Jutarnji list

Syndicate content
RSS latest articles feed for: jutarnjiList, and section: Front Page.
Updated: 19 min 51 sek od tega

TKO JE KRIV ZA AFERU HOTMAIL? Stigli rezultati ankete, ali još zanimljiviji su rezultati na pitanje tko je najbolji kandidat za premijera

Ned, 20/05/2018 - 20:03

Istraživanje Dnevnika Nove TV otkriva da 26,2 građana smatra da su 'svi podjednako krivi za aferu Hotmail. 19 posto ispitanih najodgovornijom osobom smatra Martinu Dalić, 15,2 posto Andreja Plenkovića, 7,5 posto ispitanika smatra da su podjednako odgovorni Martina Dalić i Andrej Plenković, a 6,2 posto najodgovornijima smatra ostale članove skupine koja je radila na Lex Agrokoru.

4,7 posto ispitanika smatra da je odgovoran "Netko drugi", a 21,2 posto izjasnilo se kako ne može procijeniti.

O najvjerojatnijem ishodu afere Hotmail ispitanici imaju mišljenje: 74,1 posto ispitanika smatra da se ništa neće dogoditi i da će Vlada premijera Plenkovića nastaviti raditi s novim ministrom gospodarstva. 9 posto ispitanih smatra da će doći do pada Vlade, ostavke Andreja Plenkovića i novih izbora.

Pad Plenkovićeve Vlade i formiranje nove koju će, bez novih izbora, predvoditi druga stranka koja dokaže da ima većinu, najvjerojatnijim ishodom smatra 5,9 posto ispitanika. 2,9 posto ispitanika smatra da će Plenkovićeva Vlada pasti, ali da će se formirati nova Vlada predvođena HDZ-om i to bez novih izbora. 3,3 posto ispitanika smatra da će ishod u aferi Hotmail biti nešto drugo, a njih 4,9 posto ne zna ili je "bez odgovora".

Dnevnik Nove TV donosi i što ispitanici misle o tome tko bi od navedenih osoba bio najbolji kandidat za Premijera ako dođe do novih izbora? Ispitanicima su ponuđeni vođe vodećih parlamentarnih stranaka prema Crobarometru:

20,4 posto ispitanika smatra da bi to bio Andrej Plenković 15,4 posto misli da bi najbolji izbor bila Anka Mrak Taritaš. Ivana Vilibora Sinčića kao najboljeg kandidata za Premijera vidi 13,1 posto ispitanika, a Božu Petrova 11,2 posto.

Da bi najbolji kandidat za premijera bio Milan Bandić smatra 7,8 posto, a da bi to bio Davor Bernardić smatra 4,2 posto ispitanika. 4,1 posto misli da bi najbolji bio "netko drugi", a 23,9 posto ispitanika odgovorilo je "nitko od navedenih".

Svi zazivaju institucije da rade svoj posao, pa ćemo pratiti što će biti dalje.

Istraživanje za Dnevnik NOVE TV provela je agencija Ipsos, na slučajnom i nacionalno reprezentativnom uzorku od 567 građana Republike Hrvatske, 18. i 19. svibnja 2018. godine. Pogreška mjerenja je +/-4%.

Kategorije: Hrvaška

'ZAKLAO SAM CURU KOJU SAM VOLIO' Otkrivamo detalje strašnog zločina u zagrebačkim Gajnicama, policajce je u stanu dočekao grozan prizor

Ned, 20/05/2018 - 19:10

“Zaklao sam curu koju sam volio”, rekao je uznemirenim glasom u nedjelju oko 8 sati ujutro Ivan K. (36), stari policijski znanac. Bio je to telefonski poziv odaslan na 192, zbog kojeg su pred kuću u Grintavečkoj ulici u zagrebačkim Gajnicama brzo pristigli policajci.

Ubio u kupaoni

Prizor koji su zatekli u kupaonici stana nikoga nije mogao ostaviti ravnodušnim. Ivanova tri godine starija partnerica Anita N. (39) bila je u lokvi krvi zbog višestruko nanesenih ozljeda nožem. Njezin dečko Ivan K. odmah je uhićen i odveden u policijsku postaju na kriminalističko istraživanje, a kako neslužbeno doznajemo, krvavi zločin koji je uznemirio cijeli kvart počinio je pod vidnim utjecajem alkohola.

Susjedi u inače mirnoj ulici zgroženi su tim činom. Nisu čuli ni viku ni zapomaganje, a da se nešto dogodilo doznali su tek kad su policajci izjurili iz svojih vozila i utrčali u Anitino i Ivanovo dvorište.

- Vidjela sam ih sinoć. Prolazili su ulicom s bolesnim pesekom, za kojeg su i Ivan i Anita živjeli. Ona je bila doista draga osoba. On je, pak, vrlo osebujan lik. U nju zaljubljen do ušiju. Zapravo, i Aniti i Ivanu kujica Gizma bila je cijeli svijet. Anita je svojedobno živjela na početku ulice.

Palio kuću

A u subotu navečer spomenula je da su uživali gledajući kraljevsko vjenčanje i da njih dvoje u mislima žive na takav način. Bajkovito. I onda se dogodio zločin. Prestravljeni smo. Nikad ne bismo pomislili da je on kadar učiniti tako nešto, iako smo znali da ima neku kriminalnu prošlost - rekla je za Jutarnji list jedna od stanarki Grintavečke ulice.

Inače, prije desetak godina Ivan K. je uhićen jer je nakon sukoba s ocem i bakom zapalio vlastitu kuću. Piromaniji je prethodio sukob s poznanikom i njegovom tetom, od kojeg je uz prijetnju nožem tražio novac. Uspio je “užicati” nekoliko tisuća kuna, nakon čega je u vlastitoj kući nasrnuo na baku, a potom i na oca koji je jedva iskočio kroz balkon van i otišao po pomoć. U to vrijeme Ivan je u tatinoj sobi potpalio tkaninu natopljenu benzinom i zapalio je.

Lopov klaun

Dok su vatrogasci gasili buktinju, on je uhićen u autobusu linije 102 zbog, pak, nasrtanja na putnike. Pritom je kod njega nađen gram marihuane.

Ni prije tri godine nije imao mira, kada je jedno od (ne)djela odradio s klaunovom maskom na glavi. Na meti mu se tada našla djelatnica Konzuma koju je prepao na “klaunovski” način.

Recidivist

S nožem u rukama tražio je da mu da novac, a prvotno je blagajnica mislila da je riječ o šali. Na kraju je uspio “zaraditi” 3500 kuna, ali je nekoliko dana kasnije uhićen jer je tijekom “cirkusiranja” ostavio otiske prstiju.

Kategorije: Hrvaška

Ružičasta gradska oaza koja slavi ženstvenost i ljepotu

Ned, 20/05/2018 - 19:07

Odlazak u salone za uljepšavanje trebao bi biti doživljaj koji obuhvaća više od pukog čina uređivanja. Trenuci su to u kojima se u potpunosti želimo prepustiti opuštanju i zasluženom miru, odmoru, brizi i njezi, a odnedavno upravo u takvom tretmanu žene (a i poneki muškarci) uživaju u zagrebačkoj Gundulićevoj ulici na kućnom broju 26. Smjestio se tamo No. 26 Beauty Lounge, šarmantno i istovremeno elegantno mjesto koje su osmislile sestre Vlatka i Tea Vanjek.

