kojem slučaju ne potpisuju spornu izjavu.

tttt.jpg 

Pritisak

- Pogrešno je navedeno samo ime ministarstva i nigdje nije eksplicitno objašnjeno na koje odluke se pozivaju i na temelju čega donose svoju odluku - rekao nam je Nediljko Jerković, predsjednik Studentskog zbora Sveučilišta u Zagrebu, koji je i sam poslao dopise svim relevantnim institucijama kako bi se problem riješio bez ikakvih posljedica po studente.

Što će biti sa studentima koji ne potpišu spornu izjavu, upitali smo i samog dekana Akademije Aleksandra Battistu Ilića.

- Naš prioritet su uvijek studenti. Ova je izjava mehanizam pritiska i iako se čini da pritišćemo studente, zapravo pritišćemo državu. ALU je konstantno na rubu poslovanja, a ako država ne pokrije trošak školarina, mi ćemo bankrotirati - rekao je dekan Battista Ilić, naglasivši da je svjestan da se studentima ovaj postupak može činiti neugodnim, no, kaže, jednako je neugodno voditi instituciju za koju nadležni financijer ne želi osigurati troškove.

- Studenti su tu zaštićeni jer se oni mogu pozvati na Ustav i podići tužbu, a ja ne mogu ništa jer država financira studenta, a ne instituciju, osim plaća djelatnicima. Država se obvezala na besplatno školovanje i sada je upitna subvencija, no ALU ne može snositi ulogu države. Mi od tih školarina plaćamo hladni pogon, odnosno struju, plin i ostalo jer, za razliku od drugih fakulteta, ALU nema druge izvore prihoda - objasnio je Battista Ilić.

Hoće li biti sredstava za pokrivanje troškova studentskih školarina, pitali smo nadležno ministarstvo. “Prijedlog odluke o programskom financiranju, koji uključuje i subvenciju školarina, pripremljen je i poslan za sjednicu Vlade krajem srpnja. Odluka treba biti donesena do kraja rujna”, stoji u pisanom odgovoru, a kada će potpisivanje spomenute odluke o programskom financiranju biti na dnevnom redu Vlade, do završetka ovog izdanja nismo dobili povratnu informaciju.

Kategorije: Hrvaška

SKUP VISOKOG RIZIKA Zbog demonstracija Đakić seli Hvidrine igre iz Vukovara?

1 ura 9 min ago

Sportske igre Hvidre, koje se trebaju održati od 12. do 14. listopada u Vukovaru, u vrijeme kad je gradonačelnik Ivan Penava najavio prosvjed protiv institucija zbog nerješavanja ratnih zločina, mogle bi biti odgođene ili preseljene u drugi grad.

Takva se informacija, naime, već nekoliko dana spominje u braniteljskim krugovima. A da bi priča mogla krenuti u tom smjeru, dalo se zaključiti i iz onoga što je predsjednik Hvidre i HDZ-ov saborski zastupnik Josip Đakić rekao u četvrtak nakon sastanka kod ministra Tome Medveda.

Đakić je, naime, nakon sastanka na kojem je bio i Penava na novinarske upite hoće li se Hvidra pridružiti prosvjedu odgovorio: - Zasad ne.

- S obzirom na to da dovodimo 1200 ljudi, odgovorni smo i ozbiljni za to što će i kako biti. Ne želimo da pripadnici Hvidre budu uključeni u procese nekih koji žele iskoristiti žrtvu. Još ćemo saslušati što o svemu ima reći Državno odvjetništvo, a onda ćemo donijeti odluku i o tome hoće li Hvidra uopće imati svoje igre u Vukovaru. Odlučit ćemo nakon još jednog sastanka - rekao je u četvrtak Đakić.

Doznajemo kako je moguće da se igre ponovno održe u Makarskoj kao i prošle godine, iako je u opciji još nekoliko dalmatinskih gradova. Konačna odluka o tome navodno će biti donesena sljedeći tjedan na sastanku Glavnog odbora Hvidre. Spomenimo i da neke od Hvidrinih podružnica, kako su nam rekli, ne dijele stav svog čelnika Josipa Đakića kad je riječ o prosvjedu u Vukovaru.

Razmišlja li čelništvo Hvidre doista o promjeni lokacije sportskih igara ili se radi o još jednom pritisku na gradonačelnika Penavu s obzirom na to da jedan takav događaj u kratko vrijeme nije lako organizirati i “premjestiti”, tek će se vidjeti.

Kategorije: Hrvaška

MILJENKO JERGOVIĆ Priča o 1947. godini, kada je u Švedskoj izumljen povijesni revizionizam

1 ura 15 min ago

Elisabeth Åsbrink (1965.) švedska novinarka i književnica, radila je kao urednica i reporterka SVT (švedske javne televizije, financirane pretplatom koju i tamo plaćaju svi vlasnici televizora), redovito piše za Dagens Nyheter (dnevne novine koje se prodaju u prosječnih 282.000 primjeraka; Švedska je, inače, zemlja od desetak milijuna stanovnika). U svojim se knjigama i istraživanjima bavi temama individualnih i kolektivnih sjećanja, savjesti, identiteta, odgovornosti i potisnutih i zatajenih epizoda iz bliže švedske povijesti.

Tako je, recimo, osnivača koncerna IKEA Ingvara Kamprada razotkrila kao vjernog sljedbenika Pera Engdahla, osnivača i vođe “Sverige Fascistiska Kamporganisation”, Švedske fašističke borbene organizacije, koji je još 1944, u neutralnoj Švedskoj, radio za Nijemce i o Hitleru govorio kao o “od Boga izabranom spasitelju Europe”. To je otkriće naročito zanimljivo zbog stanovitih datumskih poklapanja: godine 1943, aktivni Engdahlov i Hitlerov sljedbenik Ingvar Kamprad osniva tvrtku IKEA, čiji koncept postepeno razvija, uzdižući ga do svojevrsne ideologije svakodnevice.

Tko bi se poželio malo pozabaviti Kampradovom idejom o namještaju za obične ljude, koji doma montiraju isti ti obični ljudi i kojim si stvaraju iluziju života u prostoru rezerviranom za mnogo bogatiji svijet, pa je još i usporediti s ideologijom svakodnevice u Trećem Reichu, mogao bi doći do vrlo zanimljivih zaključaka. Ali, naravno, Elisabeth Åsbrink nije se time bavila: ona je kao odgovorna i slobodna građanka, a onda kao novinarka i spisateljica, predočila Šveđanima istinu o jednom od najznačajnijih, tada živih Šveđana (Kamprad je umro u siječnju ove godine), ne brinući se što time ugrožava rad jednoga privatnog koncerna, nego i udara u temelje švedske gospodarske sigurnosti.

Od svibnja prošle godine Åsbrink je predsjednica švedskog PEN-a koji se, za razliku od istoimenih udruga građana u Hrvatskoj i diljem polutotalitarne istočne Europe i Balkana, vrlo ozbiljno bavi i ljudskim pravima, i slobodom izražavanja, i autonomijom književnoga i novinarskog djelovanja.

Ali ona ni po naravi svoga djelovanja ni po svome pozvanju, te što je najvažnije ni po svome izvornom talentu, nije aktivistkinja. Čak bi se moglo reći i da nije angažirana novinarka. Sve što Elisabeth Åsbrink piše, sve po čemu kopa i što istražuje, ima veze sa sjećanjem, stvarnim, naslijeđenim, a onda i pretpostavljenim sjećanjima onih koji su umrli prije nego što su mogli ostaviti svjedočanstvo o sebi. Åsbrink je kći madžarskog Židova, preživjelog iz Holokausta, i veći se dio njezine porodične memorije raspršio nad Europom kao dim iz Auschwitza. Njena novinarska i književna istraživanja u osnovi su pokušaj stvaranja konteksta vlastitoj porodičnoj priči i svim svojim mrtvim i nestalim.

Knjigu koja se isto zove na svim jezicima na kojima će biti objavljena - “1947”, izvorno je objavila 2016. Dvije godine kasnije, u proljeće 2018, tiskana je i u srpskom prijevodu, kod Vladislava Bajca, u njegovoj Geopoetici (prijevod Spasa Ratković), u izvanredno zanimljivoj i važnoj biblioteci Intimna istorija. Knjiga se, na dvjestotinjak stranica i u desetak narativnih linija, bavi kalendarom događaja u 1947. godini, i predstavlja svojevrstan, vrlo koncentriran i snažno koncipiran, nonfikcionalni roman o jednoj godini. Na kraju knjige vrlo su pomno predočeni izvori na osnovu kojih je Åsbrink pisala svoje izvanredno dobro stilizirane medaljone, fragmente, priče u nastavcima.

Portretirajući 1947. ona pred naše oči dovodi stotine tisuća izluđenih židovskih izbjeglica koji tumaraju Europom, i spremni su apsolutno na sve, samo da se dokopaju Palestine. U drugoj, pak, liniji priče pratimo način na koji se razvija arapska i palestinska stvar, pod vodstvom tada neupitnog palestinskog vjerskog i svjetovnog vođe Muhameda Amina al-Huseinija, samoprozvanog jeruzalemskog muftije, Hitlerovog sljedbenika i propagandista, suosnivača i duhovnika pojedinih SS divizija. Treća, pak, linija prati krvavi, zločinački teror što ga u Palestini nad lokalnim stanovništvom provodi Irgun, predvođen budućim izraelskim premijerom i dobitnikom Nobelove nagrade za mir Menahemom Beginom.

U isto vrijeme, što prati sljedeća linija ove knjige, švedski nacistički vođa Per Engdahl vrlo slobodno i prilično javno, uz pomoć jednoga švedskog industrijalca, organizira mrežu skrbi i puteve spasa za naciste, SS oficire, Hitlerove suradnike, kolaboracioniste iz baltičkih zemalja i ostale potrebite, pa ih prevozi u Argentinu, dok u isto vrijeme s najistaknutijim europskim ekstremnim desničarima, neonacistima i neofašistima organizira kongres u Malmöu, gdje se kuju planovi o ujedinjenju bijele i kršćanske Europe i stvaranje europskog nacionalističkog kruga, u ime kojeg će se zanemariti partikularni, provincijalni, međusobno sukobljeni nacionalizmi.

Jedan od sudionika na kongresu je i Maurice Bardèche, esejist i kunsthistoričar, koji u srpnju 1947. objavljuje knjigu “Pisma Françoisu Mauriacu” u kojoj se okomljuje na francuski pokret otpora, kao i na suđenja i pogubljenja njemačkih kolaboracionista u Francuskoj. Višijevsku francusku vladu smatra jedinom legalnom i legitimnom, dok su De Gaulle i njegovi razbojnici i pobunjenici protiv legalne vlasti. Iste godine, povodom nirnberških suđenja, piše da se to sudi državnicima i vojnicima jedne male europske zemlje koja se tokom četiri godine herojski borila i branila od čitavog svijeta, i čiji je jedini zločin to što su izgubili rat. Bardèche tvrdi da su svi dokazi o istrebljenju Židova lažni, da su Židovi u logorima stradavali od gladi i bolesti - uzrokovanih agresivnim ratom što su ga saveznici vodili protiv Njemačke - te da su logori služili ne samo tome da bijele kršćane i Nijemce zaštite od Židova, nego i da Židove zaštite od njihove osvete.

Svi službeni dokumenti o “konačnom rješenju”, piše on, svjedoče samo o zaključku da Židove treba preseliti iz Njemačke, i ništa drugo. Nikakvog ubijanja i uništenja nema. Pritom, oni su sami skrivili svoju sudbinu, jer su izdali Njemačku i Europu, jer su podržali Versajski mirovni ugovor i jer su podržali Sovjetski Savez. Jedine stvarne ratne zločine u Drugom svjetskom ratu počinili su saveznici kad su bombardirali Dresden i druge njemačke gradove. Najgnusnija laž su plinske komore, one su, kaže Bardèche, “služile samo za dezinfekciju zatvorenika”. “Ja ne branim Nijemce. Branim istinu”, kliče Maurice Bardèche, i te 1947. godine utemeljuje povijesni revizionizam, koji do danas nije evoluirao ni u svojim argumentima, ni u načinu na koji se iznosi. Razlika je samo u tome što u jednoj malenoj europskoj zemlji postoji danas javna televizija, financirana pretplatom i nadzirana od vladajućih političara, koja širi i propagira isto ono što je 1947. ustvrdio Maurice Bardèche.

