Jutarnji list

Syndicate content
RSS latest articles feed for: jutarnjiList, and section: Front Page.
Updated: 20 min 32 sek od tega

E, OVO JE PRAVA PORCHETTA: Čučkovići su nas naučili kako pripremiti ovaj klasik, a sad to dijelimo s vama!

Ned, 09/12/2018 - 08:27

Stigli smo u mesnicu...pa malo prije 9. Popili kavu, dogovorili se što ćemo i kako jer vremena za gubljenje nije bilo budući da ova mesnica već 28 godina radi punom parom, a posebno u prosincu. Naravno, mi smo htjeli snimati - baš tada! Kirurški preciznim potezima obradili su ogromne količine mesa dok si ti rekao (mogli bismo sad na obradu) - tad je već sve bilo spremno. Njihov humor i energija su zarazni. Nema baš prevelike šanse da pokraj njih i na mala vrata uvedeš dozu svoje bezvoljnosti. Veliki su radnici i još veći stručnjaci u svom poslu. Mi ih bez lažne skromnosti - obožavamo! A sad donosimo recept i nekoliko savjeta kako pripremiti porchettu.

Ne koristite kupovne mješavine, već napravite svoje, malo ružmarina iz maminog vrta, malo limunove korice, soli, papra, čilija i zvjezdastog anisa. Prije pečenja probosti kožu kako bi se meso peklo u vlastitom soku.

cuckovici 2 

cuckovic_mesnica19-291116.jpg 

obrađena potrbušina jedne svinje (oko 3 kg)
dva bogata prstohvata krupne morske soli
bogat prstohvat sjemenki koromača
bogat prstohvat tucanog čilija
dva zvjezdana anisa
bogat prstohvat češnjaka u granulama
bogat prstohvat bijelog papra
1 dl maslinova ulja
grančica ružmarina
korica jednog limuna
kuharski konac za vezanje

cuckovic_mesnica13-291116 (1).jpg 

Sve začine osim limuna i ružmarina usitnite u mužaru s malo maslinova ulja. Stavite malo maslinova ulja i na potrbušinu te dobro natrljajte donju stranu začinima. Dodajte malo ružmarina i naribane korice limuna. Potrbušinu zarolajte u roladu i možete krenuti s vezanjem.

cuckovic_mesnica10-291116.jpg 

Na vrhu rolade napravite čvor te oko ruke napravite omču kroz koju ćete provući porchettu i zategnite. Nastavite tako do kraja porchette. Završite tako da roladu prebacite na drugu stranu i provučete preostali konac kroz napravljene omče na roladi.

 

Porchettu premažite maslinovim uljem, a zatim je po površini izbockajte nožem. Pećnicu zagrijte na 250°C. Porchettu pokrijte folijom i smanjite temperaturu na 160°C i pecite oko tri sata. 15 minuta prije završetka maknite foliju i pojačajte temperaturu na 250 °C. Kožica treba biti savršeno hrskava.

 

Kategorije: Hrvaška

Božićna elegancija jednog lijepog interijera

Ned, 09/12/2018 - 05:23

Bijela boja podsjeća nas na bjelinu netaknutog snijega, simbolizira čistoću, svježinu i mekoću, a bijelo obojeni prostori doimaju se većim, prostranijim i elegantnijim pa stoga ne iznenađuje njezina popularnost u uređenju prostora, kako velikih tako i malih. Bijeli domovi posebno blistaju tijekom blagdana jer su idealna podloga za brojne božićne ukrase čiji sjaj i boje tako posebno dolaze do izražaja, a božićna jela s drugim ukrasnim detaljima iz prirode čine prostor toplim, mirisnim i prirodnim.

201216-bijeli božić 2.jpg
201216-bijeli božić 3.jpg
201216-bijeli božić.jpg

Nježna i neutralna paleta izvrsna je osnova za stvaranje dramatičnih prizora tamnim posuđem, perjem i zimzelenim granama smreke i jele, a drvce ukrašeno decentnim crnim i zlatnim kuglicama kao u interijeru na slici stvara posebno profinjenu blagdansku atmosferu. Pogledajte jedan divan interijer uređen za Božić koji osvaja svojom jednostavnom estetikom i neupitnom ljepotom. Od svijeća, ukrasnih vjenčića, zlatnih zvijezda, češera pa sve do glavne zvijezde interijera - bogatog božićnog drvca, svaki detalj je na svojem mjestu.


201216-bijeli božić 5.jpg
201216-bijeli božić 6.jpg
201216-bijeli božić 9.jpg
201216-bijeli božić 8.jpg
201216-bijeli božić 7.jpg

Božićna elegancija jednog lijepog interijera 

Izvor: Daily Dream Decor

Kategorije: Hrvaška

Božićna bajka u Čarobnoj kolibi u Gorskom kotaru

Ned, 09/12/2018 - 02:00

Davne 1996. godine Tanja Varda dala je otkaz u tvrtki u kojoj je radila. Sa suprugom Miljenkom odlučila je otvoriti slastičarnicu. Krenuli su od nule… zapravo baš i ne od nule, nego od minusa, jer su za prve namirnice, poput brašna, soli, mlijeka i sira, posudili 400 kuna. Bilo je to prije 20-ak godina, a danas imaju uhodanu i profitabilnu slastičarnicu Meli u Zagrebu.

– Uvijek sam voljela raditi rukama, brašno mi je bilo u krvi. Imali smo dvije jako teške godine, kada je posao bio u povojima, ali isplatilo se – priča Tanja. Tijekom godina u posao je uvela kćer Melani i zeta Ivana. Danas imaju deset zaposlenih i odlučili su da će posao uskoro prepustiti kćeri, a užurbani zagrebački život zamijeniti mirnijim u Gorskom kotaru, u mjestašcu Hlevci, rekla nam je bivša vlasnica Čarobne kolibe Tanja Varda.

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-2

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-3

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-4

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-5

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-6

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-7

Potraga za mjestom na kojem bi sagradili nov život nije bila nimalo laka, ali kada su došli na imanje na kojem danas stoji ova prekrasna kuća, znali su da je to to. Veliku drvenu kuću na tri etaže s okućnicom od sedam tisuća kvadrata s pravom su nazvali Čarobna koliba, jer ona to zaista i jest… pogotovo u ovo blagdansko vrijeme.

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-8

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-9

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-10

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-11

Iako Tanja i Miljenko više ne iznajmljuju kolibu, Božić je nekada u ovoj kući bio rezerviran isključivo za obitelj. a za ugođaj se brinula sama vlasnica koja je godinama svojim rukama kitila cijelu kuću.

– Na dekoracije nisam trošila ništa. Sve što mi je bilo potrebno pronalazila sam na našem imanju. Kupili bi samo božićno drvce. Ostalo su sve grane breze, smreke, čempresa, jele, bora, imele… – kaže Tanja koja je vjenčiće radila čak i od šiški.

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-12 

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-13

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-14

Budući da se bave slastičarstvom, dio dekoracija su nekada u kući bili maleni kolačići raznih oblika koji bi visili po gotovo cijeloj kući, a najviše prostora dobili bi u kuhinji.

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-15

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-16

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-17

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-18 

S obzirom na niske temperature koje obilježe zime u ovom dijelu Hrvatske, Tanja je izrađivala i ledene svijećnjake.

– Jako su jednostavni za izradu. Uzme se plastična boca, u nju se stavi manja plastična boca kako bi se stvorio kalup. Ulije se voda i ubace grančice bora, bobice, malo limuna… I naravno stavi se u zamrzivač.

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-19 

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-20 

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-21 

Smiješno je što su me često pitali da poklonim svijećnjak pa sam trebala objasniti da će se putem rastopiti – smije se te dodaje kako za sve svoje dekoracije nije imala nekog plana ili ideje. Naime, kako će izgledati dekoracija ni ona nije znala dok nije počela raditi.

– Sve krene samo od sebe. Važno je samo da se moja obitelj i ja, osjećamo ugodno u prostoru u kojem boravimo – kaže.

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-22

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-23

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-24 

Najtopliji kutak kuće je dnevna soba, logično, jer u njoj se nalazi kamin na koji su bivši vlasnici jako ponosni. Naime, dimnjak je toliko dobro riješen da kamin može biti otvoren a da pritom nema dima. Na zid kamina Tanja je postavila vijenac od bobica ispod kojeg se nalazi lampion u aranžmanu od zimzelenog bilja, kuglica i šiški.

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-25

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-26

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-27 

I svijeće su kućne izrade. Kako? Jednostavno. Tanja je staklene posude omotala u ljuske debla i zavezala mašne. Stol u blagovaonici također ostavlja bez daha. Podmetači za tanjure zapravo su narezana debla, dekoracija na stolu prepuna je šišarki, crvenih bobica i zelenila, a postavljene su i figurice sobova.

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-29

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-30

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-32

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-31

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-33 

Stubište u cijeloj kući također je u blagdanskom tonu. Prepuno zelenila i ukrasnih lampica.

– Činjenica jest da je uređenje oduzimalo mnogo vremena, a kako je vani hladno, sve je radila u kući pa bih napravila i mnogo nereda, ali kada bi sve dovršila uživala je u ljepoti i s veseljem dočekivala Božić i okupljanje obitelji – zaključuje Tanja.

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-34

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-35

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-36

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-37

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-38

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-39

Foto: Sandra Šimunović/Hanza Media

Božićna čarolija u Čarobnoj kolibi u u Gorskom kotaru

Ned, 09/12/2018 - 02:00

Davne 1996. godine Tanja Varda dala je otkaz u tvrtki u kojoj je radila. Sa suprugom Miljenkom odlučila je otvoriti slastičarnicu. Krenuli su od nule… zapravo baš i ne od nule, nego od minusa, jer su za prve namirnice, poput brašna, soli, mlijeka i sira, posudili 400 kuna. Bilo je to prije 20-ak godina, a danas imaju uhodanu i profitabilnu slastičarnicu Meli u Zagrebu.

– Uvijek sam voljela raditi rukama, brašno mi je bilo u krvi. Imali smo dvije jako teške godine, kada je posao bio u povojima, ali isplatilo se – priča Tanja. Tijekom godina u posao je uvela kćer Melani i zeta Ivana. Danas imaju deset zaposlenih i odlučili su da će posao uskoro prepustiti kćeri, a užurbani zagrebački život zamijeniti mirnijim u Gorskom kotaru, u mjestašcu Hlevci, rekla nam je prijašnja vlasnica Čarobne kolibe Tanja Varda.

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-2

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-3

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-4

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-5

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-6

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-7

Potraga za mjestom na kojem bi sagradili nov život nije bila nimalo laka, ali kada su došli na imanje na kojem danas stoji ova prekrasna kuća, znali su da je to to. Veliku drvenu kuću na tri etaže s okućnicom od sedam tisuća kvadrata s pravom su nazvali Čarobna koliba, jer ona to zaista i jest… pogotovo u ovo blagdansko vrijeme.

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-8

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-9

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-10

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-11

Iako Tanja i Miljenko više ne iznajmljuju kolibu, već ju iznajmljuje nova vlasnica, Iva Balent, kći Ivice Todorića, piše Dnevnik.hr. Božić je nekada u ovoj kući bio rezerviran isključivo za obitelj. A za ugođaj se brinula sama vlasnica koja je godinama svojim rukama kitila cijelu kuću.

– Na dekoracije nisam trošila ništa. Sve što mi je bilo potrebno pronalazila sam na našem imanju. Kupili bi samo božićno drvce. Ostalo su sve grane breze, smreke, čempresa, jele, bora, imele… – kaže Tanja koja je vjenčiće radila čak i od šiški.

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-12 

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-13

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-14

Budući da se bave slastičarstvom, dio dekoracija su nekada u kući bili maleni kolačići raznih oblika koji bi visili po gotovo cijeloj kući, a najviše prostora dobili bi u kuhinji.

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-15

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-16

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-17

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-18 

S obzirom na niske temperature koje obilježe zime u ovom dijelu Hrvatske, Tanja je izrađivala i ledene svijećnjake.

– Jako su jednostavni za izradu. Uzme se plastična boca, u nju se stavi manja plastična boca kako bi se stvorio kalup. Ulije se voda i ubace grančice bora, bobice, malo limuna… I naravno stavi se u zamrzivač.

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-19 

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-20 

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-21 

Smiješno je što su me često pitali da poklonim svijećnjak pa sam trebala objasniti da će se putem rastopiti – smije se te dodaje kako za sve svoje dekoracije nije imala nekog plana ili ideje. Naime, kako će izgledati dekoracija ni ona nije znala dok nije počela raditi.

– Sve krene samo od sebe. Važno je samo da se moja obitelj i ja, osjećamo ugodno u prostoru u kojem boravimo – kaže.

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-22

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-23

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-24 

Najtopliji kutak kuće je dnevna soba, logično, jer u njoj se nalazi kamin na koji su bivši vlasnici jako ponosni. Naime, dimnjak je toliko dobro riješen da kamin može biti otvoren a da pritom nema dima. Na zid kamina Tanja je postavila vijenac od bobica ispod kojeg se nalazi lampion u aranžmanu od zimzelenog bilja, kuglica i šiški.

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-25

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-26

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-27 

I svijeće su kućne izrade. Kako? Jednostavno. Tanja je staklene posude omotala u ljuske debla i zavezala mašne. Stol u blagovaonici također ostavlja bez daha. Podmetači za tanjure zapravo su narezana debla, dekoracija na stolu prepuna je šišarki, crvenih bobica i zelenila, a postavljene su i figurice sobova.

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-29

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-30

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-32

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-31

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-33 

Stubište u cijeloj kući također je u blagdanskom tonu. Prepuno zelenila i ukrasnih lampica.

– Činjenica jest da je uređenje oduzimalo mnogo vremena, a kako je vani hladno, sve je radila u kući pa bih napravila i mnogo nereda, ali kada bi sve dovršila uživala je u ljepoti i s veseljem dočekivala Božić i okupljanje obitelji – zaključuje Tanja.

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-34

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-35

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-36

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-37

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-38

ravna-gora-04-12-203-bozicno-ukrasena-drvena-kuca-u-malom-mjestu-hlevci-39

Foto: Sandra Šimunović/Hanza Media

Hygge božićna čarolija

Ned, 09/12/2018 - 01:49

Hygge, danski koncept življenja za kojim su mnogi posljednjih godina poludjeli, a potiče na stvaranje tople atmosfere i uživanje u dobrim stvarima s dragim nam ljudima. Priznaje osjećaje i trenutak, bez obzira da li smo sami ili s prijateljima. Ovaj koncept malih rituala koji usrećuju posebno je važan zimi za hladnih dana s dugim noćima, niskim temperaturama, blijedim bojama i nedostatkom sunčeve svjetlosti. Stoga vam danas donosimo nekoliko savjeta i puno primjera za ukrašavanje doma na Hygge način, a kako stvoriti ambijent koji će vam omogućiti da se osjećate ugodno, saznajte u nastavku.

Hygge Božić.jpg 

Dekor

Božić je vrijeme kada zbog niskih temperatura ne možemo puno vremena provoditi n otvorenom, stog je neophodno eksterijer unijeti u interijer. Prirodni ukrasi koje svi volimo poput borova, šišarki, češera bobica i voća više su nego dobrodošli u stvaranju hygge božićne atmosfere.

Ovdje bismo istaknuli da za stvaranje Hygge ugođaja ne trebate trošiti dodatna sredstva već možete koristiti ono što već imate. Potražite neke uradi sam tutorijale na webu kako biste stvorili personalizirane ukrase,  napravite  kolačiće ili tortu i podijelite ih s voljenima.

Hygge Božić 1.jpg

Hygge Božić 2.jpg 

Hygge Božić 3.jpg 

Hygge Božić 4.jpg

Hygge Božić 5.jpg

Hygge Božić 6.jpg

Hygge Božić 7.jpg 

Izbjegavajte formalne prostore poput blagovaonice i osmislite nešto udobnije. Učinite vaš kućni dekor i prostor praktičnijim s više sklada, promijenite neiskorištene i neuređene kutke i ispunite ih životom i ljubavlju.

Hygge Božić 8.jpg

Hygge Božić 9.jpg

Hygge Božić 10.jpg

Hygge Božić 11.jpg

Hygge Božić 12.jpg

Hygge Božić 13.jpg

Svjetla

Prije svega, izbjegavajte glavnu rasvjetu, ugodan i opuštajući prostor jednostavno ćete dobiti lampicama. Pritom, nemojte ograničavati svjetla samo na svoje veliko božićno drvce: mislite izvan okvira i postavite lampice u police za knjige ili oko prozora. I razmislite o zadržavanju treperavih lampica i u siječnju.

Hygge Božić 14.jpg

Upalite svoje svijeće i koristite one mirisne! Svijeće će vam pomoći da stvorite raspoloženje i ambijent, upotrijebite ih i za svoje stolne okvire. Pokušajte napraviti sami svijeće, ako želite da vam dom miriše po omiljenim mirisima.