 

untitled-69.jpg


- Razmišljale smo o tome kakav salon nedostaje Zagrebu pa smo odlučile formirati mjesto gdje se više ljudi istovremeno može manikirati, pedikirati i masirati ili čak obavljati dvije usluge odjednom, i to uz gin ili pjenušac - otkrivaju nam vlasnice, dodajući kako je njihov cilj bio da salon i svojim stilom, dizajnom i općenito izgledom odskače od klasičnih zagrebačkih salona.

 

untitled-34.jpg

untitled-35.jpg

untitled-38.jpg


Uz pomoć arhitekta Srećka Merle, Tea i Vlatka uspjele su u svom naumu, njihov No. 26 Beauty Lounge, za koji su inspiraciju dobile od sličnih mjesta u inozemstvu, doista je poseban i prepoznatljiv. No, put do trenutnog blještavila nije bio lak. Ušavši u derutni prostor vlasnice su shvatile da on vapi za potpunim renoviranjem pa su tako iznova postavljane sve instalacije, sustav ventilacija, klimatizacije i grijanja. Stropovi su rađeni od gipsanih ploča te su spušteni kako bi se u njih uz spomenute instalacije postavila i ugradbena rasvjeta. Osmišljavajući interijer, odluka o izgledu podova pala je na velike keramičke pločice svijetlih tonova, a dojam širine i prostora dobiva se i romboidnim ogledalima mjestimično postavljenim na zidove. Najzahtjevniji dio radova, govore nam Tea i Vlatka, bio je postavljanje višefunkcionalnog pulta za recepciju, po mjeri izrađenog od coriana debljine jedan centimetar kako bi kroz njega mogla prolaziti svjetlost ugrađene rasvjete.

 

untitled-27.jpg


- Njegova izrada bila je osobito zahtjevna zbog specifičnog oblika amebe, no rad se isplatio jer on danas dočekuje naše klijente i osvaja ih na prvu - govori Tea koja je ujedno i vizažistica u salonu te se brine za vrhunsku make-up uslugu koju No. 26 Beauty Lounge svojim klijenticama pruža. Modernom francuskom chicu kojim ovaj salon odiše pridonose puderaste ružičaste i bijelo-sive nijanse koje prostorom prevladavaju, osobito u vidu raskošnih ružičastih fotelja s talijanskim potpisom. Uz nastavak potpune, kvalitetne i opuštajuće usluge, Tei i Vlatki želja je u budućnosti proširiti ponudu salona te povećati broj zaposlenih, a sve o njihovoj ponudi i napretku pratite na web stranici www.no26.hr.

No. 26 Beauty Lounge 

Foto: Sanja Jagatić

Kategorije: Hrvaška

ROMAN ABRAMOVIČ NAPUSTIO ENGLESKU I NE SMIJE SE VRATITI! Tajkunu nikako da produže vizu: 'To se događa zbog tajnovitih razloga'

Ned, 20/05/2018 - 18:21

Vlasnik engleskog nogometnog velikana Chelsea Rus Roman Abramovič nije prisustvovao finalu FA kupa u kojem su njegovi 'Bluesi' pobijedili Manchester United 1-0, zbog problema s britanskom vizom.

Vlasnik Chelsea je morao napustiti Englesku jer mu je istekla boravišna viza, a engleske vlasti mu još nisu izdale novu.

Zbog toga se Abramovič morao vratiti u Rusiju i nije mogao pratiti pobjedu svog kluba na Wembleyu 1-0 i osvajanje osmog trofeja u najstarijem nogometnom natjecanju na svijetu.

Home Office nije želio komentirati zašto ruskom milijarderu viza nije produžena, a šuti i Abramovič. Navodno, ruskom tajkunu zahtjev nije odbijen, ali cijeli proces traje neobično dugo. Britanski mediji navode kako je glavni razlog loš odnos između Ujedinjenog Kraljevstva i Rusije. 

"To se događa zbog tajnovitih razloga. Siguran sam kako je za njega bilo frustrirajuće što nije mogao pratiti svoj klub," kazao je William Browder, menadžer fonda koji se bori protiv ulaska ruskog novca u zapadne prijestolnice.

Abramovič je na čelu londonskog kluba od 2003. godine, a pod njegovim vodstvom klub je osvojio Ligu prvaka, Europsku ligu, pet naslova prvaka Engleske, pet FA kupova, tri Liga Kupa.

Nedavno je Chelsea dobio sve dozvole potrebne za izgradnju novog stadiona na mjestu Stamford Bridgea vrijednog 700 milijuna eura.

Prema pisanju engleskih tiska, 51-godišnji Abramovič je 13. najbogatiji čovjek u Britaniji 'težak' 9.3 milijardi funta.

Kategorije: Hrvaška

FOTO: ZABRANJEN U NJEMAČKOJ, AUSTRIJI I NIZOZEMSKOJ, A U BiH KAO KOD KUĆE! Ovo nisu scene iz Istanbula ili Ankare, već iz Sarajeva

Ned, 20/05/2018 - 18:14

Europa neće opstati bez islama, niti može ignorirati Tursku, poručeno je s velikog predizbornog skupa turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana u Sarajevu. Autobusima iz Austrije, Francuske, Švedske, Makedonije i niza drugih zemalja desetak tisuća Turaka iz dijaspore došlo je u Sarajevo, najzapadniji europski grad u kojem je Erdoğanu dopušteno održati predizborni skup uoči općih izbora u Turskoj 24. lipnja.

U sportskoj dvorani Zetra bio je i manji broj građana Bosne i Hercegovine, a veći dio programa održavao se na turskom i bez prijevoda, kao i zaključni Erdoğanov govor. Tisuće okupljenih pjevanjem su ponavljale Erdoğanovo ime i mahale tisućama turskih zastava, uz vrlo velik broj novinara iz Turske. Manje skupine pjevale su i "Erdoğane, sultane", a službeni voditelj skupa je turskog predsjednika usporedio sa sultanom Mehmedom II. Osvajačem. Skup je osiguravao velik broj pripadnika bosanskih policijskih i sigurnosnih službi, ali su glavnu riječ imali turski službenici, slično kako SAD preuzima osiguranje posjeta svojih dužnosnika.

Na bini u Zetri uz veliku zastavu Turske bila je istaknuta i zastava Bosne i Hercegovine te portreti Erdoğana i Kemala Atatürka, tvorca moderne sekularne Turske. Uz Atatürkov portret preko velikog ekrana turski je hodža molio Bismilu, a u publici je bilo muškaraca s crvenim fesovima kakve je Atatürk svojedobno zabranio u skladu sa svojom vizijom moderne, Europi okrenute Turske u kojoj će vjera biti striktno odvojena od politike. Do Erdoğana, koji je počeo proces restauracije predatatürkovskog osmanskog poretka. Skup u Zetri bio je središnji događaj dolaska turskog predsjednika u Sarajevo, koji ima karakter radnog posjeta. Radno: na skupu s nizom turskih ministara u zgradi Predsjedništva BiH, sagrađenoj nakon austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine, potpisano je pismo namjere o gradnji autoceste Sarajevo - Beograd kreditom turske državne banke Exim i najavljen novi sporazum o slobodnoj trgovini kojim bi sadašnja razmjena od 800 milijuna dolara uskoro porasla na milijardu. Od vlasti BiH zatražio je suradnju na izručenju pristaša Fethullaha Gülena.