Elisabeth Åsbrink u “1947” prati i životnu priču velikoga, prevratnoga džez muzičara i kompozitora Theloniousa Monka, američko tumaranje i zaljubljivanje Simone de Beauvoir, otočki život Georgea Orwella i nastanak njegove najpoznatije i najvažnije knjige, romana “1984”, nastanak organizacije Muslimanska braća u Egiptu, proces rađanja države Izrael, sudbinu izbjegle njemačke pjesnikinje Nelly Sachs u Švedskoj i pjesnika Paula Celana u Europi… Kako, nakon iskustva Holokausta, biti Židov i pjesnik, kojem je njemački jezik njegove poezije i književnosti? Sve je to, i još koješta drugo, ova neobična knjiga, koju u jednom trenutku, poput intermezza, ili provale stvarnosti u povijest, na desetak ili više stranica prekine Elisabethina priča o ocu i o njegovima, o jednom privatnom porodičnom Holokaustu.

Kada je njoj bilo devet godina, otac je, strahujući da mu se nešto ne dogodi, na pisaćoj mašini otkucao i u bankovni sef zaključao pismo koje se u slučaju njegove smrti treba uručiti jedinom njegovom djetetu. Pismo od devetnaest redaka, osamnaest redaka očinske ljubavi, “poslednji, devetnaesti, sastoji se od samo jedne rečenice, koja je upozorenje”. Ta rečenica, zbog koje kao da je pismo i pisano, a u koju se na neki način sažima smisao ove knjige, možda i ukupnog novinarskog i književnog rada Elisabeth Åsbrink, glasi: “Nikad ne sažalijevaj samu sebe.”

Te godine rođen je povijesni revizionizam, započeo je arapsko-židovski sukob, koji traje sve do danas i dalje je od razrješenja nego što je ikad bio, udareni su temelji Islamske države i Ujedinjenih naroda, umnogome je začet svijet u kojem živimo danas. Ali nije to ono što ovu neveliku knjigu čini tako važnom. Književna ostvarenost i usmjerenost, mjera strasti i razuma, pravednost velikog novinarstva, i ovaj su put važniji od teme i od njezine famozne aktualnosti.

U redu je kupovati IKEA proizvode, ali s punom sviješću o njima i o ideologiji i ideologijama njihovog velikog tvorca. Način je to da ovladamo prošlošću, umjesto da prošlost ovlada nama.

Kategorije: Hrvaška

ZAŠTO OVIM LJUDIMA NE NAĐU MALO DEBLJE TRENERE? Manje stresno bi im bilo da ih muštraju kakvi njima slični: Ima trenera s trbuščićem koliko hoćeš!

1 ura 21 min ago

Temperature su i dalje ljetne, a programska shema žuti se više od lišća u zagrebačkom Maksimiru. Počela je, eto, i nova sezona “Života na vagi”, stvarnosnog uvoznog serijala koji očito ima sve više poklonika jer inače ne bi išao dalje, uz istu voditeljicu, grezu Marijanu Batinić, i uz iste trenere, suosjećajnu Sanju Žuljević i ozbiljnog šereta Marija Mlinarića.

Bilo kako bilo, hrvatski građani nisu u međuvremenu postali mršaviji, barem ne u prosjeku. Sudeći prema informacijama iz ove godine kojima raspolažu naše zdravstvene vlasti, među pet smo vodećih nacija u Europi po debljini. Prema nedavnom istraživanju, u jadranskoj regiji pretilo je 40 posto dječaka, a na kontinentu 31 posto djevojčica.

Ne znam kako bih uopće više nazvao osobe koje krasi iznimno prekomjerna tjelesna težina, ali očito je takvih eto sve više i više. A nema više stresna načina da pokušate smršavjeti, nego da se prijavite za ovakvo natjecanje. Istodobno, stres je, dakle, jedan od okidača za debljinu.

Ljudi pate pred kamerama, vježbaju, skaču, gone se i prevrću. Većinom mladi, ispod tridesete, čije je opće stanje toliko žalosno da ih zbilja gledam nerado.

Alen je u prvome tjednu smršavio gotovo 12 kilograma. Težio je više od 180 kilograma, a sad je spao na manje od 170 kilograma. Marijo je pak izgubio 10 kilograma. Posrijedi su dakle ljudi zamalo pa gigantskih proporcija. Prije stotinu godina vjerujem da u Hrvatskoj nije živjelo niti stotinu ljudi teških oko dvjesta kilograma. Kao da postajemo nova vrsta i kao da se ova emisija suprotstavlja nečemu što se zaustaviti ne može.

Ljudi su sve deblji i deblji, njihovo strpljenje sve tanje i tanje, a očekivanja sve veća i veća. Zatvoren krug iz kojega, bojim se, nema izlaza.

Ali ima televizijskog programa. Mario Mlinarić - nedostižan je uzor za svakoga vježbača, a kamoli za ove krafnaste ljude kojima je uspon na maksimirsku mogilu ravan usponu na Sljeme. Sanja Žuljević nedostižno je vitka, spretna i utrenirana. Tko nju slijedi, srce će mu stati.

Zašto ovim kandidatima ne bi ravnao netko manje spretan i isklesan? Što im ne nađu malko manje savršene trenere?

Među osamnaestero kandidata za “najvećeg gubitnika” nema ni jednoga tko bi i pomisliti mogao da ikad izgleda poput sad im dodijeljenih trenera. Manje stresno bi im bilo da ih muštraju kakvi njima sličniji naredbodavci: ima ih s trbuščićem koliko hoćeš! Naime, kao što sit gladnom ne vjeruje, ne vjerujem ni da mršav vjeruje debelome. Drži ga odgovornim za izgled i podcjenjuje ga. Sve dok jednoga dana debeli ne postanu većina…

Među kandidatima je samo jedna osoba iz ravne, zlatnim klasjem urešene Slavonije, iz Osijeka. Zar je moguće da se najplodniji kraj naše domovine toliko ispraznio da više nema dovoljno puka ni da popuni rijalitije? Ta u Slavoniji barem ne bi trebalo ne biti problema s prekomjernom tjelesnom težinom! Ili su zbilja svi utekli za Irsku, Njemačku, Austriju i Kanadu: i debeli, i mršavi i oni srednji?

Kategorije: Hrvaška

VIDEO: IRAN ZA KRVAVI NAPAD NA VOJNOJ PARADI OPTUŽIO AMERIKU I NJENE SAVEZNIKE PA ZAPRIJETIO 'Naš odgovor bit će strašan!'

2 uri 2 min ago

Iranski predsjednik Hasan Rohani obećao je "strašan" odgovor Irana zbog atentata na vojnu paradu na jugozapadu zemlje u kojem je ranije u subotu ubijeno najmanje 29 osoba, među njima civili, a za što iranske vlasti optužuju Sjedinjene Države i njihove saveznike.

U službenoj poruci sućuti iranski vrhovni vođa ajatolah Ali Hamenei rekao je da je taj atentat "nastavak konspiracije vlada regije, plaćenika Sjedinjenih Država koji pokušavaju sijati nesigurnost u našoj dragoj zemlji".

Napad je izveden u ozračju jakih napetosti između Irana i Sjedinjenih Država koje se spremaju početkom studenoga intenzivirati  gospodarske sankcije Iranu.

"Odgovor Islamske Republike na svaku prijetnju bit će strašan", naveo je Rohani u službenom priopćenju.

Napad je izveden  dan uoči odlaska Rohanija u New York na godišnju Opću skupštinu Ujedinjenih naroda.

2018-09-22T084926Z_184660379_RC1881645B70_RTRMADP_3_IRAN-MILITARY-ATTACK.jpg 

Cilj napada u kojem je drugih 57 osoba ranjeno, a neke od njih kritično bilo je postolje na kojem su se okupili iranski dužnosnici kako bi pratili godišnju ceremoniju obiježavanja početka Iransko-iračkog rata (1980. do 1988.).

Iranski, etnički arapski oporbeni pokret nazvan Nacionalni otpor Ahvaza preuzeo je odgovornost za napad. Sva četiri napadača su ubijena. Odgovornost je preuzela i Islamska država no nijedna grupacija nije dala dokaze za svoje tvrdnje.

Iranski ministar vanjskih poslova Mohamad Džavad Zarif optužio je za napad na Ahvaz teroriste koje novači, uvježbava i plaća strani režim. I Zarif je govorio da su teroristima pokrovitelji neke zemlje  iz regije i njihovi američki gospodari.

Čuvari Revolucije, iranska ideološka vojska optužila je napadače za povezanost s arapskom separatističkom skupinom koju podržava Saudijska Arabija.

U napadu su stradali i žene i djeca, prenijela je ranije agencija IRNA riječi neimenovanog izvora.

Iran

Optuženi su "tafkiri"

Videosnimka poslana iranskim medijima prikazuje vojnike koji puze po tlu dok netko puca u njihovom smjeru. Jedan muškarac uzima pušku i ustaje dok žene i djeca bježe kako bi spasili život.  Ovo krvoproliće velik je udarac sigurnosti Irana koji je relativno stabilna država u odnosu na susjedne arapske države u kojima vlada nasilje od 2011.

Državna televizija optužila je "tafkiri elemente", referirajući se na sunite. Pojam "tafkiri" muslimani koriste za one koje smatraju otpadnicima od prave vjere.

Ahvaz, grad u kojem se napad dogodio, centar je naftom bogate provincije Kuzestan koja je bila poprište arapskih prosvjeda u većinski šijitskom Iranu.

Glasnogovornik iranske vojske, brigarir-general Abolfazl Shekarchi za IRNA-u, istaknuo je da su napadači prošli obuku u dvije države Zaljeva i da su povezani sa Sjedinjenim Državama i Izraelom.

"Nisu pripadnici Daesha (Islamske države) ili drugih skupina koje se bore protiv iranskog islamskog sustava... nego su povezani sa SAD-om i Mossadom", rekao je referirajući se na izraelsku obavještajnu agenciju.

Iran2

Napetosti zbog nafte, sankcija, Sirije

Iran je u proteklim tjednima natuknuo da bi mogao poduzeti vojnu akciju u Perzijskom zaljevu kako bi blokirao izvoz nafte iz arapskih država i tako se osvetio za američke sankcije kojima je cilj zaustaviti iransku prodaju tog energenta.

Američki predsjednik Donald Trump u svibnju je odlučio povući SAD iz sporazum iz 2015. kojim je Teheran sa svjetskim silama dogovorio ograničavanje svog nuklearnog programa u zamjenu za ukidanje sankcija koje je Trump ove godine vratio.

Iranski predsjednik Hasan Rohani poručio je Trumpu da neće uspjeti u borbi protiv Irana, kao što to nije pošlo za rukom predsjedniku Iraka Sadamu Huseinu, referirajući se time na iračko-iranski rat.

Proteklih su se godina pogoršale i tenzije između Saudijske Arabije i Irana. Dvije države podržavaju suprotstavljene strane u ratovima u Siriji i Jemenu, kao i rivalske stranke u Iraku i Libanonu.

Napad na iransku vojsku rijedak je slučaj. Prošle godine je u prvom smrtonosnom napadu za koji je odgovornost preuzela Islamska država u toj zemlji u Teheranu poginulo 18 ljudi u parlamentu i mauzoleju ajatolaha Khomeinija, osnivača i prvog vrhovnog vođe Islamske republike.

Iran3

Kategorije: Hrvaška

NOVI DETALJI O STANJU DJEČAKA (3) KOJI JE PAO S DRUGOG KATA ZGRADE U ZAGREBU Liječnici: 'Hitno je operiran, iduća tri dana će biti kritična...'

2 uri 20 min ago

Strašna nesreća dogodila se danas na Trešnjevci nakon što je trogodišnji dječak pao s drugog kata zgrade u Ulici B. Adžije. Dječak je prevezen u Kliniku za dječje bolesti u Klaićevoj.