Hygge Božić 15.jpg

Hygge Božić 16.jpg

Hygge Božić 17.jpg

Hygge Božić 19.jpg 

Hygge Božić 10.jpg

Hygge Božić 20.jpg

Hygge Božić 21.jpg

Hygge Božić 23.jpg 

Hygge Božić 24.jpg 

Tkanine

Koristite udobne materijale, Božić u Hygge duhu čine mekane stvarčice popu vesta i krzna. Pleteni, plišani ili krzneni (umjetni) jastuci, sagovi više su nego dobrodošli, a možete ih koristiti na bezbroj načina. Uživajte u Božiću!

Foto: Pinterest

Kategorije: Hrvaška

U KRISTALNOJ DVORANI WESTINA ODRŽAN DONATORSKI BAL CRVENOG KRIŽA Milanka Opačić zablistala u raskošnoj haljini hrabrog dekoltea

Sob, 08/12/2018 - 23:31

Pod visokim pokroviteljstvom gradonačelnika Grada Zagreba Milana Bandića u Kristalnoj dvorani hotela Westin u subotu navečer održan je 'Bal Crvenog križa Grada Zagreba 2018.'.

Od 1878. godine pa do danas, Gradsko društvo Crvenog križa Zagreb svakodnevno pomaže starijim i nemoćnima, socijalno ugroženima i svim onim građanima kojima je pomoć potrebna. Kroz povijest, donacije su prikupljali i donosili građani, tadašnja gradska vlast i razni anonimni donatori iz inozemstva.

Godine 1984. održan je novogodišnji dobrotvorni koncert Crvenog križa Grada Zagreba, čime započinje ideja o uvođenju donatorskog bala. Svake godine bal je dobivao na svom značaju. Broj uzvanika i donacija povećavao se sve do 1990. godine kada je tradicija, zbog Domovinskog rata, prekinuta.

Lani je tradicija obnovljena, a sredstva prikupljena na tom Balu utrošena su za kupnju kombi vozila za potrebe prijevoza osoba s intelektualnim i tjelesnim oštećenjima, koji su korisnici socijalnih usluga poludnevnog boravka i psihosocijalne podrške u Gradskom društvu Crvenog križa Zagreb.

Ove godine gosti su uživali uz zvuke Zagrebačke filharmonije te u izvedbama Franke Batelić i Damira Kedže. Sredstva prikupljena na donatorskom balu bit će utrošena za opremanje Logističkog centra Crvenog križa Grada Zagreba, koji će biti centralno mjesto na kojem će se pružati pomoć socijalno ugroženim građanima.

Među brojnim okupljenim uzvanicama i uzvanicima, poglede je posebno privlačila bivša zastupnica SDP-a, sada u Klubu Milana Bandića, Milanka Opačić koja je zablistala u raskošnoj haljini, a za stolom je sjedila u društvu naočitog muškarca...

Bal Crvenog križa u hotelu Westin

Kategorije: Hrvaška

ZNATE LI KOLIKO JE DJECE LANI USVOJENO IZ NAŠEG NAJPOZNATIJEG DOMA U NAZOROVOJ ULICI? I kada saznate taj strašni podatak, zar vas ne ispuni bijes?

Sob, 08/12/2018 - 22:36

Nezbrinuta djeca u pubertetskim godinama često ne žele biti posvojena. Nije to teško razumjeti, ako i niste odrasli bez roditelja. I sami ste s četrnaest godina bili nezadovoljni, ljuti, osjećali se usamljeni i neshvaćeni, lupali ste vratima i bespomoćno vrištali misleći da ste okruženi samo glupim i zlim ljudima. A zamislite kakav je taj emocionalni krš, ta usamljenost i izdanost kad se još začine čemerom mališana koji je prije puberteta mnogo dugih godina u domu čekao da neka žena i muškarac čučnu pored njega, prstima mu nježno raskuštraju kosu i reknu da su oni sad njegovi mama i tata.

Nekoliko tisuća noći to je dijete zaspalo u suzama, gušeći se od čežnje da bude nečije, a kad nitko nije pokazao zanimanje do njega, ispunio ga je prkos, gnjev tako strašan da bi čitav ovaj ravnodušni svijet mogao zapaliti kao šibicu. Njemu u pubertetu ne treba više nitko. Kasno je za to, prošla baba s kolačima. Kad šupci dosad nisu došli, ne trebaju ni ubuduće dolaziti.

Postupak posvojenja u nas je tako dug i kompliciran da u domovima katkad i nemate nego takve, ogorčene, ranjene četrnaestogodišnjake koji vazdan leže sklupčani, licem prema zidu. Niti oni žele roditelje, a niti potencijalni roditelji, bez uvrede, ne bi njih. I teško ih je osuđivati zbog toga. Kad se jedan par odluči za posvojenje, oni zamišljaju umiljato djetešce u pidžami na medvjediće, a ne svadljivog srednjoškolca koji ne skida tenisice i majicu s Marilynom Mansonom. Znate ih, svadljive srednjoškolce u majici s Marilynom Mansonom nekad je teško voljeti i ako ste ih rodili.

Ova je država, da je u nedostatku prikladnijeg izraza tako nazovemo, donijela takve propise da je iz najpoznatijeg našeg doma, onoga u Zagrebu u Nazorovoj ulici, lani usvojeno jedno dijete. Jedva mogu i zamisliti kako je činovnicima prošlo to vrijeme, cijela jedna besmislena godina. Deseci njih u kojekakvim službama u glavnom gradu uzeli su dvanaest plaća, pedeset tjedana su dolazili na posao od devet do pet i prošli tisuće kilometara dugačkim hodnicima između kancelarija pretvarajući se bogzna kako zaposlenima s kartonskim registratorima u rukama, udarili su milijardu ljubičastih žigova na dnu nekakvih potvrda i uvjerenja i preslika i mišljenja da bi, nevjerojatno, jedan jedini maleni nevoljnik dobio obitelj.

Zar vas ne ispuni bijes zbog takve bezobzirne lijenosti koja pušta da mališani godinama beznadno čekaju svoje spasitelje? Zar nisu gadljivi ti birokrati, sitničavi, strogi i nepopustljivi sa siročićima bez ikoga svoga, a uslužni, hitri, popišani u gaće od straha ako im dođe tkogod iz Hadezea ili Nadbiskupije ili nekakav braniteljski nasilnik ogrnut zastavom. Nezbrinuta djeca većinu su vremena ovdje sasvim sporedna i skrajnuta, njihova tragedija nikoga ozbiljnije ne zabrinjava. Imamo, zaboga, važnijih problema, ministar Zdravko Marić mora zaposliti sestru, a hadezeovac u Daruvaru ženu, sestru i šogora. U jednoj zaostaloj plemenskoj zajednici gusto premreženoj srodstvima, gdje su svi nečije kćeri, sinovi, šogori, nećaci, unuci, tetke, ujaci, zaove, jetrve ili barem kumovi, jedna djevojčica ili dječak koji su ostavljeni i ničiji, koji nisu nikome ništa, nemaju mnogo šanse.

Njih se ostavlja da čekaju u domovima, dok njihovi nesuđeni posvojitelji godinama lutaju od vrata do vrata. Činovnici ih mole da budu strpljivi, a ako koji posvojitelj katkad, razumljivo, popizdi pa opsuje i zakon i državu, uvrijeđeno ga upozore da ne bude neugodan ili čak zovu zaštitara da primitivca izbaci iz zgrade. Mrcvari se tako i djecu i odrasle dok i jednima i drugima naposljetku ne otkuca biološki sat, ne prođe ono najkritičnije vrijeme kada malenima trebaju roditelji, a odrasle ispunjava najsnažnija želja za potomstvom. Na kraju, kad se svi dokumenti potpišu, umjesto da dobiju nekoga predškolske dobi, posvojiteljima se u dječju sobu s naslikanim leptirima na zidovima useli jedan ćelavi s brkovima koji je propao na veterinarskom fakultetu.

A onda jednog dana u državi krene rasprava tko su prikladni posvojitelji i udomitelji, kakvim se ljudima smije prepustiti odgoj nezbrinute djece i svi su odjednom živo zainteresirani za to. Ugledni zastupnici i ministri, sve redom vjernici, namirisani vodicom poslije brijanja dok u nedjelju ujutro u prvome redu crkvenih klupa ozareno pjevaju “Bog je moj spasitelj”, konsternirani su mogućnošću da bi nekakvi, molim vas lijepo, pederi i lezbijke mogli biti roditelji. Podigne se strahovita dreka u Saboru i na televiziji, grmi se s oltara, kriči s društvenih mreža, pijanci u kafićima hvataju se za prsi i lupaju šamare neustrašivo braneći našu slavnu tradiciju u kojoj su roditelji uvijek, bez iznimke, bili parovi muškaraca i žena, očevi i majke.

Opazili ste možda, naši rodoljubi i vjernici najviše strahuju od izmišljenih opasnosti. U njihovim maštanjima izbjeglice s Bliskog istoka masovno se naseljavaju u susjedstvu i kradu nam radna mjesta, premda u stvarnosti devedeset devet zarez devet posto Sirijaca samo želi brzo i bez zaustavljanja proći kroz Hrvatsku i već iza Macelja zaboraviti da su ikad bili u njoj. Jednako tako takozvani narod kriči da će homoseksualci odgajati djecu bez roditelja, a djecu bez roditelja zaista ne odgajaju ni heteroseksualni posvojitelji. Ponovit ću sramotni podatak, jednom jedinom djetetu iz Nazorove su u svih tri stotine šezdeset pet dana 2017. godine našli mamu i tatu i nitko nije zbog toga u Saboru podigao uzbunu.

Da je rodoljubima i vjernicima, ministrici Nadi Murganić i zastupniku Boži Petrovu iskreno stalo do boljitka djece bez roditelja, valjda bi dosad napravili nešto da ona ne venu u institucijama. Njihova zabrinutost samo je katoličko preseravanje. Nisu ni pomislili na djecu dok nije netko spomenuo pedere i lezbijke.

Napokon, zašto pederi i lezbijke ne bi odgajali djecu? Ako i sami ne hodate goli ispred svojih kćeri i sinova, otkud vam čudovišna zamisao da bi homoseksualni parovi tako nešto činili? Kad Stevo Culej opisuje muškarce koji se penisima “mačuju pred djecom”, otkud njemu takva groteskna vizija? Šta je on pušio? Da nije cijenjeni poslanik možda nesmotreno zaspao u garaži čitavu noć udišući benzinska isparenja?

Homoseksualci su se u mnogo prilika dokazali pogodniji za roditelje od mnogih heteroseksualaca. Ako ni zbog čega drugoga, homoseksualci, kao i nezbrinuta djeca, često imaju iznimno težak pubertet. Kad djevojčica u četrnaestoj shvati da je privlači druga djevojčica, ili kad dječak shvati da se zaljubio u muškarca, svakome od njih to otkriće isprva nije užasno. Često s razlogom. Društvo ih stigmatizira i izolira, a nije rijetkost ni da ih izbace iz kuće. Pederi i lezbijke, jednako kao i djeca u domovima, ostanu bez roditelja. Meni se čini da bi se usamljeni i neshvaćeni prirodno trebali bolje razumjeti, osjetiti nježnost i ljubav jedni za druge i od svoje dvije nesreće naposljetku sastaviti jednu sreću.

Kategorije: Hrvaška

PRESELILA SE U ZAGREB Fatalna preljubnica 'bombašica' izašla na slobodu i dobila posao, klijentima ne smetaju njezini grijesi iz prošlosti...

Sob, 08/12/2018 - 22:28

Svjedočenjem vještaka Vojina Maštruka i Davora Belasa sutkinja Božica Mišak na Županijskom sudu u Varaždinu nastavila je suđenje Valentini Brunec iz Koprivničkog Ivanca i Nikoli Labošu iz Srijema, optuženima da su početkom prosinca 2014. godine bombom pokušali smaknuti Valentinina muža Hrvoja Bruneca kako bi mogli nastaviti ljubavnu romansu, piše Podravski.hr.

Ovo je drugo suđenje Valentini i Nikoli, u javnosti prozvanima “ljubavnicima bombašima”. Županijski sud nepravomoćno ih je osudio svakog na šest godina zatvora, no Vrhovni sud presudu je ukinuo i vratio na ponovno suđenje. Odnedavno se Valentina i Nikola nalaze na slobodi jer im je istekao maksimalni rok koliko mogu biti u istražnom zatvoru. Dok Nikola Laboš i dalje živi u Srijemu, drugooptužena Valentina Brunec se nakon puštanja na slobodu preselila k ocu u Zagreb i zaposlila se u frizerskom salonu.

Uostalom, frizerka je po struci, a istim se poslom bavila do uhićenja u Koprivničkom Ivancu. Na ročištu održanom utorak vještak za balistiku, vatreno oružje i eksplozivne naprave Vojin Maštruko ponovio je kako je Hrvoje Brunec sasvim slučajno preživio jer je osigurač u trenutku detonacije bio okrenut prema njemu. Rekao je kako je vjerojatno da je bomba bačena, a ne kotrljana, a ispadanje bombe bilo oštećeniku ili osobi koja je bacila bombu je isključio.

Vještak za požare i eksplozije Davor Belas isključio je mogućnost da bi itko micao žlicu bombe pronađene tijekom očevida jer na njoj nisu pronađeni tragovi ljudske DNA. Moguće je da je osoba koja je bacila bombu imala rukavice, no one kod Nikole Laboša nisu pronađene. Sutkinja je suđenje odgodila za početak sljedeće godine zbog nedolaska vještaka Mladena Rutalja, javlja Podravski.hr.

Kategorije: Hrvaška

TAJNI POSAO OBAVLJAJU OBIČNI LJUDI S MALOM PLAĆOM, ALI GOLEMOM MOĆI 'Najšokantnija stvar koju sam vidjela? Jedan video s malom curicom i muškarcem...'

Sob, 08/12/2018 - 22:26

Svake se minute na YouTubeu učita 500 sati videomaterijala, na Facebooku bude objavljeno 2,5 milijuna postova i na Twitteru nikne 450.000 novih tvitova. U samo 60 sekundi milijuni ljudi objave snimke i fotografije svoje djece, hrane, doma, prirode, mučenja, obrubljivanja glava, dječje pedofilije, terorističkih napada... Iako velik broj ljudi toga nije svjestan, na društvenim mrežama se iz sata u sat objavljuju neprimjereni sadržaji puni nasilja i mržnje.

No, oni nikada ne dođu do korisnika, i to zbog desetak tisuća Filipinaca koji svaki dan brišu neprimjerene sadržaje na društvenim mrežama. To su obični ljudi koji rade za prosječnu plaću kako bi prehranili svoju obitelj, ali koji u isto vrijeme imaju moć da odluče što će ostati na mreži, a što će biti trajno uklonjeno.

Njihov posao je tajan, no u dokumentarnom filmu “The Cleaners” (Čistači) prvi je put ispričana njihova priča. Dokumentarac su režirali Moritz Riesewieck i Hans Block, a prikazan je u četvrtak na Human Rights Film Festivalu. Film prati nekoliko moderatora koji rade za neimenovanu tvrtku, a donosi i ispovijesti bivših članova Googlea, Facebooka i drugih medija koji upozoravaju koliko zapravo sadržaji na društvenim mrežama mogu biti opasni.

- Svijet treba znati da smo ovdje. Da postoji netko tko pazi na socijalne mreže i tko želi te platforme učiniti sigurnima - kaže na početku filma jedan od moderatora.

Smrt Sadama Huseina

Njihov posao se u suštini sastoji od odobravanja i brisanja sadržaja. Ostavi, obriši, ostavi, ostavi, obriši, ostavi... za svaki sadržaj imaju otprilike 8 sekundi, a dnevna kvota im je barem 25.000 slika. Ima tu svega. Od pornografije i neprimjerenih karikatura političara do mučnih snimki silovanja i ubijanja.

- Najšokantnija stvar koju sam vidjela bio je video u kojem šestogodišnja djevojčica oralno zadovoljava muškarca. To i slika djevojčice u krevetu sa spermom po licu - priča jedna radnica.

Moderatori su podijeljeni u kategorije, odnosno po vrstama sadržaja. Jedan je za eksploataciju djece, drugi za sadržaj samoozljeđivanja, treći za snimke ubojstava. Jedan od moderatora je istaknuo da već po izgledu odrubljene glave može zaključiti je li tijekom egzekucije korištena oštra mačeta ili obični kuhinjski nož.

Lako je kada se radi o “crno-bijelom” sadržaju gdje je jasno da se mora ukloniti zbog svoje neprimjerenosti. Pitanje je što kada se pojavi karikatura američkog predsjednika Donalda Trumpa s malim penisom? Mlada američka umjetnica Illma Gore napravila je takav crtež koji se u roku od nekoliko dana podijelio više od 50 milijuna puta po društvenim mrežama. Za nju je to bila umjetnost, način izražavanja njenih misli, no za moderatore je to bio sadržaj koji ne smije biti na mreži.

- Prvo pravilo - nikada ne odobri golotinju - kaže moderatorica.

Isti problem predstavljaju i fotografije djece koja su preminula tijekom izbjegličkog vala. U filmu se jedan moderator našao pred odlukom da odobri ili ukloni fotografiju djeteta koje se utopilo tijekom prevrtanja broda s izbjeglicama. Prema njegovim riječima, fotografija pokazuje grafički uznemirujući sadržaj i zato mora biti uklonjena. Za Sirijca koji je fotografiju stavio ona je bila reprezentacija pravog stanja i horora s kojima se suočavaju ljudi iz Sirije.