Erdogan u Sarajevu 

Erdoğan je odao poštovanje ratnom predsjedniku BiH Aliji Izetbegoviću na njegovu grobu na braniteljskom (šehidskom) groblju Kovači. No, otkazana je najavljena zajednička molitva u Gazi Husrev-begovoj džamiji, kao i iftar, objed nakon cjelodnevnog ramazanskog posta. Na skupu u Zetri predsjedavajući Predsjedništva BiH, Bakir Izetbegović, održao je vjersko-stranački govor bezrezervne podrške Erdoğanu. S njim su bili supruga Sebija, ravnateljica Kliničko-univerzitetskog bolničkog centra u Sarajevu i najvjerojatnija nova predsjednica SDA, Izetbegovićeve Stranke demokratske akcije, kao i predsjedavajući Vijeća ministara BiH Denis Zvizdić. Bakir Izetbegović je sve u Zetri pozdravio vjerskim pozdravom "selam alejkum". "Dugo smo živjeli zajedno i dobro smo se proveli zajedno. Bošnjaci su branili Tursku kao svoju domovinu", rekao je, podsjećajući na zajedničku povijest u Otomanskom Carstvu.

“Pokušali su Turke i Bošnjake odvojiti od njihove vjere i tradicije, ali svakih 100 godina Bog pošalje čovjeka koji će narodu vratiti vjeru. Takvog čovjeka nitko ne može pobijediti”, rekao je Bakir Izetbegović, praćen ovacijama. U BiH je to bio njegov otac Alija, a u Turskoj je to Erdoğan. "Ne možete objasniti kako smo se mi ovdje uspjeli obraniti, to je moguće samo Božjom intervencijom i Božjom voljom, a danas se ne može objasniti kako se Turska nosi sa svim nevoljama koje je okružuju, a još i napreduje. To je moguće jer imate čovjeka kojega vam je Bog poslao, a ime mu je Tayyip Recep Erdoğan", rekao je Bakir Izetbegović. Kako je formalno bila riječ o radnom, a ne o službenom posjetu turskog predsjednika, grad nije bio posebno pripremljen niti okićen turskim zastavama.

Veliki plakat dobrodošlice na aerodromu, digitalna poruka istog sadržaja na modernom šoping-centru na Marijin dvoru, štand s bosanskim i turskim zastavama u glavnoj sarajevskoj pješačkoj ulici Ferhadiji. Skup u Zetri organizirala je Unija europsko-turskih demokrata kao svoj šesti kongres. To je ovdje malo poznata udruga koja okuplja Turke u dijaspori, ima ogranke u 17 zemalja i vjeruje se da ima bliske odnose s vladajućom turskom Strankom pravde i razvoja (AKP). “Bosna nije samo komad zemlje. Bosna je Jeruzalem u srcu Zapada, Andaluzija koju se želi uništiti. A nama Bosna nikad nije bila tuđina. Što nam znači Istanbul, to nam je i Bosna”, poručili su organizatori. Erdoğan je ponovio da mu je Izetbegović “ostavio Bosnu u amanet”, ali sada drugim riječima. "Mudri lider i državnik, prije nego što će se preseliti na drugi svijet, ostavio mi je jedan zavjet rekavši: 'Erdoğane, vi se pobrinite za ovo područje'.

Mi Bosnu nikad nismo smatrali drugim prostorom. Bili smo uz BiH i ostat ćemo uz BiH”, rekao je, prema prijevodu N1 televizije. Pred novinarima u Predsjedništvu BiH poručio je da će Turska nastaviti raditi i sa susjedima BiH, Hrvatskom i Srbijom, na stabilizaciji i napretku čitave regije. Erdoğan je istaknuo da je Turska i europska zemlja. "Europa za nas nije novo mjesto, već prostor naših predaka koji su tu živjeli tisuću godina. Osmanska država je imala europski karakter. Nakon njezina raspada povukli smo se na prostore Trakije i uvijek smo imali odnose s Europom”, poručio je Erdoğan. Turska nikad nije imala skriveni cilj u BiH, osim podrške prosperitetu, jedinstvu i ekonomskom razvoju BiH, poručio je jučer Erdoğan. Izrazio je podršku BiH kao zemlji triju naroda, dvaju entiteta i distrikta Brčko, pohvalio je zbog napretka u ispunjavanju uvjeta za približavanje EU i obećao podršku u idućem koraku prema članstvu u NATO-u.

ghh 

Kategorije: Hrvaška

TRAGEDIJA KOD DONJEG MIHOLJCA Mladić (23) automobilom sletio s ceste i poginuo na licu mjesta

Ned, 20/05/2018 - 17:40

Vozač osobnog automobila, mladić star 23 godine, poginuo je u prometnoj nesreći koja se u nedjelju, nešto nakon 13 sati, dogodila između mjesta Beničanci i Lacići, kod Donjega Miholjca, izvijestila je osječko-baranjska Policijska uprava (PU).

Nesreća se dogodila na lokalnoj cesti 44019, između Beničanaca i Lacića, u trenutku kada je osobni automobil, kojim je upravljao 23-godišnjak koji je bio sam u vozilu, i zbog zasad nepoznatih razloga sletio s kolnika.

Od ozlijeda zadobivenih u nesreći 23-godišnji mladić umro je na mjestu događaja, a ostale okolnosti utvrdit će se očevidom koji je u tijeku, rečeno je u osječkoj policiji.

Kategorije: Hrvaška

PREŽIVJELA NEMOGUĆE Petogodišnju djevojčicu usred šume napao medvjed, malenoj život spriječila njezina majka nevjerojatnom reakcijom

Ned, 20/05/2018 - 17:33

Petogodišnju djevojčicu napao je medvjed u blizini njezine kuće u Coloradu, javlja CBS. Iako je još uvijek u bolnici, liječnici kažu da se dobro oporavlja i da će uskoro biti puštena na kućnu njegu. Malenu je spasila nevjerojatno hrabra reakcija njezine majke koja je otjerala životinju koja je curicu šćepala za leđa.

Rendžeri su javili da su locirali u ubili medvjeda za kojeg se vjeruje da je kriv zaovaj napad.

U pozivu hitnoj službi 911, otac djeteta objasnio je da ju je medvjed ugrizao za stražnjicu i podigao sa zemlje te da joj nakon ugriza nedostaje komad leđa te ima nekoliko rupa od ugriza po nogama.

Medvjedi su u tom kraju česta pojava, iako relativno rijetko dolaze tako blizu kućama. Pretpostavlja se da je ovaj medvjed spavao zimski sad negdje u blizini, a nakon što se probudio, odlučio je potražiti nešto za jelo u obližnjim kantama za smeće. Baš zbog toga što medvjedi često traže hranu u otpadu, na mnogim su mjestima postavljene su posebne kante za smeće u koje divlje životinje ne mogu provaliti.

Rendžer J.T. Romatzke kazao je da je djevojčicu spasila nevjerojatna hrabrost njezine majke koja je vikom i bukom otjerala medvjeda. Doktor Charles Breaux, liječnik koji je sanirao djevojčičine ozljede rekao je kako su srećom svi vitalni organi ostali pošteđeni te da se malena dobro oporavlja iako su joj rane zašivene s čak 77 šavova. Ipak, još će neko vrijeme ostati u bolnici kako bi liječnici bili sigurni da se nije došlo do infekcije ili zaraze bjesnoćom.

 Procjenjuje se da u Coloradu živi između 17.000 i 20.000 medvjeda koji osim u kante za smeće, često provaljuju i u aute i vikendice u potrazi za hranom. Svi se izletnici zato upozoravaju da ne ostavljaju ostatke hrane uokolo te da budu vrlo oprezni kad kampiraju u šumi.