Radilo o teškim ozljedama glave i mozga, bio je nužan hitni kirurški zahvat. “Dječak je zasad stabiliziran, na respiratoru je i na liječenju u jedinici intenzivne skrbi”, rekao nam je dr. Miroslav Gjurašin, neurokirurg koji je obavio zahvat.

Uz ozljedu glave dječak ima i puknuće vratnog kralješka te nagnječenje plućnih krila. Dječak je pao danas oko 10.30h, nakon što se najvjerojatnije nagnuo kroz prozor.

Stanari zgrade kažu da je dječakov pad ublažila izbačena roleta na prvom katu koju je dječak probio i nakon toga pao.

Hitna pomoć je utvrdila da mališan i dalje ima puls te je podvrgnut operaciji. Liječnici kažu da će iduća tri dana za dječaka biti kritična.

Kategorije: Hrvaška

'TVOJE TIJELO, MOJA KUĆA' U Laubi se otvara izložba mladog zadarskog umjetnika Maria Javorana

2 uri 53 min ago

U Laubi - kući za ljude i umjetnost danas se otvara izložba crteža Maria Javorana – 'Tvoje tijelo moja kuća'.

Riječ je o mladom zadarskom slikaru koji studira na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Josipa Baće.

Crtežom dajem nadu čistoj neiskvarenoj ljubavi. Ako u realnosti ona zbilja ne postoji, onda svoje mjesto ne smije izgubiti u umjetnosti.”, kaže o svojem umjetničkom radu mladi likovnjak.

Na otvorenju izložbe govorio je književnik i dramski umjetnik Enes Kišević koji rad Maria Javorana opisuje na poetski zanimljiv način.

'Treba držati do svojega tijela jer da tijelo nije toliko značajno, nikada duša u njemu ne bi tražila svoju kuću. 'Tvoje tijelo – moja kuća', rekao bi Arsen Dedić, ali to bi isto mogla redi i duša jer duša ne može živjeti bez tijela, ni tijelo bez duše. Bez Baudelairea ne bi bilo Tina, bez Tina Arsena, a bez Arsena ne bi bilo ni ove diplomske izložbe Maria Javorana. Mi nismo vlasnici svojih života, mi smo samo provodnici kroz koje struji život.

Adam-i-Eva.jpg 

Hoćemo li od svojih tijela stvoriti glazbala ili oružje, ovisi o nama samima. Ali sam život, ma koliko ga mi pokušavali uništiti, ne ovisi o nama. Mario je toga itekako svjestan. Jer svakoga trenutka netko od nas može ostati bez pamćenja, može biti nepokretan – sveden samo na disanje i prazan pogled. Ali dodir neke drage ruke može nam vratiti takva osjećanja, da se putem tih osjećanja ponovno možemo svega sjetiti. Znajući za takvu nepredvidivost, Mario ono što je nevidljivo očima, potezom svoje ruke čini vidljivim. Svaki je njegov crtež uskrsnuće, i duše, i tijela. Evo, čujem kako mi jedna starica iz staračkog doma Svetoga Frane u Zadru, uskrsla Marijevom rukom, govori: Jako sam stara. Jako. Jako. Toliko stara da sam zaboravila kako se živi. Recite mi što je to život? Jako bih ga voljela vidjeti.

Rod-puntarski-resa-na-drači.jpg 

Vidite li onu sliku Ljubav u doba težaka? Vidite li onaj prst na desnoj ruci? Na ženskoj desnoj ruci koja vukući ribarsku mrežu dodiruje žilavu mušku ruku? Taj dodir, pun topline i nježnosti, dodir je samog života. Mario Javoran, zaista, svojim crtežima vraća nadu, nadu koja je toliko potrebna i današnjem svijetu, i današnjoj umjetnosti.'

Ljubav-u-doba-težaka.jpg 

Kategorije: Hrvaška

Tko će dići šator protiv Manjkasa

2 uri 54 min ago

U životu loša vijest koji put može biti zapravo dobra vijest. A da je to tako, živo može posvjedočiti Hrvatska televizija.

Loša vijest za Hrvatsku televiziju je da nju - naime - nitko ne gleda. Ali, s obzirom na stanje na kojem se danas nalazi HTV, ta je loša vijest po njih zapravo dobra. Još do pred nekoliko godina pogrešne odluke, loše emisije i loše programiranje HTV-a bili su predmet javnog uzrujavanja i medijske dreke. Danas smo došli u fazu da se na HTV-u može prikazati doslovno bilo što, a javnost će to popratiti nezainteresiranom letargijom.

Upravo s takvom nezainteresiranom letargijom hrvatska je javnost ovog tjedna popratila i premijeru jednog od udarnih proizvoda HTV-ove jesenske sheme. Riječ je o desetodijelnoj dokumentarno-igranoj seriji “Rat prije rata” koju kao redatelj i scenarist potpisuje bivši Tuđmanov suradnik i bivši HDZ-ov savjetnik za medije Miljenko Manjkas. Riječ je o ambicioznoj, devetosatnoj seriji koja izlaže dekadu hrvatske povijesti od Titove smrti pa do prvih ratnih pucnjeva u ljeto ‘91. Seriju je HTV sveudilj najavljivao, u ponedjeljak je prikazana i prva epizoda, otada je prošlo pet dana, no o seriji u medijima gotovo da nije bilo riječi. A to je šteta. Jer, iz Manjkasove serije možda i nećete saznati nešto senzacionalno novo o jugoslavenskim 80-ima. Iz nje ćete, međutim, saznati mnogo o Hrvatskoj 2018. godine.

Bivši medijski savjetnik vladajuće stranke u seriji se - kako je najavljeno - kani baviti političkim, vojnim i špijunskim peripetijama koje su obilježile posttitovsku Jugoslaviju i dovele do početaka rata. U prvoj epizodi Manjkas se tako bavi ozračjem oko Titove smrti, ulogom KOS-a i civilne službe sigurnosti, hrvatskom disidentskom scenom i doušnicima koji su u njoj djelovali. Serija uključuje i igrane dijelove koji su očekivano grozni. U loše režiranim i glumljenim scenama likovi jedni drugima deklamiraju Manjkasove uvide, pričaju uzajamno stvari koje već znaju, a u jednoj osobito kolosalnoj sceni Tuđman (Dražen Kühn) poput nekog lika iz Dana Browna goneta simbologiju s beogradskog katafalka na Titovom pogrebu. Sve to skupa - ukratko - izgleda točno kako biste i očekivali da će izgledati kad igrano-filmsku režiju povjerite političkom PR-u koji dotad nije režirao ni kadra.

U sadržajnom smislu - međutim - najveći dio prve Manjkasove epizode je samorazumljivo, očekivano dosadan. Serija pripovijeda hrvatsku povijest iz srednjostrujaške tuđmanističke optike, blago se poluafirmira Titova uloga (“bez njega bi bilo gore”), Tuđmanova uloga u 80-ima se očekivano preuveličava, a Titova smrt prikazuje kao moment kad JNA i Srbija počinju smišljati novu diobu karata. Ukratko - ništa originalno, i ništa što bi zasluživalo osobit novinski prostor. Da nije jedne teme, koja se pojavljuje u drugom dijelu prve epizode. A ta je tema - privatizacija devedesetih.

Ako ste - naime - dosad vjerovali da su za privatizacijsku kataklizmu 90-ih krivi Tuđman, ili Šušak, ili Škegro, ili Hercegovci, ili Janjevci, ili naprosto - HDZ - e, onda počujte dobro: ne - za nju su krivi Udba i jugokomunisti. Da bi razvio tu zanimljivu tezu, Miljenko Manjkas je konstruirao intrigantnu argumentacijsku piruetu koju nije lako baš ukratko prepričati. Za potrebe svojih operacija, naime, Udba je u inozemstvu osnivala fiktivna poduzeća. Ta su se poduzeća - pazite sad - povezala s talijanskom mafijom. Nekako u to doba na Jadranu već cvate turizam, a dio turizma su kockarnice. Prema osebujnoj le carreovskoj konstrukciji, 10 posto deviza hotela odlazilo je Udbi. S tim novcem je - tvrdi serija - provedena čitava privatizacija u Sloveniji, “a ni u Hrvatskoj nije bolje”. “Za privatizaciju u Hrvatskoj”, veli jedan od sugovornika, “optužena su dva-tri kokošara, a ljudi s Udbinim kapitalom danas su ugledni poduzetnici”.

Sve to bilo bi toliko intrigantno da nije riječ o drugoj HTV-ovoj seriji emitiranoj u kratkom razmaku koja brani istu tezu: kako su krivdu za tajkunizaciju 90-ih platili “naši dečki”, a u stvari su krive komunjare. Jer, pred samo nekoliko mjeseci HTV je prikazao i dokumentarnu seriju novinarke Ivane Šikić Kovač “Je li moglo drugačije”. Obje serije naručene su u razdoblju bivše uprave Siniše Kovačića (Manjkasova je odobrena njegov posljednji dan u uredu). Obje su ugovorene direktnom pogodbom, bez natječaja i povjerenstva. Obje rade ljudi koji u životu nisu režirali film.

Obje brane istu tezu: da za tajkunizaciju 90-ih zapravo nisu krivi pravi Hrvati, “naši dečki” iz baraka (recimo, Kutle koji se u seriji i pojavljuje), nego tehnomenadžeri, a to znači komunjare, a to znači udbaši. Nijedna od ove dvije serije ne govori nam ništa iole ozbiljno o 90-ima. No, smještene u kontekst, one nam jasno govore o 2018.: kazuju nam da je 2018. otvoren novi front u hrvatskoj bitci za eksproprijaciju memorije. Ovaj put, to je memorija privatizacije 90-ih. A ta je bitka važna naprosto zato što je ta privatizacija jedini preostali dio tuđmanističke baštine koji ni najtvrdokorniji tuđmanist ne može braniti.

Još pred deset ili dvanaest godina, glavnina hrvatskog društva - liberalnog, lijevog i trezveno desnog - držala je da Tuđmana, slično kao i Tita, treba ostaviti za sobom - odbaciti ga kao neveseli relikt, dječju bolest demokracije. Pritom su postojala barem tri razloga za kritiku tuđmanizma. Prvi je bio njegov autoritarni vladalački stil, nedemokratsko gazdovanje i titovski operetni stil. Druga je bila politika u BiH, za koju su tada praktički svi držali da je bila poražavajuća, a to “svi” uključivalo je i Hasanbegovića, Karamarka, Banca, Budišu i katoličku crkvu. Treći je - dakako - bila tajkunizacija 90-ih koju je čak i HDZ-u servilna crkva opisivala kao “grijeh struktura”.

Petnaest godina kasnije Tuđmanov je kult restauriran bez politure, u čemu nemalu ulogu - da se ne bi lagali - ima SDP Zorana Milanovića s njegovom briljantnom zamisli o l’aeroportu François Toudjman. Nakon petnaest godina živimo ionako u svijetu Orbana i Erdogana, tako da Tuđmanov titovski autoritarni stil nikoga više ne smeta. Hrvatska politika u BiH ionako je puzeće rehabilitirana, pa se sad HR-HB komemorira uz državne delegacije, a o njezinu žalosnom i tužnom raspuštanju pišu rektorski zborovi. Postoji samo jedan dio tuđmanističke baštine 90-ih kojeg se baš nikako, ni uz najbolju volju, nije moglo pretvoriti iz neuspjeha u vrlinu - taj je bio pretvorba.

Stoga se društvo domislilo. Kad već “to” ne možemo prikazati kao dobru stvar, ajmo pronaći krivca za to. Kojeg krivca? Pa zna se tko je u hrvatskom desnom diskursu krivac za sve: jugokomunisti i Udba. Tako se stvara novi interpretativni narativ o 90-ima. Eto, dok smo mi bili zauzeti, puno posla, trebalo se dobiti rat, nahraniti izbjeglice, trebalo je napraviti državu i nogometnu reprezentaciju, u takvoj priši čovjek ne pazi - i - eto ti ga vraga! Ovi đavliji udbaši su, dok mi nismo pazili, sve privatizirali nama iza leđa, a za sve okrivili par naših dečki, Gucića i Kutlu. Ponovite to jednom, ponovite to dvaput, i za pet godina eto vam “istine” u pretvorbi 90-ih ovjerene u politbirou.