- Sve je to stvar konteksta i percepcije. Za neke će zračni napad biti snimka terorizma, za druge će to pak biti vijest koja zaslužuje biti u medijima - kaže Nicole Wong, bivša urednica Googlea i Twittera. Ona je i sama iznijela dvojbu koju su imali s ubojstvom iračkog diktatora Sadama Huseina.

- Na Googleu se pojavila snimka vješanja i još jedna snimka mučenja njegova tijela nakon smrti. Odlučili smo ostaviti prvu snimku jer smo smatrali da se radi o povijesno važnom događaju koji treba ostati zabilježen, dok smo drugu snimku uklonili. Nemam pojma jesmo li donijeli dobru odluku. To će pokazati budućnost - kaže Wong.

Naime, sve tvrtke imaju i svoje interne ljude koji paze na sadržaj na njihovim mrežama, no tu se u pravilu radi o desetak ili stotinjak ljudi. Većinu posla obavljaju čistači, ali velike korporacije ih ne priznaju kao svoje radnike. Svi oni su zaposleni preko treće, outsourcing tvrtke koja ih zapošljava i isplaćuje im plaće. Ako se pitate zašto ih ne žele priznati, samo razmislite o činjenici da o sadržajima o mogućim terorističkim napadima i nacionalnoj sigurnosti zemalja odlučuju obični ljudi s prosječnom filipinskom plaćom.

Koliko su sadržaji na društvenim mrežama ozbiljni, pokazuje i slučaj iz 2017. godine kada su se tehnološki divovi Google, Facebook i Twitter našli pred američkim kongresom zbog moguće umiješanosti Rusije u američke nacionalne izbore 2016. godine. Tijekom tog saslušanja senatori su ispitali čelne ljude tih organizacija o mogućim opasnostima koje nose njihove platforme, od ugroze nacionalne sigurnosti, do širenja mržnje i lažnih vijesti. Jedna od točka rasprava bila je i umiješanost država u rad društvenih mreža na njihovu tlu.

Algoritmi bez politike

- Postoji algoritam koji omogućuje da se blokira IP adresa korisnika koji dijele sadržaj koji neka zemlja smatra neprimjerenim. No, to nema nikakve veze s politikom - rekao je Colin Stretch, tadašnji dopredsjednik Facebooka.

To se najviše odnosi na Tursku, zemlju u kojoj je predsjednik Erdoğan u jednom trenutku uveo zabranu korištenja društvenih mreža. Ali to je tek kap u moru. Tu je i slučaj filipinskog predsjednika Rodriga Dutertea koji je putem društvenih medija pozvao na ubijanje ovisnika o drogi, kao i gorući problem u Mjanmaru gdje se preko Facebooka otvoreno potiče na ubijanje pripadnika etničke skupine Rohindža.

- Problem je što danas svatko ima pravo na svoju vlastitu realnost. Facebook ti zapravo daje mogućnost da vidiš samo ono što želiš i u isto vrijeme isključiš ono što ti smeta - kaže Antonio Garcia Martinez, bivši urednik sadržaja Facebooka.

U tom trenutku sva odgovornost pada na obične ljude s Filipina koji moraju odlučiti hoće li ukloniti ili ostaviti sadržaj. Ako slučajno pogriješe u svojoj odluci, ugrozit će živote tisuće ljudi ili pak prouzročiti rat između dviju nacija. Samo je jedan klik dovoljan da spase nekoga. Ili ga unište. Iznad svakoga od njih se zbog toga stalno nadvija jedno pitanje - zašto to radim?

- Kažem si da je to zato da se drugi osjećaju sigurno u svom životu, ali to nije tako. Moramo prihvatiti da stvari nisu u redu. Trebamo se probuditi u realnosti - kaže jedna od moderatorica. Zbog pritiska jedni daju otkaz, no znaju da više nisu iste osobe zbog stvari koje su vidjeli. Neki si i oduzmu život kako ne bi morali više nikada o tome razmišljati.

Kategorije: Hrvaška

TUĐMAN UZ PROMETNICU KOJA SPAJA NOVI I STARI ZAGREB Tvorac tog djela rekao je što bi želio postići. I uspio je. Upravo je zato taj pothvat jeziv!

Sob, 08/12/2018 - 22:25

Rat je, naučio nas je von Clausewitz, nastavak politike drugim sredstvima. Ali, kao nastavak politike, rat ima jedno nezgodno svojstvo. Naime, rat u nekom trenutku neizbježno prestane. A kada rat prestane i kada politiku treba nastaviti, umjesto drugih sredstava potrebna su vam ona treća. Tada ne scenu stupaju - spomenici.

Ako to itko dobro zna, onda smo to mi Hrvati. Znamo da su spomenici nastavak rata drugim sredstvima. Spomenici su to bili i kad je Zagreb na trg postavljao brončanog Jelačića Andrije Fernkorna, kao i kad je Meštrović na Kalemegdan postavljao Pobjednika. Spomenici su bili produžetak politike i kad je na Batini nicao socrealistički spomenik Crvenoj armiji, ali i kad su od Tjentišta do Kamenskog nicale apstraktne divotice jugoslavenskog modernizma. Spomenici su bili produžetak politike i 70-ih, kad u jeku “crnog vala” i političkih obračuna prezadužena SR Hrvatska podiže velebni kompleks na Petrovoj Gori. Bili su to i 2013., kad Kerum u jeku kampanje podiže na Rivi spomenik koji bi po nekim neprovjerenim navodima trebao biti Franjo Tuđman.

Kad je 1990. Istočna Europa izašla iz zagrljaja dotad monopolističke i hegemonističke ideologije, na njenom mjestu iznikli su deseci međusobno zavađenih, pubertetskih i uzjogunjenih nacionalizama. A ti su nacionalizmi pronašli svoje novo oružje, idealnu zamjenu za rat. To oružje su bili spomenici. Od Lavova do Skopja i od Tallinna do sela u Dalmatinskoj Zagori počeli su najednom nicati spomenici kojima je svrha bila ispisivanje onog što Ivan Čolović zove “novokomponovana istorija”. Na konju i bez konja, brončani i mramorni, diljem istočne Europe nicali su memorijali Stepanu Banderi, caru Samuilu i caru Aleksandru, Miru Barešiću, Nikoli Pašiću i Alojziju Stepincu.

Cijela ta ognjica pisanja brončane povijesti imala je dva neprijeporna “dragulja u kruni”. Prvi od njih i uvjerljivo nenadmašan bilo je, dakako, “Skopje 2014”, neimarski pothvat jedinog izbjeglice kojeg Mađari vole, bivšeg makedonskog premijera Nikole Gruevskog. Drugi dragulj u kruni bio je Kamengrad, virtualni grad srpskog nacionalizma kojeg je na ušću Rzava u Drinu sagradio bivši canneski pobjednik Emir Kusturica. U oba slučaja, dvije su nacionalističke ideologije sagradile “još ljepši i stariji” grad, kojem je cilj bio konstruirati drugu, paralelnu povijest, povijest u kojoj nije bilo Turaka i muslimana, u kojoj je Balkan imao renesansu, secesiju, svoje Ringove, Vaubana i Museumplein.

Tim dvama primjerima uskoro ćemo moći pridodati i treći. Riječ je o gradu koji također, ali na puno većoj prostornoj skali, od kipeka do kipeka gradi svoju “novokomponovanu istoriju”. Jedina je razlika ta što je riječ o gradu koji, za razliku od Skopja i Višegrada, ima svoj Ring, svoj Museumplein, pa čak i svog Vaubana. Taj grad se, pogađate, zove Zagreb.

Kad jednom u nekoj neodređenoj budućnosti Zagreb zatvori knjigu višedecenijske Bandićeve ere, iza navodno silno marljivog gradonačelnika neće ostati mnogo toga što bi se moglo pokazati. Iza Bandića neće ostati ni veliki infrastrukturni pothvati, ni uočljivi “landmarci”, ni ingeniozna rješenja. Tijekom svog desetljetnog monarhističkog vladanja glavnim hrvatskim gradom, Bandić nije riješio ni tok Save, ni ukapanje pruge, ni kompleks Gredelj, ni prostor SC-a, ni prometno povezivanje s Novim Zagrebom, nije riješio čak ni banalno, prijesno odvoženje smeća. Kad se iza te, sad već iznurujuće vladavine jednom povuče crta, za Bandićem će ostati samo jedna uočljiva stvar. Tako skopski, tako višegradski, ta će stvar biti - fontane i spomenici.

Nakon silnih fontana, nakon tolikih poprsja u Gajevoj, nakon toliko loše skulpture, sfušanih realizacija i nepotrebne urbane bižuterije, Bandićeva “skopjizacija” Zagreba dobit će ovih dana svoje zasluženo finale. Ovih će dana, naime, na ledini uz prometnicu koja spaja novi i stari Zagreb niknuti novi u nizu spomenika Franji Tuđmanu, ovaj put s autorskim potpisom hvarskog kipara Kuzme Kovačića. Usred rahlog niemeyerevskog tkiva socijalističko-modernističkog Zagreba, na otvorenoj tratini uz šestotračnu prometnicu iz trave će isklijati spomenička figura bivšem hrvatskom predsjedniku, koja ovih dana pobuđuje masovno medijsko izrugivanje. “Ne sliči na Tuđmana, nego na Pavla Kalinića”, piše Index.hr., “Kao da su ga namazali katranom i perjem”, pišu čitatelji postove. “Izgleda kao da ima doktorsku kutu”, navodi treći komentator, “grozan, odrpan, po ničemu sličan”, piše netko u anketi Tportala. “Još jedan prišt spomeničke kvaziplastike”, izjavljuje za Index povjesničarka umjetnosti Jasna Galjer, “od javne skulpture ovaj spomenik radi ono što cajke rade od glazbe”. “Novi spomenik Franji Tuđmanu”, dodaje, “otužni je nusprodukt i prava slika nazadnjačkog smjera hrvatskog društva.”

Spomenici, naime, uvijek i jesu “prava slika smjera društva”. Poststrukturalisti su nas naučili da se ideologija u umjetnosti ne očituje u onom što je očigledno - sadržaju. Prava ideologija nehotice se odaje u formi. Stoga spomenici herojima, generalima, očevima domovine, bitkama i brigadama nikad ne govore o onom što komemoriraju: oni svojim (likovnim) jezikom govore o društvu i kulturi koja ih je stvorila. Kad čovjek gleda turobno lažni rokoko i nevješte kipuljke kojima je Gruevski tapecirao Skopje, taj stil odaje ideologiju iskompleksiranu manjkom velebne povijesti, zarobljenu krizom identiteta i opsjednutu lažnom grandioznošću. Kad čovjek danas gleda partizanske spomenike iz 70-ih, ti spomenici više ne komemoriraju bitke, revoluciju i brigade. Oni danas komemoriraju osjećaj vlastite važnosti koji je to društvo imalo, komemoriraju titoističku opsesiju modernizacijom i žudnju da se socrealistička grandioznost u skali “vjenča” s avangardizmom u formi. Kad čovjek gleda tugaljive tuđmane, pašiće i njegoše isklijale od Kaštela i Splita preko Višegrada do Beograda, vidi tek malene, sirote parohijalne nacionalizme koji bi se komforno vratili u 19. stoljeće, jer se u tom stoljeću jedino udobno osjećaju.

U najavnom intervjuu za jedan hrvatski portal, tvorac zagrebačkog Tuđmana Kuzma Kovačić novinaru je rekao kako je “htio napraviti portretnu figuru koja je simbol hrvatske slobode, slobode u koju nas je predsjednik Tuđman poveo, i tako sam ga napravio. Simbol je to forme kojoj sam nastojao utkati dušu živog Tuđmana, da s nama bude živi Tuđman.”

Nevolja s Tuđmanom Kuzme Kovačića nije u tome što u svojoj nakani kipar nije uspio. Nevolja s tim kipom je ta što je kipar, nažalost, i previše uspio. Kuzma Kovačić je zaista napravio kip koji je “simbol hrvatske slobode” i koji je točno takav kakva je ta sloboda. Kuzma Kovačić je u “formu” doista uspio “utkati dušu živog Tuđmana”, pa je ta forma točno onakva kakva i utkana duša. Kovačić je doista uspio postići svoj naum, da s nama “bude živi Tuđman”. Upravo zato, ta skulptura i jest besprimjerno jeziva.

Ta je skulptura, za početak, bačena u dovršeni, velebni prostor jednog modernističkog urbaniteta, ali ne na način da se na njega nadovezuje ili ga uvažava, nego na način da prema zatečenom iskazuje pasatistički prijezir. Kovačićeva se skulptura, ukratko, prema zatečenom urbanitetu ponaša točno onako kako se tuđmanistička ideologija ponašala prema zatečenom društvu, prema njegovim idejnim, ekonomskim, privrednim i socijalnim stečevinama, prema stečevinama kao što su sekularizam, javno zdravstvo i ženska ravnopravnost. Ta skulptura slijeće u ambijent dovršene visoke modernosti i u taj kontekst utiskuje vokabular urbanističkog mišljenja 19. stoljeća: veliku, figurativnu figuru državnika na pijedestalu. U tom smislu, Kovačićev kip neodoljivo podsjeća na tuđmanističku estetiku i javni ukus 90-ih, na sve Čuvare državnog pečata, predsjedničke stjegove, inscenacije Osmana, spektakle na Duvanjskom polju i smjene počasnih gardista u Šparemblekovoj koreografiji.

Zagreb, međutim, nije Skopje, a Bandić zna da baš nije “komi fo” da bude kao Gruevski. Stoga zagrebački načelnik ne naručuje kip od nekog Iće Malenice, priučenog realističkog kipara koji bi izdubio Tuđmana s botunima i očalama. Ne, umjesto toga, on uzima bivšeg modernističkog kipara koji će zagrebačkom Tuđmanu dati taman toliki prstohvat impresionizma, taman toliko “katrana i perja” da, eto, ne ispadnemo seljačine koji rade realistički kip. Istodobno, ta laž kvazimodernističkog, impresionističkog poteza prikriva dubinsku bit tog spomenika koji je mozgom i inspiracijom devetnaestostoljetni.

I po takvoj formalnoj laži, Kovačićev je i Bandićev Tuđman slika i prilika današnje Hrvatske. On je čisto stilsko oličenje zemlje koja površinski imitira modernost, zemlje koja ima i ustavnu ravnopravnost spolova, i deklariranu trodiobu vlasti, i deklariranu reformu školstva, i školsko cijepljenje, i javno zdravstvo, i tobože javnu TV i tobožnju slobodu govora. Iza tog “katrana i perja” europskog 21. stoljeća krije se, međutim, duboko devetnaestostoljetno društvo, društvo klerikalne ideologije, autocenzure u umjetnosti, patrijarhata, “denkverbota” u povijesnim temama, vjeronauka u školi i zazora prema znanosti.

Zagreb i Hrvatska, ukratko, dobit će točno onakvog Tuđmana kakvog Zagreb danas zaslužuje, i kakvog Hrvatska danas zaslužuje. U taj je kip doista je u potpunosti “utkana duša” jednog frustriranog, promašenog i na stranputicu zabasalog društva.

Kategorije: Hrvaška

PROSLAVA BLAGDANA Pogledajte kakvu je kaznu dobio tip koji je glazbenicima psovao mater četničku i pjevaču otimao mikrofon jer su svirali srpsko kolo

Sob, 08/12/2018 - 22:24

Zbog izazivanja nereda i razbijanja pod šatorom koji je koprivnički Hotel Podravina postavio na proslavi pravoslavnog vjerskog blagdana u Lepavini kod Koprivnice, počinitelj, kojeg Podravski.hr navodi imenom Igor, hotelu mora platiti 5700 kuna počinjene štete i 7200 kuna parničnih troškova, nepravomoćno je presudio Općinski sud u Đurđevcu.

Prema presudi, na proslavi pravoslavne Gospojine kod manastira Lepavina 29. kolovoza 2016. počinitelj je pod utjecajem alkohola u šatoru počeo naguravati ljude oko sebe, nakon čega je sa šanka uzeo staklenu bocu vina i bacio prema glazbenom sastavu te plastičnu čašu piva prema osoblju za šankom. Nakon toga, došao je do pozornice i glazbenicima vikao “prekini muziku” i pokušao pjevaču uzeti mikrofon iz ruke. Kako nije uspio, vikao mu je “j… ti mater četničku” te pozivao na tučnjavu vičući “ajd sad svi jedan po jedan”. Kad se vratio do šanka tražio je piće, a nakon što mu osoblje nije dalo, bacio je i razbio barski stol.

Zbog remećenja javnog reda i mira proglašen je krivim pravomoćnom presudom Prekršajnog suda u Koprivnici.

Djelatnici Hotela svjedočili su kako su se gosti razišli te je zabava prekinuta u 1 sat, a trebala je trajati do 4 ujutro, pa im je nastala šteta zbog smanjenog prometa i zarade. 