Rendžeri kažu i kako medvjedi u pravilu nikada ne love ljude, no lako se navikavaju na ljudsku vrlo kaloričnu hranu pa, nakon što su je jednom probali, dolaze po još.

Kategorije: Hrvaška

PUTINOVA NOGOMETNA OSVETA Hoće li Svjetsko prvenstvo u Rusiji biti najbolje u proteklih 20 godina?

Ned, 20/05/2018 - 17:30

Postoji nekoliko čvrstih, utemeljenih indicija na temelju kojih možemo pretpostaviti da će ovogodišnje Svjetsko nogometno prvenstvo (u Rusiji od 14. lipnja do 15. srpnja) biti jedno od najboljih dosad. Ako ne i najbolje.

A domaćini, Rusi, zasigurno bi ovoj prognozi dodali i jedan mali (ili veliki, kako se uzme) aneks: da će to prvenstvo biti i najbolje organizirano dosad.

To je ovih dana, doznajem, predsjednik Gazprom Nefta Aleksandar V. Djukov rekao šefu i glavnom menadžeru Sportskih igara mladih Zdravku Mariću, za njihova nedavnog susreta i razgovora u Moskvi – da će ovo prvenstvo biti dosad najkvalitetnije, a usto i dosad najbolje organizirano.

Pritom je Djukov tu svoju superoptimističnu prognozu potkrijepio dvama ključnim argumentima.

Prvo, na prvenstvu će se, rekao je, igrati dosad najbolji nogomet (najbolji barem u proteklih 20-ak godina, a možda i kada je riječ o svim dosadašnjim svjetskim prvenstvima, počevši od onoga u Urugvaju 1930. pa sve do danas).

I drugo, infrastruktura, tj. stadioni, bit će dosad najbolji i najkvalitetniji.

A, naravno, i najskuplji. Primjerice, samo je u izgradnju nogometnog stadiona Zenita (koji se ove godine ipak nije kvalificirao u Ligu prvaka!), u Sankt Peterburgu, uloženo 800 milijuna dolara, dok se cjelokupno ulaganje Rusije za ovo nogometno natjecanje procjenjuje na rekordnih 15,5 milijardi eura.

tttttt.jpg 

Osobno pratim svjetska nogometna prvenstva od svoje 15. godine, tj. od 1974., i mislim da ovakve superlativne prognoze (uglavnom) “piju vodu”.

Kad je već riječ o toj, 1974. godini, da podsjetim: te se godine Mundijal – kako se nekad tepalo Svjetskom nogometnom prvenstvu – igrao u SR Njemačkoj, uz sudjelovanje i reprezentacije SFR Jugoslavije, koju je predvodio Miljan Miljanić. Većinu tadašnjih jugoslavenskih reprezentativaca tvorili su igrači Crvene zvezde (Džajić, Karasi, Aćimović, V. Petrović) i Hajduka (Šurjak, Oblak, Buljan, Mužinić), ali i mostarskog Veleža (Bajević, Marić, Vladić), koji je u to vrijeme, u jugoslavenskim razmjerima, bio u velikom usponu.

 

Počeli smo vrlo dobro, protiv Brazila (tada aktualnog prvaka svijeta) odigrali smo 0:0, kvalificirali smo se u drugu, višu skupinu, ali je onda tzv. jugoslavenski mentalitet učinio svoje, zaredale su neke u biti banalne svađe i svađice oko novca i isplata premija, pa smo izgubili tri utakmice zaredom (od domaćina, SR Njemačke, Poljske i Švedske) i ispali.

A u finalu je SR Njemačka, predvođena Beckenbauerom i golgeterom Gerdom Müllerom, pobijedila Nizozemsku, predvođenu Cruijffom, sa 2:1. Tada je bila u modi krilatica ili sintagma “totalni nogomet”, tj. izrazito dinamičan, ofenzivan i ubojit način igranja koji je promovirala reprezentacija Nizozemske, u opreci spram defenzivnog, kalkulantskog i destruktivnog stila nogometa, tzv. catenaccia, koji je bio karakterističan za Talijane (i koji je, kako se smatralo, upropaštavao nogomet, čineći ga neatraktivnim i dosadnim za golemu većinu gledatelja, osobito onih koji prate nogomet zbog ljepote i atraktivnosti te igre, a ne samo zbog rezultata).

U proteklih 25 godina, otkako Hrvatska postoji kao samostalna država, najbolja (ujedno i najefikasnija) nogometna prvenstva bila su ona iz 1994. (u SAD-u) i 1998. (u Francuskoj). Na ovome drugom naša je reprezentacija, na čelu s izbornikom Ćirom Blaževićem, osvojila 3. mjesto, što je i do danas najbolji rezultat Hrvata (ali i bivših Jugoslavena generalno) na svjetskim nogometnim prvenstvima.

Riječ je o onoj čuvenoj generaciji “vatrenih”, sa Zvonom Bobanom, Prosinečkim, Šukerom, Bilićem, Ladićem i ostalima. U skupini smo pobijedili Jamajku 3:1 i Japan 1:0 te izgubili od Argentine 0:1, zatim smo u osmini finala pobijedili Rumunjsku 1:0, u četvrtinalu Njemačku sa senzacionalnih 3:0, a nakon poraza u polufinalu od domaćina Francuske 1:2 u utakmici za 3. mjesto dobili smo Nizozemsku 2:1.

Nažalost, to je, do danas, jedino Svjetsko prvenstvo u kojemu je hrvatska reprezentacija prošla skupinu. Ispali smo u svojoj skupini 2002., unatoč blistavoj pobjedi nad Talijanima (izbornik Mirko Jozić), 2006. (izbornik Zlatko Kranjčar) i 2014. (izbornik Niko Kovač), a na SP 2010. u Južnoj Africi nismo se ni kvalificirali.

Živo se sjećam oba ona natprosječno kvalitetna i efikasna Mundijala, iz 1994. i 1998. Onaj iz 1994. dočekan je s puno skepse, jer se igrao u zemlji (Sjedinjenim Američkim Državama) za koju se smatralo da nogomet u njoj i ne postoji. SAD i nogomet – držalo se da to ne ide jedno s drugim. No FIFA je upravo i imala tu namjeru da razvija nogomet i tamo gdje još nije (dokraja) ukorijenjen, pa će se baš iz toga razloga Svjetsko nogometno prvenstvo 2002. igrati na Dalekom istoku (Japan i Južna Koreja), ono 2010. u Južnoj Africi, a ono 2022., koje tek slijedi, na Bliskom istoku (Katar).

I danas pamtim komentar tadašnjeg glavnog urednika Sportskih novosti Zvone Mornara, koji nije skrivao oduševljenje igrama i rezultatima u Americi 1994. To je prvenstvo proglasio praznikom ili preporodom nogometa – ili nekim sličnim pojmom. Podbacilo je jedino finale, između Brazila i Italije, na kojem nije bilo golova pa je pobjednik, svjetski prvak (Brazil), odlučen jedanaestercima.

Nakon Svjetskog nogometnog prvenstva 1998. u Francuskoj nogomet je na tim elitnim smotrama bio promjenljive kvalitete (i efikasnosti).

Natjecanje po skupinama na Svjetskom nogometnom prvenstvu 2002. bilo je vrlo dobro, čak odlično, s jako puno golova (Hrvatska je u svojoj skupini pobijedila Italiju 2:1), ali je podbacila završnica. Svjetsko prvenstvo 2006. u Njemačkoj bilo je osrednje, s dominacijom defenzivnog nogometa (nije slučajno svjetski prvak bila tada Italija).