Ovo je trenutak kad moram prestati hiniti neutralnost. Jer, tema kojom se Manjkas bavi je tema koja me se zaista privatno tiče. Naime, tvrtka u kojoj je cijeli život radio moj otac opustošena je u pretvorbi 90-ih. Davno je likvidirana, a bivša zgrada u malom gradiću kod Splita još trune u dračama. Novine u kojima sam 1991. radio također su postradale u privatizaciji. Bile su to novine koje su u trenutku kad sam se u njima zaposlio imale 160 tisuća naklade, ispod čekića novu tiskaru, prodajnu mrežu i ugled izvan granica Hrvatske. Bile su to po uredničkom i novinarskom “all starsu” najbolje novine u kojima sam ikad pisao i u kojima ću ikad pisati. Njih nisu tajkunizirali ni udbaši, ni talijanska mafija, ni marsovci. Njih je tajkunizirao upravo jedan od spomenutih “kokošara”, čovjek koji je sjedio na osnivačkom skupu HDZ-a u NK Sava, čovjek kojem su te novine udijeljene da bi ih se uređivački pacificiralo.

I zato se nemojmo lagati. Za pretvorbenu kataklizmu 90-ih nisu krivi ni Udba, ni talijanska mafija, ni svemirci. Za nju nisu krivi ni mitološki janjevski i hercegovački lobi. Za nju je kriva tadašnja vladajuća stranka i njezin gazda - Tuđman. Oni su nacionalnu imovinu redistribuirali feudalnoj oligarhiji vlastitih sljedbenika zato što su procijenili da će tako zadržati društvenu moć neovisno o izbornoj fortuni. I - da se razumijemo - ispravno su procijenili. Danas HDZ vlada čak i kad ne vlada, zato što i kad izgubi izbore kontrolira ekonomiju, sport, crkvu, školu i sudove.

Stoga kad danas gledam kako mi na javnoj TV bivši Tuđmanov savjetnik i bivši zaposlenik HDZ-a tumači kako su tajkunizaciju 90-ih skrivili komunjare, cosa nostra i mali zeleni, dođe mi da svisnem od muke. Dok to gledam, točno znam kako bi se osjećali vukovarski ili drniški stradalnici da na HTV moraju slušati Dačića kako im tumači kako su za paljevinu njihovih kuća krivi Kohl, Genscher ili Madeleine Albright. Dok gledam Manjkasa kako kroz dokumentarističku centrifugu ispire tuđmanizam od krivice za pretvorbu, dođe mi čisto žao što ne postoji neki “stožer-za-obranu-digniteta-žrtava-pretvorbe”, pa da protiv njega digne kakav šator. Da kaže njemu i drugima: kolege Tuđmanovi savjetnici i zaposlenici HDZ-a, pričajte o čemu hoćete. Ali, o pretvorbi 90-ih - pliz - začepite zauvijek.

Kategorije: Hrvaška

ALEKSANDAR DRAGAŠ Zašto je i kako Tom Waits otpjevao staru partizansku pjesmu

3 ure 33 min ago

Došlo neko takvo doba, znao je pisati veliki Igor Mandić, da se ponovo moraju pjevati - stare partizanske pjesme. Poput “Belle Ciao” koju je nedavno snimio i objavio Tom Waits na albumu gitarista Marca Ribota “Songs Of The Resistance 1948 - 2018”. Na pitanje zašto je baš sada Waits otpjevao i snimio dobro poznatu talijansku radničko-seljačku folk pjesmu koju su tijekom Drugoga svjetskog rata - donekle joj izmijenivši izvorni tekst - talijanski partizani prometnuli u jednu od najpoznatijih antifašističkih himni, može se dati nekoliko odgovora.

Neposredni leži u ideji Marca Ribota, a koji je gitare svirao na nekim od ključnih Waitsovih albuma poput “Rain Dogs”, “Frank's Wild Years”, “Mule Variations” i posljednjem “Bad As Me”, da pozove nekolicinu prijatelja i kolega da otpjevaju nekoliko protestnih pjesama iz povijesti kojima je priložio i nekoliko svojih. Jedan od njih - uz Stevea Earlea koji odavno slovi za neukrotivog buntovnika, zbog čega je za vrijeme američkih ratova u Iraku i Afganistanu gotovo pa dospio na listu državnih neprijatelja SAD-a, Meshell Ndegeocello, Fay Victor, Sama Omidona, Justin Vivian Bond i Ohenea Corneliusa - bio je i Tom Waits.

“Odsvirao sam Tomu hrpicu melodija i odmah se vezao za ‘Bellu Ciao’. Naravno, on u sve što čini unosi određenu težinu pa moji talijanski prijatelji kažu da zvuči baš poput starog partizana”, navodi Ribot, sugerirajući i kako ju je Waits otpjevao, no o tome nešto kasnije. Dakle, Waits je “Bellu Ciao” prije svega otpjevao na poziv starog suradnika, ali zacijelo ne samo zbog toga. Bit će da s njime dijeli i mišljenje o tome kuda idu Amerika i svijet općenito. U tome leži i onaj drugi, bitno dublji razlog zbog kojeg je Waits, preko Ribota, odabrao “Bellu Ciao”. Ribot kaže kako je tu pjesmu uzeo jer “svaki pokret koji je u nečemu pobijedio, imao je pjesme”, a možda ju je zavolio i u Istri u kojoj je često nastupao.

 

Hitler iz našeg sokaka

Ističe i da “otkako je Trump izabran” ne želi biti “poput Furtwänglera bilo kojem” pa tako ni “čovjeku narančaste kose koji je poželio biti diktator”. Referenca na Furtwänglera, vodećeg dirigenta klasične glazbe u Njemačkoj za vrijeme Hitlera i nacizma, doista je inspirativna, a ono što u Americi vrijedi za Trumpa, nažalost vrijedi i za niz drugih država. Tako i u Europi postoji niz “Hitlera iz našeg sokaka”; onih koji se radi vlastitih autoritarnih pa i diktatorskih stremljenja opasno poigravaju s profašističkim i pronacističkim promišljanjima današnje geopolitičke, socio-ekonomske, imigrantske i svake druge politike.

Stoga Waitsova “Bella Ciao” na jedan način zvuči u Americi, a na drugi u Europi. Narav pjesme je ista, no u Europi “Bella Ciao” ima dublje značenje jer s njom su na usnama partizani umirali, pokapali svoje drugove, pjevali je da se hrabre ili da odagnaju tugu i strah. U Europi je ta pjesma, i to odavno, himna antifašističkog pokreta. U Americi kroz izvedbu Toma Waitsa, snimljenu u doba vladavine Trumpa i donekle, ali ne radikalno drugačijih povijesnih i političkih okolnosti, tek treba postati protestnom pjesmom. Implicira to i redatelj Jem Cohen u videospotu za “Bellu Ciao” u kojem kontrapunktira prazne ulice Washingtona pod opsadom vojske i policije s onima krcatima protestantima protiv Trumpa. Ipak, suština joj je nepromijenjena jer poanta je u tome da je to pjesma pokreta otpora. Jučer protiv onih, danas ovih jer Europi i Americi ne prijeti invazija imigranata nego ponovo - fašista i nacista.

ffff 

Način na koji ju je Waits otpjevao uz Ribotovu elegičnu gitaru toj pjesmi danas pridaje i dodatno značenje. No za tu analizu - kako ju je otpjevao Tom Waits - moramo se vratiti u prošlost. Naravno, nisam čuo uživo kako su je pjevali partizani, ali iz filmova ni to nije teško zamisliti, uz napomenu da je isprva bila pjesma radnika na rižinim poljima uz rijeku Po. Često su je izvodili u relativno poletnom tempu, praćenu zborskim vokalima, a što sugerira i verzija Vlade Kreslina s Tržaškim partizanskim pevskim zborom iz Trsta, jer u Sloveniji i u Italiji se ne srame te pjesme; kao ni u Istri u kojoj su na “Belli Ciao” kao pjesmi pokreta otpora, s još bržim ritmom i oštrim pankerskim gitarama, a po uzoru na “Bandiera Rossa” u izvedbi Pankrta, opravdano inzistirali KUD Idijoti. Ta nam je verzija, barem u Hrvatskoj u proteklih četvrt stoljeća, ponajviše ostala u uhu. Tom je verzijom KUD-a Idijoti “Bella Ciao”, za razliku od verzije Yvesa Montanda koji ju je predstavio kao šlagerašku šansonicu ili Gorana Bregovića koji ju je utopio u neukusni balkanski dernek, i u bitno drugačijem aranžmanu zadržala prvotni duh. Kao i u ponosnoj izvedbi talijanske kanconijerke Milve i gerilskoj Manu Chaoa.

Ipak, Waits je u “čitanju” i interpretaciji “Belle Ciao” otišao dublje od svih njih. Način na koji ju je otpjevao i mračna orkestracija Ribota donekle jesu bliski Manuovoj, prilično sjetnoj izvedbi, no posrijedi je i jedna druga nit vodilja. Bliska, ali ipak druga, a ta nit Waitsovu izvedbu “Belle Ciao” dovodi u vezu s “The Partisan” Leonarda Cohena; pogotovo s kasnijim live izvedbama te pjesme, snimljenima nekoliko godina prije njegove smrti. Kao da se “zakačio” za odjavne stihove te Cohenove skladbe - “Oh, vjetar, vjetar puše/Kroz grobove vjetar puše/Sloboda će uskoro doći/I tad ćemo iz sjene izaći” - da bi iz Toma Waitsa i “Belle Ciao” progovorili i duhovi mrtvih partizana.

Kroz Waitsov zagrobni glas, već u uvodnim stihovima “Belle Ciao” u kojima “okupator stoji na vratima”, ti duhovi kao da pitaju - i sebe i nas - jesu li poginuli uzalud te ima li danas hrabrih ljudi, poput njih nekoć, kadrih ustati protiv fašizma i nacizma, a koji se evidentno “vraćaju na scenu”. O tome progovara cijeli Ribotov album “Songs of The Resistance 1948-2018”, ali Waitsova “Bella Ciao” doslovce mrvi u prah slušatelja time koliko je tronuta i tužna. S jedne strane ta se tuga može pojmiti poput pijeteta, odnosno senzibilnog i sjetnog odavanja počasti Ribota i Waitsa spram ljudi koji su nesebično ginuli da bi drugima bilo bolje. S druge strane, uviđajući što se posljednjih godina događa, može se o Ribot-Waitsovoj izvedbi “Belle Ciao” razmišljati i kao terminalnoj; odnosno onoj koja nas tjera da se zapitamo je li neka nova bitka protiv novog uspona fašizma i nacizma unaprijed izgubljena.

 I tužno i mučno

To i takvo pitanje ne proizlazi samo iz ovako opore, gorke, teške i mračne verzije “Belle Ciao”, nego i iz činjenice da je pjeva sad već ostarjeli Tom Waits čiji glas zvuči kao da dolazi iz groba Ivana Gorana Kovačića, i to dok mu s druge strane barikada stoje mladi neonacisti koji jedva čekaju da ga ubiju. I dok mimo tih barikada - buljeći u pametne telefone na kojima vjerojatno neće ni čuti ovu prokleto tužnu, ali i tako uznositu verziju stare partizanske pjesme “Bella Ciao” - nehajno prolaze oni koji za “biti ili ne biti” pitanja, o kojima pjeva ova pjesma, ne mare ni koliko je crne zemlje pod noktom samo jednog partizana zaginulog u Drugom svjetskom ratu.

Baš zbog toga je danas i tužno i mučno, ali i važno i lijepo poslušati zašto Tom Waits pjeva “Bellu Ciao” kao opomenu da u bližoj ili daljoj budućnosti sile zla ne pobijede sile dobra. Kao što, unatoč smrti partizana o kojoj govore stihovi “Belle Ciao”, nisu pobijedile ni u Drugom svjetskom ratu, a do kojeg je došlo zbog prvotnog uspona fašizma i nacizma kao posljedice osiromašenja i obespravljenja običnih ljudi u za njih okrutnim društvenim sistemima. O tome pak govore stihovi one izvorne, radničko-seljačke verzije “Belle Ciao”, povijesno neodvojive od partizanske i antifašističke verzije koju je tako potresno i bolećivo otpjevao Tom Waits.