Igor je u svojem iskazu naveo da je pod šatorom glazbeni sastav svirao neprimjerene pjesme, poput srpskog narodnog kola, na što su ljudi plesali i podizali tri prsta. Njemu je, rekao je, nezamislivo što su svirali takve pjesme u Hrvatskoj.

No, Općinski sud u Đurđevcu zaključio je kako je njegova reakcija bila potpuno neprimjerena te ga proglasio krivim za štetu Hotelu Podravini, kako javlja Podravski.hr.

Kategorije: Hrvaška

ZAKON O UDOMITELJSTVU HNS IPAK ŠALJE NA OCJENU USTAVNOSTI Bauk iz SDP-a: 'Ako i ne padne na Ustavnom sudu, znamo gdje sigurno hoće...'

Sob, 08/12/2018 - 22:23

Zakon o udomiteljstvu, kako je bilo i najavljeno, HNS će nakon što stupi na snagu poslati na ocjenu ustavnosti, potvrdili su nam jučer nakon izglasavanja u Saboru, jer smatraju da nije u skladu s Ustavom s obzirom na to da se životnim i neformalnim životnim partnerima ne omogućava udomljavanje djece.

I saborski zastupnik talijanske nacionalne manjine Furio Radin, koji je također glasao za HNS-ov amandman, a protiv zakona, jučer je rekao da će potpisati takav zahtjev Ustavnom sudu, a i iz oporbenog SDP-a, kao i iz GLAS-a su ranije poručivali da je zakon diskriminatoran. Arsen Bauk, predsjednik Kluba zastupnika SDP-a, rekao je ako zakon već ne padne na Ustavnom sudu, sigurno će pasti na Europskom sudu za ljudska prava jer je “očita diskriminacija istospolnih parova”.

U HNS-u su pak uvjereni da je ovakav zakon eklatantan primjer diskriminacije na osnovi spolnosti i da je time povrijeđeno načelo jednakosti svih pred zakonom, te će zbog toga tražiti ocjenu njegove ustavnosti. Zahtjev za ocjenu ustavnosti poslat će Ustavnom sudu čim zakon nakon objave u Narodnim novinama stupi na snagu, a taj dokument pisat će netko od pravnika u HNS-u.

- Ustav ne sprječava zakonsko rješenje kojim se životnim partnerima omogućava udomljavanje. U prijevodu, nisu svi jednaki pred zakonom, a mi kao liberali želimo upravo to - otvorenu i tolerantnu Hrvatsku, gdje su svi - neovisno o imenu, prezimenu, porijeklu, seksualnosti, uvjerenjima - jednaki pred zakonom. I Europski sud za ljudska prava donio je presudu prema kojoj neformalni životni partneri i životni partneri mogu biti udomitelji - poručuju iz HNS-a.

S druge strane, HNS je jučer mogao rušiti zakon, no oni su prisutnošću u Saboru i glasajući suzdržano zapravo držali kvorum HDZ-u, a u prvom čitanju su njihovi ministri na Vladi i podržali Zakon. U HNS-u su očito procijenili da se ne mogu baš igrati oporbe i rušiti kvorum jer su vladajuća stranka, pa su suzdržanim glasovanjem pokazali što misle o zakonu, a kao lojalan partner HDZ-u u Saboru držali ljestve. Ne treba zaboraviti ni da im je HDZ popustio kod Zakona o udžbenicima zbog kojeg su prijetili izlaskom iz Vlade.

- Na Vladi je Zakon podržan jer nudi niz poboljšanja i u tehničkom smislu, operacionalizaciji udomiteljstva i omogućuje da udomiteljstvo postane i zanimanje, što uvelike olakšava udomljavanje - pojašnjavaju u HNS-u.

Kategorije: Hrvaška

PARIZ PARALIZIRAN ČETVRTI VIKEND ZAREDOM Čak 90 tisuća policajaca i njihova nova taktika ipak smanjili količinu nasilja. Privedeno više od 1300 ljudi!

Sob, 08/12/2018 - 21:42

Nasilni prosvjedi tzv. žutih prsluka u subotu su četvrti vikend za redom paralizirali centar Pariza, a do prosvjeda, izgreda i uhićenja došlo je i u drugim većim francuskim gradovima. Prema informacijama ministarstva unutarnjih poslova, Francuskom je danas marširalo 125.000 osoba, od čega u glavnom gradu oko 10.000. Privedeno je 1385 osoba. "U trenutku dok vam se obraćam 1385 osoba je privedeno, no ta bi se brojka mogla povećati. U pritvoru je zasad zadržano 975 osoba", izjavio je ministar Christophe Castaner.

2018-12-08T141737Z_196831424_RC1AE25DF8D0_RTRMADP_3_FRANCE-PROTESTS.jpg

Najburnije je bilo u glavnom gradu u kojem je privedeno 920 ljudi, a u pritvoru je zadržano 619 osoba. Među ozlijeđenima je 135 prosvjednika i 17 policajaca. Castaner je izrazio zadovoljstvo što je u odnosu na kaos prošlog vikenda ovaj put smanjen broj ozlijeđenih, pogotovo među policajcima. Zato je bila zaslužna promjena strategije, rekao je, ali i ogromna prisutnost policije na cesti.

I mediji su primijetili promjenu taktike protiv "žutih prsluka". Reporter BBC-ja izviještavao je da manje, mobilnije jedinice izvode akcije uhićenja nasilnijih prosvjednika. Potencijalni izgrednici zaustavljani su već na putu prema prosvjedu. Nekoliko desetaka osoba pritvoreno je na putu prema centru jer su kod njih pronađene eksplozivne naprave.

Na one koji su se provukli do centra interventna je policija nekoliko puta bacala suzavac te je protiv njih koristila vodeni top i gumene metke. I prosvjednici su žestoko 'igrali'. Kako su izvijestili reporteri s terena, u više navrata na policiju su bacili projektile. Usprkos svemu, francuske su vlasti još su popodne ocijenile da je nasilja manje u odnosu na prošli vikend kada su u srcu Pariza gorijele stotine automobila i gume, a Slavoluk pobjede i druga spomenici vandalizirani. Međutim, ni ovaj put nije prošlo bez paleži i razbijanja. Policija je bila odlučna da se tako nešto ne ponovi zbog čega je danas francuskim ulicama patroliralo oko 90.000 policajaca. Osam tisuća policajaca i 12 oklopnih vozila raspoređeno je u Parizu.

2018-12-08T111719Z_507191778_RC17B4AA3D20_RTRMADP_3_FRANCE-PROTESTS.jpg

“Učinit ćemo sve što možemo kako bi današnji dan prošao bez nasilja i kako bi nastavili započeti dijalog u najboljim mogućim uvjetima”, rekao je premijer Edouard Philippe objavivši oko podne da je "već uhićeno oko 480 osoba". Premijer je otkrio da je kod više od 200 osoba policija pronašla hladno oružje, uključujući čekiće, palice za bejzbol i metalne lopte za ‘petanque’ - francusku inačicu boćanja.

Prosvjedi tzv. žutih prsluka počeli su kao pokret protiv podizanja cijene goriva, a pretvorili su se u masovne prosvjede protiv poskupljenja života u Francuskoj i predsjednika Emmanuela Macrona kojeg kritiziraju da je izgubio doticaj s običnim narodom. Macron je u više navrata dao uvredljive izjave na račun Francuza. Nedavno ih je tako okarakterizirao kao “Gale koji se stalno žale”.

Jednom je prilikom nezaposlenom vrtlaru odvratio da “posao može pronaći isti trenutak ako to želi”. Tijekom državnog posjeta inozemstvu Francuze je nazvao gunđalima. Sada je neuobičajeno tih, što mu mnogi zamjeraju.

Osim ovog, najnovijeg u nizu prosvjeda "žutih prsluka" danas se u Francuskoj održao i mirni prosvjed protiv klimatskih promjena. Prema informacijama organizatora, samo u Parizu privukao je 25.000 sudionika iako je u medijima prošao gotovo nezapaženo. Ovaj prosvjed održan je kako bi se iskazala podrška borbi protiv klimatskih promjena. Naime, prosvjedi "žutih prsluka" započeli su kao pobuna protiv najave poreza na gorivo kojeg vlada naziva još i eko-porezom. Međutim, "žuti prsluci" iznervirani su jer će cijene goriva podići za njih ionako previsoke životne troškove.

Francuski ministri proteklih su tjedana isticali da su se u prosvjede žutih prsluka, isprva mirne, infiltrirali nasilnici i preoteli ih. Vlada je bila prisiljena odustati od podizanja cijena goriva, no to nije “ugasilo požar”. Osim u cijelom Parizu prosvjedi su se održali i u gradovima Lyonu, Marseilleu i Grenobleu. Proširili su se i na Bruxelles, gdje je uhićeno 400 prosvjednika.

pariz uživo

Zanimljivo je da je podrška Francuza žutim prslucima i dalje visoka - 66 posto iako je anketa provedena u petak pokazala da ipak pada. No, pala je i podrška i predsjedniku Emmanuelu Macronu čiji je ured poručio da će se, zbog velikih prosvjeda, obratiti narodu idući tjedan.

2018-12-08T101404Z_975459161_RC1EA630C000_RTRMADP_3_FRANCE-PROTESTS.jpg 

 

2018-12-08T135533Z_1859713392_RC11B0601F50_RTRMADP_3_FRANCE-PROTESTS.jpg 

 

2018-12-07T121200Z_521656195_RC1730656A20_RTRMADP_3_FRANCE-PROTESTS-STUDENTS.jpg 

Kategorije: Hrvaška

Hoće li na kraju priče, uopće, biti Brexita?

Sob, 08/12/2018 - 20:23

Zapravo, nitko nema pojma”. Tako je londonski The Times u srijedu odgovorio na pitanje što će se događati s izlaskom Ujedinjenog Kraljevstva iz EU. I imaju apsolutno pravo, nitko ne zna. U četvrtak je i premijerka Theresa May promijenila svoju omiljenu formulu i umjesto binarnog modela - ili moj sporazum ili tvrdi Brexit - uvela treću mogućnost: ili Brexita uopće neće biti. Što se zapravo dogodilo?

Ukratko, nije uspjela pripremana politička koreografija. Dramolet se oteo kontroli i degenerirao u Levijatana kojeg je sada teško kontrolirati. Ideja je bila sljedeća: krajem rujna je u Salzburgu održan neformalni summit Europskog vijeća na kojem je odbijen prijedlog britanske premijerke Therese May. Plan je bio više nego jasan: May je početkom listopada imala konferenciju svoje Konzervativne stranke u Birminghamu, na koju je morala doći kao braniteljica britanskih interesa u sukobu sa zlom Europskom unijom te tako onemogućiti pobunjenike, koje je tada vodio bivši ministar vanjskih poslova Boris Johnson, da je detroniziraju i zatim dovedu do tvrdog, hard Brexita (izlaska Britanije iz EU bez ikakvog sporazuma). A cijelo je to vrijeme pripreman završni dokument. Ipak je riječ o spisu od 585 stranica bez aneksa.

May je uspješno prebrodila Birmingham i prema svim je planovima sazvan izvanredni summit EU sredinom studenoga, na kojem je prihvaćen sporazum o izlasku Ujedinjenog Kraljevstva iz EU, a koji je prije toga prihvatila britanska vlada. Nakon toga se pokazalo da pobunjenici i dalje imaju dovoljno snage, iako je sve očitije da nemaju dovoljno zdravog razuma. Nastavio se bijeg ministara iz vlade, ali, interesantno, konzervativci nisu uspjeli sakupiti 48 pisama nakon kojih bi se mogla otvoriti rasprava o povjerenju čelnici stranke, Theresi May.

Ona je za 11. prosinca najavila glasanje o sporazumu u parlamentu, a ovog je tjedna otvorena rasprava o toj temi. Ključni je dan bio utorak. Tada je Dominic Grieve uspio u parlamentu progurati ključni amandman, prema kojem u slučaju da vlada ne uspije dobiti podršku parlamenta za sporazum s EU, sljedeće korake definira parlament.

sa.jpg 

I tako sad pred Britanijom stoji nekoliko mogućih scenarija. “Najjednostavniji”, a kojeg mnogi utjecajni analitičari i dalje vide najizglednijim (tako Teneo Intelligence, a i pravilo Occamove britve), govori: konzervativci će se ujediniti, a manjak glasova će im dati pobunjeni laburisti i sporazum će dobiti potreban broj glasova - 322. U tom slučaju EU nastavlja svoj postupak ratifikacije i Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske u ponoć 29. ožujka prestaje biti članicom Unije.

No, budući da su zastupnici u potpunosti zanemarili opće dobro i većina ih u ovoj kaotičnoj britanskoj situaciji nastoji ušićariti nešto za svoju buduću političku karijeru, nisu isključeni ni sljedeći scenariji. “Drugi najbolji”: ako sporazum u parlamentu padne, vlada dobiva 21 dan, tijekom kojih može raditi na preradi sporazuma (što je čista laž jer je EU rekla da nema promjena postojećeg dokumenta) i zatim ga ponovno iznijeti u parlament. Ako dobije potrebna 322 glasa, opet je sve u redu i izlazak će biti sporazuman.

U slučaju neuspjeha, vrlo je izgledan tvrdi Brexit. Upravo je zbog toga važan Grieveov amandman, koji bi prisilio parlament da pronađe neko rješenje da se država ne nađe pred tom ozbiljnom katastrofom, kako ju je opisao Mark Carney, guverner središnje engleske banke (Kanađanin koji je nedavno dobio britansko državljanstvo). No, postoji još nekoliko mogućnosti koje bi mogle spriječiti tvrdi Brexit. “48. pismo”: ako pobunjeni konzervativci ostvare preduvjete za dovođenje u pitanje liderstva Therese May, slijede novi izbori za čelnika stranke. No, May se može kandidirati, a izgledno je i da bi u tom slučaju pobijedila. Tako da ne bi došlo ni do kakve promjene.

“Novi pregovori s EU”: u slučaju da May ne bude izabrana, novi bi čelnik konzervativaca, pa onda i vlade, mogao ultimativno od Bruxellesa tražiti novi pregovore. U tom bi slučaju bilo nužno da EU27 pristane na produljenje roka iz Članka 50 Lisabonskog sporazuma, koji proceduru izlaska iz članstva ograničava na dvije godine. Prema signalima iz Komisije to nije isključeno, ali ne u opciji novih pregovora o sporazumu o izlasku, nego u slučaju dva posljednja scenarija. “Prijevremeni izbori”: njih bi u ovom trenutku pod bor želio Jeremy Corbyn, čelnik laburista koji je osobno odgovoran za negativni ishod referenduma o Brexitu. Do izbora bi moglo doći u slučaju da konzervativci sruše Theresu May pa bi laburisti mogli isprovocirati takvu odluku. “Drugi referendum”: Za to je potreban novi zakon, a May je rekla da ga ona neće donijeti. Dakle, potreban je i novi premijer. I eto kako se zatvara circulus vitiosus. A što će biti nitko nema pojma.

Kategorije: Hrvaška

JEDINI AUSTROUGARSKI FELDMARŠAL JUŽNOSLAVENSKOG PODRIJETLA Kako je slavni vojskovođa otkrio ljepotu zemlje svojih pradjedova

Sob, 08/12/2018 - 20:09

U zemlji su u pogonu tri željezničke linije:

Brod - Sarajevo,

Doboj - Simin Han,

Dobrljin - Banja Luka.

Ova posljednja je s normalnim kolosijekom, a druge dvije su uskotračne. Vrijeme putovanja od Bosanskog Broda do Sarajeva traje 12 sati. Cijena karte za 1. razred je 16 forinti i 14 krajcara, za 2. razred 10 forinti i 76 krajcara, a za 3. razred 6 forinti i 73 krajcara. U Bosni vrijedi austrijska valuta i papirnati novac. Dobro je putovati sa sitnim kovanicama jer se izvan glavnih ruta ne mogu svugdje promijeniti veće novčanice. Samo se u Sarajevu nalazi mjenjačnica i podružnica privatne banke Union Bank. Za nošenje oružja potrebno je službeno odobrenje, ali ono je zapravo potpuno nepotrebno”.

Ovim riječima predstavio je prije 131 godinu putnicima-namjernicima koji su namjeravali krenuti u Bosnu, tu novu zemlju u okviru Austro-Ugarske Monarhije, u to vrijeme perspektivni mladi časnik pred kojim je stajala velika vojna karijera. Tri desetljeća kasnije, na kraju Velikog rata, svi su znali tko je spomenuti pisac. Bio je to vojskovođa Svetozar Borojević od Bojne (Umetići, 13. prosinca 1856. - Klagenfurt/Celovec, 23. svibnja 1920.), jedini austrougarski feldmaršal južnoslavenskog podrijetla i jedan od ključnih, ako ne i presudnih aktera na austrougarskom Sočanskom (Jugozapadnom) ratištu od 1915. do 1918. godine.

bgv.jpg 

Vatreno krštenje

Međutim, kada je u Beču 1887. objavljena knjiga pod naslovom “Kroz Bosnu. Ilustrirani vodič c.-k. bosanske željeznice i bosanskohercegovačke državne željeznice Doboj-Simin Han s jednom kartom, jednim planom i dvadeset slika” (“Durch Bosnien. Illustrierter Führer auf der k.k. Bosna-Bahn und der bosnisch-hercegovinischen Staatsbahn Doboj-Siminhan”), potpisao ju je kao satnik u c.k. (c. i k. tada je bila vrlo česta kratica za carski i kraljevski, što je izražavalo dvojnost Austro-Ugarske Monarhije) Vrhovnom zapovjedništvu, a objavio uoči desete obljetnice austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine.