Turnir iz 2010. – onaj u Južnoj Africi – bio je pak čista suprotnost onome iz 2002.: sam početak bio je katastrofalan, i to u svakom pogledu (neki su za taj podbačaj okrivili navodno čudno i pogrešno konstruiranu nogometnu loptu), ali je završnica, počevši od osmine finala, bila na visini: još pamtimo blistave pobjede njemačke reprezentacije (ali koja tada ipak nije osvojila prvo mjesto) nad Engleskom u osmini finala 4:1 i Argentinom u četvrtfinalu 4:0.

A prošlo prvenstvo, u Brazilu 2014.? Po mnogome je bilo nalik onome iz 2002.: odličan i furiozan početak, ali kako se išlo prema kraju, tj. finalu, bilo je sve manje golova, a sve više proračunatosti i defenzive. A i ona bizarna pobjeda Njemačke nad domaćinom Brazilom u polufinalu (7:1) više je govorila o gotovo provincijskoj (ne)kvaliteti Brazila u tom trenutku nego o superiornosti njemačke reprezentacije (koja je ipak zasluženo te godine postala prvak svijeta).

Ali da vidimo koje su to indicije ili pretpostavke koje nam obećavaju da bi ovogodišnje Svjetsko nogometno prvenstvo, u Rusiji, moglo biti dosad najbolje i najuzbudljivije.

Izdvojit ću tri argumenta – po meni najvažnija.

Prvo: Svjetsko nogometno prvenstvo već duže vremena nije najjače nogometno natjecanje na svijetu. To je danas Liga prvaka (Champions League), kao svojevrstan simbol trijumfa globalnog kapitalizma u nogometu.

Sjećam se kako mi je kolega Vlado Vurušić prije mnogo godina (možda devedesetih) nagovijestio vrijeme u kojem će klubovi (dakako, oni najjači i najbogatiji, poput Reala iz Madrida, Barcelone, Bayerna itd.) biti bolji ili mnogo bolji od pojedinih, i to čak i onih najuspješnijih reprezentacija. Dakle, i od reprezentacije Brazila, Njemačke, Argentine, Španjolske, Engleske, Italije itd. I to je danas čista i neupitna stvarnost svjetskog nogometa.

To je, rekao bih, jedna od temeljnih konstanti ili zakonitosti današnjega globalnog nogometa, ili nogometa u današnjemu globalnom kapitalizmu, u kojem su “alfa i omega” klubovi – oni najjači klubovi u Europi i u svijetu – dok su reprezentacije prilično gurnute u stranu, tj. na periferiju (i to iz jednog jedinog razloga: što je novac najvećim dijelom koncentriran upravo u klubovima – jakim privatiziranim klubovima – čiji su vlasnici veliki i moćni svjetski bogataši, većinom iz Rusije, s Bliskog ili Dalekog istoka ili iz SAD-a).

Messi je reprezentativac Argentine, ali njegova je prava “domovina” Barcelona, dakle jedan španjolski (katalonski) klub – klub u kojem se on formirao kao igrač i postao to što jest. Cristiano Ronaldo reprezentativac je Portugala, štoviše i portugalski “domoljub” (u to smo se imali prilike uvjeriti na prošlom Europskom nogometnom prvenstvu, 2016.) – ali on je prije svega igrač jednoga španjolskog kluba, Reala iz Madrida, koji, zajedno s Messijem, dominira, i kao igrač i kao strijelac, u španjolskoj La Ligi. Slično bismo mogli ustvrditi i za Egipćanina Salaha, koji ove sezone blista u (Kloppovu) Liverpoolu, dakle u engleskoj Premier League, i koji bi vrlo lako mogao biti najbolji igrač (ili golgeter) Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji.

Dakle, Liga prvaka puno je toga “otela” svjetskim nogometnim prvenstvima – u proteklih 20-25 godina – jer ona je, a ne mundijali, ta koja diktira pravac razvoja svjetskog nogometa. No čini se da je došao trenutak da to “oteto” bude sada dijelom i vraćeno.

Dvije zadnje Lige prvaka, ona iz 2016.-2017. i ova aktualna, iz 2017.-2018., bile su dosad najbolje, najdinamičnije, najuzbudljivije, najefikasnije, s najviše golova, dramatike i preokreta. Čini se da je nogomet (napokon) došao do onoga stadija ili stupnja koji je francuski marksistički filozof i osnivač Situacionističke internacionale Guy Debord okarakterizirao i ovjekovječio – naravno, u krajnje negativističkom kontekstu, s obzirom na svoj vlastiti antikapitalistički i revolucionarni ideološko-politički pristup – zvučnom sintagmom “društvo spektakla” (tako se zove Debordova najpoznatija knjiga, iz 1967.). U nogometu se osim pukog rezultata sve više traži i spektakl (dakle efikasnost, golovi, atraktivnost i dramatika), a spektakl se traži najviše ili isključivo zbog toga što to diktira novac, svjetski kapital, koji stoji u srži funkcioniranja i razvoja svjetskog, tj. globalnog nogometa.

Vidimo koji su to treneri (i s kakvim pristupom nogometu) najjačih europskih klubova obilježili ovu zadnju (još aktualnu, jer predstoji veliki finale, u Kijevu) Ligu prvaka: Klopp u Liverpoolu, Heynckes u Bayernu, Zidane u Real Madridu, Guardiola u Manchester Cityju... To su oni treneri koji promiču brz, napadački, atraktivan i fajterski nogomet; Klopp čak i ne zna što je to defenziva, a eto ga u finalu najjačeg natjecanja na svijetu. A gdje je Mourinho, aktualni trener Manchester Uniteda, jedan od simbola ziheraškog, defenzivnog i isključivo na goli rezultat orijentiranog nogometa? Ispao (neslavno) u osmini finala Lige prvaka, i sada ga već tretiraju, iako to ipak nije zaslužio, gotovo kao redikula (pa će o tome sada itekako morati voditi računa i trener Atletica iz Madrida Simeone, još jedan od promotora/praktičara defenzive i destrukcije u nogometu, ne želi li doživjeti sudbinu sličnu Mourinhovoj).

I eto, sada će se ovakva nogometna filozofija, karakteristična za Ligu prvaka, morati, po zakonu spojenih posuda, preliti i na Svjetsko nogometno prvenstvo – ovo u Rusiji, ovoga ljeta – jer nogomet, čini se, u ovome trenutku i ne može drugačije funkcionirati (otegotna bi okolnost, međutim, mogla biti to što će neki, i to najbolji, igrači biti umorni i iscrpljeni zbog minule vrlo duge i naporne sezone, s naglaskom upravo na Ligu prvaka, ali i na nacionalna prvenstva, tzv. liga Petice).

qaqaa.jpg 

Drugi je argument koji obećava i jamči vrhunski nogomet u Rusiji izvedenica prvog: zbog totalne dominacije ofenzivnog, zabijačkog nogometa glavni, dominantni igrači u pojedinim reprezentacijama (kao i u klubovima) više nisu vezni igrači (a o defenzivcima da i ne govorimo), kao što je bilo desetljećima unatrag, praktički otkako postoji nogomet kao svjetski fenomen – nego najistureniji napadači, golgeteri, ono što se nekada nazivamo “vođama navale” (ili “centarforima”).

