Jutarnji list

Syndicate content
RSS latest articles feed for: jutarnjiList, and section: Front Page.
Updated: 24 min 58 sek od tega

ZNATE LI KADA SE DOGODILA JEDINA TUČNJAVA U HRVATSKOM SABORU? Poznati HDZ-ovac krenuo je na zastupnika Srpske narodne stranke. I gadno se prevario...

Sob, 17/11/2018 - 22:17

Politički jastreb, zastupnik Hrasta Hrvoje Zekanović prestrašio se prije par dana Nikole Grmoje, uvjeren da ga korpulentan mostovac želi prebiti.

Prestravljeni Zekanović u četvrtak je javno zatražio ispriku od Grmoje zbog, kako tvrdi, prijetnje fizičkim napadom, ali i od HDZ-ova potpredsjednika Sabora Milijana Brkića koji ga je, kaže, nepravedno izbacio iz sabornice iako je on bio žrtva.

Zekanovićev krik za pravicom došao je dan nakon što se usred njihove prepirke u sabornici Grmoja digao iz svoje klupe, sjeo pokraj njega i počeo mu tumačiti kako stvari stoje. Kad se dignuo, Zekanović mu je poviknuo “mrš”, nakon čega ga je Grmoja ponovno posjetio. U međuvremenu je predsjedavajući Brkić izrekao Zekanoviću opomenu i naredio mu da napusti sabornicu. Hrastovac tvrdi da je Grmoja došao kod njega u klupu kako bi mu fizički zaprijetio. Zastupnik Mosta na to odmahuje rukom. Zekanovića, tvrdi, nije pozvao van iz sabornice da ga nalupa, nego da čuje što ga točno muči.

Puno priče, malo akcije

Je li Zekanovićev strah od Grmojine šake pretjeran ili ne, znaju samo njih dvojica, ali dosadašnja parlamentarna praksa ukazuje na malu statističku vjerojatnost od fizičkog obračuna u sabornici.

Iako je u prošlosti bilo i puno opakijih verbalnih okršaja, pa i prijetnji (primjerice, kada je HDZ-ovac Šime Đodan HSLS-ovu zastupniku Mladenu Vilfanu poručio da izvoli začepiti “s tom glavom idealnom za nabijanje na kolac”), u sabornici nikad nije pao nokaut.

Najbliže tome došao je HDZ-ov zastupnik Ljubo Ćesić Rojs kada je 2001. šakom blago očešao nos IDS-ovu Dini Debeljaku. “Da sam ga pošteno odvalio, nikad ne bi ustao”, pohvalio se nakon incidenta Rojs.

Prvi ozbiljniji incident u modernom Saboru dogodio se 1990. godine, odmah nakon što je konstituiran prvi višestranački saziv. Dok je za govornicom zastupnik Srpske narodne stranke Radoslav Tanjga secirao novu, prema njegovu mišljenju, ustašoidnu HDZ-ovu vlast, prema njemu je poletjela aktovka zastupnika Ivana Bobetka, sina generala Janka.

“Potekla je hrvatska krv”

Incidenti su se u sabornici događali i poslije, ali nikada nisu letjele šake, što hrvatske parlamentarce u tom smislu čini velikim miroljupcima u usporedbi s njihovim kolegama u drugim zemljama. Novinari su u samo posljednjih nekoliko godina zabilježili brojne fizičke obračune parlamentarnih zastupnika diljem svijeta - od Italije, preko Moldavije i Ukrajine sve do dalekog Tajvana. Na Kosovu je u parlamentu zabilježen i napad suzavcem...

Najozbiljniji i zapravo jedini pravi fizički obračun u Hrvatskom saboru zabilježen je 1994. godine. No, on se nije dogodio u sabornici, nego u saborskom kafiću. Ljutiti HDZ-ov zastupnik Drago Krpina krenuo je, prema tadašnjim novinarskim izvještajima, na zastupnika Srpske narodne stranke Dragana Hinića nakon što je na njega bacio stolicu. Velika greška. Bivši policajac i uvježbani karate majstor gustog brka onesposobio je mladog HDZ-ova jastreba samo jednim, ali očito preciznim udarcem u nos. Krpina, učitelj po profesiji, a pjesnik po vokaciji, nakon što se pribrao, bilježe novinarski izvještaji, povrijeđenog ponosa zavapio je: “U Saboru je potekla hrvatska krv”.

Međutim, sve je to mačji kašalj spram znamenitog događaja iz listopada 1885. godine kada je u narodu omražen ban Khuen Héderváry dobio nogom u dupe prije nego što je uspio izaći iz sabornice. Bana je udarcem u stražnjicu počastio zastupnik pravaša Josip Gržanić, nakon žestoke svađe u Saboru tijekom koje je ban Héderváry neuspješno opravdavao premještaj “Komornih spisa” iz Zagreba u Budimpeštu. Gržanić i njegov kolega zastupnik David Starčević zbog tog su incidenta završili u zatvoru.

jkjkj

Kategorije: Hrvaška

VAPAJ OČAJNE MAJKE IZ SLAVONIJE 'Bile su to strašne halucinacije, krv mi se sledila u venama. Ne želim dočekati smrt još jednog djeteta'

Sob, 17/11/2018 - 22:02

Dogodilo se to u noći. Vrištala je, skakala i bacala se. Vidjela je vatru u sobi, vikala je da je pokojni brat ušao u nju. Bile su to strašne halucinacije, krv mi se sledila u venama, nisam znala kako da joj pomognem - prepričava majka maloljetne srednjoškolke iz Ivanovca Glasu Slavonije stravične prizore na koje je naišla prije nekoliko tjedana u vlastitu domu nakon što je njezina kći popušila sve popularniju ubojitu drogu koja se lažno prodaje kao osvježivač zraka.

- Nije nam jasno zašto i dalje za to nitko ne odgovara i zašto se ništa ne poduzima. Jedno sam dijete pokopala, druga su djeca zbog stanja u državi morala otići raditi u Njemačku i Austriju, ne želim dočekati smrt još jednog djeteta, zadnjeg uz mene - plače ova uplašena majka.

Apsurdno, ali ta se psihoaktivna droga upakirana u šarene omote godinama prodaje legalno u trgovinama i na kioscima već za 20 kuna, a preprodaju je svagdje, čak i po školama, za desetak kuna. Uvozi se najviše iz Kine te Nizozemske. Zbog niske cijene i pristupačnosti, sve je više djece i mladih ovisnika, a o crnim scenarijima iz Osijeka izvještava se upravo ovih dana. Pročitavši članke Glasa Slavonije, očajna majka u ime roditelja sa sličnim gorkim iskustvima poželjela je poslati poruku: Dosta je zatvaranja očiju!

- Poznajem više roditelja koji svaki dan doživljavaju šokove. Bojimo se da će naša djeca danas - sutra biti mrtva. Previše je djece izginulo u ratu i iselilo se iz Hrvatske. Govori se o natalitetu, a ovo se dopušta. Kome je to u interesu - pita se majka. Ne trebaju roditeljima i djeci, kaže, edukacije. Smatra kako bi se roditelji trebali skupiti i prosvjedovati.

- Želimo da država zabrani uvoz i prodaju lažnih osvježivača zraka! Tko iza svega stoji, tko se na osnovi toga bogati i uništava našu djecu? Koga se štiti dok se naša djeca truju i umiru - pita s punim pravom revoltirana majka. Njezina kći probala je opasnu drogu jer je željela vidjeti kako se osjeća njezin dečko, koji to radi već neko vrijeme. Kupila ju je, kaže, od punoljetne osobe iz Čepina, koja to nabavlja u većim količinama i preprodaje djeci još jeftinije nego u trgovini.

- Rekla mi je da u tih nekoliko sekundi bude kao u nekakvom snu, da zaboravi na sve probleme. Ovdje nema perspektive, i to je okidač. Mladi su nezadovoljni i u tome traže utjehu - zaključuje majka.

Kad je 2015. u Zagrebu nasred ulice zbog pušenja lažnog osvježivača zraka preminuo petnaestogodišnjak, zastupnica u Europskom parlamentu, Osječanka Biljana Borzan, ubrzo je poslala u proceduru pitanje što Europska komisija čini kako bi državama članicama pomogla da se uhvate u koštac s tim problemom. Na pragu smo 2019., a stanje nikad nije bilo alarmantnije. Nove izmjene Zakona o suzbijanju zlouporabe droga ne ulijevaju nadu. Srž problema je u tome, kaže Borzan, što je zakon uvijek kaskao zbog inovacija na tržištu. Objašnjava kako procedura zabrane traje puno duže od vremena u kojem se proizvedu novi proizvodi. Otkrila je i da će se sljedećega tjedna o tom pitanju raspravljati u Bruxellesu.

- Komisija će dati prijedlog mnogo strože legislative, a kad bi se zakon učinio općenitijim, bila bi to bolja varijanta od svih koje se sad predlažu. Naime, najveći je problem što se definiraju točno određene suspstancije koje su zabranjene, a one se definiraju u trenutku kad su na tržištu. Dok zakon prođe uobičajenu proceduru, proizvođači prate što je u proceduri i samo se prilagođavaju - ističe Borzan za Glas Slavonije. Uvijek je bolje imati zakon koji obuhvaća opću situaciju, nego specifičnosti, dodaje.

- Kad počnete sa specifičnostima, daje se mogućnost onome koji to proizvodi da te specifičnosti izbjegne, a plasira nešto drugo što tamo nije nabrojeno. Vidjet ćemo hoće li se nuditi neka općenitija definicija pod koju bi onda potpadalo sve postojeće što se zabranjuje, ali i tome slično - rekla je Borzan.

Kategorije: Hrvaška

BITKA ZA ZAGREB Prvo bojno polje nove ljevice i desnice: Kako su dvije stranke razbile dosadašnji način suradnje Bandića s partnerima i oporbom

Sob, 17/11/2018 - 21:49

Da je zagrebačka oporba ujedinjena, već bi danas bilo posve jasno što će se dogoditi u četvrtak 13. prosinca kada se u Starogradskoj vijećnici na sjednici zagrebačke Gradske skupštine bude odlučivalo o proračunu za 2019. godinu.

Već bi se znalo da proračun neće proći, kao ni odluka o privremenom financiranju te da će u travnju sljedeće godine Zagrepčani ponovno izaći na izbore za novi saziv Gradske skupštine.

Ponuda Zlatka Hasanbegovića da će sa svojih pet ruku podržati oporbu u rušenju proračuna ako oni skupe 21 ruku, otvorila je vrata navedenom scenariju, no iza svega toga ipak je jedan upitnik koji je upravo Hasanbegović u izjavi za Jutarnji list vrlo jasno precizirao.

Tko je zapravo oporba u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, bilo je njegovo posve legitimno pitanje u komentaru na nedavna zbivanja unutar Gradske vijećnice.

 

Aktivisti umjesto oporbe

U proteklih 18 godina koliko je na čelu Zagreba gradonačelnik Milan Bandić, gotovo da nema stranke ili pojedinca koji je ušao u Skupštinu, a da nije surađivao s čovjekom koji oko sebe ima auru vještog političkog trgovca i snalažljivog pregovarača.

Našlo se tu mjesta i za SDP i za HNS, HSLS mu je dva puta pružio ruku, a isto toliko puta partner mu je bio i HDZ. Miješale su se karte, a gradonačelnik je ostajao isti dok su koalicijski partneri i oporba mijenjali mjesta ovisno o partikularnim interesima određenih pojedinaca. Jer, svi su imali zajedničku crtu: dok su bili u partnerstvu, imali su pravo na određeni dio kolača u Zagrebačkom holdingu, upravnim vijećima tvrtki i gradskih odbora, kao i unutar gradske uprave. Kada bi zamijenili strane, u red za takav isti kolač stala bi donedavna oporba.

Ipak, prije godinu i pol izbori su tako promiješali karte da je u vrh zagrebačke politike lansirao stranke koji pripadaju dijametralno suprotnim stranama političke arene: platformu Zagreb je naš, čija četiri zastupnika pripadaju izrazito lijevom spektru i koje vodi aktivist Tomislav Tomašević Senf, te stranku Neovisni za Hrvatsku s pet zastupnika, koja pripada strogo desnoj strani političkog pola, predvođenu Hasanbegovićem i Brunom Esih.

A upravo te stranke svojim su političkim djelovanjem poprilično razbile dotadašnji modus operandi suradnje koju je Bandić imao sa svojim koalicijskim partnerima i oporbom, unatoč činjenici da je njihova stvarna snaga, u sadašnjoj konstelaciji, poprilično slaba zbog malog broja zastupnika.

Ipak, svima koji imalo prate Gradsku skupštinu jasno je da su trenutačni vođe oporbe zastupnici platforme Zagreb je naš okupljeni u Klub zastupnika lijevog bloka, da ih za mišljenje, pa čak i donošenje odluka pitaju i unutar SDP-a i GLAS-a Anke Mrak-Taritaš, da su oni ti koji odlučuju kako će se oporba postaviti, pa čak i kako će onemogućavati rad Skupštine rušenjem kvoruma ili odugovlačenjem sjednica.

Mnogi zastupnici s kojim smo razgovarali uvjeravaju nas da dojam ne vara i da je Bandić pojavljivanjem aktivista napokon dobio oporbu kakvu je trebao imati još otkako je u lipnju 2000. godine sjeo u gradonačelničku fotelju.

- Da je oporba ovih godina valjala, tih aktivističkih skupina u Skupštini ne bi niti bilo. Oni su se aktivirali jer su godinama čekali da dođu ljudi koji će nedvosmisleno reći ‘ne’ Bandiću. Kada nitko za to nije imao snage, a prilika je bilo posebno u razdoblju od 2009. do 2013. kada Bandić nije imao većinu, kada je bio izbačen iz SDP-a i bez kontrole Zagrebačkog holdinga, oni su došli i preuzeli konce. To nam govori i u kakvom su stanju te stranke - ističu naši sugovornici koji su godinama uključeni u rad zagrebačke Skupštine.

Posebno navode scenu kada su predstavnici oporbenih klubova prošli ponedjeljak, kada je sjednica prekinuta zbog nedostatka kvoruma, davali izjave za novinare. Bili su tu SDP-ov Gordan Maras kao predsjednik zagrebačke organizacije, Anka Mrak-Taritaš kao gradska zastupnica i predsjednica GLAS-a, Darko Klasić kao predsjednik Kluba HSLS-a i Nezavisne liste Sandre Švaljek te Tomislav Tomašević iz Kluba zastupnika Lijevog bloka.

- Tomašević je vodio glavnu riječ. Maras je bio prvi, no suštinu je rekao Tomašević i jasno je on inicijator priče da se ne skupe potpisi, da se završi protekla sjednica pa makar Bandiću i održali kvorum, samo da se što prije sazove nova sjednica na kojoj će se naći proračun za 2019. godinu - tvrde naši sugovornici i dodaju kako su takve scene prije bile nezamislive.

- Tragedija je za sve političke aktere koji su godinama u politici, kako zagrebačkoj tako i nacionalnoj, da cijelu priču Bandićeve oporbe vodi platforma Zagreb je naš s Tomaševićem na čelu. To jako puno govori o ljudima koji bi trebali biti prvi izazivači Bandiću. Pa, zamislite situaciju da se u vrijeme Zorana Milanovića i Vesne Pusić istaknuti članovi tih stranaka guraju uz Tomaševića kako bi građanima pokazali da su oni isti kao aktivisti Zelene akcije i udruge Pravo na grad i da će se oni, kao i ti aktivisti, boriti protiv Bandića. To je shizofreno - komentiraju nekadašnji zastupnici u Skupštini i uvjeravaju nas da su toga itekako svjesni oni koji bi prema svom habitusu trebali biti prvi izazivači Bandića.