Kategorije: Hrvaška

FOTO: U ZAGREBU JESEN, A U SPLITU JOŠ UVIJEK - LJETO Na plaži Bačvice danas se igrao picigin i uživalo u suncu i moru kao da nije kraj rujna

3 ure 59 min ago

I dok su na kontinentu danas svi već izvukli topliju odjeću i cipele za kišu, u Splitu ljeto i dalje traje.

Popularna plaža Bačvice tako je bila puna kupača, šetača, ali i igrača picigina koji su uživali u rujanskom suncu i zadnjim trzajima ljeta.

Najavljena promjena vremena trebala bi u idućim danima zahvatiti i Dalmaciju, stoga ne čudi da je tako puno ljudi odlučilo upiti još malo sunca dok ga ne sakriju kišni oblaci.

Uživanje u babljem ljetu na splitskoj plaži Bačvice 

Kategorije: Hrvaška

GLUMAC KOJI IGRA POLICAJCA U HIT-SERIJI NOVE TV 'Veteran sam telenovela. Bolje biti prvak u lovu na leptire nego prosječan inženjer'

4 ure 5 min ago

Stvarno si stari onak’... Ono, ja sam oduševljena, sve kak’ ti hendlaš, užasno si točan, užasno si opušten, zabavan, svaka čast. Ti si točno Marko kakav smo mi zamislili, to je nevjerojatno, a ulogu nismo pisali prema tebi i za tebe. Za Marka smo se zezali da je to Will Smith, ‘Zločesti dečki’, samo što ne priča engleski.”

Tim je riječima sasvim spontano jedna od scenaristica serije “Na granici” Nove TV u pauzi snimanja pohvalila glumca Filipa Juričića u ulozi Marka Lasića.

- Hvala da tako nešto kažeš, takve povratne informacije, baš od scenarista, nama glumcima trebaju da ih čujemo - uzvratio je glumac bez kojega dio gledatelja više ne može niti zamisliti popularnu seriju domaćeg predznaka.

Život od pohvala

S 37 godina veteran je hrvatskih telenovela jer su one puno mlađe, snimaju se 14 godina.

- Koliko god ti tobože nije bitno, mi glumci živimo od honorara i pohvala. Kad me hvale, pogotovo ljudi iz branše, kad ti jednu pohvalu izrekne pisac kojemu je scenarij njegova beba, čini mi se da ima smisla to što radim. Jer, za točan razvoj nekog karaktera važne su sitne nijanse o kojima svi mi glumci doma dumamo - rekao je Filip Juričić.

Njegov lik policajca Marka dolazi u granično selo Lokvica po kazni, ne zna se po koji put, možda peti, možda stoti, nešto je zeznuo u Zagrebu. U selu ljudi žive od šverca paprike, duhana…

- U seriji je prikazana jedna light verzija šverca, pitka, ljudska. Hoće li Marko na kraju završiti s curom koja mu se u selu sviđa, koju tumači Nadia Cvitanović, to ni ja ne znam. Vi gledate desetu epizodu, mi snimamo otprilike četrdesetu, a posljednja još nije niti napisana, tako da ishod serije još ni mi glumci ne znamo. Situacija je u svakom slučaju opuštena, nema u scenariju neke krvne osvete između mene i ljubavnog konkurenta u tumačenju Momčila Otaševića - nastavlja glumac.

Uživa, među ostalim, u pomaknutosti lika načelnika lokalne policije, kojega glumi Siniša Ružić. Ružić je debitant kad je riječ o većoj ulozi u žanru popularnih serija, kao i Nina Erak, dok je Nadia Cvitanović debitantica uopće u televizijskoj formi. Puno debitanata u žanru različitih godišta.

Tata Pero

- Nikome ja tu ništa ne savjetujem. Savjetujem kada dođu amateri, djeca, ako me nešto pitaju. Nikad ne sugeriram stvari ljudima koji su završili Akademiju, pogotovo ne starijima od sebe. Na ovom našem setu je jedna zdrava, normalna škvadra. Osjetite sami da je tu neki mir, zadovoljstvo, što na kraju, iz mog iskustva, daje i najbolji rezultat - objašnjava glumac kojega gledamo u velikim ulogama u serijama još od “Ljubavi u zaleđu” u kojoj je tumačio nogometnu zvijezdu.

- Dva lika koja su me odredila svakako su Marko iz ‘Ljubavi u zaleđu’, jer je to bio početak moje karijere na televiziji kada su me svi upamtili te sam stekao prvu popularnost koja se pokazala i kao lijepa i kao ružna, i zatim Dinko iz ‘Larina izbora’ gdje sam imao prvu priliku igrati negativca. Potiho sam snimuckao taj ‘Larin izbor’, a kad se serija počela prikazivati, dogodio se boom i osjetio sam navalu popularnosti veću nego ikad.

Kada bih u to vrijeme putovao avionom u Split, splitski aerodromski taksisti svađali bi se tko će me povesti u grad, kod koga ću besplatno ljetovati... Uživao sam u lijepim reakcijama publike - nastavlja Juričić koji slovi kao možda i najbolji glumac u nas u žanru telenovela.

- Što kaže moj susjed, bolje biti prvak svijeta u lovljenju leptira, nego prosječni inženjer. Ali, ima kolega koji su također talentirani i nose serije i kad mene nema. Eto, kolega Otašević... simpa je, normalan, opušten. Konkurencija ti je, uostalom, potrebna kako bi sam rastao. Dakle, bolje da je Otašević sa mnom u seriji, nego da nije - govori o kolegama glumac kojemu je najbitnije tatino mišljenje.

- Tata Pero, penzionirani glumac, oduvijek je moj mentor. Pratio je sve moje ispite na Akademiji, sve moje predstave i serije, ukratko sve moje faze. Tata nikad ne laže. Kad je nešto loše, nakon što projekt završi, reći će da je loše i zašto je loše - kaže glumac koji je član ansambla kazališta Komedija.

Zbog uloga u serijama ima posebnu prođu u teatru kad predstavu u kojoj igra gledaju škole. Djeca ga nagrade posebnim pljeskom, makar igrao i najmanju ulogu.

Lanjske je sezone u Komediji odigrao naslovnu ulogu u “Revizoru” i pretežu komentari - ne, naravno, samo među klincima - da je Gogoljeva junaka vrlo dobro iznio.

Neprijatelj Magud

- Ruska literatura je općenito teška, tako da taj moj Ivan Hlestakov još uvijek pluta i još uvijek ga ne držim za rogove. Lako možeš upasti u zamku da ga igraš kao karikaturu. I Gogolj je sam bio razočaran i u depresiji zbog tumačenja tog lika na sceni kojeg je u prvoj postavi igrao nekakav operni pjevač na neki banalan način.

Dakle, uloga nije zakucana: ako revizora igraš obično, dosadan je, ako ga igraš kao karikaturu, opet ne valja. A po tekstu uopće ne vidiš u kojem točno trenutku jedan kockar i bonvivan skuži da u nekom selu misle da je on revizor, a ne mlada protuha, kakvih danas ima u Zagrebu koliko hoćeš. I koliko se on folira kad počne uživati u toj zabludi, kad počne uživati među ulizicama, gdje me, sva sreća, dobro denfa sluga, moj kolega i moj veliki neprijatelj Ivan Magud - smije se.

U djetinjstvu je maštao da bude Hamlet, danas mu je u teatru zanimljivo sve iz ruskog opusa, ponajviše Čehovljevog.

- Trebao sam igrati studenta u ‘Ivanovu’ i prije desetak godina ući u Gavellin ansambl s tom ulogom. Imao sam u to vrijeme nekih privatnih problema pa se nisam prije deset godina zaposlio u Gavelli, nego sam prije četiri godine došao u Komediju. I danas mislim da sam po vokaciji više dramski glumac. No, sve je na svom mjestu: u Komediji radimo dosta ozbiljan repertoar, pripadam ansamblu u kojem sam, što je vrlo bitno, s kolegama blizak i, iskreno, jedva čekam da mi počnu predstave.

Imamo super mladog direktora, orkestar, zbor, balerine, crkve u blizini, plac, kafić, sve. Već 1. lipnja znam sve podjele za iduću sezone. Mogu se debljati, trčati, ići na jogu, seminare, izučavati francusku, rusku, srpsku literaturu... Nema prostora za opravdanja u stilu ‘sad su mi ulogu u zadnji čas dali i kak’ da ja to sad napravim’. Evo, znam da ću raditi ‘Legendu o sv. Muhli’ Mate Matišića. Igrao sam već taj komad s Histrionima i svugdje je imao velik uspjeh. Ja igram Muhlu koji se predstavlja kao svetac i svećenik, a u biti je opsjenar koji tumači ženama kako će začeti.

Na Kaptolu

U davna vremena, u koja je komad smješten, mišljenje jednog fratra u nekom pasivnom kraju krajnje se uvažavalo, što lik kojega igram koristi na najgori mogući način. Sve je to okupano u jednu farsu o kojoj će imati što reći i svećenici iz našeg susjedstva na Kaptolu. I oni ponekad gledaju naše predstave kao što mi glumci, kad je kriza, zakucamo na vrata kod susjeda franjevca.

Oni su malo opušteniji red, red za vjernika početnika, ne atakiraju, ne zapovijedaju, s tim smirenim fratrima imao sam samo ugodnih iskustava. Njihov kut gledanja na svijet nekad mi olakša pitanja iz moje užurbane svakodnevice - kaže o franjevcima na Kaptolu.

Planira vjenčanje

Za Velu Gospu Filip Juričić dobio je drugo dijete, drugog sina, ime mu je Lav.

- Vidim dijete ujutro i navečer, kao i u pauzama snimanja jer živim blizu Velesajma gdje je set. Dođem poslije posla, taman oko 19 sati, na večernje kupanje, uspavljivanje. Prošli vikend smo malog i prvi put odveli na more - priča o djetetu sa zaručnicom Nikom s kojom, kaže, planira i vjenčanje.

A starijem sinu Janu, kojega ima s bivšom partnericom Mateom, danas je 11 godina, ulazi u pubertet.

- Kako sam se preselio bliže njemu, sve je više kod mene. Svaki drugi tjedan je cijeli tjedan kod nas, ima svoju sobu, tako da svi živimo na nekom okupu. Ja kvocam, on ne sluša, tako to ide. Šesti je razred, nije više mali sinek, fora mu je kad tata nije doma. Ali, dobar je u školi, izrasta u dobrog čovjeka. Imam dva sina i zadovoljan sam - otkriva o obiteljskom životu. Gledajući unatrag karijeru, s 20-ak je, kaže, uvijek nešto htio, a nije imao prilika, sve je bilo nešto u sitno, sve neka statiranja. U dvadesetima je bio siguran da će komadima i ulogama mijenjati svijet i ljude.

- Tridesete su za mene mirnije razdoblje, imam bolje uloge, pozicionirao sam se, imam svoje kazalište, nešto snimam. Ne mislim više da ću mijenjati svijet, ali uvijek u meni negdje tinja da ću s nekom ulogom napraviti nešto izvanredno. Svakom je glumcu, naime, iznad svega u karijeri bitno da jednoga lijepog dana zaigra veliku ulogu u jednom, recimo, kanonskom naslovu, gdje će i naslov i uloga biti akceptirani kao apsolutni uspjeh na kojem će mu čestitati i oni koji ga inače ne vole.

Kad ti se tako nešto dogodi, bilo bi dobro da jedno vrijeme ništa drugo niti ne radiš. Evo, ja nisam bio neki veliki fan kolege Grabarića dok je on cvjetao, ali njegova uloga Rikarda III. je nešto što mene inspirira i što ću još jednom otići gledati. Jer, Grabarić i uspjeh njegova Rikarda III. primjer je okolnosti o kojima svaki glumac sanja - kaže.

Od uspješnih starijih hrvatskih glumaca izdvaja Ivu Gregurevića, a od srpskih pokojnog Pavlu Vuisića.