Za Borojevića je okupacija predstavljala vatreno krštenje u prvom ratnom pohodu, a on se istaknuo u borbama kao sposoban mladi časnik koji zavrjeđuje povjerenje i napredovanje. Napokon, sudjelovao je u nizu teških bitaka (Kosna, 4. kolovoza; Maglaj, 5. kolovoza; Žepče, 7. kolovoza, Visoko, 17. kolovoza; Sarajevo, 19. kolovoza, a 3. rujna borio se kod Hana na Romaniji) i budući “Lav sa Soče” upravo je u Bosni zaslužio svoje prvo odlikovanje - Vojni križ za zasluge (Militär-Verdienst-Kreuz).

S austrougarskom okupacijom Bosne i Hercegovine počeo je njegov uspon u vojnoj hijerarhiji u kojem će doprijeti do najvišeg mogućeg statusa, feldmaršala, da bi ubrzo nakon toga, sa slomom imperija kojem je posvetio sve svoje kreativne energije, sam doživio najveća ljudska poniženja i umro kao slomljen čovjek.

Osam godina nakon vojnog pohoda u Bosnu, dobio je prekomandu u Sarajevu, gdje je bio na dužnosti kao glavnostožerni časnik 1886. i 1887. godine, kada se vratio u Beč i napisao ovaj vodič kroz Bosni i Hercegovinu, čije je hrvatsko izdanje nedavno objavila izdavačka kuća Srednja Europa. Opisujući krajeve kojima prolazi novoizgrađena c.-k. željeznica, Borojević je Bosnu učinio dostupnom kako ljudima sa strane tako i njezinim žiteljima, a očito je da je kao lojalni časnik Monarhije pisao s uvjerenjem da po istom obrascu treba kultivirati cijelu ovu zemlju.

kio.jpg 

Uostalom, u svega devet mjeseci Austro-Ugarska sagradila je 190-kilometarsku prugu od Broda do Zenice. “Od strojeva prometuju Tender lokomotiva od 60 konjskih snaga i dvojne lokomotive Krauss s po 150 konjskih snaga, težine 24,2 tona i maksimalne brzine 30 kilometara na sat. Poštanskom vlaku od Sarajeva do Bosanskog Broda treba 12 sati, a tereni putuju prema potrebi”.

No, osjeća se da mladi austrougarski satnik voli Bosnu jer, na koncu konca, to je zemlja njegovih pradjedova. Borojevićevi su preci koncem 17. stoljeća prešli s desne obale Une na lijevu i naselili se na čelu veće skupine naseljenika između Kostajnice i Petrinje, u arealu novoutemeljenog manastira Komogovine, nastalog iz monaškog bratstva bosanskog manastira Moštanice.

Došljaci su iz Borojevićeve “Kroz Bosnu” saznali da će u Sarajevu prvih pola sata vožnje fijakerom platiti forintu i osamdeset kruna, a kasnije 1,40 forinti. Sva četiri gradska hotela, Europe, Kaiser von Österreich, Austria i Radetzky, nalaze se u Ulici Franje Josipa, a tu su još dva rimokatolička i šest muhamedanskih samostana, dvije grkoistočne i četiri katoličke crkve, 106 džamija, tri sinagoge, jedna viša gimnazija, jedan izobrazbeni tečaj za pomoćne učitelje, jedan vojni dječački internat i 55 narodnih škola.

“Hodajući uzduž tramvajske pruge dospijevamo do zgrade direkcije c.-k. Bosanske željeznice, koja, smještena u jednome vrtu, obuhvaća urede direkcije, ravnateljstvo poduzeća i službu za održavanje. Nasuprot nje smještena je c.-k. vojna bolnica, a iza nje ljupki nasadi”, opisao je centar Sarajeva budući feldmaršal.

frt2.jpg 

U Borojevićevom putopisu iznose se tadašnji faktografski podaci, prema kojima Bosna ima 1,148.000 stanovnika, “time na kvadratni kilometar otpada 27 duša, što otprilike odgovara gustoći naseljenosti Salzburga i Tirola. Sjeverozapad i sjeveroistok zemlje - okruzi Bihać i D. Tuzla - najgušće su naseljeni, a jug zemlje rjeđe. Svi žitelji Bosne, izuzimajući oko 6000 Židova i Cigana, podrijetlom pripadaju južnoslavenskom plemenu Srbo-Hrvata.

U okruzima Banja Luka i Bihać, kao i na donjoj Drini, prevladava grkoistočni element, dok u kotarima Cazin, Bihać, D. Tuzla, Kladanj, Zenica, Visoko, Bugojno, Srebrenica, Rogatica, Višegrad, Čajniča i Foča prevladava muhamedanski. Ostatak zemlje nastanjen je katolicima. Broj osmanskih obitelji čija je domovina nekoć bila Anatolija ili Istanbul, koje dakle predstavljaju čisti turski element, izuzetno je nizak”.

Imao je pozitivno mišljenje o lokalnom stanovništvu, pa je Bosanca opisao kao poštenog, moralnog, hrabrog i dobroćudnog, a usto rado poštuje zakon i vlast. Za razliku od svojih susjeda u Crnoj Gori i Albaniji, Bosanac ne provodi krvnu osvetu; osiguranje zadovoljštine za pretrpljenu povredu svojih prava i časti rado će prepustiti zakonitom sucu.

nm.jpg 

Potom je podrobno opisao razlike među pripadnicima tri konfesionalne zajednice, koje naziva grkoistočnjacima, katolicima i muhamedancima, a danas su to Srbi, Hrvati i Bošnjaci. Borojević pojašnjava da pripadnici grkoistočne vjeroispovijesti (kojih ima 507.784) brojčano tvore većinu bosanskog stanovništva, i kako su od davnina “najpoduzetniji konkurenti španjolskim Židovima koji se bave trgovinom u zemlji te su još danas najmarljiviji i najimućniji trgovci u gradovima”. Upita li se grkoistočnog vjernika za njegovu vjeroispovijest, on će odgovoriti s posebnom samosviješću “ja sam Srb”, čime, međutim, prije svega želi naglasiti svoju pripadnost grkoistočnoj crkvi, jer nacionalna svijest kao takva u njemu nije aktivna, pojašnjava se tadašnjem austrougarskom čitateljstvu.

 

Katolici, kojih je 194.086, brojčano su najslabije zastupljena vjeroispovijest u zemlji. Malobrojno zastupljeni katolici u gradovima mogu se zateći kao obrtnici, jer nisu posjedovali radišnost i poduzetnički duh da bi se uspeli do trgovaca. Uglavnom su se grupirali kao marljivi seljaci u rudarskim područjima kod Kreševa, Fojnice i Vareša oko tamošnjih prastarih franjevačkih samostana. Od okupacije naovamo značajno je poraslo njihovo blagostanje.

“Kao pravi predstavnici orijentalnih običaja, bosanski muhamedanci (440.472) nesumnjivo su posebno zanimljivi za putnike u ovoj zemlji. Do današnjeg je dana zemljoposjed ostao gotovo jednak onome kako su ga podijelile Osmanlije. Time su moć i imetak bili objedinjeni u rukama muhamedanaca, pa im je zahvaljujući bogatstvu bilo osigurano vodstvo u zemlji. Oni uglavnom nastanjuju gradove ili pojedina potpuno muhamedanska mjesta”, pojasnio je Borojević.

bgt.jpg 

Ne voli Brod, sviđa mu se Derventa

Zatim slijede opisi bosanskih gradova i ljudi. Tako saznajemo da vlak, koji putnike iz Monarhije dovozi u Bosnu, rano stiže na kolodvor u Slavonskom Brodu i nakon nekoliko minuta se pokreće i po visokom nasipu okružuje sjevernu i zapadnu stranu tvrđave Brod. Međutim, za Borojevića Bosanski Brod i okolica ne nude nikakve znamenitosti, štoviše “kad bi turist želio procijeniti ovu zemlju i ljude prema dojmovima stečenima u Bosanskom Brodu, počinio bi tešku nepravdu”.

Sasvim drukčiji dojam na Borojevića je ostavila Derventa (turski: Derbend), gdje je “na kolodvoru vrlo živo, a ostaje i dovoljno vremena za promatranje šarene slike”. Tako se u dugom crnom talaru i s cilindrom bez oboda na glavi može vidjeti dostojanstvena pojava popa kojem duga valovita brada pada sve do prsa. Razgovara s jednim istovjernikom, kojega široke hlače do ispod koljena, pojas oko struka i jelek (prsluk) nalik spenserici ne bi razlikovali od muhamedanskog mu sunarodnjaka, da ovaj drugi oko fesa nije omotao dugi šal koji tvori turban.

Putnicima će Borojević preporučiti i Tešanj, “pitoreskno smješten u jednom klancu na objema obalama Raduške, ima 5807 stanovnika, od čega 4476 muhamedanaca”. U Tešnju se nalaze kotarski ured, poštansko-telegrafski ured, pet džamija, jedna katolička i jedna grkoistočna crkva te dvije gostione. “Trenutačno se ovdje odvija živa trgovina žitaricama i voćem, a pučanstvo uživa u popriličnom blagostanju”.

U Žepču uspijevaju najbolje lubenice u Bosni, a grad je još od davnina poznat po svojoj kulturi. Nekoć je ovaj grad bio renomiran i po svome uzgoju konja, a 1887. postao je glavno sabirno mjesto stovarišta za trgovinu drvnom građom, odakle se riječnim putem transportiraju i veće količine šumskih proizvoda za Slavoniju i Banat. Također vrijedi spomenuti uzgoj stoke i lana, glasi opis Žepča.

frt.jpg 

 Inspiracija u Zenici

Zenica je posebno inspirirala Svetozara Borojevića. Objasnit će da na zeničkom kolodvoru postoji restoran, a grad, sjedište kotarskog ureda koji pripada okrugu Travnik, ima 3073 stanovnika, od čega je 2146 muhamedanaca, 461 katolik i 338 grkoistočnih vjernika. Tu je nekoliko džamija, jedna grkoistočna crkva (kod kolodvora) i jedna katolička, franjevački samostan, rudnik ugljena, kaznionica i tvornica papira (obje u gradnji), poštansko-telegrafski ured, garnizon i više gostiona.

“Ovo mjesto nakon pronalaska dobrog smeđeg ugljena gleda u blistavu budućnost. Naime, zenički bazen leži na velikom sloju ugljena mlađe formacije, čije prostiranje i debljina još nisu točno poznati, ali su svakako značajni. Društvo Kohlen-Industrie-Verein počelo je s eksploatacijom ugljena 1880. godine, a protekle je godine njegovu ulogu preuzela Zemaljska vlada. Domicilno stanovništvo, koje se donedavno nije željelo baviti rudarstvom, sada također sudjeluje u njemu i čuveno je po svojoj spretnosti i marljivosti”, napisao je Borojević.

“Kroz Bosnu” sadrži i opise prirodnih ljepota nove pokrajine Austro-Ugarske Monarhije. Borojevića je opčinio Vlašić, o kojem piše: “Dospjevši na uzvisinu izletnik može uživati u predivnoj panorami. Vjerojatno u cijeloj zemlji postoje tek malobrojne točke na kojima se pred ushićenim očima prostire ovakvo izobilje krajobraznih čari. Ova moćna slika prirode veže promatrača puninom životne svježine i snage te je gotovo u stanju u njemu izazvati čežnju za ostankom u malom garnizonu koji je ovdje lociran. Naravno da pritom nemamo na pameti divlje snježne oluje zimi, kao ni samoću koja prekriva ovaj planinski svijet”.

Slične impresije stekao je putujući sjeverozapadnim rubom Sarajevskog polja put Sarajeva. “Pred našim se očima otkriva veličanstvena panorama. S desne strane šumovita Igman planina u čijem podnožju izvire Bosna i leži mjesto Blažuj, negdašnja Vrhbosna; južno od Igmana vidljivo je golo i bizarno razlomljeno bilo Bjelašnice, u smjeru vožnje oštro ocrtani greben Trebevića, slijeva blago izvijeni Hum, a u pozadini, prividno povezujući posljednja dva, nazire se golo Pašino brdo i planina Borja. Ovu plodnu nizinu smještenu među spomenutim uzvisinama prekrivaju brojna naselja, selca i vile”.

frt5.jpg 

Ili, kako je Svetozar Borojević poručio potencijalnim turistima iz Monarhije:

“Bosna je zemlja čije će otkrivanje još dugo potrajati; znanstvenicima je ona prostrano nalazište u njihovim istraživanjima, putniku je prostorno blizak i siguran dio tajanstvenog Orijenta, rasipno obdaren prirodnim ljepotama, a turistu svijet prepun snažnih podražaja”.

Kategorije: Hrvaška

BANDIĆ SPAŠEN U ZADNJI ČAS! Otkriveno koliko će morati ostati u bolnici, zna se i tko preuzima njegove ovlasti!

Sob, 08/12/2018 - 20:06

Nakon što je u petak navečer hitno primljen u Kliniku za plućne bolesti Jordanovac, o čemu je hrvatsku javnost prvi izvijestio Jutarnji, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić medicinski je obrađen na jedinici intenzivne skrbi, iz koje je u subotu prebačen u bolnički apartman na četvrtom katu, gdje se nastavlja intenzivno liječenje i obavljanje pretraga. Podsjetimo, iz njegova ureda u subotu poslijepodne priopćili su da je Bandiću dijagnosticirana embolija pluća s ishodištem bolesti iz desne potkoljenične vene.

Bandiću je, među ostalima, u subotu u posjet došao jedan od njegovih najvjernijih suradnika Ivica Lovrić, pročelnik Gradskog ureda za obrazovanje, koji je bio u društvu još dvojice muškaraca. Od pacijenata na odjelu na kojem se Bandić liječi čuli smo kako su na bolničkom hodniku vidjeli i premijera Andreja Plenkovića koji je također došao posjetiti zagrebačkoga gradonačelnika.

Medicinska sestra u bolnici nas je pristojno zamolila da se ne približavamo Bandićevoj sobi na kraju hodnika kojim pacijenti i njihovi posjetitelji, primijetili smo, normalno šeću. Dok se u medicinskim kuloarima nagađa koliko je njegovo stanje ozbiljno, na odjelu na kojem se liječi atmosfera ne odudara od uobičajene vikendom i ni po čemu se ne da zaključiti da im je jedan od pacijenata prvi čovjek grada.

Kako Jutarnji doznaje, plućna embolija kod Bandića je posljedica trostrukog prijeloma potkoljenice od prije više od mjesec dana, kada je navodno odbio da mu se stavi gips jer nije htio ići na prijem kod ruskog predsjednika Vladimira Putina s gipsom na nozi. Javnost je za njegov problem s nogom saznala kada se početkom studenoga na presici pojavio sa štakama. Tada mu je preporučeno mirovanje. No, kako po običaju Bandić ne sluša liječnike, ni prijelom nije uspio zaustaviti njegove 'pohode' diljem grada, premda su mu liječnici sugerirali poštedu.

Bandić je, saznajemo, zadnjih dana otežano disao i dosta kašljao. Međutim, to mu nije bio razlog da zatraži medicinsku pomoć sve do petka, kada je ipak nakratko konzultirao liječnike i kao terapiju dobio antibiotike jer je klinička slika ukazivala na bronhitis. No, u poslijepodnevnim satima stanje mu se bitno pogoršalo i zbog toga je ipak pristao otići na Rebro, gdje su vrlo brzo liječnici shvatili da je kašalj najvjerojatnije posljedica plućne embolije te su ga navečer prebacili na Jordanovac. Tamo su liječnici odmah počeli intenzivno liječenje s obzirom na to da plućna embolija može završiti kobno. Naime, gotovo svaki četvrti pacijent umre.

Usprkos tome Bandić je, doznajemo, u svom uobičajenom stilu 'zamolio' liječnike 'da obave što trebaju u dva dana jer on u ponedjeljak ima važni posao'. Naime, za ponedjeljak je predviđeno otkrivanje spomenika prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu. S obzirom na dijagnozu, liječnici sasvim sigurno neće Bandića za dva dana pustiti iz bolnice jer kažu da najkraće bolničko liječenje u takvim slučajevima treba potrajati desetak dana.