- O zagrebačkoj krizi nedavno se govorilo na nacionalnoj televiziji, no tamo nije bilo Tomaševića, nego su tamo bili Maras i Mrak-Taritaš, što je znakovito. Ili je došlo do nesporazuma, a možda su već sada Tomašević i njegova ekipa ocijenjeni kao moguća prijetnja. Jer, ta je platforma profitirala upravo na krizi unutar SDP- a i HNS-a u vrijeme prošlih izbora - navode naši sugovornici.

Posebno je intrigantna bila i polemika koju su prošli ponedjeljak na skupštinskim hodnicima vodili Tomašević i jedini HNS-ovac unutar oporbe u Skupštini Tomislav Stojak. Stojak je ideju, najvjerojatnije Tomaševićevu, da oporba da Bandiću kvorum za nastavak sjednice, pred televizijskim kamerama nazvao “političkim samoubojstvom”. Tomašević mu se zatim gotovo unio u lice i upitao ga: “Zašto trolaš oporbu, zašto si promijenio mišljenje?”

- I takav prizor jasno govori da Senf vodi priču u oporbi - objašnjavaju naši sugovornici.

 

Obećanje biračima

S druge strane, Neovisni su ušli u koaliciju s Bandićem te u rekordno kratkom roku ostvarili svoj najveći cilj. Obećali su svojim biračima promjenu imena Trg maršala Tita, i to su ispunili. Ucijenili su Bandića, čija je važnost na nacionalnoj razini u tom trenutku bila minorna, a nakon što su ispunili taj cilj, okrenuli su se Uredu za kulturu. Dva mjeseca su blokirali sve Bandićeve prijedloge kako bi se napokon raspisao natječaj za novoosnovani ured. Ponavljali su tada oporbi da uđu u koaliciju s Bandićem ako im je taj resor važan te da pošalju svog čovjeka na natječaj. Do toga nije došlo pa je na natječaju za pročelnicu kulture pobijedila Ana Lederer, dotadašnja zastupnica Neovisnih u Gradskoj skupštini.

- Prije su se koalicijski partneri zadovoljavali funkcijama. Ponudiš im mjesto predsjednika Skupštine, i to je bio dovoljan razlog za suradnju. Neovisni su to promijenili, i sada ponovno izazivaju nerede - navode naši sugovornici iz Gradske skupštine.

Podsjetimo, Hasanbegović se prvo obrušio na Bandića zbog susreta s Draganom Markovićem Palmom, bliskim prijateljem Željka Ražnatovića Arkana. Hasanbegović je tražio ispriku, Bandić se tri puta ispričao, a jednom je to učinio i plaćenim oglasom u dnevnim novinama. Unatoč tome, Hasanbegović ispriku nije prihvatio, nego je oporbi ponudio da ako skupe 21 ruku protiv proračuna, Neovisni će im se pridružiti i srušiti taj temeljni dokument.

Bandić bez pet zastupnika Neovisnih kontrolira 23 ruke u Skupštini i treba skupiti još troje zastupnika iz oporbe kako bi i dalje imao većinu bez Hasanbegovićeve ekipe.

 

Hasanbegović bez utega

Nakon lanjskih izbora Bandić je u svoj klub doveo dvoje zastupnika koji su izabrani na listi SDP-a, Radenka Tomića i Tamaru Čubretović, pa mnogi vjeruju kako mu neće biti problem skupiti još troje zastupnika. Tome u prilog idu dvije stvari. U Hrvatskom saboru nakon izbora Bandićeva je stranka imala samo jednog zastupnika, a sada njegov klub broji 11 ruku.

Osim toga, Skupštinu je napustila Sandra Švaljek koja je otišla u HNB, čime su ljudi s njezine liste ostali prepušteni sami sebi.

Za takvu Hasanbegovićevu ponudu razlog svakako nije Palma.

- To su spinovi, kao i onaj da je susret s Palmom organizirao sam Bandić kako bi Hasanbegovića naveo na reakciju. Hasanbegović se želi oprati od suradnje s Bandićem koji je, pak, važan partner Plenkoviću, a kojega Neovisni ne mogu smisliti. Inzistiranjem na sukobu s Bandićem, a u Saboru s Plenkovićem, oni šalju poruku svojim biračima da na sebi nemaju nikakvih utega. S druge strane, ponuda koju su dali oporbi očito ide u smjeru razotkrivanja brojnih premreženosti klijentelističkih odnosa unutar Skupštine jer je očito da je u dosadašnjem radu bilo točaka koje su Bandiću bile važne i koje su pojedini oporbenjaci prešutno podržali bilo dizanjem ruke, bilo kratkotrajnim odlaskom iz vijećnice - pričaju nam zastupnici na skupštinskim hodnicima.

Za političke analitičare i komunikacijske stručnjake ovakva kriza unutar Skupštine umjetno je izazvana zbog određenih partikularnih interesa, posebice Neovisnih za Hrvatsku. Prema njihovu tumačenju, prijetnja Bandiću za mogući pad proračuna ide u smjeru povećanja sredstava za resor kulture koji vodi njihova Lederer, dok s druge strane ovakav njihov potez vide kao pripremu za izbore u Parlamentu EU.

- Ovo je taktička bitka koja bi trebala dati do znanja da su neki, zbog vlastitih interesa, spremni igrati mnogo oštrije. Bandić je na nacionalnoj razini pokazao da može okupiti ljude oko sebe i ta uvjerljivost jača njegovu poziciju u pregovorima oko proračuna. Njemu su u Skupštini potrebna tri zastupnika i vrlo je moguće, baš zbog Bandićeve pregovaračke snalažljivosti, da Hasanbegović izgubi ovu bitku - smatra politički analitičar Ivan Rimac.

Slično smatra i politički analitičar Pero Maldini prema čijem su mišljenju Neovisni za Hrvatsku instant-zvijezde koje pozornost političke javnosti i svoju daljnju političku egzistenciju temelje na forsiranju svjetonazorskih sukoba, političkog radikalizma i simboličnih čina.

- Time oni prikrivaju nedostatak bilo kakvog programa konkretnih javnih politika ili osmišljenih inicijativa. Sukob im najviše odgovara jer - bilo da u njemu sudjeluju tako da svojim glasovima ucjenjuju partnere ili da ga sami proizvode oponirajući kad im to odgovara kako bi dobili ustupke ili tek pozornost javnosti - jedino tako mogu sebi dati na važnosti - analizira Maldini.

Slično mišljenje ima i o platformi Zagreb je naš. Maldini smatra da je problem ove inicijative to što ne djeluju na nacionalnoj razini, nego gotovo isključivo na lokalnoj, a nerijetko ni ona nije sustavno osmišljena, nego je znatno češće reakcija na poteze gradonačelnika ili tek promocija vlastite svjetonazorske pozicije.

- U političkom prostoru zagušenom neproduktivnim ideološkim i svjetonazorskim sukobima pitanje je mogu li tako kvalitetno artikulirati konkretne javne politike koje bi širi krug građana prepoznao i dao im veću podršku. Stoga ne vjerujem da bi i jedni i drugi mogli oko sebe okupiti širi broj glasača - objašnjava Maldini.

Rimac s druge strane smatra kako je ta platforma uistinu prava oporba Bandiću koja je iz jedne akcijske skupine prešla u sferu ozbiljnijih političara kada je u pitanju argumentirana rasprava.

- Tomašević vrlo precizno argumentira svoje stavove oko gradskih malverzacije, dolazi do ozbiljnih podataka, a to mogu samo ozbiljni političari. Ostali zastupnici oporbe su poprilično komunikacijski nedorečeni i često se vode osjećajima. To ne mora biti loše, ali je nedovoljno. Ključno je pitanje za tu platformu što dalje. Jer, cilj političkog djelovanja nije sama kritika, nego dolazak na vlast. I sada trebaju procijeniti što žrtvovati da dođu do te pozicije. Jer, ako se budu ponašali kao Živi zid, i to pod agendom “mi smo posebni i nemamo relevantnog sugovornika”, njihov potencijal bit će poprilično blokiran - navodi Rimac.

 

Gradonačelnik ima bazu

O njihovu djelovanju pohvalno govori i komunikacijska stručnjakinja Ankica Mamić, no objašnjava kako to samo pokazuje u kakvom su stanju stranke koje bi trebale biti prava oporba Bandiću.

- Ni SDP, ni GLAS, a o ostalima da se i ne govori, ne mogu Bandiću proizvesti ozbiljnu krizu i uistinu su nadnaravne scene da se te stranke svrstavaju uz ovu platformu urbanih aktivista. Zagrebački SDP i Anka Mrak-Taritaš žele biti vidljivi, no većina njihovih prigovora je pucanj u prazno. Nemaju dovoljno snage za micanje Bandića, a ako dođe do pada proračuna, u što sumnjam, novi izbori ništa ne bi promijenili unutar pozicija u Gradskoj skupštini - navodi Mamić.

S Ankicom Mamić u tom se dijelu slažu i Rimac i Maldini.

Za Rimca, novi izbori Bandiću bi možda narušili osobni imidž jer se on u javnosti predstavlja kao odličan pregovarač i čovjek koji zna kako riješiti određene probleme, no na izborima ne bi puno izgubio.

- Javnosti bi, kao i u protekla dva mandata, predstavio krasnu kolekciju ljudi. Svi ti ljudi smiješili bi se građanima s plakata, a u prvom planu bio bi sam Bandić. Takvo što ni HDZ, ni SDP nisu u stanju napraviti - kaže Rimac.

Maldini, pak, napominje da su građani zasićeni stalnim sukobima koji ne donose ni rezultat, ni promjene te navodi kako je politička arena postala znatno kompleksnija, posebno pojavom populističkih “one man/one problem” stranaka.

- Tužan je i taj kronični nedostatak konstruktivnih programa usmjerenih prema rješavanju socioekonomskih problema građana i onih koji bi osigurali održiv i kvalitetan razvoj grada. Razočaravajuća je i nesposobnost i izostanak volje političkih aktera da postignu konsenzus o ključnim pitanjima razvoja grada. Ne naziru se ni programi koji bi mogli privući masovniju podršku građana određenoj političkoj opciji, uglavnom je riječ o istim, već poznatim akterima koji nude isto što i dosad. Stoga je lako moguće da to poveća apatičnost, posljedično i izbornu apstinenciju, što bi u konačnici išlo u prilog Bandiću koji ima prilično stabilnu izbornu bazu - zaključuje Maldini.

Kategorije: Hrvaška

FOTO: 'GOSPODIN SAVRŠENI' MAMIO UZDAHE NA MREŽNICI Dok on ponosno pokazuje isklesano tijelo, nove četiri dame kreću u borbu za njegovu naklonost

Sob, 17/11/2018 - 21:37

Već je poznato da Goran Jurenec iz showa "Gospodin Savršeni", koji se od ponedjeljka u 21 sat počinje prikazivati na RTL-u, ima liniju o kojoj mnogi muškarci mogu samo sanjati.

Jurenec je, međutim, otkrio kako njegov atraktivan izgled nije isključivo rezultat vježbanja u teretani. Naime, model i glumac, kao pravi iskusni avanturist, redovito vježba i u prirodi.

"Obožavam kajak jer je idealan za cijelo tijelo. Intenzivno rade trbušni mišići i mišići leđa, što je iznimno bitno za kralježnicu. A i jako volim vježbati u prirodi jer je sve bolje na svježem zraku", rekao je Goran nakon iscrpljujućeg raftinga na Mrežnici.

"Gospodin savršeni" kaže da nastoji biti stručan u raznim sportovima kako bi jednog dana mogao postati osobni trener i otvoriti svoju školu boksa.

GS_grupni date_2-13.jpg GS_grupni date_2-23.jpg GS_grupni date_2-24.jpg

Predstavljamo posljednje četiri kandidatkinje showa 'Gospodin Savršeni' 

Kategorije: Hrvaška

FOTO: 'GOSPODIN SAVRŠENI' MAMIO UZDAHE NA MREŽNICI 'Obožavam ovaj sport jer je idealan za vježbanje cijelog tijela. Jako volim vježbati u prirodi'

Sob, 17/11/2018 - 21:37

Već je poznato da Goran Jurenec iz showa "Gospodin Savršeni", koji se od ponedjeljka u 21 sat počinje prikazivati na RTL-u, ima liniju o kojoj mnogi muškarci mogu samo sanjati.

Jurenec je, međutim, otkrio kako njegov atraktivan izgled nije isključivo rezultat vježbanja u teretani. Naime, model i glumac, kao pravi iskusni avanturist, redovito vježba i u prirodi.

"Obožavam kajak jer je idealan za cijelo tijelo. Intenzivno rade trbušni mišići i mišići leđa, što je iznimno bitno za kralježnicu. A i jako volim vježbati u prirodi jer je sve bolje na svježem zraku", rekao je Goran nakon iscrpljujućeg raftinga na Mrežnici.

"Gospodin savršeni" kaže da nastoji biti stručan u raznim sportovima kako bi jednog dana mogao postati osobni trener i otvoriti svoju školu boksa.

GS_grupni date_2-13.jpg GS_grupni date_2-23.jpg GS_grupni date_2-24.jpg

Kategorije: Hrvaška

Todorić je ostao potpuno šokiran kada su mu rekli da je cijena njegove slobode oko milijun eura u kešu. Ali, ja znam koje će tri osobe to platiti!

Sob, 17/11/2018 - 20:24

Sloboda je čista od materijalnih interesa, neokaljana novcem samo u drugorazrednim rodoljubnim zbirkama lirskih spadala iz provincije. “Sloboda nema cijenu!” izvikuju prkosnim glasićima djevojčice na školskim priredbama na državni praznik i ratni veterani o obljetnicama slavnih bitaka. To, naravno, nije istina. Sloboda još kako ima cijenu. Konkretno, sloboda Ivice Todorića ovoga trenutka vrijedi sedam i po milijuna kuna. Milijun eura, kojih desetak hiljada gore ili dolje.

Nekadašnjeg vlasnika najvećeg poduzeća u zemlji pravosudna je vlast zaključala u istražnom zatvoru na periferiji glavnog grada i kroz rešetke mu pružila račun na veliki novac ako hoće napolje, oštro ga upozoravajući da se niti ne pokušava izmigoljiti od plaćanja. Nema odgode od šest mjeseci do godine dana, nema kompenzacije. Sud ne prima mjenice ni čekove. “Ne, gospodine Todoriću, ne možete nam platiti u soji, ili mladim krumpirima, ili kristal salati, ili orasima. Zaboravite sve pokvarene trikove kojima ste decenijama varali nesretnike čiju ste robu prodavali u svojim dućanima. Slobodu ćete dobiti samo za gotovinu. Cijeli iznos... Kako to mislite kad? Pa odmah.”

Neugodno se to dojmilo Ivicu Todorića. Plaćati u gotovini? Za boga miloga, tko to još radi? Moćni muškarci u Hrvatskoj su kao engleska Kraljica majka, oni uopće ne nose novčanik. Opazili su valjda da im se objesi u džepu, od težine kovanica hlače im loše padaju, pa u svim prilikama kad valja nešto dati, bez iznimke, i ako je riječ o crkvenim milodarima i ako bi bacili sitniš bogalju kod Kamenitih vrata, samo trznu obrvama nekom podčinjenom. Upamtili ste možda kako je Ivo Sanader na suđenju potpuno ozbiljno kazao kako je puno uštedio dok je bio na vlasti jer ga je vazda netko častio.