- Surađivao sam sa Zrinkom Cvitešić u ‘Zečjoj rupi’, bila mi je izuzetna čast kada sam je otišao gledati na West End. Bio sam sretan i zbog nje i što sam sam bio na dijelu njezina puta, kao što sam sretan i zbog međunarodnih uspjeha Gorana Bogdana. Ne volim, međutim, kad u glumištu podržavamo stvari koje nisu istinite. Kad ljudi protestiraju zbog smjene direktora ITD-a, a svi jako dobro znamo da ITD dugo nije što je nekad bio.

Ono što se posljednjih godina u tom kazalištu događa neusporedivo je s razdobljem kada je taj teatar bio jedan od najvažnijih u bivšoj državi. Meni nekadašnji ITD fali, a ne ovaj o kojem svi viču. Iako ne mislim ni da je dobar izbor novi ravnatelj koji bi mogao dovesti do nestanka ITD-a, što je svakako najgora opcija - zaključio je Juričić.

Kategorije: Hrvaška

KINEZI U LOGORE POSLALI MILIJUN MUSLIMANA Kako Peking daleko od očiju zapadne javnosti provodi masovnu nasilnu indoktrinaciju svojih građana

4 ure 20 min ago

Religija je opijum za narod, napisao je Karl Marx i to je svakako jedna od teza iz njegovih radova s kojom se teško ne složiti. A kad je riječ o kombinaciji naroda kod kojeg je opijum imao izuzetno važan utjecaj na povijest, e tada nastaje prilično zapaljiva smjesa.

Moderna se kineska povijest od smrti “posljednjeg cara” - ne Pu Yia, koji je to bio samo formalno, nego pravog i potpunog vladara života i smrti u Kini, Mao Zedonga - može podijeliti na dva razdoblja: prije dolaska Xi Jinpinga na vlast i poslije. Prvo razdoblje obilježava ekonomsko otvaranje Kine i formiranje politike “jedna zemlja, dva sustava” nakon pripajanja Hong Konga 1997. godine te osigurač koji je, prema zamisli kreatora ove politike, Deng Xiaopinga, trebao osigurati da se ne pojavi “novi car”: svakih se pet godina nanovo biralo vodstvo Komunističke partije (KPK) i države, a jedna je osoba na tom položaju mogla biti najviše dva mandata. I u tom je razdoblju Kina prosperirala i postala druga globalna ekonomska sila, moćna vojna sila te aktivniji globalni čimbenik.

 

Traženje idealne brzine

A onda je na vlast došao Xi Jinping. Ovaj sin bivšeg Maova adlatusa doživio je politički pad svojega oca i zarekao se da se to njemu neće dogoditi. Ta mu je karakteristika nakon smrti “posljednjeg cara” bila od koristi pa se relativno brzo uspinjao partijskom hijerarhijom i preko Šangaja, gdje je bio partijski šef, došao do vrha vlasti. I proveo samo jednu promjenu u Dengovu sustavu: ukinuo je ustavnu obvezu ograničavanja mandata. U zemljama poput Kine, gdje se vrag uvijek krije u detaljima, to je dovoljno da promijeni ukupne odnose moći na političkoj sceni i da stvori potpuno novi društveni ugovor i poredak. Xi je išao korak po korak, kineski polagano - ako se bicikl vozi prebrzo, može se pasti i ozlijediti, ako se vozi presporo, opet će se pasti: potrebno je naći idealnu brzinu da bi se mogla ostvariti korist od vožnje bicikla, tumačili su mi kineski diplomati. Prvo je osigurao bokove jer su detronizirani predsjednici i dalje željni utjecaja na vlast, iz sjene.

Pa je pokrenuo kampanju borbe protiv korupcije u kojoj će jednako na udaru biti “komarci i tigrovi” (Xijeva sintagma). Dijelom je ta doktrina stvarno korištena za borbu protiv korumpiranih činovnika i članova Partije, ali u velikoj je mjeri bila sredstvo kojim su se zatvarala usta nezadovoljnicima. Nakon toga je preuzeo kontrolu nad vojskom, pa medijima, podmlatkom Partije, a onda je u listopadu prošle godine održan sad već povijesni 19. kongres KPK na kojem je Xi na važna mjesta doveo svoje kadrove. I mirno ukinuo ograničenje od dva mandata, a svoju doktrinu socijalizma s kineskim karakteristikama učinio glavnim naukom Partije i društva ubacivši je u ustav.

A ta doktrina propisuje da u novoj Kini, koja će pod Xijevim vodstvom biti “pomlađena” ne samo ukidanjem politike “jednog djeteta”, nego i svježom ideologijom, glavnu ulogu igra Partija. Sve ono što KPK propiše postaje neoborivom dogmom, partijska ideologija dobiva status državne religije. A pored državne religije nema mjesta za druge. Mudar je bio trierski mislilac kad je u svojoj rečenici upotrijebio riječ “Religion”, a ne “Glaube”, vjera. Opijum nije vjera, ona je stvar pojedinca, stoga ne može imati društveni utjecaj. Ali religija, institucionalizacija dogme, ima za cilj djelovati kao opijum nudeći grupiranje pod zajedničkim neupitnim identitetom. A upravo tako djeluje i svaki jednopartijski, autoritarni sustav. Koji je u Kini već jako daleko od ideje socijalizma: aksiomatska je postavka osigurati što više novca koji postaje cilj i sredstvo. Kapitalizam, ali bez prava na propitivanje državne (čitaj partijske) uloge.

12345.jpg 

U tako definiranim društvenim odnosima svaka druga religija postaje problem zato što donosi drukčiju dogmu (i Sokrata su optužili da uvodi nove bogove). A otkad je Xi Jinping došao na vlast takvo se ponašanje ne tolerira. Pa je članovima Partije koji imaju religijska vjerovanja, a to onda znači da se preporuka odnosi i na ostale građane, preporučeno da ojačaju svoje partijsko obrazovanje. “Ako im to ne pomogne u promjeni stava, tada ih treba ohrabriti da napuste Partiju”, stoji u direktivi. U situaciji kad je KPK ultimativno mjerilo cjelokupnog društva koje prati svakoga svojeg građanina i gradi njegov kredibilitet na temelju ponašanja, izbacivanje iz Partije pretvara ga u građanina drugog reda. Izopćenika, apostatu.

 

Zatvaranje crkava

Kina je tako u uznapredovalim pregovorima s Vatikanom o rješavanju pitanja Katoličke domoljubne udruge, koja priznaje autoritet Pekinga i “podzemne Katoličke crkve”, koja priznaje autoritet Pape. Spor se, kako se u ovom trenutku čini, kreće prema rješenju koje bi Pekingu dalo ovlasti koje je imala Habsburška Monarhija: davati privolu za imenovanje biskupa. KPK trenutačno ocjenjuje da bi na tako pod svojom kontrolom imala katoličku pastvu, njih ukupno oko 12 milijuna. Ovih je dana provedena operacija zatvaranja ilegalnih, “podzemnih” protestantskih crkava jer je zabilježen porast sljedbenika.

Prije nešto više od tjedan dana objavljene su smjernice kojima se regulira promocija religije na internetu: institucijama je dozvoljeno širiti svoj nauk isključivo na platformama koje im odobre lokalni uredi za religijska pitanja. Što znači da je postignuta maksimalna kontrola sadržaja koji će se dijeliti i time je onemogućeno bilo kakvo subverzivno djelovanje. Sve to u skladu s partijskim stajalištem da niti jedno tijelo koje nije dio kineske administracije ne smije imati upliva na kineska religijska pitanja.

A kad je na vlast došao Xi Jinping, pokrenuo je golemi geopolitički i geoekonomski projekt “Jedan pojas, jedan put” (BRI) koji za cilj ima obnoviti drevni put svile, a zapravo osigurati kinesku prevlast na prostoru Euroazije (koja više nije presudna točka za globalnu kontrolu, ali je svakako izuzetno važan čimbenik). Putevi od Kine prema Zapadu prolaze preko pokrajine Xinjiang, poznate i kao Istočni Turkestan. Prema službenim podacima, u zapadne je kineske regije (Tibet, Xinjiang i Unutarnju Mongoliju) od 2012. godine u transportnu infrastrukturu uloženo 500 milijardi dolara, najviše u Xinjiang.

Problem je što ondje živi etnička skupina Ujgura koji su muslimani. I kao takvi predstavljaju prijetnju jedinstvu kineske dogme: za razliku od katolika, Peking se oko njih nema s kime dogovoriti. A ta je prijetnja dobila i svoje opredmećenje. Iako je nekoliko Ujgura bilo uhićeno u Afganistanu nakon američke vojne intervencije 2001. godine, pa i zatočeno u Guantanamu, problem je eskalirao krajem kolovoza 2016. godine kad se u zgradu kineske ambasade u Biškeku, glavnom gradu Kirgistana, zaletio automobil natovaren eksplozivom.

Vozač je identificiran kao Ujgur, pripadnik Islamskog pokreta istočnog Turkestana (ETIM, engleska kratica). Pripadnici su te organizacije, kako prenose kineski mediji, inače vrlo zatvoreni kad je riječ o bilo kakvu obliku terorizma u njihovoj zemlji, izveli i nekoliko napada u Urumqiju, glavnom gradu Xinjianga u svibnju 2014. godine te na drugim lokacijama u pokrajini u razmaku od 2009. do 2014. godine. Vlasti su objavile da je u tim terorističkim napadima poginulo oko 100 ljudi.

A Peking je doslovce zaprepastila vijest da se u redovima terorističke skupine Islamske države bori velik broj Ujgura. I tako je prijetnja s ideološke razine prešla na pitanje sigurnosti, prije svega na prijetnju projektu BRI, ali i energetskim transportnim koridorima. Dr. Christina Lin, američka stručnjakinja za Kinu, tvrdi da postoje mnogobrojne studije koje ističu da je ETIM projekt CIA-e kojim je tijekom Hladnog rata željela izazvati pobunu muslimana. Takva je opcija više nego plauzibilna, ali sigurno je da ETIM nije nastao samo kao projekt CIA-e, nego da je riječ o složenijem procesu na koji je utjecalo još nekoliko čimbenika.

Muslimani nisu bili skloni kineskom komunističkom režimu i bilo je dovoljno da se pojavi salafističko učenje, što današnja tehnologija čini vrlo jednostavnim, pa da se skupine Ujgura radikaliziraju. A do radikalizacije je svakako došlo i zbog režimske represije koja je cijelo vrijeme na drugu naciju - Kina je etnički vrlo homogena i Han Kinezi imaju izgrađen visoki stupanj nacionalnog ponosa koji ide do želje za sinifikacijom svih manjina - gledala kao na prijetnju per se. Xi je sam u nekoliko navrata rekao da bi Ujguri prvo trebali biti Kinezi, a zatim Ujguri. Temeljna, doktrinarna platforma kineske politike glasi: stabilnost prije svega i po bilo koju cijenu. Ujguri su destabilizacijski čimbenik.

Da se priprema ozbiljan projekt protiv Ujgura postalo je jasno kad je u lipnju prošle godine djeci zabranjeno davati imena Muhamed, Islam, Hadži i Imam. Zabranjene su i prevelike brade, odjeća koja pokriva cijelo žensko tijelo, halal ako se upliće u sekularni život ostalih građana. A onda je u prosincu objavljeno da vlada u Pekingu stvara bazu biopodataka o svakom Ujguru: DNK, slika lica, otisci prstiju, krvna grupa, skenirana očna šarenica (posao prikupljanja DNK obavljala je američka tvrtka Thermo Fisher Scientific koja ima podružnicu i u Hrvatskoj). Nakon raspada terorističke skupina Islamska država velik je broj Ujgura iz njezinih redova ostao na prostoru Bliskog istoka, od Libije do Afganistana, a Peking je odlučio učiniti sve da im onemogući povratak i da pokuša identificirati obitelj svakog od njih kako bi znali da će svaki njihov mogući udar na Kinu dovesti do reperkusija protiv najbližih.