Nakon fraktura nastaje tzv. maseni tromb i zahvaća plućnu mikrocirkulaciju, što kod odraslih uzrokuje respiratorni distresni sindrom (ARDS), što se očito dogodilo i Bandiću, pa se činilo da ima bronhitis. Zapravo se radilo o upali pluća uzrokovanoj trombom. Plućna embolija nastala je zbog tromba, odnosno krvnog ugruška koji je ušao u plućnu arteriju i smanjio dotok kisika u pluća. Takav tromb nerijetko kreće iz vene na nozi. U čak 65 posto slučajeva takvi se ugrušci šire u oba plućna krila, u 25 posto pacijenata u desno, a kod 10 posto slučajeva u lijevo. Plućna embolija razvija se tako da pacijent sve teže diše i doslovno u nekoliko minuta može biti životno ugrožen. Postavljanje dijagnoze je teško pa se zato primjenjuje snimanje radioizotopnom perfuzijom, odnosno praćenjem krvotoka kroz pluća te arteriografijom ili snimanjem plućnih arterija. Liječe se simptomi, a koristi se i tzv. trombolitička terapija niskomolekularnim heparinima.

Izglasavanje proračuna pratit će iz bolničke postelje

Pred zagrebačkim gradonačelnikom trebao je ovo biti uzbudljiv tjedan u kojem je trebao otvoriti spomenik Franji Tuđmanu, ali još važnije braniti proračun u Gradskoj skupštini. No, kako ga je bolest spriječila u obavljanju dužnosti i nakon što su mu liječnici naložili minimalno jednotjedni oporavak, mijenjat će ga zamjenica Jelena Pavičić-Vukičević, koju je on ovlastio da bude privremena gradonačelnica dok je on dulje vrijeme spriječen. Gradonačelnik, sukladno Zakonu o Gradu Zagrebu, ima dva zamjenika, odnosno zamjenice - već spomenutu Pavičić-Vukičević i Oliveru Majić. Ostane li Bandić u bolnici, Jelena Pavičić-Vukičević zajedno s obitelji Tuđman, predsjednicom Republike i autorom Kuzmom Kovačićem otvorit će spomenik Tuđmanu u ponedjeljak u 15 sati, u srijedu će odraditi i akte gradonačelnika, a u četvrtak slijedi burna rasprava o proračunu.

Kategorije: Hrvaška

ODRŽANA KOMEMORACIJA ZA OBITELJ KOJA JE LIKVIDIRANA U ZAGREBU 'Sramota je da u gradu još ne postoji njihova ulica ili trg'

Sob, 08/12/2018 - 19:03

Povodom 27 godina od ubojstva Aleksandre, Marije i Mihajla Zeca održana je komemoracija te su položeni vijenci kod Adolfovca na Sljemenu.

Okupljeni su na lokaciji zločina postavili vijenac, ruže i upaljenu svijeću, a glumica Ana Matković pročitala je pjesmu Vesne Parun “Mati čovjekova”.

“Uz spomen na Aleksandru i na njene roditelje dužni smo se sjećati stotine ostale djece ubijene tijekom Domovinskog rata i agresije na Republiku Hrvatsku. Sramota je da još ne postoji ulica ili trg Aleksandre Zec”, poručio je u svom govoru jedan od organizatora komemoracije, novinar i publicist Drago Pilsel.

Kategorije: Hrvaška

'A VEĆ SU NAS PROCIJENILI KAO POŽELJNU UDOMITELJSKU OBITELJ...' Tuže Hrvatsku: Pročitajte što su Mladen i Ivo, par iz Zagreba, napisali Vladi i Saboru

Sob, 08/12/2018 - 18:57

Par iz Zagreba, Mladen Kožić i Ivo Šegota, odlučili su se otvorenim pismom obratiti javnosti, Saboru, premijeru Plenkoviću i ministrici Murganić nakon što je u petak donesen Zakon o udomiteljstvu, koji ne dopušta ljudima koji žive u istospolnim zajednicama da udomljuju djecu. Kožić i Šegota tvrde kako su već prošli stručnu evaluaciju te su procijenjeni kao poželjni kandidati za udomiteljsku obitelj, ali zbog novog zakona sada neće moći udomiti dijete. Zbog tog, kako ga nazivaju, 'političkog dekreta', odlučili su tužiti Republiku Hrvatsku zbog diskriminacije.

Njihovo pismo prenosimo u cijelosti:

Poštovana ministrice gđo. Murganić, poštovani premijeru gdine. Plenkoviću, poštovani Sabor RH,

Zahvaljujemo vam što ste temu udomiteljstva i djece bez prikladne roditeljske skrbi doveli u središte javnog interesa posljednjih mjeseci. Svi ćemo se složiti da se snaga društva mjeri odnosom prema najslabijima, a to su u ovom slučaju djeca. Zajedno s udomiteljskom zajednicom i strukom, radujemo se jučerašnjem donošenju Zakona o udomiteljstvu te vam zahvaljujemo što ste prepoznali važnost donošenja novog Zakona.

Međutim, istim tim zakonom kojim ste mnogima donijeli radost, drugima ste uzeli nadu. Odbijajući uvrstiti obiteljske zajednice životnih partnera u zakon, strahujući od potencijalne dodatne stigmatizacije djece, upravo ste Vi stigmu dodatno učvrstili i dali joj pravni okvir. Proglašavajući obiteljsku zajednicu životnih partnera neželjenom udomiteljskom obitelji, ne samo da ste onemogućili djeci u domovima pristup najvećem mogućem broju potencijalnih kvalificiranih udomitelja, nego ste stigmatizirali sve postojeće dugine obitelji u Hrvatskoj.

U Hrvatskoj već žive brojne dugine obitelji od kojih mnoge s djecom. Vašim izjavama tijekom javne i saborske rasprave posljednjih mjeseci u kojima ste opetovano ponavljali kako će djeca u duginim obiteljima patiti zbog tradicionalne okoline nanijeli ste veliku štetu djeci u našim obiteljima. Takav stav temeljite na vlastitim strahovima i to je posve razumljivo. Ali neprihvatljivo. Vi ste na poziciji koja zahtjeva odgovornost, a temeljiti stav na vlastitim strahovima i projicirati svoj strah u javne politike je u najmanju ruku neodgovorno. Vaši strahovi nemaju uporište niti u znanstvenim činjenicama, niti u svakodnevnom životu. Pitajte naše obitelji, pitajte našu djecu, pitajte naše znanstvenike i stručnjake.

Vi ste ozakonili vaše strahove, ozakonili ste antiznanstvene stavove narugavši se stručnjacima koji su javno branili znanstvene nalaze iz 19 tisuća znanstvenih publikacija koje potvrđuju kako je dobrobit djeteta u duginim obiteljima usporediva sa dobrobiti djeteta u dominantom tipu obitelju. Vjerujem da vam to nije bio cilj, ali vi ste posljedično ozakonili stigmatizaciju djece u duginim obiteljima.

Pritom ste stigmatizirali majke i očeve svih nas u životnom partnerstvu. Kako da objasnimo našim majkama da ste njihovu djecu označili kao osobe koje nisu sposobne pružiti socijalnu skrb, koje nisu sposobne brinuti o drugom čovjeku, djetetu, srodniku ili starijoj osobi? Istovremeno, stručni tim Centra za socijalnu skrb procijenio je našu obitelj poželjnim kandidatom za udomiteljsku obitelj. Vi, naši saborski zastupnici i naši ministri, odlučili ste zanijekati mišljenje struke, narugavši se našim majkama i očevima, strahom ste ispunili javni prostor i strah ste ozakonili.

Život vođen strahom, kao i zakon temeljen na strahu, ne pruža mogućnost osobnog niti društvenog rasta. To je život preživljavanja koji ne nudi nadu. A vi ste svjesno preuzeli ulogu onih koji ne nude nadu svima koji se ne uklapaju u vaš svijet. Vi imate odgovornost skrbiti o svim obiteljima u Hrvatskoj uključujući jednoroditeljske, udomiteljske, posvojiteljske, dugine itd. Vi ste i naši saborski zastupnici, naši ministri, Ministarstvo obitelji je i naše ministarstvo. Prema istraživanju GfK iz 2016. obitelj je vrijednost br.1 u Hrvatskoj.

Kako je moguće da vrijednost koju svi dijelimo biva privatizirana privilegija koja pripada samo onima koje vi označite prikladnima, kako je moguće da ozakonite isključivanje jedne obiteljske zajednice iz niza zakona? Vrijeme je da prestanete biti predstavnici samo jedne vrste obitelji i da preuzmete odgovornost za sve obitelji. Hrvatska treba biti zemlja koja poštuje, prihvaća i slavi sve obitelji.

S poštovanjem i s nadom,

Mladen Kožić i Ivo Šegota, obitelj koja želi biti udomiteljska

Kategorije: Hrvaška

GRAD OD KOJEG BI PUNO TREBALI UČITI SVI U HRVATSKOJ Nakon rata pali su u ponor, ali danas se mijenjaju do neprepoznatljivosti. Ovo je njihova tajna!

Sob, 08/12/2018 - 18:23

U Šibeniku babe toleriraju pankere, a pankeri toleriraju babe. Različite kulturne, političke i ideološke grupe u Šibeniku se jako dobro podnose, zaključuje predsjednica šibenske udruge mladih ŠUM, Maja Šintić, koja smatra da je to neki gradski folklor. Podsjeća na nedavno istraživanje zadarskog sveučilišta o stajalištima mladih u Dalmaciji, koje je pokazalo da je Šibenik doista najtolerantniji dalmatinski grad.

d1.jpg 

- Dobro je što nas je zaobišao prvi veliki turistički val i tako smo dobili vremena da razmislimo kako se želimo turistički razvijati. Nisu nas turisti pregazili kao Dubrovnik i Split. S druge strane, još zaostajemo primjerice u kulturnoj ponudi u zimskim mjesecima, ali ipak napredujemo. U Šibeniku i njegovoj gradskoj upravi postoje pametni ljudi koji su nadišli razinu političkog prepucavanja, iz čega su se izrodili mnogi izvrsni projekti. Ti se ljudi odgovorno ponašaju prema poslu i uključuju u svoj rad građane i civilno društvo. Kad i dođe do konflikata, oni su uglavnom konstruktivni - istaknula je sociologinja Maja Šintić. Prije desetak godina, kaže, Šibenik je imao jaku glazbenu scenu koja je u posljednje vrijeme možda malo utihnula, ali zato Gradski muzej ima sve brojniju i sve mlađu publiku.

Šibenik se zasigurno brže od bilo kojeg drugog hrvatskog grada mijenja do neprepoznatljivosti, obnavlja se kulturna baština, grade novi hoteli, ali i tvorničke hale, otvaraju se nova radna mjesta, obogaćuje kulturna i zabavna ponuda… I Šibenčani i njihovi gosti ne mogu ne primijetiti koliko je grad živnuo i iz dana u dan postaje sve ugodnije mjesto za život svojim stanovnicima i odmor turistima. Danas će mnogi reći da je na bolje krenulo prije desetak godina kad je vođenje grada preuzeo SDP-ovac Ante Županović da bi ga za četiri godine zamijenio HDZ-ovac Željko Burić koji je na zadnjim lokalnim izborima prije dvije godine opet izabran, čime se nakon duljeg vremena dogodilo da jedna vlast osvoji dva mandata za redom.

opo.jpg 

U Šibeniku se mijenjaju vlasti, no zbog toga se više ne zaustavljaju, nego nastavljaju projekti. Umjesto da si podmeću noge, politički suparnici zajedno guraju projekte koje grad zasad veoma uspješno izvlači iz gospodarskog ponora u koji je zapao nakon Domovinskog rata. Kad bismo krenuli u potragu za magičnim riječima u kojima leži tajna šibenske renesanse u drugom desetljeću 21. stoljeća, na prvo bi mjesto vjerojatno iskočila - tolerancija.

 

Mladi ljudi nosioci razvoja

Kad mu u ured posjedaju gosti s kojima treba razgovarati, šibenski gradonačelnik Željko Burić zatvara prozore kako bi ublažio buku od bagera koja odjekuje Poljanom, najvećim od središnjih gradskih trgova koji bi u proljeće 2020. trebao osvanuti u novom ruhu. Na prostoru ispred Vitićeve zgrade Gradske knjižnice naslonjene na stare zidine više neće biti parkiralište nego će više od 250 parkirališnih mjesta biti smješteno u tri podzemne etaže koje se upravo kopaju.

- Vraćamo građanima središnji trg koji je godinama bio zatrpan automobilima - kaže gradonačelnik Burić i objašnjava kako je Šibenik grad na brdu bez horizontalnih površina na kojima bi se mogla urediti parkirališta.

- Zato idemo pod zemlju kako bismo ublažili žeđ za parkirališnim mjestima. U staroj jezgri već je otvoreno nekoliko malih luksuznih hotela u adaptiranim starim srednjovjekovnim palačama. Oni dovode kvalitetne goste, ali nemaju parkirališta. Sada će ih moći zakupiti. Projekt je vrijedan oko 60 milijuna kuna, a na Poljanu se nastavlja prostor starog pazara koji nije nikad zaživio i mali trgić na kojem je nekada bila benzinska postaja, gdje ćemo urediti novi trg s novim sadržajima. Šibenik je jedan od pet gradova u svijetu s dvije UNESCO-ove markice - katedrala i odnedavno tvrđava Svetoga Nikole. Na svom području imamo dva nacionalna parka, Krku i Kornate. Uz pomoć europskog novca uskoro ćemo autobusima povezati dva aerodroma, splitski i zadarski, jer nemamo ambiciju graditi još jedan kad imamo dva u blizini. Otoci Žirje, Kaprije, Zlarin i Obonjan šibenske su gradske četvrti na koje dovodimo vodu.

Obonjan je postao posebna turistička destinacija. Izrađujemo projektnu dokumentaciju za Centar danilske kulture u zaleđu grada koje će turistički oživjeti. Riječ je o kulturi starih Ilira koji su ovdje živjeli prije Krista. A posebno mi je drag projekt gradnje 150 POS-ovih stanova za mlade obitelji koji se nastavlja dalje jer na listi imamo više od 450 obitelji koje ovdje žele živjeti i raditi - nabraja gradonačelnik Burić koji smatra da je za demografsku obnovu ključno da ljudi imaju stalan posao i stanove za koje će im mjesečna rata kredita biti manja od cijene podstanarstva. Ponosan je što Šibenik nije isključivo turistički grad jer se 34 posto svih prihoda ostvaruje u industriji, ima male i srednje obrtnike i sjajnu industrijsku zonu sa 40-ak tvrtki, a ponovno se oživljava i aluminijska industrija. Učenike u industrijskoj školi Grad i tvrtke, kaže, stimuliraju stipendijama i nude im početne plaće od 8000 kuna. A Šibenik je, dodaje, sve više studentski grad sa sve više različitih studija. Uskoro kreće gradnja studentskog doma.

- Mladi ljudi nosioci su razvoja kulture i civilnog društva i bez njih ne možemo postati ozbiljan urbani centar. A sve to nije zasluga niti jednog čovjeka, niti jedne stranke. Ovaj je grad doživio težak infarkt i za malo je umro. Turizam je bio presudan jer smo odlučili predstaviti naše povijesno bogatstvo koje je bilo u ruševinama i obnovili smo ga uz pomoć europskog novca, a to znači da se projekti ne guraju ovisno o snazi nekog lobija, nego moraš dokazati da na projektu možeš zaraditi, da bude samoodrživ i da se zaposle ljudi. Bez politikantstva. Politika ne odlučuje tko će voditi neki projekt ili javno poduzeće, a pogotovo ne tko će pjevati na ljetnoj pozornici na tvrđavi Svetog Mihovila. Nakon nje i tvrđave Barone, kreće obnova tvrđave Svetog Ivana, a sve ćemo ih povezati žičarama - govori Burić.

Priznaje da mu je drago kad se među Šibenčanima, ali i građanima drugih hrvatskih krajeva, sve više govori o Šibeniku kao o gradu koji je uspješno prevladao najveće probleme i od grada slučaja postao perspektivna sredina. Vjeruje da je sazrelo vrijeme političkog konsenzusa oko dobrih projekata o kojima ovisi budućnost grada. Vladajući HDZ u Gradskom vijeću ima 13 od 25 članova, a gradonačelnik tvrdi kako rijetko koja odluka prođe sa samo 13 ruku.

- Gradska uprava je tim, a na nekim važnim pozicijama su ljudi koji su došli za vrijeme SDP-ove vlasti. Kad sam postao gradonačelnik, nije mi padalo na pamet zaustaviti bilo koji projekt, nego smo ih sve dovršili. Nadam se da je HDZ na najboljem putu da postane tolerantna, suvremena stranka desnog centra s jasnim stajalištem prema ekstremnoj desnici, ali i ekstremnoj ljevici. Tako se postavljam i ovdje u Gradu. Podjela na lijevo i desno besmislena je jer vjerujem da pripadnici i lijevog i desnog centra o većini stvari imaju isto mišljenje - da cijene vlastitu naciju i državu koja mora imati snažnu socijalnu politiku i poticati moderno obrazovanje. Hrvatsku vidim kao bogatu i dobro organiziranu državu i duboko vjerujem da prema tome idemo dobrim putem.

Antifašizam je suvremena tekovina Europe koja je kao i Hrvatska sazdana na borbi protiv nacizma, no uporno zaboravljamo da su mnoge zemlje u borbu protiv fašizma krenule kao demokratska društva dok mi to nismo bili - kaže gradonačelnik u čijem gradu djeluje snažna antifašistička udruga koja je prije dvije godina otvorila i Muzej pobjede i oslobođenja Dalmacije u Drugom svjetskom ratu, za koji je Grad osigurao prostor. Dok je u Splitu nedavno vandal srušio bistu Rade Končara, u Šibeniku uskoro kreće obnova spomenika tom heroju NOB-a. Burić tvrdi da je to njemu sasvim normalno.