Za ne jednoga našeg moćnika i uglednika hapšenje je bilo trenutak otrežnjenja. Puštanje uz jamčevinu vratilo ih je u surov, neplodan krajolik, na vjetrom šibanu kamenitu pustinju gotovinskog plaćanja. “Vidi, Starčević!” ciknuli su djetinje zapanjeni kad su nakon mnogo godina ponovno ugledali novčanicu od hiljadu kuna. Prigoda je, osim toga, nerijetko i bolnija, bila da su napokon otkrili tko su im pravi prijatelji i koliko ih njihove žene i djeca zaista vole. Mnogo je tada bilo gorkih izdaja, mnogo svađa i suza, mnogo lažljivih zaklinjanja “majke mi, nemam!” ili čak ravnodušnih “korisnik trenutno nije u mogućnosti prihvatiti poziv, molimo pokušajte kasnije”.

Ovaj teški ispit omiljenosti Ivo Sanader je prošao s, usudio bih se kazati, neočekivano visokom ocjenom. Nije ostao sam, bez igdje ikoga na bijelome svijetu. Trojica prijatelja, Jerko Rošin, Luka Bebić i Mario Zubović, na sudu se se spremno zauzeli za njega, čak i obiteljskim kućama jamčili da on neće pobjeći kad ga puste iz zatvora. Ako i nemate bogzna kako visoko mišljenje o nabrojanima, dirne vas u srce njihova prostodušna odanost. Krasan je primjer čovječnosti, otkad je Sanader izašao iz Remetinca, njegovi jamci su stalno uza nj, zajedno dočekuju Nove godine, odlaze na misu i na utakmicu, u kino i u kazalište, na ulici hodaju ispred i iza njega. Kao da ga čuvaju.

Možete pretpostaviti kakav je to oprez. Ako su u kafiću i Sanader ustane da će na zahod, jamci se lagano ukoče od užasa. Ispuni ih crna slutnja da će ovaj otići načas, kao, da se pomokri, i izluđujućih pola sata kasnije javiti im se iz Bregane kratkom porukom: “Dečki, oprostite”. Pođe li Sanader u trgovački centar, njih trojica pokriju sve ulaze. Bebić stražari na Cvjetnom trgu, Zubović glumi da pije kavu i čita Hrvatsko slovo u kafiću kod ulaza u Varšavskoj ulici, a Rošin je malo dalje, kod križanja s Gundulićevom, da im prijatelj ne bi šmugnuo kroz garažu.

Za prijateljstvo zapravo nema bolje stvari: platite li nekome jamčevinu za puštanje iz zatvora, čudesno ćete se zbližiti s njime. U svakom trenutku ćete željeti znati gdje je on, usred noći ćete se trgnuti iz sna i nespokojno razmišljati o njemu. Takvu ljubav i brigu za bližnjega upoznat ćemo i kad Ante, Ivan i Iva Todorić za koji dan dođu na sud s milijun eura u gotovom novcu, kako bi njihov otac Ivica bio na slobodi sve do okončanja sudskog postupka u travnju 2253. godine. Nemam nikakve sumnje da će njih troje to učiniti. Da su kakvi ateisti, agnostici, komunisti ili Srbi posrijedi, oni bi ostavili ćaću da istrune u zatvoru, ali Hrvati, katolici, pa još podrijetlom Imoćani, vidjet ćete - nema šanse!

Nije to, napokon, Todorićima ni previše para. U boljim godinama obitelj bi milijun eura potrošila na nekoliko tjedana godišnjeg odmora na vlastitom otoku, ili na skromno krizmeno slavlje kojega unuka. Iva Todorić samo u garderobi drži stotine hiljada u čvrstoj valuti. Ključ koji otvara vrata očeve ćelije leži u njezinim cipelama i torbama, ili u Antinim satovima, ili u Ivanovim automobilima. Obitelj će brzo i bez značajnijih odricanja sakupiti traženi iznos i ponovno se povezati. Sinovi i kći će otkriti kako uživaju u druženju s ocem kako možda nikad u djetinjstvu nisu uživali. Otpustit će vozača i staroga osobno voziti na šišanje u salon na križanju Martićeve i Bauerove i vraćati ga kući. Nadzirat će kamerama njegovu spavaću i radnu sobu. Šetat će s ocem po Cmroku, spremni ga u svakom trenutku pogoditi strelicom za uspavljivanje ako im on krene bježati kroz šumu...

U jednu riječ, velika je to zajebancija. Platite li nekome jamčevinu za puštanje na slobodu, to vam tako uništi živce da na kraju gotovo ne možete dočekati da prokletnika ponovno strpaju u zatvor.

Kategorije: Hrvaška

NOVA TRAGEDIJA NA HRVATSKIM CESTAMA U teškom sudaru dva automobila poginula oba vozača, još dvije osobe ozlijeđene

Sob, 17/11/2018 - 19:36

Dvije osobe poginule su, a dvije ozlijeđene u teškoj prometnoj nesreći koja se u subotu nešto poslije 17 sati dogodila na državnoj cesti D-34 između Donjeg Miholjca i mjesta Sveti Đurađ, izvijestila je osječko-baranjska Policijska uprava (PU).

Prema prvim informacijama, na tom dijelu ceste sudarila su se dva osobna automobila, a od zadobivenih ozljeda smrtno su stradali vozači oba vozila, 62-godišnjak i  40-godišnjak, a dvoje putnika je ozlijeđeno. Više pojedinosti o nesreći znat će se nakon očevida,  a promet na tom dijelu ceste je zatvoren i preusmjerava se okolnim pravcima.

U osječko-baranjskoj PU podsjećaju kako je ovo peti vikend zaredom s prometnim nesrećama u kojima je bilo poginulih osoba te kako je u ovogodišnjim prometnim nesrećama u Županiji do sada ukupno smrtno stradalo 26 osoba. Stoga u policiji ponovno pozivaju vozače na oprez u vožnji i poštivanje prometnih propisa.

Kategorije: Hrvaška

ŠTO MISLE I KAKO ŽIVE MILENIJALCI? Zadnja generacija rođena prije interneta danas dulje ostaje kod roditelja, odgađa brak, odlazi iz domovine...

Sob, 17/11/2018 - 19:24

Jedni za njih tvrde da imaju moć uništiti korporacije. Drugi govore da su narcisoidni i razmaženi. Treći slave njihovo poznavanje tehnologije, a četvrti ističu kako su liberalni i slobodni. Peti napominju da su oni prva generacija nakon Drugog svjetskog rata koja će živjeti lošije od svojih roditelja. Oni su milenijalci, generacija djece rođena između ranih 80-ih i srednjih 90-ih godina. Neki ih još nazivaju generacijom Y ili generacijom "me" (ja), a već se godinama raspravlja o tome tko su oni zapravo. Ono što se zna jest to da su oni zadnja generacija djece koja je odrasla u doba prije interneta i tehnologije, a u isto vrijeme je iskoristila njihovu punu moć za svoj osobni razvoj. Oni su postali radno sposobni baš u vrijeme kada je svijet upao u gospodarsku krizu, zbog čega su se morali boriti za posao. To je sa sobom vuklo i druge njihove karakteristike - freelancanje, dulji ostanak u kući roditelja, odgoda braka, odlazak iz rodne zemlje...

I to je zapravo to, ostatak karakteristika njihove generacije još je uvijek pod mikroskopskim povećalom. Naime, provedena su brojna marketinška, sociološka, psihološka, financijska i razna druga istraživanja kako bi se ušlo u srž njihove generacije. Zasad još nitko nije dobio egzaktne informacije koje bi se mogle preslikati na cijelu generaciju. Primjerice, već samo određivanje dobne granice pitanje je prijepora. Jedni tvrde da su to djeca rođena između 1980. i 1995., drugi pomiču tu granicu za dvije godine (1982. do 1997.), treći za pet (1985. do 2000.), a pojedini autori uvode i podjelu unutar same generacije na "zrele" milenijalce (iznad 25 godina) i generaciju Y (ispod 25 godina). Ova problematika oko određivanja dobne granice zapravo je dobar pokazatelj koliko je ova generacija sama po sebi kompleksna. Pojedini sociolozi ističu da se milenijalce ne može tretirati kao cjelinu, no u isto vrijeme nitko od njih ne spori da su na njihovu generaciju utjecali određeni društveni događaji koji su u konačnici odredili smjer njihova budućeg života.

Ne smijemo ni zaboraviti podatak da milenijalce nazivaju "ja" generacijom te da je kod njih jako izražen osjećaj individualnosti, tako da i to sprečava generalizaciju. Jedan od razloga zašto je nemoguće odrediti karakteristike svih milenijalaca u svijetu jest činjenica da je svaka zemlja imala svoje "velike" događaje koji su oblikovali generaciju. Zato se u ovom članku bavimo samo hrvatskim milenijalcima i njihovim odrednicama. To ne znači da je to išta lakši zadatak, no kako je pisac ovih redaka milenijalac, možemo reći da je upoznat s ovom problematikom, a u pisanju teksta pomoglo je i 15 hrvatskih stručnjaka iz područja sociologije, psihologije, politike, medija, marketinga, biznisa, mode, glazbe, kulture i tehnologije. U tekstu nismo otkrili tajnu koja stoji iza fenomena milenijalaca, no to nije ni bila namjera. U konačnici, već smo ranije zaključili da se radi o generaciji koju su mnogi svjetski stručnjaci neuspješno uspjeli definirati. Ipak, to nije razlog da ne pokušamo dati odgovor na pitanje: tko su zapravo hrvatski milenijalci?

Za lakše snalaženje tekst smo podijelili u osam kategorija u kojoj će biti objašnjene glavne društvene odrednice milenijalaca: kultura i mediji, društvo, psihologija, biznis, politika i pitanja vjere i ideologije, tehnologija te marketing.

POLITIKA

Pretežito je vjerovanje u društvu da su mladi, a samim time i milenijalci, razočarani u politiku. To je vidljivo i u njihovoj niskoj izlaznosti na izbore, kao i u činjenici da ima veoma malo utjecajnih mladih političkih aktera. Milenijalci se pritom drže stava da se politika ne "odnosi na njih" te samim time ne pokazuju prevelik interes za nju. Dražen Lalić, sociolog i redovni profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, kaže da su mladi danas u pravilu uvijek objekti politike, a ne subjekti, što je uz ostale razloge dovelo i do njihove političke rezignacije. - Mladi žive u društvu u kojem postoji dvostruka linija politike. Jedna je ona nasmiješena, liberalna, slobodna, demokratska koja se prezentira u političkim govorima i medijima, a druga je ona prijesna i egoistična politika. Oni uglavnom vide to licemjerje, i to je dovelo do njihove rezignacije spram politike.

Oni su osujećeni jer se politički mogu izraziti gotovo samo kroz glazbu ili pak navijaštvo - kaže Lalić, no ističe da oni nisu nužno apolitični. On smatra kako je njima važna interakcija i osjećaj ravnopravnosti te da politički akter koji im se obrati na taj način ima velik potencijal za uspjeh. Takav primjer vidljiv je u SAD-u, gdje je političar Bernie Sanders svoju kampanju usmjerio pretežito prema mladima, što je rezultiralo golemom podrškom unutar studentske populacije. Lalić napominje da se takav primjer u Hrvatskoj može pronaći samo u slučaju Živog zida i Ivana Pernara, ali i da je Živi zid preuzeo obrasce licemjerne politike što se vidi u "ciničnom odnosu vodećih ljudi stranke po pitanju imigranata".

Milenijalci svoj nedostatak pozornosti javnom prostoru zato nadoknađuju na društvenim mrežama. Ispod medijskih članaka često se mogu pronaći ogorčeni komentari mlađe populacije, a prisutni su i u brojnim Facebook grupama i inicijativama koje se zalažu za promjene u društvu. Ipak, kada je potrebno izaći na ulicu i osobno se zauzeti za te promjene, tu njihov angažman staje. Kristijan Kovačić, član upravnog odbora Mreže mladih Hrvatske, ističe da se krivnja nalazi u osjećaju razočaranja prema političkom sustavu, ali i u "izraženoj kulturi individualizma koja je danas dominantna u mainstream javnom diskursu".

VJERA I IDEOLOŠKA PITANJA

Različita društvena istraživanja bilježe stalan pad povjerenja mladih u Crkvu. Razlog tome su njihova osobna iskustva s pojedincima iz crkve, tako i sprega crkvene hijerarhije i "konzervativne politike", posebno kad je riječ o braku, obitelji, seksu, pobačaju, eutanaziji i drugim pitanjima. Ipak, pitanje je da li manjak povjerenja u Crkvu samim time vuče i manjak vjere u Boga. Ivan Markešić, sociolog religije s Instituta "Ivo Pilar", tvrdi da je teško odgovoriti na pitanje jesu li milenijalci manje religiozni od ranijih generacija. - Predstavljaju se kao katolici, ali ne žive prema načelima katoličkoga nauka. Riječ je ponajviše o pripadanju bez vjerovanja.

Naime, velik broj je onih koji pripadaju 'svojoj' (katoličkoj) vjerskoj zajednici, ali je veoma mali broj njih koji prema učestalosti pohađanja vjerskih obreda spadaju u skupinu onih koji, na primjer, svake nedjelje idu crkvu i na pričest, pa čak i onih koji jednom mjesečno odlaze u crkvu na misu. A to znači da je deklarativno vjerovanje u Boga postalo neka vrsta konfesionalne mode i da nije poželjno javno se deklarirati kao ateist - kaže Markešić. Pitanje vjere je podijelilo milenijalce, jednako kao i ideološka pitanja vezana uz, primjerice, pobačaj i gay brakove. Zapravo, nije podijelilo samo njih nego i sociologe.

Markešić tvrdi da je njihov prag tolerancije prema tim pitanjima jako visok, dok Vlasta Ilišin, znanstvena savjetnica na Institutu za društvena istraživanja te vodeća hrvatska sociologinja za mlade, tvrdi drugačije. - Mladi nisu homogena skupina pa među njima ima i liberalno i konzervativno orijentiranih. Pritom istraživanja pokazuju da u posljednjih petnaestak godina opada prihvaćanje nekih liberalnih i raste zastupanje nekih konzervativnih vrijednosti.

Na to zorno ukazuje opadanje broja onih koji podržavaju pravo na pobačaj - koji su krajem 1990-ih bili u većini, a danas čine manjinu - dok je odobravanje gay brakova trajno na niskoj razini - ističe Ilišin. Ipak, oboje su složni da raste netrpeljivost mladih prema drugim narodima i vjerama u odnosu na starije generacije, za što je ponajviše kriva novija hrvatska povijest vezana uz dolazak izbjeglica. Ipak, važno je napomenuti da taj osjećaj nije prenosiv na cijelu generaciju, no jest na jedan poveći dio.

RAT, KRIZA I ISELJAVANJE

Domovinski rat i svjetska kriza 2008. godine dva su glavna društvena događaja koja su utjecala na budući život milenijalaca. Oni nisu izravno sudjelovali u ratu kao vojnici, iako je jedan dio njih (pogotovo oni koji su u to vrijeme živjeli u ratnim područjima) osjetio iz prve ruke njegove devastirajuće posljedice, ali je zato na nacionalnoj razini rat imao utjecaj na cijelu populaciju.