Michelle Bachelet, povjerenica Ujedinjenih naroda za ljudska prava, 10. dana ovog mjeseca pozvala je Kinu da dopusti nadzor nakon “duboko uznemirujućih” optužbi o velikim logorima za preodgoj u kojoj su zatvoreni Ujguri u Xinjiangu. Naime, panel UN-a za ljudska prava objavio je prošli mjesec da je primio vjerodostojna izvješća da se do milijun Ujgura drži u ilegalnom pritvoru u toj kineskoj pokrajini te je pozvao na njihovo oslobađanje. Peking je reagirao brzo poručivši da se “Xinjiang suočava s ozbiljnim prijetnjama militanata i separatista” te da vlasti poduzimaju korake da se otklone opasnosti. Tumači da nije riječ o zlostavljanju muslimana, nego o “zatvaranju ljudi zbog stručne obuke kako bi spriječili daljnje širenje militanata”.

Kineski predstavnik na raspravi u UN-u odbacio je ideju o postojanju logora za “preobrazovanje”; umjesto toga oni će koji su “otkliznuli u religijski ekstremizam dobiti potrebnu pomoć preoblikovanjem i obrazovanjem”. A vlada se hvali da je tako zaustavila nastanak “kineske Sirije ili kineske Libije”, da bi sve zaključio kineski predstavnik u UN-u u Ženevi: “Ako se ne slažete da je to dobar način, možda je nužan za borbu protiv islamskog ili religijskog terorizma jer Zapad u tome dosad nije uspio. Pogledajte Belgiju, pogledajte Pariz i neke druge europske zemlje. Vi ste doživjeli neuspjeh”. Ergo, pustite nas da radimo svoj posao.

 

Konačno rješenje za Xinjiang

Adrian Zenz, njemački akademik i stručnjak za kinesku politiku o manjinama s Europske škole za kulturu i teologiju, izjavio je za Reuters kako se može reći “da je ovo najveće društveno preoblikovanjew koje provodi kineska država još od kulturne revolucije. U Xinjiangu se radi o najmanje nekoliko tisuća, moguće više od milijun ljudi u 1000 do 1200 objekata”. Svoje navode temelji na satelitskim snimkama, vladinim nabavkama za gradnju objekata za zatočenje te objavama za novačenje učitelja mandarinskog kineskog.

“Svrha je politička indoktrinacija, mijenjanje duša ljudi i njihovih razmišljanja”, zaključuje Zenz. Kako prenose drugi izvori, u logorima se djeca odvajaju od roditelja. James Millward, povjesničar sa sveučilišta Georgetown pregnantno je za AP opisao zbivanja u Xinjiangu: “Kulturno čišćenje je pokušaj Pekinga da pronađe konačno rješenje (svjesno upotrebljen pojam sa svim njegovim strašnim konotacijama) problema Xinjianga”. Prema informacijama do kojih je došao AP, u logorima se provodi psihička tortura, a cilj je da je se svi koji prođu “reedukaciju” odreknu islama i iskažu punu lojalnost Partiji. Izlazak iz logora ne znači da je tortura završena jer se nastavlja pomno motrenje Ujgura i njihovih aktivnosti: u slučaju da nadzornici zaključe da je riječ o devijantnom ponašanju koje nije u skladu partijskim učenjem, prijete nove kazne.

He Yafei, bivši zamjenik kineskog ministra vanjskih poslova, dat će u svojem tekstu u ChinaUS Focusu i teorijsku podlogu za ovakav tretman Ujgura. U tekstu pod naslovom “Nova uloga Kine u upravljanju svijetom” navodi četiri temeljna globalna izazova. Prva tri su nepouzdanost američke politike, rastući jaz između bogatih i siromašnih te globalna neizvjesnost, a četvrti je “na višoj filozofskoj razini izazov civilizacija i njihovih odnosa. Hoće li doći do sukoba civilizacija ili fuzije?”. Model fuzije Peking želi na unutarnjoj razini, dakle jedinstvenu Kinu u kojoj nema remetilačkog djelovanja manjina koje grade svoj kulturno-civilizacijsko-ideološki sustav različit od partijski propisanog.

dok 

Kategorije: Hrvaška

'TREBA IM PROSVIRATI METAK KROZ GLAVU!' Ovaj čovjek priveden je zbog jezivih prijetnji ministru unutarnjih poslova i šefu policije

4 ure 43 min ago

Zbog prijetnji upućenih putem Facebooka ministru unutarnjih poslova Davoru Božinoviću i ravnatelju policije Nikoli Milini, u istražnom zatvoru završio je 47-godišnji Augustin Jozić zvani Tiki.

Kako je priopćilo zagrebačko Općinsko državno odvjetništvo ne navodeći identitete, muškarac je osumnjičen da je s ciljem da zastraši dvojicu državnih dužnosnika, korištenjem vlastitog Facebook profila na profilu jednog dužnosnika napisao da ako ništa ne poduzmu treba im “prosvirati metak kroz glavu”.

Facebook

Kako se i dalje može vidjeti na Facebooku, ispod jednog statusa ministra Božinovića od 3. rujna, osumnjičeni Jozić je 4. rujna kasno navečer objavio niz komentara u kojima spominje određena, po njemu, naručena ubojstva. U posljednjem komentaru koji je objavio 21 minutu poslije ponoći napisao je sporni navod:

“Evo ti ako sad ovo ništa ne poduzmete ni vi ni Milina mater vam jebem triba vam metak prosvirat kroz glavu jer ovo je moja zemlja i moja hrvatska ja više ne biježim van vas ču sve progonit za časnu i slobadnu hrvatsku”.

Jozić je inače na svom profilu objavio više statusa u kojima proziva policiju i druge državne institucije, a također je pozivao na “Javno suđenje političarima” koje je bilo zakazano za 14. rujna ove godine u podne na Trgu bana Josipa Jelačića.

Kazneno djelo

Nakon što je policija nad njim provela kriminalističko istraživanje, tužiteljstvo je sucu istrage zagrebačkog Županijskog suda predložilo da mu odredi istražni zatvor zbog opasnosti od ponavljanja djela, što je sudac istrage i prihvatio.

Zanimljivo je da je sporni komentar “triba vam metak prosvirat kroz glavu”, intorniran vrlo slično kao i komentar na Facebook stranici portala Index “ove novinare od indexa treba ubijati” iz kolovoza.

No, dok je Jozićev komentar ocijenjen kao kazneno djelo prijetnje, zbog čega je ne samo procesuiran nego je i završio u Remetincu, prijavu protiv autora drugog komentara, koji smatra da bi trebalo ubijati novinare, nadležno splitsko tužiteljstvo je odbacilo smatrajući da tu nema zastrašivanja te da ne postoje elementi kaznenog djela prijetnje. Čini se da ista pravila ne vrijede u Splitu i u Zagrebu.

Kategorije: Hrvaška

ŠTO HRVATI VOLE GLEDATI NA MALIM EKRANIMA? Nova TV je bez konkurencije. Natječe se sama sa sobom...

4 ure 50 min ago

Serija “Na granici” Nove TV ovogodišnji je apsolutni jesenski televizijski hit. Radnja prati dogodovštine mlade ekonomistice Petre (Nadia Cvitanović) koja se vraća iz Zagreba u rodno selo kako bi od bake Zorke (fenomenalna Nina Erak) naslijedila ilegalni biznis švercanja dobara iz BiH u Hrvatsku.

U seriji igraju još i Zorkina kći Mira (Barbara Vicković), zet Andrija Masle (Milan Štrljić) i njihove tri kćeri Petra, Lidija (Martina Stjepanović) i Ivana (Lucia Glavich Mandarić). Tu su i članovi obitelji Penava (glume ih Nemrin Omić, Elvira Aljukić, Dino Rogić i Marko Braić), koji žive na bosanskoj strani, imaju dućan i skladište koji koriste i kao paravan za šverc. Serija prati i događaje u obitelji Štiglić (Žarko Radić, Barbara Nola i Asim Ugljan), a tu je i Filip Juričić u ulozi policajca, kao i Zlatan Zuhrić, Mladen Vulić, Momčilo Otašević, Petra Kraljev, Tijana Pečenčić, Mirko Ilibašić, Petar Puškarić, Davor Svedružić...

Humor

Seriju, koja uvelike igra i na kartu humora, publika je prihvatila na prvo gledanje jer je prvu epizodu serijala “Na granici” pratilo 720 tisuća ljudi (oko 17,6 posto), što im je najbolji start kad su u pitanju sve serije Nove TV. Ovu seriju nakon dva tjedna prikazivanja u prosjeku prati 640.130 ljudi, odnosno 16,3 posto publike, uz share od impresivnih 44,9 posto.

Nova TV mogla bi već ove nedjelje dobiti veliku konkurenciju, što se gledanosti tiče, jer kreće šesta sezona publici omiljenog showa “Supertalent”. Žiri će i dalje činiti Maja Šuput, Martina Tomčić, Janko Popović Volarić i Davor Bilman, show vode Rene Bitorajac i Igor Mešin, a u prvoj emisiji s Nove TV najavljuju mnoge uzbudljive naslove. Podsjetimo, najgledaniju emisiju prošle sezone pratilo je više od milijun gledatelja, a uz posljednju emisiju “Supertalenta” bilo je oko 780 tisuća ljudi.

Teška dijeta

No, dok ne krene “Supertalent” i dok ne dođu podaci o njegovoj gledanosti, drugo mjesto na ljestvici najpopularnijih jesenskih projekata drži “Farma” Nove TV. Prvu epizodu šeste sezone reality showa, u kojoj je na farmu došlo 18 novih farmera, pratilo je u prosjeku više od pola milijuna gledatelja, točnije oko 526 tisuća, te je prva epizoda ostvarila 34,3 posto udjela u gledanosti. Dnevne emisije “Farme” u prosjeku prati 473.356 ljudi, odnosno 12,1 posto publike.

Ne stoji loše ni RTL-ov “Život na vagi”, koji je krenuo u treću sezonu emitiranja. Prema neslužbenim rezultatima, uz prvu epizodu treće sezone showa u prosjeku je bilo 441.438 ili 11,24 posto gledatelja u ukupnoj populaciji. Njihovu dnevnu emisiju u srijedu je pratilo 6,1 posto publike, odnosno 240.381 gledatelj.

Na četvrto mjesto top-liste gledanosti neočekivano je zasjeo HTV-ov serijal “Rat prije rata”. Igrano-dokumentarnu seriju Miljenka Manjkasa koja obrađuje raspad Jugoslavije, a u čijim igranim dijelovima glume Goran Grgić, Dražen Kühn, Stojan Matavulj, Ranko Zidarić, Borko Perić i drugi, kritika je uglavnom dočekala “na nož”. No, očito je da publika misli drugačije jer je prvu epizodu, emitiranu u ponedjeljak na HTV-u 1, gledalo 232.000 ljudi, odnosno 5,9 posto publike.

Ovaj ponedjeljak na HTV-u kreće i druga sezona hvaljene serije “Novine” (prvu epizodu prve sezone lani je pratilo 5,5 posto gledatelja).

Ljubavna priča

Peto mjesto na ljestvici najgledanijih jesenskih projekata drži RTL-ov “Pogrešan čovjek”.

 Start ljubavne priče koju su satkali Jelena Veljača i Milo de Grisogono pratilo je oko 200 tisuća ljudi, čime je ostvareno između 4,9 i 5,3 posto prosječne gledanosti. U seriji glume sjajna Ivana Roščić, simpatični mladi glumci Roko Sikavica i Dora Dimić Rakar te glumačke legende poput Gorice Popović, Branislava Lečića i Marka Nikolića.

Serija ima zanimljivu ljubavnu priču (prati samohranu majku Leu koja se, da bi spasila kćer, dala u potragu za ocem svoga djeteta), gluma je dobra, ali unatoč svemu tome u srijedu je epizodu “Pogrešnog čovjeka” pratilo 4,7 posto ljudi, odnosno 186.145 gledatelja. To je gotovo četiri puta manje od prosječne gledanosti konkurentske serije “Na granici”, ali ipak više od druge sezone humorističnog serijala “Ko te šiša” koji je na HTV-u gledalo 3,4 posto odnosno 133.200 gledatelja.

Za kraj, napomenimo da je zanimljivo da je među najgledanijim emisijama na HTV-u i ove jeseni “Nedjeljom u 2” Aleksandra Stankovića kojeg je prošli vikend gledao 314.831 gledatelj, odnosno 8 posto publike. 