I (gotovo) svaka reprezentacija ima (najmanje) jednog takvog: Brazil Neymara, Argentina Messija, Portugal Cristiana Ronalda, Urugvaj Suareza i Cavanija, Francuska Mbappéa i Griezmanna (i još neke, npr. Lacazettea), Egipat Salaha, Senegal Manéa, Poljska Lewandowskog, Engleska Kanea, Kolumbija Falcaa (a tu je i James Rodriguez, ponajbolji igrač prethodnog SP-a, u Brazilu 2014.)...

Ali vrijedi i obrnuto: one reprezentacije koje nemaju jakog isturenog napadača, vrhunske klase (odnosno ekstraklase), mogle bi biti u problemima, ma kako inače snažne i moćne bile, i pojedinačno i kao ekipe. Primjerice, (inače favorizirana) Španjolska bi mogla imati taj hendikep (njihov glavni napadač Diego Costa iz Atletico Madrida ipak nije takav format kao Salah, Messi, Neymar ili Ronaldo; a isto se može reći i za Isca iz Real Madrida), a mogla bi ga također imati i Njemačka (njihova mlada zvijezda Werner iz RB Leipziga još se nije dokraja profilirao, dok je Thomas Müller, ma kako zahvalan i koristan bio, ipak limitiranih dosega i kvaliteta), tako da je njemački izbornik Joachim Löw bio prisiljen tako reći u zadnji čas pozvati gotovo već isluženog i zaboravljenog Maria Gómeza.

Logika ovoga prvenstva jednostavno diktira da moraš imati “napadača više” da bi se mogao nadati vrhunskom rezultatu i trofeju.

Nažalost, i mi smo u (manjoj) skupini zemalja/reprezentacija koje nemaju megazvijezdu, odnosno “izvanzemaljca”, u svom najistaknutijem napadačkom redu. Naš je glavni igrač veznjak (često čak defenzivni) Luka Modrić, dok su naši napadači Mandžukić, Perišić, N. Kalinić, Kramarić i još neki – i pored svojih zvučnih imena i vrhunskih karijera u klubovima – u kvalifikacijama za ovo svjetsko prvenstvo zabili sramotno malo golova (što je, čini se, najozbiljniji problem s kojim se naša reprezentacija suočava u ovome trenutku). Najgore je kad si u neslaganju ili čak protuslovlju s aktualnim trenutkom.

A treći je argument za “najprvenstvo” u Rusiji taj da svi mi koji nogomet pratimo jako dugo, desetljećima, postajemo pomalo i nostalgični. Baš zato što su u ovome trenutku ili u ovome novom dobu klubovi puno više “in” nego reprezentacije, prisjećat ćemo se, s nostalgijom, onih vremena kada je bilo obrnuto, tj. kada su reprezentacije bile glavne, a samim time i svjetska nogometna prvenstva, neusporedivo snažnije i s puno više vrhunskih igrača nego klubovi (riječ je o vremenu prije nastanka i uspona globalnog kapitalizma, krajem 80-ih i početkom 90-ih). A time ćemo se ujedno prisjećati i svog djetinjstva i rane mladosti.

Sve su to, čini se, razlozi zašto (ipak) neće uspjeti (politički) bojkot Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji 2018., koji zazivaju ili najavljuju pojedini moćni i utjecajni političari i državnici na Zapadu. Bojkot koji bi, zapravo, trebao biti bojkot uperen protiv moćnog predsjednika Rusije (po nekima diktatora) Putina.

wqwq.jpg 

Najdalje je u tim optužbama i zazivanju bojkota otišao britanski ministar vanjskih poslova Boris Johnson, koji je u travnju izjavio da se Putin želi okoristiti Svjetskim nogometnim prvenstvom u Rusiji jednako kao što se Hitler želio okoristiti Olimpijskim igrama u Berlinu 1936. Dakle – usporedio je Putina s Hitlerom. Obje sportske priredbe, ovu iz 2018. i onu iz 1936., definirao je kao paravan za imperijalističke i diktatorske režime nekadašnjega nacističkog Berlina i današnje, kako to neki kažu, “totalitarne” putinovske Moskve.

Na tragu te Johnsonove optužbe/prijetnje, i Vlada u Londonu je, nedavno, najavila da, u znak bojkota, nijedan njezin dužnosnik neće doći u Rusiju na otvaranje SP-a niti će prisustvovati ijednoj utakmici, a britanskom su se diplomatskom bojkotu, odnosno najavi bojkota, pridružili Islanđani (tj. islandska Vlada) i Australci.

Naposljetku, 20. travnja 2018. u Europskom parlamentu 60 zastupnika iz 16 država članica EU potpisalo je otvoreno pismo kojim pozivaju vlade svih zemalja EU da bojkotiraju SP u Rusiji, tj. da ne šalju svoje dužnosnike na Mundijal u Moskvu. Razlozi (argumenti) su i u ovom slučaju isključivo protuputinovski: Putin je diktator i imperijalist koji je 2014. napao Ukrajinu i oteo joj Krim; on vodi kibernetički rat protiv EU i cijeloga Zapada; on krši ljudska prava u Rusiji, prezire vrijednosti liberalne demokracije i ruga im se; on štiti “ubojicu” Asada u Siriji i njegov diktatorski režim; on je autokrat koji se ponaša kao car i koji će nakon nove izborne pobjede vladati Rusijom i idućih šest godina, s namjerom da ostane doživotni predsjednik, itd.

Neovisno o tome koliko su neke od tih optužaba opravdane ili ne (usporedba s Hitlerom iz 1936. ipak je već i “na prvu loptu” neumjesna i čini se da više govori o mrzovoljnom karakteru i frustracijama političara koji ju je izrekao nego o samome Putinu; današnja Rusija možda nije “liberalnodemokratska”, u zapadnjačkom značenju te riječi, ali svakako nije ni nacistička ni fašistička), valja se nadati – i više od toga, vjerovati – da se politički bojkot Svjetskog nogometnog prvenstva neće dogoditi.

Prvo, da se neće dogoditi zbog toga što bi bila velika, nemjerljiva šteta da politički argumenti pobijede nad sportskima.

A drugo, kako je u srži današnjega globalnog nogometa globalni kapitalizam, sa svim svojim pravilima i zakonitostima, zvuči nelogično da bi Zapad išao protiv nečega što je “njemu imanentno”, da tako kažem, pa bilo to ovaj put s primarno (nominalno) ruskim, tj. putinovskim, predznakom. Idući protiv Putina, Zapad bi u ovoj globalnonogometnoj priči, u biti, išao protiv samoga sebe, a to se, naravno, neće dogoditi (osim ako pod bojkotom ne razumijevamo nedolazak na SP šačice eurobirokrata koji su spram svjetskog nogometa i SP-a ništa).

Kao što se neće dogoditi ni bojkot onoga idućeg SP-a, u Kataru 2022., iako će i neki tamošnji šeici ili kraljevi nafte nekim političarima na Zapadu (ili na Istoku, svejedno) sasvim sigurno biti nesimpatični. Koliko god neki za nogomet tvrdili da je “najvažnija sporedna stvar na svijetu”, on je zapravo jedna od najvažnijih glavnih stvari na svijetu, i to je danas svakome potpuno jasno.

sxsx.jpg 

Kategorije: Hrvaška

PIŠE IVICA ŠOLA Strahote '68: totalitarnu državu zamijenio je totalitarni pojedinac

Ned, 20/05/2018 - 17:29

U Hrvatskoj nikada dosta ustaša i partizana, posebno u svibnju. To se vidjelo i tijekom rada tzv. Plenkovićeve komisije koja se bavila naravi totalitarnih režima i njihovim naslijeđem, nacifašizmom i komunizmom. Kako to u životu biva, dok se bavimo zlima prošlosti, promiču nam zla sadašnjosti. Ove godine obilježavamo jednu obljetnicu koja stubokom određuje našu nemilu sadašnjost i njen dominantni mentalitet, a vezan je baš za (živi) totalitarizam, to je pola stoljeća od famozne šezdesetosmaške revolucije. Taj događaj i njegove posljedice zaslužuje itekako rezime. Taj rezime nisu karmine, već tulum koji traje do danas.