Što u gospodarskom, što u demografskom pogledu. U krizi se pak njihova uloga promijenila - više nisu bili samo promatrači, nego i glavni subjekti. Sociologinja Vlasta Ilišin smatra da je kriza izravno ugrozila njihovu optimalnu društvenu integraciju, odnosno socioekonomsko osamostaljivanje i preuzimanje trajnih društvenih uloga. - U tom se kontekstu može reći da milenijalci i u Hrvatskoj i u razvijenom svijetu predstavljaju prvu generaciju nakon Drugoga svjetskog rata koja će, ukupno gledajući, živjeti lošije od prethodnih generacija. Kako je krizno razdoblje potrajalo više godina, obiteljski su resursi - koji su mladima u Hrvatskoj bili i ostali izrazito važni za bolje startne pozicije - dobrim dijelom potrošeni, što dodatno smanjuje mogućnosti roditelja da pomognu odrasloj djeci u ostvarivanju njihovih životnih ciljeva - kaže Ilišin.

Oba događaja imala su svoj izravni ili neizravni utjecaj na pojačani trend iseljavanja mladih (ali i drugih, starijih generacija) iz Hrvatske, a milenijalci su po tom pitanju rođeni u "pravom" trenutku. Zbog dostupnosti informacija i olakšanih načina putovanja više nije toliki problem pronaći posao u drugoj zemlji. Time ostaje potvrđena tvrdnja da je milenijalcima "cijeli svijet igralište", no razlog odlaska varira od edukativnog i poslovnog usavršavanja, preko turističkih putovanja, do bijega zbog socioekonomske i političke situacije.

POSAO

U trenutku kada je većina milenijalaca postala radno sposobna došla je svjetska kriza i oni su se našli u jednoj nezahvalnoj situaciji. Nije bilo posla, a tamo gdje bi ga našli, morali su raditi za nisku plaću. U to vrijeme sve je veći zamah dobio freelancing (slobodno zaposlenje), gdje su mladi radili povremene poslove za različite poslodavce. Ipak, mnogi su milenijalci istaknuli da bi radije izabrali stalan, siguran posao. - Mi nismo imali razdoblje od 20 godina freelancanja na kojem bi proveli studiju da uvidimo žele li to ljudi stvarno raditi. Naime, najnovije studije na svjetskoj razini pokazuju da ljudi nisu toliko sretni s freelancingom jer im ne omogućava kontinuirane prihode.

Tako da oni milenijalci koji žele osnovati obitelj sigurno će prije odabrati stalni posao s kojim će doći i financijska sigurnost - kaže Vedran Antoljak, osnivač i suvlasnik konzultantske tvrtke Sense Consulting. S druge strane, poslodavci o milenijalcima imaju podijeljeno mišljenje. Jedni za njih tvrde da su razmaženi te da uvijek traže kraći put do uspjeha. Prije će prekinuti posao nego što će prihvatiti kritiku i početi iznova i nisu skloni žrtvovanju na "dugi" rok. No, takvo ponašanje se lakše razumije iz drugog seta komentara poslodavaca.

Naime, milenijalci su multijezični, brzo uče, odlično se snalaze s tehnologijom i često propituju ustaljene norme i tradicionalne postavke s ciljem pronalaženja boljeg i bržeg puta da se nešto obavi. Prema tome, ostavlja se pitanje za debatu jesu li razmaženi ili su jednostavno ispred svog vremena.

TEHNOLOGIJA

Glavna odrednica milenijalaca jest da su odrasli zajedno s tehnologijom i internetom. Chat servisi, videoigre, računala, mobiteli, kako su godine prolazile te tehnološke sastavnice su postajale sve razvijenije i profinjenije. A glavni testeri su bili upravo milenijalci. Uzmimo za primjer servise za komunikaciju. Isprva je to bio MSN, ICQ, AIM, Gtalk, servisi koji su omogućavali da preko računala stupimo u kontakt s prijateljima, a s vremenom se to dopisivanje prebacilo na mobitele i druge specijalizirane servise (Viber, WhatsApp, Messenger). Jedan obrnuti put je pak imalo dijeljenje podataka. Isprva su se digitalni podaci dijelili putem mobitela preko Bluetootha i infracrvenog ili su se "pržili" na CD-e i diskete. Danas je pak sve prebačeno na računalo i platforme poput Dropboxa i Clouda.

Za primjer, koliko se uvećala brzina dijeljenja podataka možemo uzeti Severinu i njene "uratke". Severinin kućni video prije deset godina tjednima se slao s mobitela na mobitel, dok su se nedavno njene "kućne" fotografije u samo nekoliko sati proširile po cijelom internetu. Sve je to utjecalo na formiranje milenijalaca jer su oni uvijek bili u srži tih digitalnih zbivanja. Ta potreba da ostanu u centru vidi se i danas. - Milenijalci su imali priliku odrastati bez interneta, igrati se vani, čitati knjige... i uz pomoć tehnologije i interneta njihov svijet naglo je postajao sve veći. Brzo su se navukli na tehnologiju, na njen društveni aspekt, na struju informacija i razvili FOMO (Fear of missing out). Strah ih je da će nešto od tog sveg sadržaja propustiti, stoga se ne skidaju s računala, s telefona - kaže Mia Biberović, urednica tehnološkog portala Netokracija.

Ta stalna potreba za življenjem na mreži i dijeljenja podataka dovela je do dva oprečna fenomena. Uz razvoj tehnologije, to je milenijalcima omogućilo nove načine rada (na daljinu, digitalno nomadstvo), no, kako kaže Biberović, istodobno je utjecalo na narušavanje privatnosti, jer danas mnogi tehnološki servisi, prije svega društvene mreže, imaju toliko podataka o nama da bi ih se posramili podeblji dosjei. - Polagano se širi svijest i o tome, a i tehnološke platforme su, što zbog skandala o curenju privatnih podataka i njihovom manipulacijom, što zbog GDPR-a, koji to želi spriječiti, na određenoj prekretnici - ističe Biberović. Još jedan bitan tehnološki fenomen su i videoigre. One su davno po svojoj popularnosti i zaradi premašile filmsku i glazbenu industriju i više nisu nužno vezane uz računalo ili konzole, nego su sve popularnije na mobitelima.

No, ono što je najvažnije jest to da one nisu samo izvor pojedinačne zabave, nego su dovele do stvaranja posebnih novih svjetova unutar gamerske zajednice. - Biti igrač znači biti uključen u jedan veliki svijet pun emocija, zabave te kreativnih i mentalnih izazova. Igre nas zbližavaju s ljudima na drugom kraju svijeta te nam dozvoljavaju da interpretiramo ili dorađujemo sam sadržaj svake igre te često ostvaruju moćan utjecaj na igrača - bilo kroz adrenalin, emocije ili dijeljenje iskustva zabave s nama dragim osobama - kaže Lovro Nola, osnivač Machine, prve privatne akademije za videoigre. MARKETING Nije teško zaključiti da su milenijalci potpuno novi izazov za marketinške kuće. Američki veliki proizvođači piva zadnjih nekoliko godina žale se da im prodaja pada jer milenijalci ne piju dovoljno piva. Slično je i s videoigrama i filmovima. Ako nekoliko influencera popljuje određeni film ili igru, postoji velika šansa da velik broj mladih neće konzumirati taj sadržaj. Isto vrijedi ako im to isto kaže dobar prijatelj. Tu ponovno na djelu vidimo moć dijeljenja među milenijalcima.

Ako se njima nešto ne svidi, nevažno bio to poznati ili nepoznati brend, velika je šansa da se neće svidjeti ni drugima. To zna i Robert Škunca, direktor marketinške agencije Grayling Hrvatska. - Brendovi su prepoznali utjecaj milenijalaca na vršnjake te samim time i važnost učinkovite komunikacije s njima koja mora biti personalizirana i iskrena. Također, brendovi su identificirali trend dijeljenja informacija na društvenim mrežama. Naime, mnogi milenijalci osjećaju poziv dijeliti pozitivna i negativna iskustva s brendovima, temeljeći to na visokoj razini vjerodostojnosti - veli Škunca. Još jedna posebnost kod milenijalaca jest to da oni biraju iskustvo prije materijalnog. To u praksi znači da će prije otići na putovanje nego štedjeti za auto. - Niti jedna generacija prije njih nije toliko putovala. Međutim, to nije samo zato što je lakše, udobnije i jeftinije putovati nego ikad prije, nego zato što su milenijalci znatiželjnija, obrazovanija i kozmopolitskija generacija od bilo koje prethodne.

Mainstream je prošlost, danas milenijalci traže personalizirana i stvarna iskustva. Upravo stoga oni neće tražiti informacije iz turističkih brošura ili od turističkog agenta, nego od onih sa stvarnim iskustvom posjeta toj destinaciji putem društvenih mreža i ostalih digitalnih platformi - ističe Škunca. Tu na djelu imamo još jednu tipičnu "milenijalsku" proturječnost. Iako traže nove, manje popularne destinacije, svoje doživljaje dijele preko društvenih mreža, čime šire njihovu popularnost i u konačnici ih pretvore u mainstream destinacije. Na takvoj proturječnosti se proslavio i naš Jadran.

LJUBAV I SELFIJI (PSIHOLOGIJA)

Jedna generacija kojoj je odrastanje bilo isprepleteno s razvojem interneta i tehnologije ima štošta toga za reći na psihološkom polju. Počnimo od najvažnijeg - ljubavi. Istraživanja u svijetu pokazuju da su milenijalci manje skloni neobaveznom seksu nego prethodne generacije i kasnije stupaju u seksualne odnose. Jedan od razloga tog "problema" jest i manjak direktnog kontakta. Naime, konverzacija između milenijalaca u pravilu je češća na mreži nego licem u lice, a da problem bude još gori, tu su i aplikacije poput Tindera koje su odlučili spojiti "ljubav" i dopisivanje.

- Društvene mreže poput Tindera mogu kratkoročno pomoći pronaći seksualnog partnera, ali zapravo odmažu jer klik po ekranu nije način na koji se izgrađuju socijalne vještine potrebne za kvalitetu veze i uspostavu zadovoljavajućeg partnerskog odnosa - kaže psihologinja Maja Vujčić Vračević. Tehnologija je dovela do pojave još jednog "milenijskog" fenomena, a to su selfiji. Vujčić Vračević ističe da su istraživanja koja su se bavila kulturom objavljivanja selfija pronašla povezanost između objavljivanja selfija i narcizma. Primjerice, ljudi koji su narcisoidniji skloniji su češćem objavljivanju takvih fotografija, a reakcija na socijalnim medijima podržava njihov osjećaj narcisoidnosti. Ipak, navodi da nije pronađena jasna povezanost između dobi i objavljivanja selfija, tako da se to može odnositi i na starije generacije.

Uz selfije treba dodati i potrebu za "streamanjem" vlastitog života. Youtube, Instagram, Facebook, Snapchat, sve su to alati kojima mladi iznose svoj privatni život prijateljima i pratiteljima. Jedan od preteča takvog oblika "reality" života bila je i emisija Big Brother, no sociologinja Vlasta Ilišin kaže kako ne možemo "kriviti" milenijalce za uspjeh takvih emisija, ali da je "moguće da su milenijalcima takve emisije razmjerno bliskije jer posreduju sličan tip filtrirane realnosti kao i objave na Facebooku, Instagramu i sličnim platformama koje mladi masovno koriste". Zasad imamo moguću narcisoidnost, problem s pronalaskom ljubavi, potrebu za gledanjem i emitiranjem vlastitog života, a na popis možemo dodati i dulje ostajanje u roditeljskom gnijezdu te odgodu braka. Ipak, zadnja dvije stavke uvjetovala je gospodarska kriza, tako da ne možemo za sve baš okriviti milenijalce i internet.

POPULARNA KULTURA

Pokemoni, Harry Potter, "Prijatelji", chia sjemenke, teretana, tenisice, thrash glazba. Iako se na prvu radi o potpuno različitim stvarima, svima je zajedničko da su u zadnjih 15 godina postali dio popularne i masovne kulture i da su samim time popularni među milenijalcima.

Kao i sve prijašnje generacije prije njih, i milenijalci imaju svoje trendove i popularne sadržaje koji su obilježili njihovu generaciju. No njih krasi i nekoliko posebnosti koje se ne mogu vidjeti kod prijašnjih generacija. Primjerice, većina milenijalaca ne gleda toliko televiziju, medij koji je bio glavni izvor zabave za baby boom generaciju. - Digitalizacija i konvergencija natjerale su televizijske kuće da prilagode sadržaje različitim platformama i distribucijskim kanalima. Iako je linearna televizija i dalje relevantna, milenijalcima televizija postaje sekundarni medij jer su sadržaji dostupni putem različitih medijskih tehnologija (tablet, laptop, kompjutor), pri čemu internet zauzima ključnu ulogu. No, to ne znači da su im nebitni televizijski sadržaji - kaže Helena Popović, docentica na Fakultetu političkih znanosti. Nadalje, u posljednje vrijeme sve više na važnosti ponovno dobivaju animirani film i televizijske serije.

Kako navodi Popović, pod utjecajem HBO-a 1990-ih godina nastaje i takozvana kvalitetna televizija, kao novi žanr koji se razvija u distinkciji spram "obične televizije". Milenijalci su pritom razvili fenomen gledanja serija "na zahtjev", i to maratonski ili "binge watchingom" (praksa gledanja više epizoda televizijskih serija u brzoj sukcesiji, najčešće putem digitalnog streaminga). Nove navike su vidljive u modi i zdravoj prehrani. Poznati stilist Borut Mihalić kaže kako milenijalci teže njegovanju personaliziranog stila te da je u zadnje vrijeme sve popularniji stil "athleisure", spoj mode i sporta. Što se tiče zdravog života, Darija Vranešić Bender, klinička nutricionistica na Odjelu za kliničku prehranu KBC-a Zagreb, ističe da je u zadnjih osam godina primijetila porast zanimanja 16-godišnjaka prema teretani i zdravoj prehrani. Isto tako, jedno je istraživanje pokazalo kako milenijalci najviše od svih generacija kupuju "free from" proizvode.

To su proizvodi bez glutena, laktoze, rafiniranog šećera, kao i vegansku te organsku hranu. Prema jednom istraživanju, takvu vrstu hrane kupuje 64 posto populacije između 25 i 34 godine. - Neki to kupuju jer prate trendove, a drugi iz zdravstvenih razloga jer je došlo do porasta alergija - ističe Vranešić Bender. Kad je riječ o izlascima, stvari se nisu toliko drastično promijenile u usporedbi s prijašnjom generacijom. Promotor Zvonimir Pušić kaže da mladi i dalje jednako izlaze u klubove, samo što se promijenila vrsta popularne glazbe. Jedini noviteti su da milenijalci izlaze puno kasnije od svojih "predaka" te da u izlasku puno više pažnje posvećuju mobitelu i društvenim mrežama.

Što se tiče samog odabira glazbe, glazbeni kritičar Aleksandar Dragaš tvrdi da današnjoj mladeži glazba ne predstavlja veliki identifikacijski element. - Iz odijevanja današnje mladeži ne može se otkriti što slušaju. U mojoj generaciji onaj tko je slušao disko nosio je koledžice i talijanku, onaj tko je slušao heavy metal imao je dugu kosu i hodao s majicama ACDC-ja, dok je punker imao neobičnu boju kose. Danas se takva pripadnost nekom glazbenom žanru ne vidi kod mladih - kaže Dragaš.

Kategorije: Hrvaška

SAMO DANAS (nedjelja, 18.11.) na kioscima uz Jutarnji list potražite novi broj magazina Dom&Dizajn

Sob, 17/11/2018 - 19:23

Stigao je trenutak koji smo svi željno iščekivali! Odabrani su najljepša kuća i apartman za najam prema izboru žirija i čitatelja magazina Dom&Dizajn. Sve laureate saznat ćete u sutrašnjem izdanju magazina Dom&Dizajn.

Čestitamo pobjednicima!