Kategorije: Hrvaška

REDATELJ FILMA 'SRBENKA' 'Svjestan sam da bi u Srbiji moj film mogao izazivati neke niske strasti'

4 ure 52 min ago

Ovog tjedna u hrvatsku je kino distribuciju krenuo dugometražni dokumentarni film “Srbenka” redatelja Nebojše Slijepčevića. Od svoje svjetske premijere na festival Visions du Réel u Lyonu u travnju, taj se film pretvorio u svojevrsni mali fenomen.

Kako god je prikazan i gdje je god konkurirao, od Lyona i Cannesa do Sarajeva i Motovuna, Slijepčevićev je film osvajao nagrade, postavši međunarodno najuspješniji hrvatski film u 2018. Taj uspjeh tim je veći što je riječ o niskobudžetnom dokumentarcu koji se gotovo čitav odvija u četiri zida dvorane za probe riječkog kazališta.

Prateći probe za predstavu Olivera Frljića “Aleksandra Zec”, Slijepčević kroz film tematizira nešto kudikamo šire i važnije: stanje i osjećaje današnjih Srba u Hrvatskoj.

Vaš film započeo je kao “making of” kazališne predstave. Jeste li od početka mislili da bi se mogao pretvoriti u nešto više od namjenskog filma?

- Zapravo moj film nije nikad trebao biti “making of”. Došao sam na probe predstave nepozvan, pripremajući svoj novi film, očekujući da ću snimiti jednu ili dvije scene. No dogodilo se da sam cijeli film snimio na probama.

U kom trenutku ste shvatili da će djevojčica koju pratite – mlada riječka Srpkinja Nina - postati glavna junakinja? Je li vam to postalo jasno još tijekom proba, ili je to bila odluka donesena u postprodukciji?

- Već na snimanju me potpuno zaokupila Ninina priča. Na probama sam bio sam, bez snimatelja, i režijske odluke donosio sam intuitivno, u trenutku. Jedna od ranih odluka bila je da ću se koncentrirati na emotivne reakcije, a ne na akciju koja ih izaziva. Tražio sam krupnjake pasivnih promatrača, te glumaca u trenucima kad pažnja nije na njima. Tako me privuklo i Ninino lice. Toliko zorno je odražavalo njenu unutarnju dramu da nisam mogao odvojiti kameru od nje. U nekim bitnim situacijama potpuno sam ignorirao sva ostala zbivanja i snimao samo Ninine krupnjake. To je bila odluka koja se nije mogla mijenjati u montaži, jer jednostavno – jedini snimljeni materijal bio je njezino lice.

Ono što upada u oči jest činjenica da je film sniman 2014., a završen tek sada? Kako to da ste četiri godine “sjedili” na tom materijalu? Jeste li imali dilema oko smjera filma?

- Uzrok tome je splet raznih okolnosti, ali i osjećaj odgovornosti. Iako film donosi samo pojedinačna iskustva, čim ta iskustva izdvojiš u film, podižeš ih na razinu simbola. Zato smo u ekipu filma uključili Tamaru Opačić, novinarku koja među ostalim sastavlja godišnji bilten u kojem prikuplja sve slučajeve govora mržnje protiv Srba. Upoznala me s nizom mladih ljudi koji su me učvrstili u uvjerenju da Ninin slučaj nije izoliran. A, na žalost, zadnjih godina i nije bilo potrebno posebno istraživanje da bi shvatili da je ovaj film aktualniji nego ikad. Govor mržnje protiv manjina - ne samo nacionalnih - uveden je u mainstream.

Kad je, kako i u kojoj fazi film financiran?

- U financiranje smo ušli tek nakon predstave, kad je glavni dio filma već bio snimljen. Do tada je vlastitim sredstvima film financirala produkcijska kuća Restart, i ja osobno. To je naopaki način rada, normalno bi bilo da smo prije početka snimanja već imali barem dio budžeta. Srećom, imam odličnu producenticu, Vanju Jambrović, koja je uspješno sakupila sredstva za završetak filma. Oko 40 posto budžeta nam je dao HAVC, a film su potpomogli i gradovi Zagreb i Rijeka te fond Europske unije MEDIA.

 

Vaša je junakinja u međuvremenu odrasla, danas je zrela cura. Što je s njom u životu?

- Nina završava srednju školu, odrasla je, promijenila se, ali i dalje ima ambiciju koja ju je i dovela u Frljićevu predstavu – želi postati glumica.

Film se pretvorio u međunarodni festivalski hit. Jeste li to očekivali s obzirom na dosta lokalnu temu?

- Uopće to nisam očekivao. Mislio sam da radim film za domaću publiku, i da će ga eventualno poželjeti vidjeti samo oni koji razumiju jezik koji mi zovemo hrvatskim. No shvatio sam da sam u krivu još prošle godine, kad smo prikazali nedovršeni film na zatvorenoj projekciji u Sarajevu. Reakcije stranih gledatelja bile su vrlo emotivne. S jedne strane, to pripisujem samoj filmskoj formi koju smo odabrali. Film je rađen tako da lupa na emocije, kombinacijom ekspresivnih krupnih kadrova, i naglih, šokantnih prijelaza.

Također, neprestano miješanje fiktivnog i realnog, te namjerno zbunjivanje gledatelja na način da ne zna kad glumci govore iz uloge. S druge strane, umišljam si da su strani gledatelji prepoznali da tu nije riječ samo o Hrvatima i Srbima, već općenito o poziciji manjina. A trenutno je svuda u zapadnom svijetu trend rasta netrpeljivosti prema manjinama.

Je li film prikazan u Srbiji? Je li bilo reakcija, recenzija?

- U Srbiji postoji ogroman interes za film. Od nekih festivala dobili smo praktički bjanko ček, samo da tamo imamo premijeru. Također, zvalo me više novinara iz Srbije s molbama za intervju. Ali sve smo to, za sada, odbili. Premijeru ćemo imati krajem godine na jednom festivalu koji se bavi ljudskim pravima, a uz film će biti organiziran i okrugli stol koji se bavi pozicijom manjina u Srbiji. To je bio moj uvjet.

Mislim da svatko prvo treba počistiti svoj prag, a onda viriti susjedu u dvorište. A i kod nas i kod njih pragovi se i ne vide od smeća i prljavštine. Potpuno sam svjestan da će neki u Srbiji pokušati iskoristiti moj film kao argument za građenje neke lažne moralne superiornosti i potpaljivanje niskih strasti. Znam da to ne mogu spriječiti, ali ne želim u tome participirati.

S obzirom da je Frljić “vrući krumpir”, jeste li imali prigovora, neugodnosti, hejtanja...?

Ništa vrijedno pažnje.

Posljednjih godina, dokumentarci kao “Gazda”, “Chris the Swiss”, “Dvor na Uni” dižu puno političke prašine. Meni se čini da je to dobro, da je to znak da se bave bitnim, i volio bih da su igrani filmovi češće “kontroverzni”. Mislite i vi tako?

- Apsolutno. Moj stav je da filmovi, pogotovo javno financirani, imaju zadatak baviti se društveno relevantnim temama, otvarati teška pitanja, preispitivati dominantne narative. Smisao subvencioniranih malih kinematografija je upravo da tresu, a ne da zabavljaju. Ne vjerujem u dekorativnu umjetnost. Za mene je umjetnost - a film smatram umjetnošću - upravo pomicanje granica društvene svijesti. Zato i smatram Frljića jednim od najbitnijih umjetnika danas, ne samo u Hrvatskoj. Umjetnost ne treba podilaziti većini.

S obzirom na političku atmosferu oko HAVC-a, mislite li da bi danas imali problema s financiranjem filma na ovu temu?

- Ne želim vjerovati u to. Unatoč svim napadima, fabriciranim skandalima i isforsiranim promjenama, HAVC još postoji kao neovisno tijelo u kojem odlučuju stručnjaci, a ne ideolozi. Na mjestima umjetničkih savjetnika i dalje se izmjenjuju filmski profesionalci, ljudi koji dolaze iz filma, a ne iz politike.

Mislite li da će “Srbenka” ikad biti prikazana na javnoj TV?

- Pa sudeći po rezultatima natječaja za otkup filmova zadnjih godina – trenutna ekipa na HTV-u nije uopće sklona kreativnom dokumentarcu, čak i kad se bave benignim temama. Tako da ne vjerujem da će “Srbenku” tako skoro prikazati. No dopuštam da me iznenade.

Je li dokumentarac vaše trajno režijsko opredjeljenje, ili razmišljate i o igranom filmu? Nešto o idućim projektima...

- Smatram dokumentarac vrhuncem filmske umjetnosti. No isto tako sve više osjećam ograničenja. Neki od projekata koje pripremam bliže su igranom filmu nego dokumentarnom, iako se i dalje bave hrvatskom sadašnjošću, stvarnim ljudima i stvarnim događajima. Mogu vam reći teme kojima ću se baviti u narednim filmovima: jedna su zaboravljeni starci u opustjelim selima, a druga je odnos društva prema nasilju nad ženama.

Kategorije: Hrvaška

BANDIĆ DOŠAO NA MJESTO PUCNJAVE PA PORUČIO 'Zagreb je siguran grad, a Rome ne treba stigmatizirati'

4 ure 56 min ago

Na mjestu sinoćnje pucnjave na križanju Avenije Marina Držića i Ulice grada Vukovara, gradonačelnik Milan Bandić dao je izjavu za novinare, javlja N1. Tema je bila sigurnost u Zagrebu nakon najnovijeg incidenta u kojem su sudjelovale tri osobe, od kojih je jedna ozlijeđena, a jedna je još u bijegu.

Gradonačelnik je rekao da se radi o osobama romske nacionalnosti, no da Rome zbog toga ne treba stigmatizirati.

'Ova dva incidenta koja su se dogodila, prije deset dana u Vukomercu i jučer navečer na križanju Avenije Vukovar i Držićeve, neće umanjiti multikulturalnost, multietničnost i multikonfesionalnost te otvorenost i sigurnost Zagreba', kazao je Bandić.

'Što se tiče Vukomerca, oni koji su to napravili su s one strane brave i oni će snositi svoje posljedice. Što se tiče jučerašnjeg incidenta, dvojica od trojice ljudi koji su sudjelovali u incidentu, jedan je u bolnici s prostrijeljenom nogom, drugi je kod istražnog suca, a za trećim policija traga i nadam se da će u najskorije vrijeme biti tamo gdje treba biti', rekao je Bandić. 

'Ono što molim, s obzirom da su u incidentu prije deset dana sudjelovali pripadnici romske nacionalnosti, i u Vukomercu i ovdje, ni na jedan način nemojmo stigmatizirati Rome u Zagrebu jer oni su građani ovoga grada kao i većinski hrvatski narod. Ti koji su to učinili moraju odgovarati za svoja djela, a građani romske nacionalnosti u Zagrebu ne smiju snositi posljedice', rekao je Bandić i dodao kako su u jučerašnjem incidentu sudjelovale tri osobe romske nacionalnosti od kojih jedan nije sudjelovao u pucnjavi, nego je bio suvozač i on je, nažalost, prostrijeljen. Registarske oznake Audija koji je sudjelovao u incidentu su iz Mađarske, a drugog automobila iz BiH, piše N1.

Kategorije: Hrvaška

VIDEO: TEŠKA PROMETNA NESREĆA KOD ZADRA U sudaru dva automobila i kamiona ozlijeđeno je troje ljudi

5 ur 2 min ago

Oko 14 sati dogodila se prometna nesreća na Kalmetini u blizini mjesta Babin Dub kod Zadra u kojoj su sudjelovala dva osobna automobila i teretno vozilo, javlja Zadarski.hr.

Teretno vozilo slovenskih registracijskih oznaka kojima je upravljao 28-godišnjak udarilo je u osobno vozilo 54-godišnjaka  koje je bilo zaustavljeno zbog kvara. Osobno vozilo se od siline udarca odbilo i udarilo u drugo osobno vozilo koje je naizlazilo.

31-godišnji suvozač u teretnom vozilu i 60-godišnja putnica iz osobnog automobila koje je bilo zaustavljeno zadobili su teže ozljede.

28-godišnji vozač teretnog vozila dobit će kaznenu prijavu zbog izazivanja nesreće.

nesreća zadar 

Kategorije: Hrvaška