Dok mi u Hrvatskoj i Europi govorimo o totalitarnim državama i društvima, ova revolucija stubokom je promijenila sudbinu Zapada i dovela do jednog opasnog fenomena današnjice, to je totalitarni individuum. Totalitarizam nije više politički, već kulturološki fenomen.

Bit šezdesetosmaške agende možemo sažeti u tri njene temeljne karakteristike: ona je bila edipovska, narcisistička i arogantna.

Edipovska zato što joj je srž i temeljna nakana bila ocoubojstvo. Otac (pater), shvaćen simbolički kao freudovski superego, simbol je autoriteta, zabrana i svih “zala” koje stoje na putu emancipacije individuuma, bilo žene u sklopu feminističkog delirija, bilo muškarca, stavljenog na optuženičku klupu u statusu svjedoka pokajnika. Zato sve što miriše na oca treba ubiti. Otac kao pater, kao patria (domovina, otadžbina), kao patrijarhat, kao pater familias, kao Sveti Otac (religija) u tom procesu je nabijen na kolac, potom, poput vještice, spaljen na lomači, a njegov pepeo prosut je u kanalizaciju kao relikt tlačiteljske prošlosti. Novo je geslo “zabranjeno zabranjivati”, pa se Edip, nakon što je ubio oca, preoblači u Narcisa, pojedinca, sebičnjaka koji živi u kući od zrcala i svagdje vidi samo sebe i vlastito ostvarenje. Narcis je u svojoj biti infantilan, pa tako ubijenog oca na horizontu Zapada zamjenjuje neodgovorno dijete kultom Petra Pana, vječite mladosti i slobode koja se ravna samom sobom bez bilo kakve (društvene) odgovornosti.

Slijedom rečenog, evo i treće karakteristike šezdesetosmaške revolucije, a to je arogancija. Narcis je arogantan jer ruši sve staro kao patrijarhalno, kao represivno, koje stoji na putu njegovu dionizijskom deliriju i opijenosti samim sobom i svojom slikom, svojom samoregulirajućom slobodom. Nastupa najopasnija diverzija u povijesti Zapada: infantilni narcis kida vezu između slobode i limita, između moći i odgovornosti, između želje i žrtve, između seksa i rađanja, između povijesti i prirode, između zasluga i rezultata, a svi ovi raskidi mogu se podvesti pod onaj temeljni raskid koji stoji u korijenu svih spomenutih, a to je raskid između dužnosti i prava, pri čemu nitko ne želi dužnost, već samo prava, svi govore o pravima, ali ne u kontekstu nekog objektivnog ili zajedničkog dobra, već u kontekstu sebičnog i infantilnog samoostvarenja. To je dominantni tip čovjeka današnjice začet u epruveti šezdesetosmaškog laboratorija, čovjek koji govori samo o pravima, ali ne i o dužnostima, već od osnovnoškolske dobi.

Koncept (ljudskih) prava izvorno je plemenit i dobar koncept koji ide protiv pretenzija totalitarne države da pokori pojedinca. Danas, odvojen od dužnosti, doveo je do toga da totalitarni pojedinac pokorava državu koja treba providjeti njegove želje i prava, od kolijevke pa do groba. Slikovito, to je problemu koji je,prije ‘68., u svom inauguracijskom govoru Kennedy sažeo u rečenici: “Ne pitajte se što vaša država (zemlja) može učiniti za vas, pitajte što vi možete učiniti za svoju državu.”

Države na Zapadu danas stenju pod teretom svih tih silnih prava koje je proizveo duh šezdesetosme jer ta prava nisu više utemeljena na razumu i čovjekovoj razumnoj naravi, već na (slijepoj) želji. Sažmimo sve u rečenicu iz romana “Besmrtnost” Milana Kundere u kojoj ovaj pisac supsumira, kako kaže, svu ružnoću današnjega vremena; to je vrijeme u kojem se “svaka želja automatski želi pretvoriti u (ljudsko) pravo”. Na državi je samo da ispunjava spolne, rodne, socijalne... želje totalitarnog pojedinca. Tako prava totalitarnog pojedinca samo umnažaju dužnosti demokratske države i onih koji stvaraju novac, jer da biste nekom pripisali pravo, netko (mali poduzetnik) mora preuzeti dužnost.

Paradoks je sljedeći, u totalitarnoj državi pojedinac nije slobodan, u demokratskoj državi država nije slobodna, ona je feminizirana, majka kućanica, “sluškinja” koja stalno mora umnažati sise kako bi odgovorila sve objesnijim zahtjevima totalitarnog pojedinca i njegovih sumanutih želja koje se svakim danom sve više umnažaju. Ja želim biti žensko, nema problema, država će ti platiti operaciju, ja želim dijete, nema problema država će providjeti, ja želim status braka, nema problema, država će to riješiti, ja želim... Kultura u kojoj se i imanje djeteta (dijete kao posjed, stvar kao iPhone ili automobil) naziva “pravom” jest kultura u kojoj je ludost i arogancija narcisizma legalizirana kao norma, a ljudska i ina prava poprimaju razmjere sekularne religije, neka vrsta posljednje utopije.

U takvom narcističkom društvu totalitarnog pojedinca mikroidentiteti, poput spolnih/rodnih LGBTIQ... niču kao gljive poslije kiše, dočim se guše povijesni makroidentiteti, nacija, religija..., sve što miriše na tradiciju, normu. Društvo “ere prava”, kakao je pisao Bobbio, u kojem se svatko bori samo za sebe i svoje pravo jest društvo koje proizvodi usamljenu gomilu, skup atomiziranih pojedinaca koji zajednički život čine nemogućim, društva se i države urušavaju jer se urušava zajednica kao takva. Tamo gdje totalitarni pojedinac i njegove želje postaju automatski norma ili zakon, svaki drugi zakon je aboliran, prije svega onaj zdravog razuma. Čovjek se reducira na konzumenta, bonvivana i singla koji se ne želi ženiti niti preuzimati bilo kakve obveze, pa mi onda na Zapadu drvimo o demografskoj katastrofi, previđajući da je to samo posljedica delirija totalitarnog pojedinca koji izvan sebe i svog samoostvarenja ne vidi ništa drugo.

U sprezi sa sveučilištima, koja su pokorili u sklopu gramscijanskog “marša kroz institucije”, svoju manjinsku kulturu i etos nametnuli su kao dominantnu, pa uz pomoć novog bigotizma zvanog “politička korektnost” još ono malo “nazadnih snaga” što je preostalo žele ušutkati ili isključiti iz društva. Naime, budući da ljevičarska politička revolucija nije uspjela, šezdesetosmaši i njihova djeca na sveučilištima i kulturnim institucijama okrenuli su se jezičnoj revoluciji zvanoj politička korektnost, pa riječi sa sufiksom fobija niču svaki dan kao korov, uvode se nove riječi i zamjenice, etiku su zamijenile etikete, a zakoni, kao u Kanadi, počinju propisivati kako koga treba oslovljavati, inače idete u zatvor zbog “govora mržnje”. Antiseksizam, antirasizam, antifašizam, antidiskriminacija..., i svi ti deseci “anti-” postali su prazni pojmovi, tek maljevi za udaranje po onima koji odskaču od njihova jezičnog puritanizma.