IMG_0068.jpg
IMG_4352.jpg

Osim pobjednika donosimo vam i brojne druge zanimljive teme, od kojih je najveća naša ovomjesečna tema broja: walk in ormari. Iako postoji gotovo otkako postoje suvremeni interijeri, njegova popularnost krenula je otprilike početkom dvijetisućitih.

Od dana kad smo ugledali onaj mali kaotični walk-in u Carrienu podstanarskom stanu, stvar je počela uzimati maha. Upravo ta tiha patnja mnogih bila je inspiracija da se podrobnije pozabavimo ovom temom. U tome su nam pomogli naši stručni suradnici, arhitektica Željka Pavlinović iz arhitektonskog ureda Zetho d.o.o. i dizajner interijera iz studija za arhitekturu i dizajn interijera Stairwell&Loft, Boran Petljak.

Ponovno vam otvaramo vrata najljepših domaćih interijera, a kuća u Istri, čije uređenje potpisuje Studio Franić Šekoranja, sigurni smo, ostavit će vas bez teksta zbog svoje ljepote. Tu je i moderna kuća u blizini Maksimira u Zagrebu arhitekta Nine Virana. Vodimo vas i u najbolje uređenu ljekarnu u metropoli čije arhitektonsko rješenje potpisuje arhitekt Robert Križnjak.

Također, upoznat ćete Anu Rapljenović iz domaćeg brenda Juja. Ana izrađuje prekrasne ljuljačke za djecu i odrasle čiji dizajn vam predstavljamo na stranicama našeg magazina. Naravno, doznat ćete i koji su hit komadi u domaćim trgovinama, dobiti inspiraciju za “uradi sam” projekt i dobiti pregršt inspiracija za uređenje svojih domova.

Pišite nam na mail d&d@hanzamedia.hr, pratite na Instagramu @domidizajn i lajkajte na Facebooku D&D - Dom i Dizajn.

Čitamo se sutra, 18. studenoga, uz Nedjeljni Jutarnji! Vole vas cure iz D&D-a!

Kategorije: Hrvaška

VELIKA ANALIZA EBRD-a Samo Istra i Zagreb u Hrvatskoj ne gube stanovnike. Najviše odlaze muškarci s diplomom, a bez obitelji

Sob, 17/11/2018 - 19:19

Svaki deseti građanin rođen u nekoj od postkomunističkih zemalja danas ne živi u svojoj zemlji, ali osim toga što su već dulje pogođene emigracijom, neke od tih zemalja postale su i važne destinacije migranata, bilo kao glavno odredište ili kao migrantska ruta.

U tim velikim demografskim potresima ono što zemlje srednje i istočne Europe posebno brine je odlazak radne snage. Kako bi im se olakšalo da se nose s tim problemom, EBRD je u posljednjem Tranzicijskom izvješću posebnu pozornost posvetio pitanju kako velike demografske promjene, migracije i nove tehnologije mogu pomoći u stvaranju ekonomskog rasta i radnih mjesta koja i sama prolaze veliku transformaciju. Za početak, važno je znati tko su oni koji žele napustiti zemlju.

- Ljudi koji namjeravaju emigrirati najčešće su samci, mladi muškarci koji žive u gradovima i u pravilu su bolje obrazovani od prosjeka. Također, mnogi od njih vjeruju da je korupcija u lokalnom biznisu jako raširena, često su nezadovoljni lokalnim sadržajima kao što su zdravstveni sustav, obrazovanje, kvaliteta zraka i vode, uvjetima stanovanja, cestama i transportom, stoji u analizi EBRD-a.

Pritom je za njihovu odluku o odlasku u inozemstvo od osobite važnosti nezadovoljstvo obrazovnim sustavom. Stoga bi želju ljudi da emigriraju, zaključuje se, moglo značajno smanjiti “poboljšanje poslovnog okruženja i kvalitete javnih usluga”. Nekad su to bili važni uvjeti za dolazak stranih ulagača, a danas i za zadržavanje vlastitih ljudi.

qqq.jpg 

Razvijenost

O tome koliko je važno povećanje zadovoljstva lokalnim sadržajem govori i izračun EBRD da bi to moglo imati isti utjecaj na namjeru emigriranja kao i 70-postotno smanjenje razlike u visini plaće između zemlje iz koje migrant dolazi i one u koju odlazi. Osim toga, dodaje, povećanje plaća u matičnoj zemlji za koje se odlučuju zemlje nije jednoznačno u smislu zaustavljanja odlaska ljudi: ako je zemlja manje razvijena, povećanje plaća može zapravo povećati emigraciju jer će to slabije plaćenim radnicima omogućiti da lakše pokriju trošak.

Kada je riječ o visokoobrazovanima, premda njihov odlazak znači manju produktivnost za poduzeća, to ima i svoje dobre strane: nakon određenog vremena oni kući počinju slati znanje i time pomažu u povećanju inovacije i sustizanju tehnoloških predvodnika. Što je na kraju Vladama činiti? Kako bi minimizirale trošak emigracije i maksimizirale koristi, navodi EBRD, mogu surađivati s tvrtkama u osnivanju programa usavršavanja i na taj način pomoći razvoj vještina koje su tražene na domaćem tržištu rada.

Od pomoći mogu biti i politike kojima je cilj privlačenje visokokvalificiranih migranata kako bi se u kratkom roku popunile praznine na tržištu rada. Kao što je slučaj s onima koji odlaze iz zemalja koje pokriva EBRD, tako su i ostali migranti uglavnom mladi muškarci koji su samci i dobro obrazovani, u odnosu na prosjek svojih zemalja. Kako je to jedina “imovina” koju imaju, prema njoj usklađuju i odabir zemlje u koju odlaze, a to su one koje imaju nisku stopu nezaposlenosti, bolju politiku integriranja migranata, bržu proceduru za traženje azila, lakši pristup tržištu rada te bolju socijalnu zaštitu.

Iako se migracije najčešće vezuju uz prekogranično kretanje stanovništva, gotovo podjednako dramatično postaje i seljenje unutar nacionalnih granica.

Urbane sredine

Tranzicijsko izvješće također pokazuje da je u 30-ak zemalja koje pokriva ta međunarodna banka, kao i u Zapadnoj Europi, došlo do snažnog doseljavanja stanovništva u velike gradove i u urbane sredine, dok je naseljenost ruralnih područja i malih gradova znatno smanjenja. U taj opći trend uklapa se i Hrvatska: u razdoblju od 2012. do 2017. godine povećanje broja stanovnika zabilježeno je samo u Gradu Zagrebu i Istarskoj županiji.

Urbane regije u razvijenim europskim zemljama doživjele su rast populacije za 34 posto od 2012. godine, dok je u njihovim ruralnim područjima stanovništvo povećano za pet posto, pojašnjava se u analizi. Za razliku od razvijene Europe, zemlje koje pokriva EBRD uglavnom su srednje razvijene ili dominantno ruralne i sve su doživjele pad stanovništva, uz izuzetak Turske.

Nužna prilagodba

Veliki gradovi omogućuju tvrtkama pristup velikom tržištu, kao i pristup većem bazenu radne snage, a kao rezultat ekonomije razmjera jeftinije je osiguravanje infrastrukture, naveli su u izvješću. S druge strane, velika gustoća naseljenosti gradova stvara probleme prometnih gužvi, buke i zagađenja okoliša.

Ti različiti faktori imali su i različite posljedice na kretanje stanovništva: u većini europskih metropola doveli su do aglomeracije, spajanja središnjeg grada s urbanom okolicom, ali ima i slučajeva iseljavanja iz glavnoga grada, kao što se, primjerice, dogodilo u Varšavi, čiji su stanovnici potražili bolju kvalitetu života u manjim sredinama. Ipak, EBRD zaključuje da će ljudi i dalje gravitirati prema velikim gradovima i gušće naseljenim područjima.

Ta će područja do 2040. godine doživjeti najveći rast produktivnosti i životnog standarda, naravno, ako vlasti nađu pravi način kako upravljati problemima koje nosi zakrčenost gradova. A to bi trebalo uključivati ulaganja u javni transport, opskrbu vodom i zbrinjavanje otpada.

Međutim, za vlasti je podjednak izazov kako zaustaviti napuštanje ruralnih područja jer postoji opasnost da se proces samo ubrza. Politike u tim područjima, prema mišljenju EBRD-a, moraju nastojati povećati produktivnost, primjerice kroz poboljšanje navodnjavanja u poljoprivredi, kao i povećanje mogućnosti onima koji su ostali. Na kraju, i vremenima kada problem predstavlja nedostatak radne snage, kao nikad prije važna je prilagodba zahtjevima tržišta rada.

Kako navodi Sergei Guriev, glavni ekonomist EBRD-a, “četvrta industrijska revolucija ima za posljedicu polarizaciju poslova”. S jedne strane, manje je potreba za srednje kvalificiranim radnicima, a povećana je potražnja za visokoobrazovnim i niže kvalificiranim radnicima. Pritom slabije plaćeni poslovi mogu biti obavljeni toliko jeftino da i nema neke opasnosti od toga da će biti automatizirani ili prepušteni “outsourcingu”. Međutim, s napretkom tehnologije i oni će sve više biti pod rizikom.

Kako bi izbjegli zaostajanje, među ostalim preporučuje Guriev, današnji radnici moraju nadopunjavati svoje vještine tijekom cijele karijere i zato je od posebne važnosti poboljšanje obrazovnog sustava koji će biti bolje usklađen s potrebama tržišta rada.

eeee 

Kategorije: Hrvaška

NAJLJEPŠA BESKUĆNICA U JEZIVOM ZDANJU 'Za psa sam sačuvala zadnjih 150 kuna. Ovdje mi je grozno, ali reći ću vam zašto sam prisiljena ovdje živjeti!'

Sob, 17/11/2018 - 19:01

Zgrada bivšeg Dalmacijavina u Gradskoj luci postala je trajno zaštićena kao kulturno dobro. Ovaj danas zapušteni objekt prepoznalo je Ministarstvo kulture, odnosno Konzervatorski odjel, kao reprezentativni primjer modernističke industrijske arhitekture - ovako započinje tekst kolege Sandija Vidulića, objavljen prije točno godinu dana pod naslovom u kojemu je sadržana i dilema "Hoće li jedna od najatraktivnijih gradskih nekretnina postati muzej?", a o stanju tog kulturnog dobra uvjerili smo se tako da smo napravili jednostavnu radnju - ušli smo u nj, piše Slobodna Dalmacija.

Da su to očigledno propustile učiniti brojne institucije, a ne samo Ministarstvo kulture, vidljivo je na svakom koraku; kako u ponutrici "kulturnog dobra", tako i u njegovu eksterijeru. Hrpe odbačenih šprica, krvavih rupčića i gaza te izmeta i drugih "ljepota" krase budući možebitni muzej, a plod su, dakako, ljudskog prisustva. Jer, dragi nadležni iz Ministarstva kulture, u zgradi koju ste proglasili zaštićenim kulturnim dobrom žive najsiromašniji od siromašnih, populacija ljudi za koje je čak i službeno prenoćište za beskućnike pri udruzi MoST u Splitu nedostižni hotel s pet zvjezdica.

Ukratko, zgrada Dalmacijavina, taj dragulj modernističke industrijske arhitekture, izgleda kao autentična scenografija za horor film. Izgleda čak i lošije od nekih njezinih trenutnih stanara, uglavnom populacije s ovisničkim stažem, a svi sugovornici Slobodne Dalmacije kunu se da je ta životna epizoda iza njih. Neki su veoma mladi; beskućnik kojega ćemo nazvati Ivo, primjerice, ima samo dvadeset i pet godina i jednu od tih elitnih soba (većinom s razbijenim prozorima) dijeli s dvije godine mlađom djevojkom, koja je pristala da ju snimimo sleđa. Nju ćemo nazvati Ana.

On nam je, čim smo došli, šmugnuo, jer je morao uloviti autobus koji će ga odvesti do ambulante u udaljenom dijelu grada (gdje mu je službena adresa), kako bi popio zamjensku terapiju za heroin, kojega se želi sasvim riješiti. E, kako bi i povratio izgubljeno skrbništvo nad djetetom što ga je, veli Ivo, svojedobno tako emocionalno slomilo da se i počeo drogirati.

Anu, pak, zatječemo na derutnim stepenicama jezivog zdanja blijedu, u suzama, sa psićem u rukama. Lijepa je, a njezina nazočnost u takvom ambijentu upravo je nadrealna; nalikuje na neku posrnulu Pepeljugu iz pakla.

- Idem odvest psa veterinaru, za to sam sačuvala zadnjih sto pedeset kuna od boca. Ovdje mi je grozno, to što sam prisiljena ovdje živjeti, jer s roditeljima ne pričam - govori Ana. I plače, dok pas cvili, željan zraka i šetnje.

- Ne mogu nać' posao iako bih, normalno, mogla bilo gdje konobarit'. Ali nitko me neće zaposlit' ovako neurednu, da oprostite, smrdljivu. To je začarani krug; nitko k'o ovdje živi ne može nać' posao jer te svaki gazda pita gdje živiš, i na tom odgovoru odmah padneš. Da nema patera Čirka (45-godišnji župnik Jozo Čirko iz Svetog Dominika na Pazaru, nap.a.), ne bih imala ni šta jesti - govori Ana i zahvalno pogledava u pravcu nazočnog svećenika, koji je najagilniji terenski pomagač populaciji sa samog društvenog dna. U prostorima crkve, naime, za njih je osigurao večeru, a mogu se doći i istuširati, kao što mogu i u prostorijama udruge MoST. Ipak, to je za stanare zgrade Dalmacijavina nepraktično, pogotovo zimi i za lošega vremena...

split.jpg 

- Nemam gdje oprat' robu, hodam ovakva okolo, a šta ću - malo pomirljivije će Ana, nakon što joj je pater Jozo tutnuo nešto novca za sitnu radost, kavu i cigarete, piše Slobodna Dalmacija.

- Dan je dug kad ne radiš, je. Ali eto, odem do Pazara, prošetam psa, popijem kavu s jednom ženom koja radi u Luci. Valjda će biti bolje. Smislit ćemo nešto - kaže zasigurno najljepša stanarka od njih petnaestak koji stalno ili povremeno borave u, zapravo, doista divno arhitektonski dizajniranom zdanju. Ljepota građevine vidljiva je unatoč enormnom stupnju zapuštenosti, koje već samo približavanje zgradi čini opasnim. Sve je prepuno krhotina stakla, stepenice se raspadaju, sve škripi i ljulja se.

Eh, da, jedna prostorija izgleda kao zajednički nužnik; na polici je "demejana" puna urina, a neki manje obzirni mokrili su i po podu, a među prnjama je toliko izmeta da se nazočni fotoreporter Vladimir Dugandžić trpko našalio da stanari "možda jesu siromašni, ali očigledno imaju dobru probavu".

Na neugodan vonj prostora naviknuo se 37-godišnji D., premda u devastiranoj "zgradi ljepotici" u Trajektnoj luci boravi relativno kratko, od ovoga ljeta. Pitamo ga kako je dospio ondje, u sobu koju je čak uredio koliko je mogao.

- A ono. Izgubio sam osobnu, došlo je ljeto. Mislio sam ostat' koji dan, pa koju sedmicu, a sad, evo, već ima tri - četri mjeseca da sam ovdje. Vidiš kako sam uredio svoj dio; napiši da je lijepo - pokazuje D. dekice na štramcu i dvije slike golih dama u regalu. Ima i stol i sjedalice, a bogme ima i cimera.