I predsjednik Zajednice udruga antifašističkih boraca Šibensko-kninske županije Zoran Restović ističe da u Šibeniku predstavnici svih političkih stranaka prihvaćaju antifašizam kao temelj. Obnovu spomenika Rade Končara i parka u kojem je smješten financirat će, kaže, pretežno iz donacija, a pomoći će i Grad. Muzej ima sve više posjetitelja. Polovica su domaći, a polovica stranci.

- Antifašističke udruge u Hrvatskoj često se bave samo postavljanjem vijenaca, a mi smatramo da antifašizam nije samo sjećanje, nego i svjetonazor koji ima smisla i u sadašnjosti i budućnosti pa privlačimo i mlade ljude. Šibenik je u Drugom svjetskom ratu podnosio talijansku okupaciju i mnogo je ljudi strijeljano, pa se čak 30 posto stanovništva priključilo NOP-u. Ustaše ovdje nikada nisu imale svoje ljude. Takav duh se održao do danas, a uvoznom šovinizmu i ustaštvu posljednjih se desetljeća Šibenik uspio oduprijeti više nego drugi dalmatinski gradovi jer zbog loše ekonomske situacije nije bilo mnogo useljavanja - komentira Restović.

Predsjednik županijske organizacija SDP-a i jedan od dvojice zastupnika te stranke u šibenskom Gradskom vijeću Joško Šupe kaže da je SDP-ova vlast donijela strategiju razvoja grada s oko sto projekata. Strategiju su izradili stručnjaci, a ne političari, i na Vijeću je donesena konsenzusom.

- Normalno mi je da mi danas podržavamo razvojne projekte jer bez obzira na stranačku pripadnost, svi gledamo na budućnost naše djece. Iako se ne slažemo s nekim stvarima, smatram da se grad generalno dobro razvija. Sada bismo opet trebali svi skupa sjesti, osvježiti razvojnu strategiju i odrediti projekte koje ćemo realizirati bez obzira na to tko će biti na vlasti. Mi smo svi ovdje malo tvrdoglavi, ne damo na sebe. Ne dopuštamo ekstremizam. Ako imate dvije momčadi, one se natječu da budu što bolje. Tako je s HDZ-om i SDP-om. Mi želimo biti još bolji da bismo njih pobijedili - ističe Šupe, dodajući da je Šibenik uvijek tijekom povijesti bio slobodarski grad koji je i u Drugom svjetskom i u Domovinskom ratu znao prepoznati stranu, i na to biti ponosan, pa tako i na antifašizam.

 

Stručnost, a ne podobnost

Predsjednik gradske organizacije SDP-a Tonči Restović smatra da aktualnoj vlasti nedostaje ideja nakon što su dovršeni veliki kapitalni projekti, kao što nema ni dovoljno gospodarskih projekata.

z1.jpg 

- SDP podržava i pohvaljuje svaki put kada gradonačelnik donese neku dobru odluku, no takvih je sve manje. Društvena klima u Šibeniku drukčija je nego u ostalim dalmatinskim gradovima. I naš HDZ je bolji, odnosno liberalniji i otvoreniji od državnog ili recimo zadarskog. Naš gradonačelnik često posluša naše ideje - rekao je Restović, dodavši kako je SDP neočekivano 2013. izgubio izbore i od tog se šoka još nije oporavio, no uvjeren je da će nakon sljedećih izbora opet biti na vlasti.

Čovjek koji već osam godina vodi realizaciju projekata koji se financiraju iz fondova EU, vršitelj dužnosti pročelnika Upravnog odjela za gospodarstvo, poduzetništvo i razvoja grada Šibenika, Petar Mišura, u gradsku je upravu došao 2011. kao član HNS-a, koji je bio koalicijski partner SDP-u dok su te dvije stranke bile na vlasti. Prije godinu i pol dana izašao je iz HNS-a i tvrdi da se više ne želi baviti politkom. Stoga vjeruje da je na sadašnjoj funkciji zbog stručnosti, a ne zbog političke pripadnosti.

go.jpg 

- Dolaskom HDZ-a na vlast podnio sam ostavku jer smatram da svaki gradonačelnik treba sam birati najbliže suradnike, ali su me postavili za zamjenika pročelnika i nastavio sam raditi isti posao, da bi me potom imenovali za v. d. pročelnika. U mojem odjelu nikada nije bilo ni političkih pritisaka ni političkih zapošljavanja. Kad se promijenila vlast, svi su započeti projekti nastavljeni. Šibenik se razvio dominantno uz pomoć fondova EU, a riječ je o projektima vrijednosti oko 250 milijuna kuna - ističe Mišura i dodaje da su svi ti projekti održivi i ne predstavljaju dodatni trošak za gradski proračun. Trenutačno se, kaže, realiziraju tri nova projekta u vrijednosti oko 100 milijuna kuna, koji će biti gotovi u sljedeću godinu i pol - tvrđava Svetog Ivana, Poslovni inkubator te Hrvatski centar koraljarstva Zlarin.

Ravnateljica javne ustanove Tvrđava kulture Šibenik koja upravlja gradskim tvrđavama, Gorana Barišić Bačelić, povjesničarka je umjetnosti i nikad nije bila članica niti jedne stranke, a tvrdi da je od 2014., koliko je na toj funkciji, nikad nitko nije pitao za politička stajališta. S Gradom, kaže, izvrsno surađuje.

m1.jpg 

- U Šibeniku su svi prepoznali zajednički interes da se krene u razvoj projekata u cilju poboljšanja kvalitete života svih građana, a ako iskreno idemo prema tom cilju, nikakva ideološka pitanja ne bi nam trebala stajati na putu. Naša kulturna baština golemi je resurs i dobro je da je donesena politička odluka da se ulaže u kulturu. Iz godine u godinu raste broj posjetitelja tvrđava za 13 do 16 posto. Ove smo godine imali više od 200.000 posjetitelja i prihodima pokrivamo troškove održavanja. A naši su programi podjednako zanimljivi i našim građanima i turistima - kaže Gorana Barišić Bačelić i najavljuje da će ustanova nakon otvaranje tvrđave Svetog Ivana uz sadašnjih 35, zaposliti još mladih obrazovanih ljudi.

Kao inženjer geodezije Nikola Grubić radi u svojoj struci, a u slobodno vrijeme predsjednik je Društva za očuvanje šibenske baštine “Juraj Dalmatinac” koja danas okuplja oko 400 uglavnom visokoobrazovanih ljudi raznih struka. Nakon deset godina života u Zagrebu, 2010. se vratio u Šibenik. U to vrijeme osnovano je i društvo, a on je, kaže, htio dati doprinos razvoju grada.

rtz.jpg 

- Napravili smo dokumentaciju za obnovu tvrđave Svetog Ivana i predali je Gradu. Obnova tvrđava veliki je projekt i one su već postale prepoznatljive. U Društvo su dobrodošli svi, bez obzira na političku orijentaciju, politikom se ne bavimo, ali s njom surađujemo za dobrobit grada. Trenutačno uz podršku Grada te ministarstava kulture i turizma izrađujemo informacijski sustav povijesne cjeline grada Šibenika koji će omogućiti da se klikom na svaku parcelu dobije osnovna konzervatorska informacija o svakom objektu.

Nešto slično nema niti jedan grad u Hrvatskoj i šire - otkriva Grubić. Nije nikad požalio što se vratio u rodni grad i vjeruje da će se sve više mladih Šibenčana nakon završetak studija u drugim gradovima vraćati u Šibenik u kojem će imati radna mjesta. Sve više, kaže, ima posla za obrazovane ljude raznih struka.

 

Inertna sredina

U svojoj galeriji Deni Design u staroj gradskoj jezgri poznati šibenski kreativac Danijel Hrg od 2004. godine izrađuje, izlaže i prodaje originalan nakit i razne umjetničke predmete i instalacije, a bavi se i scenografijom. Posao je razvio iz hobija, a danas vjerojatno nema države na svijetu u kojoj netko ne nosi njegov nakit i ne krije da je zadovoljan.

tuz.jpg 

- Šibenčani teško prihvaćaju nove ljude koji dolaze u grad, ali i sugrađane koji se bave javnim poslom. Trebaš se dobro dokazati da te prihvate. Sviđaju mi se projekti koji se događaju u gradu, pogotovo revitalizacija tvrđava. Oduševljava me. Šibenik za razliku od nekih drugih gradova ima statičnu energiju. Kao da je ljude netko zalijepio za pod. Nisu baš pokretački nastrojeni. Imaš malo ljudi koji rade i idu naprijed i mnogo više onih koji samo sjede i komentiraju. Evo, na primjer, u studenome i prosincu u gradu još ima turista, a restorani su većinom zatvoreni, kao i suvenirnica. Sredina je inertna. Stvari se danas brzo mijenjaju, a Šibenik sporo reagira - komentira Hrg dodajući da bi i gradska kreativna scena trebala biti kreativnija.

U strogom središtu pokraj katedrale smjestio se arhitektonski studio 25,4 mm koji vode Ivana Lozić i Marko Paić, iskusni arhitekti koji su radili i na projektu obnove tvrđave Barone, a projektiraju i obiteljske građevine, javne zgrade, vrtiće, trgove… Ured su osnovali 2012. i tvrde da u Šibeniku ima sve više posla, ne samo u njihovoj, nego i u raznim drugim strukama.

z11.jpg 

 Nepravedno na marginama

- Dugo je Šibenik nepravedno bio na margini između Splita i Zadra. Sve se zakotrljalo uređenjem Svetog Mihovila i plaže Banj, što je povuklo daljnje projekte rekonstrukcije gradskih palača u hotele, obnove tvrđave Barone, gradnje veleučilišta, šetnice uz kanal… Grad je sve zanimljiviji investitorima i organizatorima raznih kulturnih i zabavnih sadržaja - kaže Ivana Lozić, a Paić dodaje da razvoj grada nema veze s tim koja je stranka na vlasti, nego s entuzijazmom ljudi koji vode grad.

- Prije desetak godina tišina se mogla rezati nožem, a sada se ulaže veliki novac u obnovu gradske jezgre. Sigurno će se obnavljati još više. Arhitektonski uredi imaju puno posla, a sve više nedostaje građevinske operative. Šibenik se dobro razvija i nadamo se da neće opet doći do zastoja - ističe Paić.

U Šibeniku je karijeru počeo košarkaški Mozart Dražen Petrović, no i danas u raznim sportovima ovaj grad daje mnoge vrhunske sportaše, poput vaterpolskog izbornika Ivice Tucaka, tenisača Franka Škugora, nogometnog reprezentativca Duje Ćalete Cara, košarkaša Darija Šarića... Ime grada nosi i jedan od najuspješnijih plivačkih klubova u Hrvatskoj, čiji sportski direktor i trener Dino Tepić otkriva kako svakodnevno na treninge na zatvoreni bazen Crnica dolazi 230 mladih plivača u dobi od 5 do 18 godina. I on se uspješno bavio plivanjem i živio u Rijeci, gdje je diplomirao ekonomiju i radio, da bi se potom vratio u Šibenik.

ghjk.jpg 

- Trudimo se da djeca budu zadovoljna i da odrastaju uz sport, potičemo ih da budu prijateljski nastrojena i da se druže. Bazen je sagrađen 2004. godine. Nemamo ni najbolje, ali ni najgore uvjete za treniranje u Hrvatskoj. U cijeloj Istri još nema zatvorenog bazena. U mnogim gradovima djeca plivaju u hotelskim bazenima dužine 20-ak metara. Ne možemo se uspoređivati sa Zagrebom, ali smo zadovoljni jer ipak smo mali grad. Mislim da se u Šibeniku u posljednjih desetak godina mnogo više napravilo i pokrenulo nego u drugim hrvatskim gradovima. U usporedbi sa susjednim sredinama, Šibenik je možda tolerantniji, no općenito smo mi Dalmatinci prilično netolerantni - komentira Tepić.

Kategorije: Hrvaška

'OD VILA ILIRSKIH DO BIJELOGA PUTA' Knjiga o BiH u kojoj činjenice nisu kapitulirale pred političkom korektonošću

Sob, 08/12/2018 - 18:18

Bosna i Hercegovina zemlje su o čijoj je povijesti teško i nezahvalno pisati, više nego o povijesti bilo koje druge europske zemlje, države ili područja. Brojni su razlozi za to. S jedne strane o mnogim razdobljima bosanske i hercegovačke povijesti – od srednjovjekovne do suvremene – ne postoji dovoljno pouzdanih izvora za kvalitetan i cjelovit uvid. S druge strane, postoje brojni mitovi koji su se duboko ukorijenili u kolektivnu svijest dijela bosansko-hercegovačke javnosti, ali i aktera izvan Bosne i Hercegovine koji danas u toj nedavno oformljenoj i nefunkcionalnoj državi na rubu raspada provode svoje političke eksperimente. Neki od tih mitova snažno su oblikovali identitete nacionalnih i vjerskih skupina u BiH. Identiteti najsnažnije oblikovani pod utjecajem mitova su uvijek oni što su nastali nedavno. Tako je i drugdje u svijetu: palestinski ili slavenski makedonski predstavljaju slične primjere. Česta značajka recentno formiranih identiteta selektivno je biranje fragmenata prošlosti i mitova za kreiranje dojmljiva nacionalnog narativa. Tu se lako potkrade i pokoji apsurd. Apsurdi unutar nacionalnog narativa krase, dakako, i puno starije nacije i identitete, ali među njima ipak postoji razlika. Recentno i ad hoc nastali identitet oblikuje se oko mitologije ili povijesnih činjenica s isključivo pozitivnim predznakom, jer je entuzijastična podrška šireg dijela korpusa nove nacije potrebna kako bi ona uopće zaživjela. Gubitnik u takvu konstruktu je historiografija, odnosno činjenice. Pretpostavljanje nacionalnog mita povijesnosti, čak i u okviru znanstvene zajednice dotične novooblikovane zajednice, sužava ili dokida prostor za samokritičnost, a ona je uvijek nužna kako bi se održavalo kolektivno političko (i ostalo) zdravlje zajednice. Nadalje, u takvu se konstruktu mane i nečasnosti uglavnom razabiru samo kod drugih, i to poglavito među najbližim susjedima. Njima se pripisuju negativnosti iz bliže ili dalje povijesti, a s njima i krivnja za sve jade nove nacije. Što god povjesničar napisao o povijesti Bosne i Hercegovine, a posao je povjesničara razbijanje mitova, tumačit će se kroz tu prizmu. O osjetljivosti, da ne kažem kontroverziji teme, uvelike govori i činjenica kako je u Hrvatskoj nakon osamostaljenja napisano vrlo malo znanstvenih knjiga o toj nama susjednoj državi, u kojoj je jedan od triju konstitutivnih naroda hrvatski.

Knjiga Ive Lučića Od vila ilirskih do Bijeloga puta: stranputicama bosanske i hercegovačke povijesti prvorazredno je historiografsko znanstveno djelo. Autor se usredotočio na izvore od kojih dio dosad nije bio poznat široj javnosti, dio ni povjesničarima, a dio je stajao negdje u nekakvu zapećku, zapostavljen i zanemaren. Od početka Lučićeva teksta od 368 stranica jasno je da autor ničije uvriježene narative, mitove, percepcije, preferencije i službene historiografije ne prihvaća kao mjerodavne, nego, kako najavljuje u podnaslovu, “stranputicama bosanske i hercegovačke povijesti”, mnoge od njih stavlja pod upit iz nove i drukčije perspektive. To čini nemilosrdno, ali metodološki oprezno, kako se od povjesničara i očekuje.

Početak knjige donosi prikaz stanja u Bosni i Hercegovini početkom i sredinom 19. stoljeća kada slabi osmanska vlast, a interakcija europskih sila i Turske najavljuje dolazak novog odnosa snaga, reforma i paradigmi, na koje različiti akteri u Bosni i u Hercegovini različito reagiraju. Ono što Ivo Andrić u Omerpaši Latasu opisuje kroz roman, Lučić opisuje kroz povijest, stilom čija se znanstvenost očituje u izvorima i metodologiji, ali ne nauštrb čitljivosti. Oni što su tijekom školovanja zamrzili povijest zbog loših nastavnika ili udžbenika lako bi o toj grani znanosti mogli promijeniti mišljenje uz ovaj tekst.