Cimer je J. (22), ljepuškast dečko nježnije građe, iz kontinentalnog dijela Hrvatske. Majka mu je preminula od ciroze jetre, oca slabo poznaje, ima dva polubrata koji su udomljeni. Moglo bi se za njega reći da je doslovce "nesretnik od rođenja", k tomu i nezaposlen. U Split ga je privukao "morski zrak"; doduše, miris mora slabo se osjeti iz zgrade bivšeg Dalmacijavina, ali zato puca očaravajući pogled na pučinu iz svakog kantuna zgrade.

D. je razgovorljiviji i nudi nam svoje svjedočanstvo.

- Odavde me mogu samo buldožerom izvući, ili me u kapsilu odnit' - govori on, dok cimer koji ne skida tamne naočale (rođeni DJ, kaže D. za njega) prebire po aluminijskom tanjuriću i jede ostatke sinoćnje večere iz crkve svetog Dominika, hladni krumpir sa cvjetačom.

besk.jpg 

- Znači, došao sam ovdje i tu mi je dobro jer sam od svoje petnaeste godine, kad sam već bio na heroinu, živio na ulici. Inače sam završio za umjetničkog fotografa, ali nisam nikad radio u struci. Radio sam nešto po bauštelama i tako, ali više to ne mogu radit' jer imam teške dijagnoze: epilepsiju i cirozu jetre. Je, imam i hepatitis, a uz to mi pluća rade samo četrdeset posto jer sam u zatvoru prebolio TBC. Mislili su da čak imam ebolu, ali onda bi valjda umro - slabašno se osmjehnuo D., inače "čist" od teških droga, kaže, već petnaest godina. Preživljava kao i većina drugih mu sustanara: skuplja boce, snalazi se, ponekad večera u Sv. Dominika. Ljeti se okupa u moru, zimi nema gdje. Želja mu je, veli, da mu u MoST-u daju šansu, to jest krevet u prenoćištu...

- Znaš kako je; svi bi mi voljeli otići odavde, ali opet volimo ovo mjesto. Ja drugi dom nemam, s ocem ne pričam i ne mogu se vratit' kod mojih, iako mi mater pomaže u fulu. Malo je takvih matera - licem mu se razlila toplina.

U jedinoj koliko-toliko uređenoj, prilično prostranoj sobi, tragovi su voska.

- Nema letrike, ali ima šterike - namiguje D. Usput nam dobrodušno savjetuje da ne ometamo stanare na gornjem katu, jer je jedna žena neprijateljski raspoložena prema svakoj pridošlici. Pa domeće:

- Nema ti ovdje puno spavanja, stara moja. Uvijek netko lupa, prolazi, dolazi. A opet, ovo je moj dom, drugoga nemam...

Kategorije: Hrvaška

9 kupaonica s fantastično kombiniranim zidnim i podnim pločicama

Sob, 17/11/2018 - 18:55

Koja nijansa bijele boje? Mat ili sjajne? A oblik? S uzorcima ili bez?

Milijun je pitanja jednom kada krenemo donositi odluku o pločicama u kupaonici. Bez malo pomoći inspiracije jednostavno je teško odabrati najbolju kombinaciju s kojom ćemo biti zaista zadovoljni.

Kada se slažu dvije vrste pločica, važno je voditi računa o tome da su zaista različite i da se ne radi tek o različitim nijansama. Različite nijanse mogu izgledati kao da ste ih slučajno kombinirali, dok u potpunosti različite pločice ukazuju na to da se radi o planskom uređenju. Druga stvar koja je važna za uzeti u obzir jest to da bi jedne pločice uvijek trebale biti "glavne", bilo da se radilo o zidnim ili podnim pločicama. Primjerice, ako se odlučite za pločice orijentalnog uzorka za zid, na podove postavite neutralnije pločice i obrnuto.

U nastavku vam kao inspiraciju donosimo 9 predivnih kupaonica s lijepo kombiniranim pločicama.

Annie Schechter 2.jpg
Annie Schlechter.jpg
Black Lacquer Design.jpg
Erin Gates Design.png
Trevor Tondro.jpg
Sara Tramp, Emily Henderson Designs.jpg
Nicole Franzen.jpg
Karyn M. Millet.jpg
James Merrell.jpg

Izvor: House Beautiful

Kategorije: Hrvaška

60 kvadrata uređenih po mjeri tročlane obitelji

Sob, 17/11/2018 - 18:35

Vodimo vas u 60 četvornih metara stana koji je star cijelo jedno stoljeće. Većina stana je renovirana, no po vratima i njihovim okvirima možemo razaznati da se radi o stanu starije gradnje. Stan je prilikom renovacije zadržao svoj starinski šarm, a to je ono što nam se najviše sviđa.

Osim toga, smješten je na poziciji na kojoj u njega ne ulazi previše dnevne svjetlosti. No vlasnicima stana prilikom uređenja to zapravo i nije stvaralo problem. Dapače, držali su se kombinacije svijetlijih i tamnih boja te svejedno dobili ugodno uređen stan.

Uređenje interijera potpisuje tim dizajnera iz Evensteven. Prema željama vlasnika osmislili su funkcionalan stan i praktična rješenja u svakoj prostoriji.

BI16.jpg
BI15-1.jpg

BI12.jpg
BI5-2.jpg
BI14.jpg

Dnevni boravak osmislili su tako da u njega stane i rani kutak. Police koje sežu od vrha do dna i sadrže jednu izduženu policu koja služi kao stol praktično su i multifunkcionalno rješenje za radni kutak.

BI4-2.jpg
BI6-2.jpg
BI7-2.jpg
BI8-2.jpg
BI9-2.jpg
BI11-1.jpg

Spavaća soba je unatoč manjku dnevnog svjetla obojena u sivo, s ormarima jednake boje. Posteljina žute boje u nijansi senfa odlično je "razbila" monotoniju koja se mogla dogoditi prilikom ovog uređenja. U dječjoj sobi sivu boju neutraliziraju zidne dekoracije i krevetić ljubičaste boje.

BI2-2.jpg
BI1-2.jpg
BI02.jpg

U maloj kuhinji vlasnici su uspjeli smjestiti i okrugli stol s nekoliko stolaca. Bijele pločice oživljavaju cijeli interijer, a mramorne površine i zlatni detalji ga čine elegantnim. Posebno zanimljivo rješenje u ovoj prostoriji je dugačka zlatna šipka koja se proteže iznad radne površine. Na njoj su postavljene kuke koje služe za vješanje kuhinjskih potrepština.

 

BI18.jpg

60 kvadrata s praktičnim rješenjima 

Foto: Johann Spinell

Izvor: planete-deco

Kategorije: Hrvaška

TRIJUMFIRALI SRBIN, TAJLANĐANIN I ISLANĐANIN Dodijeljene nagrade na 16. Zagreb Film Festivalu, 'Zlatna kolica' filmu srpskog redatelja

Sob, 17/11/2018 - 18:13

Film "Teret" srpskog redatelja Ognjena Glavonića osvojio je nagradu Zlatna kolica za najbolji dugometražni film 16. Zagreb Film Festivala.

Međunarodni žiri, kojim je predsjedala kanadska glumica Deborah Kara Unger, dodijelio je uz glavnu nagradu i specijalno priznanje žirija. Njega je dobio tajlandski film "Manta Ray" redatelja Phuttiphonga Aroonphenga.

Drugom velikom favoritu festivala - islandskoj komediji "Hella ide u rat" Benedikta Erlingssona - pripala je nagrada publike.

U kratkometražnoj konkurenciji festivalsku nagradu osvojio je iranski redatelj Farnoosh Sarmadi za film "Pogled". U programu hrvatskih kratkih filmova Kockice nagradu je dobio mladi splitski redatelj Mladen Stanić za film "Bila soba".

Kategorije: Hrvaška

RASPISAT ĆE SE NOVA TJERALICA ZA JEDNIM OD NAJMOĆNIJIH MAĐARSKIH BIZNISMENA Izvršni odbor INTERPOL-a odlučio u korist Hrvatske u slučaju Hernadija

Sob, 17/11/2018 - 17:53

Izvršni odbor INTERPOL-a u subotu je na održanoj sjednici u Dubaiju odlučio u korist Republike Hrvatske i dopustio cjelovito vraćanje međunarodne potrage INTERPOL-a za Zsoltom Tamasom Hernadijem, objavilo je Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske na svojoj službenoj internetskoj stranici.

Podsjetimo, u studenom 2016. godine Izvršni odbor INTERPOL-a je nakon dugog i iscrpnog postupka odlučio ukinuti traganje za Hernadijem putem INTERPOL-a i zabraniti Republici Hrvatskoj da koristi kanale INTERPOL-a u ovom predmetu. Kao države članice Europske unije, Hrvatska i Mađarska upućene su da riješe svoj prijepor pred nadležnim tijelom Europske unije, nakon čega od Izvršnog odbora mogu zatražiti ponovno razmatranje INTERPOL-ove potrage za Hernadijem.

Nakon što je u srpnju ove godine Europski sud pravde u Luksemburgu presudio u korist Republike Hrvatske, hrvatski ured INTERPOL-a odmah je zatražio vraćanje INTERPOL-ove potrage za Hernadijem, čime je još jednom pokrenut postupak konzultacija i rješavanja sporova među državama članicama INTERPOL-a.

Valja napomenuti kako je INTERPOL svjetska organizacija sa 191 državom članicom i dugogodišnjom tradicijom i reputacijom, ali i sa svojim vlastitim složenim pravilima i propisima. Tako su i u ovom predmetu Hrvatska i Mađarska još jednom dobile priliku da pismeno iznesu svoje argumente u predmetu Hernadi, nakon čega je proveden formalni postupak tročlanih konzultacija: INTERPOL-a, Mađarske i Hrvatske.

U konačnici su obje države dobile priliku da iznesu svoje argumente pred Izvršnim odborom INTERPOL-a na u subotu održanoj sjednici u Dubaiju, nakon čega je donesena konačna odluka da se hrvatskom zahtjevu udovolji u cijelosti i ukinu sve ranije izrečene zabrane.

Kategorije: Hrvaška

Plenkoviću smetaju Brkić, Grabar Kitarović, Esih... Sve to je jasno ili zabavno. I sporedno. Njegov najveći rival zapravo je čovjek o kojem je ovisan!

Sob, 17/11/2018 - 17:49

Milan Bandić ostao bez ključnog partnera, Zagreb ide na nove izbore.”

“Treći put odgođeno zatvaranje rotora.”

“Bandić očekuje da će mu proći noga, a za proračun - tko zna.”

“Povjerenstvo za sukob interesa: Bandić povrijedio načela obavljanja dužnosti.”

Ovo je, vidimo, opet ono doba u godini, ili ona faza u izbornom ciklusu zagrebačkoga gradonačelnika, kad naslovi po njega zvuče katastrofično, ma tko bi mu samo bio u koži. A onda opet, koliko se puta dosad Bandiću tobože spremao taj fatalan politički trenutak, koliko se puta tvrdilo da će ga srušiti, “evo baš sad”, “na sjednici devetnaestoga”, “čim se skupe potpisi”, “samo što nisu”, “upravo će ga na ovom proračunu”, a on je svejedno sve to prehodao bez značajnijih prepreka i neizvjesnosti.

No iako se, s obzirom na njegove nadljudske vještine samoodržanja, Bandiću već predviđa život vječni, pristojno je da se o završetku njegove političke ere napokon počne razmišljati i govoriti ne više kao o nekom matematičko-taktičkom izazovu ili manevru nego kao o neminovno dolazećoj tranziciji za koju odgovorni ljudi, prije svega u HDZ-u i SDP-u, naravno ako su doista odgovorni, moraju početi pripremati i društvenu klimu i stvarne političke uvjete.

Simpatično zvuči to višedesetljetno mantranje kako je “Bandić nesmjenjiv”, “nepobjediv”, “neuništiv”, “nezamjenjiv” i “nenadoknadiv”: jednoumne, primitivne zajednice s manjkom samopoštovanja i samopouzdanja jednostavno žude za takvim vođama. No društvima koja prihvaćaju promjene i žele se razvijati ne gode lideri s prioritetima poput Bandićevih. Novo vrijeme zahtijeva i novi odnos prema trošenju javnog novca, odnos koji više uvažava interese i potrebe stanovnika, a u tom pogledu Bandić se nije ni uspio, a realno niti htio nešto posebno prilagoditi.

Naprotiv, Bandić se čvrsto i naizgled ponosno drži svoga utabanog puta i svoga standardnog obrasca djelovanja i komuniciranja te zapravo, premda ga se s pravom smatra jednim od najiskusnijih i najlukavijih političara od uspostave države, baš i ne pokazuje kapacitet prilagodbe.

Njegov opstanak sad već valjda u 80-postotnoj mjeri počiva na dogovoru “velikih” o nedodirljivoj “zoni Zagreb” i različitim oblicima inženjeringa, a možda najviše 20 posto na njegovu objektivnom preostalom osobnom izbornom kapacitetu. Agresivno kupovanje saborskih zastupnika, napadno kandidiranje na mjesnim izborima svugdje po sjeveru Hrvatske, gotovo svakodnevno pojavljivanje u javnosti, tolike puste i prazne konferencije za novinare i toliki performansi, sve to ipak pokazuje kako je Bandić ušao u fazu kontinuirane nesigurnosti i nervoze.

Svatko tko ima koristi od ovakvog Bandića, također to mora primijetiti i doživjeti kao izazov.

Naravno, sve oko Bandićeve moći i nedodirljivosti i pored toga zvuči lijepo i logično.

On je važan, premrežen, njegovi su glasovi ključni, on je umnogome suradljiv, on i dalje dobiva glasove. On, takav, treba Plenkoviću i Plenković treba njemu.

Postoji tu samo mali logički problem. U takvoj simbiozi jedino se Bandić može do kraja realizirati, i to samo zato što je već dovršen kao političar i javna osoba.

Plenković se pak nikad i nikako neće moći potpuno ostvariti ostane li trajna činjenica da mu vlast u dobroj mjeri počiva na kolaboraciji s političarom koji, budimo najnježniji, ima probleme s pravosuđem, s transparentnošću vladanja, a, s obzirom na sve češće prizore Zagreba zatrpanog smećem, očito i s obavljanjem najvažnijega, komunalnog dijela javnog posla za koji je izabran.

S Bandićem na vlasti i u ovisnosti o Bandićevim rukama u Saboru Plenković osim toga ne može dovršiti niti unutarstranačku konsolidaciju, s obzirom na to da se utjecajni centri moći u HDZ-u i dalje i te kako prožimaju s Bandićem.

Plenković također ne bi smio ući u niz HDZ-ovih vođa za koje će biti očito kako samo statiraju na izborima u Zagrebu za još jednu sigurnu pobjedu Milana Bandića. Od Plenkovića se očekuje da doista uđe u bitku za glavni grad države kojom želi upravljati.

Pitanje je i do koje je granice uopće moguć i održiv sad još važeći gentlemanski dogovor Plenković-Bandić o raspodjeli pozicija utjecaja i kad će doći do prvih pucanja, potencijalno pogubnih po Plenkovićev autoritet.

Plenković, koji je i u odnosu prema Mostu i prema predsjednici i prema svome stranačkom zamjeniku Brkiću dosad pokazao čak i pomalo neočekivane znakove upornosti i strpljenja da ih nadvlada i nadmudri, zasad te signale ne upućuje u Bandićevu smjeru. Pitanje je suzdržava li se jer procjenjuje kako nema političku snagu za taj “megdan” ili smatra da za tu nadasve osjetljivu operaciju treba nešto više vremena, diskrecije i političke prijetvornosti. Ono što je sigurno jest da su sve dosadašnje Plenkovićeve manje ili više dotučene mete ništa prema “izazovu Bandić”. Tek politička eliminacija vječnoga zagrebačkog gradonačelnika i trajni izlazak iz zone ovisnosti o njemu, tek bi to bila velika matura za predsjednika Vlade i HDZ-a.

Jer stalno se nešto zabavljamo na sporednim frontovima:

Plenkoviću smeta Milijan Brkić. Dobro, to je jasno.

Plenkoviću smeta predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. OK, to je logično.

Plenkoviću smetaju Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović. To je pak zabavno.

A onda, s druge strane: Plenković je, kao, jako dobar s Bandićem.

Od svih spomenutih rivala, realno, ako Plenković ima ambicije veće od žongliranja do kraja ovog mandata, od svih tih izazivača najviše mu za potvrdu političke karijere smeta - Bandić. Sve drugo je zapravo sporedno.

Kategorije: Hrvaška

Turudić: Ovo je nevjerojatan pritisak na sudstvo; Šeparović: Njegov sud ne bi bio objektivan

Sob, 17/11/2018 - 17:32

Predsjednik Ustavnog suda, Miroslav Šeparović, obratio se preko svojih odvjetnika Vrhovnom sudu tražeći da Županijski sud u Zagrebu “zbog osobnih odnosa između privatnog tužitelja i predsjednika Županijskog suda u Zagrebu”, izuzmu iz odlučivanja u predmetu njegove tužbe protiv profesora Vjekoslava Miličića, te nadležnim odrede neki drugi sud.

Šeparović u podnesku Vrhovnom sudu otvoreno govori da je u lošim odnosima s predsjednikom Županijskog suda u Zagrebu, Ivanom Turudićem, i traži delegaciju predmeta na drugi sud koji će biti objektivan. Riječ je, podsjetimo, o Šeparovićevoj tužbi protiv prof. Miličića jer ga je ovaj u svojoj knjizi “Ćudoređe i deontologija znanstvenoga rada - nećudoređe i neprofesionalnost plagiranja” uvrstio u plagijatore.

Predmet je u prvome stupnju sudila sutkinja Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, Jasna Zoretić Rendulić, koja je ljetos drugi put presudila u Šeparovićevu korist. Miličića je proglasila krivim za klevetu i naložila mu plaćanje globe u iznosu od 14.500 kuna uz obavezu podmirenja sudskih troškova.

Srušena presuda

Naime, sutkinja je već ranije presudila u Šeparovićevu korist, ali se profesor Miličić žalio, a Županijski sud u Zagrebu je žalbu prihvatio i predmet vratio na ponovno suđenje. Sutkinja je drugi put presudila na isti način, a prof. Miličić najavio žalbu. No, Šeparović se ovaj put obratio Vrhovnom sudu i traži da se u povodu žalbe ne odlučuje u Zagrebu, nego na nekom drugom županijskom sudu u Hrvatskoj.

Predsjednik Ustavnog suda nam je potvrdio da je tražio delegaciju predmeta i da su razlog loši odnosi s Turudićem. Kaže da su se njegovi odvjetnici u podnesku Vrhovnom sudu pozvali na njihovu raniju praksu, odnosno na njihovo rješenje kojim su postupak protiv Zdravka Mamića sa Županijskog suda u Zagrebu delegirali na Županijski sud u Osijeku, i to zato jer je Turudić s Mamićem u dobrim odnosima.

- Ovdje su koristili argument a contrario. Ako je u slučaju Mamić dobar odnos s tuženikom ocijenjen kao potencijalni razlog za pristranost, onda se u ovom slučaju jednako može ocjeniti njegov loš odnos sa mnom - kazao je Šeparović potvrđujući informacije iz sudskih krugova.

Potvrdu smo dobili i za priče da su Šeparović i Turudić u lošim odnosima otkad je Ustavni sud srušio pravomoćnu presudu u slučaju Ina - MOL koju je donio upravo Turudić i osudio bivšeg premijera Ivu Sanadera za korupciju. Navodno se to i ističe u Šeparovićevu podnesku kojim od Vrhovnog suda traži delegaciju svog predmeta na sud izvan Zagreba.

Šeparović o tome nije želio puno govoriti, no u njegovu se podnesku, prema našim informacijama, navodi da predsjednik Ustavnog suda ima ozbiljne razloge posumnjati kako je upravo Turudić lansirao u javnost priču da je rušenje pravomoćne presude protiv Sanadera rezultat korumpiranosti ustavnih sudaca. Turudić je, navodno, isprovocirao istragu protiv ustavnih sudaca i ispitivanje njihove imovine, da bi USKOK na kraju utvrdio kako nema nikakvih dokaza da bi ustavni suci primili mito.

Obrazlažući zahtjev Vrhovnom sudu, odvjetnici Miroslava Šeparovića navodno su elaborirali tezu prema kojoj sumnjaju da je Turudić iz osobnih motiva konstruirao tezu o primanju mita, te imenom i prezimenom naveli dva svjedoka koja su to potvrdila predsjedniku Ustavnog suda. Jedan od njih je utjecajni političar, a drugi bivši glavni državni odvjetnik Dinko Cvitan.

Izuzeće sutkinje

- Ako je točno da je Šeparović to rekao, mogu samo kazati da je posrijedi nevjerojatan pritisak na sud i difamacija svih sto sudaca Županijskog suda u Zagrebu i mene osobno. Ja nisam ni u kakvim odnosima sa Šeparovićem. Indiferentan sam prema njemu. Već pet godina nemamo nikakav odnos, a prije toga smo imali i privatni i poslovni - kaže predsjednik Županijskog suda u Zagrebu, Ivan Turudić, i navodi da je Šeparovićev čin kojim traži delegaciju predmeta strašan primjer utjecaja na pravosuđe.

- Predsjednik Ustavnog suda nezadovoljan odlukom suda traži delegaciju na drugi sud koji će presuditi onako kako njemu odgovara. To je nevjerojatno! Toga nema nigdje! Neka stručna javnost vidi odluku o ukidanju prvostupanjske presude u povodu njegove tužbe protiv Miličića pa će svima biti jasno zašto je ukinuta - rekao je Turudić i dodao da je Šeparović mogao podnijeti zahtjev za izuzeće sutkinja koje su donosile odluku u povodu žalbe u njegovu predmetu, te njega osobno.

Turudić se osvrnuo i na argument a contrario iz suđenja Zdravku Mamiću kazavši kako se taj slučaj i Šeparovićev ne mogu uspoređivati. U Mamićevu slučaju, kaže predsjednik suda Turudić, Državno odvjetništvo je tražilo da se predmet vodi na osječkom sudu, a za to je imalo suglasnost predsjednika Vrhovnog suda.

- Nemam nikakav odnos prema Šeparoviću, potpuno sam indiferentan. Zero. Nismo godinama progovorili ni riječ. Međutim, on je jedan od najmoćnijih ljudi u Hrvatskoj, što sam i sam osjetio. I ovo što sada radi upućuje na to. Neka samo ne pomisli da me može uplašiti. Moja je snaga u argumentima, a njegova na sili... Ne znam je li ikada predsjednik Ustavnog suda na takav način pokušao zlorabiti svoju moć. I na kraju, baš me briga o sukobu ludih i zlih. Tu nema pobjednika... - rekao je Ivan Turudić

Kategorije: Hrvaška

GRETA VAN FLEET Rock bend o kojem se priča: Led Zeppelin generacije Z

Sob, 17/11/2018 - 17:31

Postoji jedan bend u Detroitu. Zvuči poput Led Zeppelina na prvom albumu, ima krasnog malog pjevača. Mlad je i mrzim ga, a pitam se i od koga je posudio taj glas”. Tako je proljetos o grupi Greta Van Fleet i njezinom pjevaču Joshu Kiszki zborio Robert Plant. Ono “mrzim ga” zapravo je pohvala Planta, a jasno je i da se nekadašnjem pjevaču Led Zeppelina dopada što Greta Van Fleet svoje dosadašnje djelovanje utemeljuje u nasljeđu njegovog nekadašnjeg benda.

Ne znam je li baš s Plantovom izjavom krenula medijska priča o Greti Van Fleet kao o bendu “koji će spasiti rock” ili čim je njihov prvi singl “Highway Tune” (ožujak 2017.) uhvatio zlatnu nakladu u Americi. EP “From The Fires” (studeni 2017.) također je dobacio do zlatne naklade, a nedavno objavljeni debi album “Anthem Of The Peaceful Army” do prvog mjesta liste najprodavanijih albuma u SAD-u, drugog u Kanadi, trećeg u Njemačkoj, šestog u Italiji i Švedskoj te dvanaestog u Velikoj Britaniji. Tako nešto se malo kojem novom rock bendu dogodilo u ovoj dekadi, a kako i to ukazuje na krizu (komercijalnog) rocka, onda nije čudno da se o Greti Van Fleet počelo govoriti kao o “spasiocima”.

Pogotovo ako toliko nalikuju na Led Zeppelin da ih i Plant hvali, ili ako se u zraku njuši uspjeh kakvog su svojedobno ostvarili Guns N’ Roses. Takvi postulati i sastavi danas rock glazbi prilično nedostaju u komparaciji sa 70-ima ili 80-ima, no kakav je u suštini sastav Greta Van Fleet?

hhh 

Izgledaju kao da je 1973. godina

Neosporno, Josh Kiszka ima fantastičan glas kojeg koristi lakoćom kakva bi mnoge njegove kolege poslala na barem dvotjedno liječenje upale grla. I kad povremeno nepotrebno “zakriješti”, umjesto da malo stane na loptu, Josh je toliko dojmljiv, vješt i snažan rock pjevač da mu je i takve nepotrebne “izlete” lako oprostiti. Tog klinca, kad zapjeva, doista je teško ne voljeti ili, kako veli Plant, “mrziti”. Kao i njegovu braću, Jakea Kiszku (gitara) i Sama Kiszku (bas) te bubnjara Dannyja Wagnera jer su se već na EP-u “From The Fires” doimali poput klinaca koji u malom prstu imaju hard, blues i folk rock. To znanje rabe vrlo ekonomično, odnosno s osjećajem za mjeru, a što kod premnogih hard rock i heavy metal sastava nije (bio) slučaj.

Njihovoj stilistici ne može se puno toga prigovoriti, čak ni kad na pozornici izgledaju kao da su na nju dospjeli ravno iz 1973. godine. Ima nešto i u tajmingu njihova pojavljivanja, pa ako je nešto slično u 80-ima znalo nervirati, jer je tada u rocku bilo puno zanimljivijih novih stvari, danas to više nije nužno tako. Naprotiv, već godinama iritira što se mnogi na pozornici srame prezentirati kao klasični rock bend, a kamoli iskazati želju za komercijalnim uspjehom. Ne i Greta Van Fleet, koji se ne libe izgledati poput ortodoksnih rokera, prašiti hard rock s naznakama hipijevske “ideologije” i pokušati zavladati top listama i koncertnim pozornicama, a za što će glavni test imati narednog ljeta, kad krenu open air festivali.

 

Zvuče poput reciklaže

No, ima nešto i van stila i izgleda, a zove se sadržaj i originalnost. Već godinama nema rezona favorizirati “eksperimente”, nastale samo zbog ionako upitne razlikovnosti, jer je često posrijedi tek izmišljanje tople vode. Zauzvrat, podjednako je problematično kad se netko u autorskom radu maniristički poziva na samo jedno vrelo inspiracije. U potonjem počelu leži glavna mana “Anthem Of The Peaceful Army”, ali za nadati se ne i trajni problem Grete Van Fleet. Naime, jedno je što su Led Zeppelin kao mladi bijeli engleski rokeri činili s američkim bluesom ili Stonesi malo prije njih. Ili puno kasnije, hajmo malo do Detroita, Jack White za vrijeme i poslije The White Stripesa. Nešto drugo je kad se Greta Van Fleet sadržajno, a to nije vrijedilo čak ni za Guns N’ Roses, ne žele ni za dlaku odmaknuti od svojih uzora, odnosno Led Zeppelina. OK, nekom klincu iz generacije Z (koji se baš i nije naslušao Plantovog matičnog benda) Greta Van Fleet (sagledano u kontekstu današnje pop i rock glazbe) može zvučati drugačije pa i novo.

Onima koji poznaju Zeppeline, ovi detroitski klinci zvučat će poput reciklaže. Jedan od čitatelja Metacritica piše da “ako ovo treba spasiti rock, onda rock zaslužuje umrijeti u najgorim mukama”, a drugi da je posrijedi “tribute bend, ali s ‘originalnim’ pjesmama”. S tom se konstatacijom nije teško složiti čak i ako Greta Van Fleet nije tribute bend, jer ipak je u vlastitim skladbama preblizu svojim uzorima. Čak više na ovojesenskom albumu “Anthem Of The Peaceful Army” nego na prošlogodišnjem EP-u “From The Fires”. Većina “službenih” kritika zamjera nešto slično pa je spomenuti debi album relativno slabo ocijenjen na nizu portala i magazina poput Pitchforka i PopMattersa kojima klasični rock nimalo nije po ukusu, uz nešto prosječnih ocjena u NME-u, NY Timesu, Moju ili Rolling Stoneu i pohvale u Classic Rocku i teškometalnom Kerrangu. Sukladno tom “svrstavanju” jedan stariji slušatelj smatra da je posrijedi “ljubavno pismo classic-rocku 70-ih i 80-ih”, drugi da su “ljudi poželjeli povratak rock glazbe, a Greta Van Fleet im to pruža”.

jjj 

Budući da rocku danas nasušno nedostaje tržišni aspekt i imidž, kakvog je imao od sredine 60-ih do početka milenija, uspjeh Grete Van Fleet, sa svim dobrim i lošim stranama albuma “Anthem Of The Peaceful Army”, raduje. Taj uspjeh ukazuje da rock - u kojeg se premalo ulagalo nakon posljednjeg vala kojeg su činili The Strokes, The White Stripes, QOTSA, Coldplay, Kings Of Leon, Arcade Fire, Arctic Monkeys i drugi popularniji izvođači etablirani od 2000. do 2007. godine - može opet biti komercijalan. Tome su doprinijeli i “milenijalci” kojima je fora vidjeti skroz retro bend, oboružan tipičnom ikonografijom i kostimografijom klasičnog rocka. Naravno, “rock glazba je evoluirala od 50-ih naovamo”, ispravno smatra jedan od komentatora s Metacritica kojem je Greta Van Fleet tek “karbonska kopija” Led Zeppelina, ali ako ta sličnost smeta pri uživanju u glazbi tog sastava, ujedno je i jak mamac za široku publiku, dok je pitanje “spasitelja rocka” nešto posve drugo.

Primjerice, Gunsi su definitivno rock činili popularnim, jakim i komercijalnim, također se naslanjajući na Zeppeline i Aerosmith, a u tom kontekstu uspon Grete Van Fleet tek danas nije štetan. Ipak, rock su od okoštavanja i propasti spašavali buntovnici i drugačiji. Kako nema jednih bez drugih, potraga za novom Nirvanom ili Sex Pistolsima se nastavlja, ali zgodno je i ovo s Gretom Van Fleet kao “Led Zeppelinom generacije Z”. Em je jedan novi rock bend kao od šale došao do vrhova top lista, em se oko njega i mlađa i starija publika loži i gloži.