Ozbiljan problem s kojim sam se već na početku suočio čitajući knjigu, u PDF-u jer dok sam je čitao, još nije bila izišla iz tiska, bili su izvori. Svaki povijesni podatak koji nije općepoznat popraćen je referencom s izvorima, koji su prikladno navedeni na istoj stranici i ne daju se zanemariti kao kad se stave na kraj knjige. Budući da je mnoštvo tih podataka ne samo zanimljivo nego nerijetko i nepoznato ili u određenoj mjeri u suprotnosti s uobičajenim shvaćanjima, zanimljiv je i izvor, pa je teško odoljeti i ne potražiti ga. Tako sam u prva dva dana čitanja knjige prošao kroz samo pedesetak stranica, a sate proveo provjeravajući izvore ako su mi bili dostupni i udubljujući se dodatno u njih. Budući da sam za pisanje prikaza imao tek tjedan dana, u jednom sam trenutku morao s time prestati jer tim tempom ne bih pročitao knjigu do Božića. Ali je jasno da je Lučić na raspolaganju imao vjerojatno najbolje i najrelevantnije što o nizu tema koje je obradio postoji dosad zabilježeno na hrvatskom jeziku, te ponešto na njemačkom i engleskom.

U skladu s onim što je najavio u predgovoru, Lučić se držao izvora i povijesnih činjenica, pa i ondje gdje je značajan dio europske historiografije odavno kapitulirao pred političkom korektnošću nauštrb i izvora i činjenica. Bez pokazivanja potrebe da se opravda za iznošenje takva podatka, Lučić piše kako su “Osmanskom Carstvu u vrijeme njegova uspona ratovi bili glavna djelatnost, a širenje islama osnovna svrha”, kako su osmanlije podanike dijelili na “pravovjerne” i “zimije”, te o “turskome nasilju” prema Hrvatima katolicima i drugim nemuslimanima. Referiranje na taj svojevrsni oblik aparthejda, koji je, rekao bih, ključna značajka osmanskoga, kao i gotovo svakoga drugoga islamskog imperija, Lučić je čitatelju koji nije upućen u to razdoblje bosanske i hercegovačke povijesti omogućio da uopće prati daljnji tijek zbivanja, i to sve do rata 90-ih i konvoja za Novu Bilu. Usto je dotaknuo historiografsku temu koja se danas nemilice krivotvori između ostaloga u kontekstu promicanja projekta neoosmanizma i uljepšavanja imidža Osmanskog Carstva među nemuslimanima. No ovo nije protuosmanski tekst. Podatci su izneseni bez nametljivog moraliziranja i etičkih evaluacija osmanskog sustava, a svrha iznošenja nije polemiziranje ni otvaranje starih rana, nego relevantnost podataka za razumijevanje povijesti o kojoj piše. Kod opisa progona kojim su “Turci” odnosno muslimani izvrgnuli kršćane, protuosmanskoga kršćanskog ustanka u Hercegovini i dijelovima Bosne, a osobito shvaćanja tih sukoba unutar europskoga diplomatskog zbora, teško je ne uočiti sličnosti s današnjim prilikama. Lučić u tom kontekstu prikladno citira Šenou koji je već tada upozoravao Europu da je zauzeta materijalnim interesima dok joj kroz prozor “viri polumjesec”.

Interakcija između Hrvata, muslimana i Srba u političkom, religijskom i ideološkom smislu opisana je u svoj svojoj kompleksnosti, uz stalno referiranje na strane aktere, poglavito Austro-Ugarsku do njezina raspada. Slijedi razdoblje Velikog rata i susljednog stvaranja zajedničke države SHS kasnije Jugoslavije. Lučić navodi niz detalja koji su u suprotnosti s uobičajenim percepcijama, poput austrougarskog naziva za Bosnu i Hercegovinu koji njezini službenici nisu izmislili i njime zamijenili navodni dotadašnji naziv “Bosna”, nego su “prihvatili, a ne nametnuli povijesna imena okupiranih (osmanskih) pokrajina Hercegovine i Bosne” ili tradicionalne uporabe imena “Bošnjak” koje se odnosilo na sve stanovnike Bosne i Hercegovine. Dotukao je moderni mit o Sarajevu “kao o ‘europskom Jeruzalemu’ u kojemu stoljećima zajedno žive pripadnici različitih vjera i nacionalnosti, sa svojim džamijama, crkvama i sinagogama” statističkim podatcima o udjelu različitih konfesija u stanovništvu, iz kojih proizlazi kako je do porasta udjela nemuslimana, osobito katolika u Sarajevu, kao i gradnje značajnih kršćanskih i židovskih bogomolja, došlo tek nakon uspostave austrougarske vlasti. Zanimljivi su, netko će reći neočekivani i porazni, podatci o postotku pismenosti unutar različitih religijskih zajednica početkom 20. stoljeća: 95% muslimana, 90% pravoslavnih i 77% katolika bilo je nepismeno. U okviru nastanka političkih ideja iz hrvatske perspektive Lučić je veliku pozornost posvetio franjevačkoj zajednici i njihovim različitim vizijama budućnosti Bosne i Hercegovine, kao i hrvatskim akterima koji su se dali zavesti idejom jugoslavenstva te pridonijeli da se hrvatski narod uplete u taj pogubni politički sustav: “Nasilja u Hrvatskoj počela su odmah nakon proglašenja nove države, a nastavljena su sve do njezina kraja.” Traženje identiteta među muslimanima Bosne i Hercegovine u tom je razdoblju vidljivo kroz stvaranje Jugoslavenske muslimanske organizacije JMO koji je “sve do raspada Kraljevine Jugoslavije (1941.) bio najjača i najutjecajnija stranka bosansko-hercegovačkih muslimana”.

Prava historiografska poslastica nalazi se u dijelu u kojemu je opisano razdoblje Drugoga svjetskog rata i Bosne i Hercegovine unutar NDH. O stavovima i postupanju kako Hrvata tako i Srba napisana su bezbrojna djela među kojima kritičkih i samokritičkih (poglavito među Hrvatima) ne manjka. Muslimanska je uloga općenito slabije istražena i manje jasna. Lučić objašnjava nova identitetska traženja te zajednice u kojoj se uz dotadašnju projugoslavensku, prohrvatsku, prosrpsku (uključujući i pročetničku) struju pojavila i brzo ojačala nova: autonomaška koja je tražila patronat nacističke Njemačke. Iz mnoštva zanimljivih detalja toga razdoblja koja Lučić navodi izdvojio bih dolazak velikog muftije jeruzalemskog Emina el Huseinija. Jedan od najbližih suradnika Heinricha Himmlera, koji je gotovo čitav rat proveo u Berlinu zalažući se za širenje nacizma u muslimanskom svijetu i potičući progon Židova, u Sarajevo je stigao u travnju 1943. El Huseinijeva glavna poruka tisućama muslimana koji su ga oduševljeno dočekali nije se razlikovala od poruke koju je upućivao i drugdje: “Imajte uviek na umu, da je jedini neprijatelj čitava islama i nas muslimana na svietu Englezka i Amerika udruženi sa Židovima.” Muftiju je pozdravilo i nekoliko katoličkih svećenika, ali ne i sarajevski nadbiskup Šarić. Iz današnje pak perspektive najznačajniji pozdravljač nije bio netko od uglednika toga doba. Pozivajući se na dosad neobjavljeni dokument, klasificirani primarni izvor što se danas čuva u Sarajevu i nije dostupan javnosti, Lučić koji posjeduje presliku piše: “Muftiju El Huseinija prema podatcima SDB-a BiH posjetilo je u Sarajevu i izaslanstvo Mladih Muslimana, u kojemu su bili Alija Izetbegović i Nedžib Šaćirbegović.” Huseini je tada osnovao i dobrovoljačku SS diviziju poznatu kao “Handžar”.

Lučić donosi podatke o stradalima tijekom Drugoga svjetskog rata referirajući se na starije izvore, ali ukazuje na novija istraživanja prema kojima je broj stradalih veći budući da opseg ubojstva koja su vršili komunisti – za razliku od ustaških, četničkih i okupatorskih – nije sustavno istraživan ni u cijelosti poznat. Napominje i kako su većinu Hrvata u BiH ubili jugoslavenski komunistički partizani srpske ili muslimanske narodnosti, a razlog uglavnom nije bio ideološki (fašizam-antifašizam) nego nacionalni: Hrvati su ubijani kao protivnici srpstva odnosno jugoslavenstva. Muslimani su stradali u manjem broju budući da su krajem rata iz ustaškog prešli u partizanski pokret, a za ustaške su zločine optužili Hrvate. Kao jednoj od tema o kojoj se malo pisalo, Lučić posvećuje pozornost odmetnicima, antikomunistima što su se, vidjevši kako komunisti postupaju s protivnicima, odmetnuli i skrivali po bosansko-hercegovačkim vrletima. Među njima je najviše bilo Srba (budući da su četnici potkraj rata ubijani puno manje nego ustaše), a potom i Hrvata i muslimana. Tim su se skupinama kasnije priključivali i neki koji nisu bili pripadnici četničkog, ustaškog ili nekog drugog antikomunističkog pokreta. Komunističke su ih vlasti progonile i uništavale ih sve do ranih 50-ih. U tom su kontekstu mučili i ubili i mnoge civile, uključujući žene, pod optužbom za podršku odmetnicima. Na osobitu je udaru bila Katolička crkva, pa Lučić iznosi podatak o najmanje 511 crkvenih osoba, većinom svećenika i uglavnom ubijenih nakon rata. Među njima je 66 hercegovačkih franjevaca a za grob polovice njih do danas se ne zna. Lučić pobliže opisuje kontekst nekih ubojstava, te piše o nastavku progona poglavito katoličkog svećenstva, koji je trajao sve do 1991. Prema dosjeima iz SDB-a BiH od 1945. do 1991. većina “operativnih obrada”, čak 71% odnosilo se na katoličke, 13% na pravoslavne svećenike, a 16% na muslimanske vjerske službenike. Budući da je istodobno katoličkog stanovništva u BiH bilo tek 20%, Lučić naglašava da je Katolička crkva smatrana “najopasnijim neprijateljem jugoslavenskoga komunističkog režima”. Komunističke su vlasti progonile i Mlade Muslimane. Izetbegović i drugi članovi skupine u tekstovima koje su ostavili za sobom ne otkrivaju puno o idejama i nastanku skupine. Lučić piše kako je “Alija Izetbegović u svojim Sjećanjima Mladim Muslimanima posvetio tek šest stranica, pišući vrlo uopćeno i ne rekavši ništa.” Neki se mladomuslimani referiraju na svoje “antifašističke djelatnosti”, ali ne pišu što su to antifašističko poduzimali. Nasuprot tomu iz dokumenata ustaških službi, koje su pratile rad Mladih Muslimana zbog njihovih ambicija stavljanja Bosne pod izravnu njemačku vlast, vidi se da su održavali kontakt s muftijom El Huseinijem u Berlinu, pa je jasno kako njihovo protivljenje NDH nije značilo i protivljenje nacizmu, kako se kasnije nastojalo prikazati. O sprezi bosansko-hercegovačkih muslimana s nacizmom općenito je malo izvora na hrvatskom, srpskom i bošnjačkom jeziku, a rijetki hrvatski autori koji su pisali o toj temi morali su se oslanjati na tekstove stranih povjesničara pisane uglavnom na engleskom i njemačkom jeziku. U Lučićevoj je knjizi ovoj temi posvećeno razmjerno dosta prostora uz navođenje brojnih primarnih i sekundarnih izvora korisnih za daljnja istraživanja.

Najveći dio knjige, jedna trećina, posvećen je zbivanjima nakon raspada Jugoslavije, te međunarodnog priznanja i proglašenja “Republike Bosne i Hercegovine” u proljeće 1992. Lučić se argumentirano i kritički odnosi prema politici koju je vodio Alija Izetbegović, a koja je od početka bila nauštrb i na štetu hrvatskog naroda, ali i mnogih Muslimana, uskoro Bošnjaka. Citat sa stranice 224 mnogo govori:

Njegova [Izetbegovićeva] politika, barem na taktičkoj razini, jer je sadržajno bitno drukčija, bila je svojevrsna kopija politike jugoslavenskoga komunističkog vodstva iz Drugoga svjetskog rata. Svodila se na očuvanje vlasti i njezina kakva-takva “legaliteta”, žrtvovanje svojega naroda u zamjenu za vlast i državu kakvu je on zamišljao, a njezinu obranu i eventualno oslobađanje dijelova teritorija prepustio je vremenu i “međunarodnoj zajednici”, odnosno “saveznicima”. Izetbegović je uspio postaviti “obruče” na Bosnu i Hercegovinu i održati njezine vanjske granice, ali su se unutar tih “obruča” nastavili odvijati procesi koji se ni nakon četvrt stoljeća nisu smirili, niti su izgubili na snazi.

Rasplamsavanje rata, srpski zločini nad Hrvatima i Muslimanima, te djelovanje HVO-a u kojem su se Hrvati i dio Muslimana skupa usprotivili velikosrpskom pohodu na BiH opisani su gotovo kao uvod u objašnjenje početka hrvatsko-muslimanskog sukoba, koji “Hrvatima nije trebao”. Lučić objašnjava kako je “Muslimansko političko i vojno vodstvo, nasuprot tome, tim sukobom konsolidiralo svoj položaj te nacionaliziralo, a velikim dijelom i islamiziralo vojsku te znatan dio društva” kao i da je “u ratu s Hrvatima … iskovana bošnjačka nacija”. Ukazuje i kako se među Hrvatima za vlast izborilo dosta nekadašnjih komunističkih kadrova te opisuje djelovanje proustaških aktera koji nisu imali izborni legitimitet, ali su se nastojali nametnuti kroz medije i radikalnu retoriku. S porukama o “Hrvatskoj do Drine” na određeni su način davali legitimitet djelovanju JNA, a Hrvatima općenito nanijeli veliku političku štetu, što je dovelo i do unutarhrvatskih sukoba. U drugoj polovici 1992. u središnju su Bosnu pristigli pripadnici islamističkih skupina, koji su znatno pridonijeli vjerskoj radikalizaciji lokalnih muslimana i raspirivanju hrvatsko-muslimanskog sukoba. Na koncu je taj sukob za Hrvate – možda zato što ga nisu željeli, očekivali a mnogi ni danas s njime nisu načisto – postao i dugoročno najopasniji. Da druga strana neće imati milosti, vidjelo se tijekom probijanja humanitarnog konvoja za Novu Bilu. Dok su desetci tisuća Muslimana bili zbrinuti i liječeni u Hrvatskoj, konvoj je uz stalne prijetnje, brojne opasnosti i ubojstvo jednoga hrvatskog vozača jedva dopremio pomoć za 70.000 Hrvata, među kojima 12.000 djece, što su se nalazili u potpunom muslimanskom okruženju.

Raznovrsnost i bogatstvo izvora otkriva da knjiga Od vila ilirskih do Bijeloga puta nije napisana ad hoc, nego je plod dugogodišnjeg istraživanja, prikupljanja materijala i izravnog uvida u temu. Tekst je popraćen brojnim fotografijama, od kojih su neke prvi put objavljene. Čitatelj koji želi istražiti bogatu, fascinantnu, turbulentnu i prevrtljivu bosansku i hercegovačku povijest neće ostati razočaran knjigom. Neki će je čitati od korica do korica, jer je pisana pitko i čitljivo. Drugi će više pozornosti posvetiti pojedinim temama i izvorima, a među njima se može pronaći pravo blago za daljnja istraživanja. No djelo ima i “dodanu vrijednost” od koje se ne da pobjeći sve da se hoće i koja se ne može zanemariti: knjiga je politički relevantna za danas. Ništa u političkim previranjima današnje Bosne i Hercegovine ne može se razumjeti bez uvida u njezinu povijest. Osobito se bez njega ništa ne bi trebalo poduzimati. Bespovijesnost koja obuzima moderni svijet siguran je recept za izvlačenje krivih zaključaka i donošenje glupih i pogubnih odluka u sadašnjosti.

Profesor međunarodnih odnosa i bliskoistočnih studija na Hebrejskom sveučilištu Yehoshafat Harkabi prvi je izraelski znanstvenik koji je razumio bit arapsko-izraelskog odnosno muslimansko-židovskog sukoba iz arapsko-muslimanske perspektive i pisao o tome. Njegova knjiga Arab attitudes to Israel objavljena je 1974., dvadeset godina prije nego što je i ostatak znanstvene zajednice počeo shvaćati što je posrijedi, i to tek nakon stotina ubijenih izraelskih civila. Razlog Harkabijeve avangardne pronicljivosti je poznat: prije znanstvene karijere bio je ravnatelj izraelske Vojne obavještajne službe.

Ivo Lučić je tijekom Domovinskoga rata bio i visoki dužnosnik obavještajne službe Republike Hrvatske (HIS), nakon čega je izgradio impresivnu znanstvenu karijeru. Vrijeme će pokazati u kolikoj su mjeri njegovi političko-historiografski uvidi avangardni. No jedno je sigurno: onima koji se na neki način bave aktualnim bosansko-hercegovačkim zbivanjima, a osobito mlađem naraštaju, knjiga Od vila ilirskih do Bijeloga puta bit će od goleme pomoći u stjecanju realistične slike o tamošnjim prilikama, a time i postizanju pametnijeg pristupa. Ne bi bilo pošteno o knjizi suditi samo prema njezinoj političkoj relevantnosti jer autor od nje – sve da je htio, a nije – nije mogao pobjeći. No njezina bi politička relevantnost u bližoj budućnosti lako mogla nadmašiti znanstvenu.

Od-vila-ilirskih-do-Bijelog.jpg 

Kategorije: Hrvaška