Kategorije: Hrvaška

VELIKI PISCI I KRAJ VELIKOG RATA Ivo Andrić: Nezvani neka šute; Krleža: Dolje s nedostojnim

Sob, 17/11/2018 - 17:30

Dok je prije stotinu godina, u jesen 1918, zamirao huk Velikoga rata, u čijem su se epilogu već slutili rasporedi nove Europe, na zagrebačkim pločnicima i salonskim podijima nije se vidjela žurba. Promjene su bile neizbježne, ali kao da je stoljetni gubitnički fatalizam prožet nagodbenjačkom stagnacijom posljednjih habsburških desetljeća tu zapravo malu urbanu točku utopljenu u panonsko blato na rubu južne željeznice ostavio u procjepu velikih strasti što su se lomile na horizontu.

Dogodilo se tako da i sudbinski uzevši najveći simbolički sraz toga prevratnog trenutka ostane na balkonima, a ne u parteru društvene i kulturne arene. Ispod stoljetne koprene izranjaju njegovi akteri, mladi pjesnici Ivo Andrić i Miroslav Krleža, koji s tih balkona, svatko za sebe, odvažno viču u budućnost, ali na način koji će taj smiraj grubo uzburkati, a mali kanal koji i danas kao “zeleni val” dijeli zgrade Kazališta i Sokola (danas Kazališne akademije) pretvoriti u ocean na kojem se više nikad, premda nitko nije tako dobro poput njih dvojice razumio jezik naroda kojem su pripadali, ne sretnu na istoj obali.

A toliko je toga povezivalo Andrića i Krležu. Bili su praktično vršnjaci, sinovi jedinci iz disfunkcionalnih obitelji ne baš istog razreda, ali svakako nižeg sloja društvenog ambijenta carskih zemalja. Obojica su bila vezana za majke, prisiljeni na stipendijski obrazovni format, a istodobno zarana subverzivno angažirani, bez sigurnog studijskog napretka, ali s brzim ulaskom u začarani svijet velikih jezika i kultura. Štoviše, kada se za ratnih godina koje će, svatko na svojoj putanji, provesti više po špitalima nego blizu bojišta sretnu u Zagrebu, dijelit će odbojnost prema zagušenosti te kulturne sredine.

Zanimljivo je pritom da je Andrić u nju, premda za razliku od Krleže ondje nije bio domicilan, bio bolje, ne samo formalno, integriran. Možda će upravo ta okolnost, nasuprot potonjoj, definiranoj percepciji kulturne participacije kakvu su kroz nadolazeće stoljeće njih dvojica preuzeli i zastupali, biti odlučujuća u razumijevanju događaja u kojima je Andrić prijeteći, a Krleža diskretni glasnik, kada Andrić viče o književnosti kao povijesti, a Krleža zastupa stranu umjetnika stvaraoca čija je glavna zadaća pronaći dobar ton između kaosa i harmonije.

 

Sarajevski gimnazijalac

Već sredinom rujna Andrić je objavio programatski članak “Naša književnost i rat” u kojem iznosi neobičnu tezu, da je njegov naraštaj “gonjen strahovitim vihorom koga nismo zvali ni izazvali”. Racionalno uzevši taj je kompleks upravo suprotan: Andrić je još kao sarajevski gimnazijalac bio blizak zavjereničkim krugovima koji su bili pripravni preuzeti ozbiljne rizike, kao što se to s Principovim atentatom i pokazalo, a za što je onda i sam Andrić morao preuzeti ozbiljnu cijenu zatočeništva i nadzora. U zaključku teksta on uostalom kao “glavni zadatak” nacionalne književnosti zagovara “spašavanje ideala mladosti” koji da su “postali ideali celog naroda”.

Na što je zapravo mislio neće biti sumnje kada se tri dana prije kraja rata, u Novostima od 8. XI., javi proglasom Nezvani neka šute: “To jedinstvo, san našeg života i smisao naših borba i patnja, mi ne smijemo danas, kad je uglavnom ostvareno, prepustiti u ruke nezvanih, da na njemu ostave tragove svojih nečistih prsta i da ga tretiraju svojim krezubim sofizmima. Ko god, pa ma pod kojom izlikom, potresa tim jedinstvom, koje radom i žrtvama mnogih pokoljenja danas postaje - Ujedinjenje, neprijatelj je slobode i izdajica tek oslobođene otadžbine”.

 S kazališnog balkona

Između ta dva očitovanja, Andrić je sredinom listopada, a u povodu ulaska srpske vojske u Beograd manifestirao zagrebačkim ulicama ogrnut srpskom zastavom te s kazališnoga balkona u društvu niza kulturnih prvaka odmahivao razdraganom općinstvu, dok su, kako to doima Iva Vojnovića, “Sva pokoljenja budućnosti prošla pored njih”. Za Krležu je, međutim, sve to posve drukčiji dramaturški postav, pa će se i on oglasiti s balkona, i to prve večeri nakon što je srpska vojska, po pozivu, stigla i u Zagreb. Zapamćen kao “Pijana novembarska noć” po naslovu koji mu je u konačnoj redakturi svojih reminiscencija na njega Krleža dao, taj je događaj, kada ga se promatra iz povijesne perspektive, dalekosežan i bez intervencije koja ga je obilježila.

Hrvatsko se kulturno sjećanje na to doba drži formalnih kombinacija o propuštenim mogućnostima, zabludama ili prevarama, a da se društvenu osnovu ne raspravlja, niti uzima u obzir: do dalmatinskih središta - Zadra ili Splita može se tek fijumanskim brzim pa brodom, ako Talijani oko Ogulina nisu presjekli prugu. Ne samo što Banska Hrvatska s Dalmacijom i Istrom nije prometno povezana, ondje se iz Zagreba ne može izravno ni telefonirati! S druge strane, famozna “srpska vojska”, čija konjica tobože pobjednički nastupa prema Zapadu, desetkovani su prežici vojnoga sustava koji se nekako vratio iz mrtvih, a kada i stigne u Zagreb njegova iscrpljena “popuna” umire po bolnicama od gladi i boleština.

 Srpska večer u Zagrebu

Krleža se toj vojsci pokušao pridružiti još u doba kad je bila u formi i u velikom stilu napredovala prema jugu, ponesen poput većine iz Andrićeve metafore o “omladini” idejom narodnog oslobođenja i “ujedinjenja”. No kada se ta vojska na Bregalnici potukla s Bugarima za primat, a i “teritorije”, fascinacija ga je napustila. Otrežnjenju je pomoglo i suočavanje s njezinim utjecajnim obavještajnim segmentom, čije će “prste” osjetiti i te prve srpske večeri u Zagrebu. I neće se prevariti.

Priredbu, kako se onda govorilo “čajanku”, formalno su organizirale zagrebačke “gospođe”, prvakinje društvenih salona, a zapravo je bila riječ o prijemu što ga je za nekoliko srpskih netom pristiglih časnika dalo vodstvo Narodnoga vijeća, u zbilji privremene i provizorne uprave u denominiranim habsburškim zemljama s južnoslavenskom narodnom većinom. Krleža je, kao i Andrić, u tim krugovima poželjno figurirao na više načina, kao pisac koji obećava, kao osvjedočeni protivnik Monarhije, a i kao suradnik frakcija i novina koje se iz tjedna u tjedan košmarno pozicioniraju.

Sam će zapaziti da su motivi potpore koju je u dvorani na trenutak zadobio usprotivivši se zdravici potpukovnika Kvaternika bili proturječni. Protestni povod on je našao u okolnosti da je taj isti časnik koliko jučer u Beogradu zastupao okupacijsku habsburšku upravu, a sada se bratimi s protivnicima koje tada nije stigao objesiti. No, Krleža proročanski cilja mnogo dalje, odbijajući da je riječ o personaliziranoj dramaturgiji, s karikaturama iz njegovih još neobjavljenih proturatnih novela, te upozoravajući da se u toj noći zapravo obnavlja junkerski, vojni režim i poredak, hunta koja će već ujutro donijeti “obznanu” tko je na sceni zapravo tko.

 

Pjesma o Jugoslaviji

Ni u pogledu stava da je odgovornost pisca u “estetskoj” dimenziji Krleža neće odustati. Za prvu obljetnicu “ujedinjenja” sročit će nacrt nikad objavljene pjesme o Jugoslaviji: “O jao narode! Ideal je tvoj mrtvorođenče. Sto godina se rađao u krvi i bolovima groteskno mrtvorođenče i anahronizam. Jugoslavija nije živela niti jedan sat. I nema smisla da živi. Ona je bila mogućnost raspleta, kad ova krv ne bi bila potekla. Ali ta je krv potekla, i svi ljudi treba da se okupaju od laži sramotnih, gliba i blatne prljavštine. Novo nije Jugoslavija. Novo je globus i zemlja”.

On potom nabraja imena političkih prvaka - listom Andrićevih drugova s balkona i uzvanika na “čajanci” - “čiji ideal ne može biti Jugoslavija. I ne treba da bude” - “Naslaga jedna ne znači Jugoslaviju”. Krležin pjesnički subjekt transponira tragičnu epizodu kada se na zagrebačkim ulicama doista prolila krv jer su se po demobiliziranim domobranima, koji su prosvjedovali protiv “ujedinjenja”, raspucale mitraljeze. Dogodilo se to ni mjesec dana nakon “pijane noći”, a vatra je nominalno bila “prijateljska”, pucali su domaći, a ne srpski dečki.

Nakon stotinu godina sjećanje nam se saželo na prijetećeg, opominjućeg Krležu i kontemplativnog, samozatajnog Andrića. No, koji je od dva koncentracijska modela koji su ih razdvojili, “kulturni” naspram “državnog” načela, prevladao u našem iskustvu? Tko su “nezvani” koji bi trebali šutjeti ili “nedostojni” koji su izgubili pravo na zdravicu u kulturi čijim “reformama” stoje na putu “brige, hoće li ‘beriva’ biti redovito isplaćivana”? A da “naše Narodno hrvatsko kazalište nije prestalo da igra” Orašara to znamo, “u redu, molit ćemo lijepo, pala je samo zavjesa i sve se mijenja kao brza promjena pozornice između jednog i drugog čina”.

Kategorije: Hrvaška

Njemačka kancelarka kao izvor muških frustracija

Sob, 17/11/2018 - 17:28

U Njemačkoj desnica jača, AfD (Alternativa za Njemačku) je u pet godina postao treća stranka, no nije svejedno pitanje gdje u Njemačkoj? Marševi i protesti protiv izbjeglica odvijaju se uglavnom na istoku, u bivšoj socijalističkoj Njemačkoj. Nedavno su se u centru pažnje našli Freiburg i Chemnitz. Freiburg zbog grupnog silovanja koje su navodno počinili Sirijci, a Chemnitz zbog antiimigrantskih protesta koje podupire AfD.

Mediji su puni fotografija zapjenjenih muškaraca na čijim se licima čita ljutnja i bijes, a parole poput “Domovina, sloboda, tradicija” i “Izbjeglice, vratite se kući!” jasno govore protiv koga je usmjeren. O njima se piše, postali su važni. Ali slika iza zastrašujućih parola i bijesnih lica zapravo je žalosna. Radi se o ljudima, prije svega muškarcima, koji su pravi gubitnici, žrtve tranzicije. Ujedinjenjem Njemačke 1990. dobili su demokraciju i oslobodili se totalitarnog sistema, ali i puno su izgubili.

Ne samo zemlju, jer bila je to prva poslijeratna promjena granica u Europi, nego i radna mjesta. Bilo zato što su u novom rasporedu snaga poslovi prešli u ruke zapadnjaka ili su preseljeni negdje drugdje. U ujedinjenoj državi istočni Nijemci izgubili su i status. Na šefovska su mjesta zasjeli oni sa zapada, a njih su tretirali kao drugorazredne. Nekih tri milijuna radnih mjesta, uglavnom za muškarce, nestalo je u roku od samo dvije godine. Ako se radi o tradicionalnom poimanju identiteta muškarca kao onoga koji je zadužen za izdržavanje obitelji - da, postali su ugroženi.

Pored svega, dogodio se i egzodus žena na zapad, otišlo ih je oko deset posto, što njemački stručnjaci nazivaju najvećim odljevom žena u Europi. Zanimljiv fenomen koji govori o većoj mobilnosti i fleksibilnosti, ali i samosvijesti i emancipiranosti tih žena. Većina njih bile su mlade žene koje se više nisu vratile na istok. Muškarci koji su ostali, našli su se bez posla i bez mogućnosti osnivanja obitelji jer gdje naći ženu? A i brakovi koji se sklapaju, tuže se, uglavnom su oni između istočne Njemice i zapadnog Nijemca.

Integracija dvije Njemačke ima svoju cijenu o kojoj do sada nije bilo politički korektno govoriti, a ovi muškarci je još uvijek plaćaju. Gubitnici su i tako se osjećaju, a AfD im je dao priliku da svoje frustracije izraze u politici. Tako je trećina muškaraca u pokrajini Saksoniji glasala za AfD, daleko najviše u cijeloj zemlji. Slučajno ili ne, pokazalo se da se krajevi iz kojih su otišle žene skoro potpuno poklapaju s krajevima koji su glasali za AfD. Dodajmo da stranka ima 16 posto članica.

U priči o krizi tradicionalne uloge muškarca u društvu ni kancelarka Angela Merkel nije prošla bez svoga dijela krivnje. Upravo je ona simbol njihove frustracije: jer i sama potječe s istoka, tim više ih podsjeća na vlastiti neuspjeh. Merkel će, pored svega dobrog i lošeg što je postigla, ostaviti za sobom rastući AfD i frustrirane muškarce koji im se priklanjaju jer im nude izbjeglice kao žrtvenog jarca i obećavaju bolja vremena. Ovako politički radikalizirani dobivaju pažnju medija, ali ništa više.

Izgleda da muškarci na istoku Njemačke imaju društvo u SAD-u, naročito među nezaposlenima i siromašnima u krajevima gdje je automobilska industrija zatvorila tvornice. Sličan fenomen pogodio je i sjever Švedske, također tamo gdje vlada nezaposlenost i - manjak žena. No, ni ovdje žene nisu čekale socijalnu pomoć, nego su se odselile u potrazi za poslom. Tamo zaista dečki nemaju što raditi, osim loviti sobove i piti. Zanimljivo bi bilo istražiti koliko frustracije ovih muškaraca u SAD-u, Njemačkoj i Švedskoj proizlaze iz njihove protestantske kulture. Jer i kod nas ima neženja i nezaposlenih, ali ne čini se da su toliko frustrirani. Brojka odraslih muškaraca koji nemaju obitelj pa žive kod roditelja je dosta zanimljiva: prema podacima Eurostata za 2016., čak ih je 84,6 posto i to mladih, tj. između 25 i 29 godina.

Što se dešava s njihovim muškim identitetom? Je li i ugrožen na isti način i koju ulogu u tome imaju - majke?

Dakle, žene su barem djelomično krive za krizu muškog identiteta, da li Merkel ili sve one zajedno. Naročito žene koje su emancipirane, obrazovane, fleksibilne i mobilne. No ipak, vjerojatnije su za njihove frustracije “krivi” nezaposlenost uzrokovana globalnim kapitalizmom, odnosno bijegom poslova u zemlje s jeftinijom radnom snagom. I žene, kao i muškarci, ostaju bez posla, samo one očito ne vjeruju da im posao “prirodno” pripada pa su odlučnije u traženju. Situacija je dio širih procesa promjene, a rješenje za neženje iz istočne Njemačke, za Trumpu odane glasače i lovce na sobove nije u pivnici i marševima. Štoviše, oni sami postaju problem, a ako se ujedine, onda se mogu pretvoriti u opasnost.

Utješno je da domaći dečki znaju da izbjeglicama ne pada na pamet ostati ovdje, a osim toga, već žive u desničarskoj državi pa nemaju ni previše razloga za bijes.

Kategorije: Hrvaška