Države su popustile pred ovom orvelovskom rabotom pa svaki dan lifraju zakone dodvoravajući se patologiji preobučenoj u modernost, u progres, u borbu protiv nasilja (Istanbulska), a zapravo se ne radi ni o kakvom napretku, već o vremenu u kojem su poremećaji ušli u modu pod krinkom raznoraznih prava, odvojenih od bilo kakvih dužnosti i zakona, utemeljenog ne u slijepoj želji, to ima i životinja, već u čovjekovoj razumnoj naravi.

Proglasivši pak istinu konstruktom, u procesu zakonodavstva ostvarilo se Hobbesovo “proročanstvo” kako “auctoritas, non veritas facit legem” (autoritet, ne istina čini zakone), iz čega slijedi i odvajanje prava i pravde na tragu Hansa Kelsena koji kaže kako nešto “nije zapovjeđeno zato što je pravedno, već je nešto pravedno zato što je zapovjeđeno”, a zapovjeđeno je da je “zabranjeno zabranjivati”.

Politika u klasičnom smislu šezdesetosmaše ne zanima, oni težište prebacuju s javnog na privatno, pogotovo na svevrišteće “probleme” seksualnih prava i sloboda. Ona je zapadna inačica maoizma i njegove “kulturne revolucije”, baš kako je upozorio Revelli: “Šezdesetosma je bila zapravo kulturna revolucija. Ili antropološka, rečeno još snažnije, u smislu premještanja žarišta na svagdašnji život, na stilove života”, posebno kada je obitelj u pitanju.

Mao Ce Tung je svoju kulturnu revoluciju provodio u ime totalitarne države, šezdesetosmaši u ime totalitarnog pojedinca. Ima li razlike u ove dvije kulturne revolucije? U biti ne. I totalitarna država i totalitarni pojedinac plod su samovolje. Mao Ce Tung se samo dao istetovirati, obukao traperice, ošišao na irokezu, i pustio drugima da isto od sebe rade što ih je volja. Da, volja, ili u prijevodu – zbogom pameti.

sxsx.jpg 

Kategorije: Hrvaška

Prije 70 godina bila je to zemlja očajnih izbjeglica kojoj je većina stručnjaka predviđala kratak životni vijek. No dogodilo se potpuno suprotno...

Ned, 20/05/2018 - 17:26

U ponedjeljak 14. svibnja obilježena je sedamdeseta obljetnica postojanja Države Izrael. Na taj je dan 1948. istekao Britanski mandat u Palestini, a prvi izraelski premijer David Ben-Gurion pročitao je Deklaraciju kojom je nakon skoro dva tisućljeća obnovljena židovska državnost u pradomovini židovskoga naroda.

Očekivano, obljetnica je među Izraelcima obilježena proslavama, sjećanjem na žrtve stvaranja i obrane države, propitivanjem postignuća, ali i nedostataka modernoga izraelskog društva, te vizionarskim planovima za sljedećih 70 godina. Na mahove mazohistička samokritičnost i prkosni, drski, nerealni a opet nekako ostvariv optimizam, postali su dio izraelskog mentaliteta i sadržani su u neprevedivoj hebrejskoj riječi hucpa.

Također očekivano, nakba ili katastrofa, kako Arapi nazivaju osnutak Izraela, među njima je obilježena prosvjedima, žalovanjem zbog izgubljenih ratova i domova, izljevima mržnje na Židove i Ameriku te neizbježnim nasiljem. Dojam koji se stječe iz pisanja većine medija jest da je tragedija Arapa Palestinaca ključna konstanta sedamdesetogodišnjeg postojanja židovske države.

A konstanti u njezinu postojanju je malo. Izrael i okolni svijet su se između 1948. i 2018. u gotovo svakom aspektu promijenili do neprepoznatljivosti. Promjene su, k tome, išle u smjeru koji ne samo da je bio neočekivan nego često i nezamisliv. Izrael je od države kojoj je većina vojnih stručnjaka predviđala kratak životni vijek i brzo uništenje, prerastao u regionalnu velesilu; iz zemlje očajnih izbjeglica-useljenika prometnuo se u jednu od tehnološki najnaprednijih i gospodarski najraz­vijenijih država svijeta. Današnje hrvatsko-izraelsko savezništvo, partnerstvo i prijateljstvo, utemeljeni na zajedničkim vrijednostima i interesima, vjerojatno su malo kome među domoljubno i nacionalno orijentiram Hrvatima i Židovima padali na pamet prije 70 godina. Slično vrijedi i za kršćanski filosemitizam, globalni fenomen povezan s Drugim vatikanskim koncilom i porastom zanimanja za biblijski pogled na Židove, koji posljednjih desetljeća snažno zahvaća i Katoličku crkvu u Hrvatskoj. Izrael je Hrvatima sve zanimljiviji – kao uostalom i Hrvatska Izraelcima – pa bi bilo korisno osvrnuti se na neke aspekte židovske državnosti i hrvatsko-izraelskih odnosa.

U kolovozu 1991., na samome početku Domovinskog rata, jugoslavenska je kontraobavještajna služba u akcijama Opera i Labrador minirala zgradu Židovske općine u Zagrebu i židovske grobove na Mirogoju. Cilj je bio hrvatskoj državi u nastajanju podmetnuti antisemitizam, te je diskreditirati u očima svjetske, posebno izraelske i židovske javnosti. Tri desetljeća prije nego što je sintagma Fake News ušla u svakodnevni govor, Hrvatska se suočila s dobro uigranim, umreženim, opremljenim, izdašno financiranim i beskrupuloznim wizardima medijsko-političke propagande. Neočekivano, Hrvatska je iz toga sučeljavanja izišla kao pobjednik. Ne samo da je KOS tada raskrinkan u pokušaju zametanja hrvatsko-židovskog neprijateljstva nego je pitanje hrvatskoga stava prema Židovima i Izraelu među Hrvatima postalo tema koja do danas ne gubi na aktualnosti. Odmah po stjecanju hrvatske državne i diplomatske neovisnosti taj je stav definiran kao prijateljski i saveznički. Usprkos neumoljivim podmetanjima iz beogradske, banjolučke i lokalne NGO/antifa kuhinje, to je ostao do danas. Ma kako malo vjerojatnim da se to činilo daleke 1991. godine, Hrvatska je na 70. rođendan židovske države jedan od njezinih pouzdanijih partnera u Europi.

Hrvatska je time napravila puni krug i došla na mjesto s kojeg su hrvatsko-izraelski odnosi započeli 1948. Preko Šibenske je luke tada u Izrael otpremljeno oružje ključno za obranu novoproglašene države. U Izraelu je u trenutku proglašenja živjelo samo 600.000 Židova. Mnogi od njih preživjeli su Holokaust – najstrašniji zločin ljudske povijesti u kojem je ubijeno šest milijuna njihovih sunarodnjaka, a u kojem je sudjelovao i zločinački ustaški režim. Spašavajući goli život tisuće su Židova napustile europski kontinent i skupa s palestinskim Židovima našli su se u novome žarištu sukoba. Pet arapskih država: Egipat, Jordan, Sirija, Libanon i Irak, potpomognuti postrojbama niza drugih muslimanskih zemalja poput Saudijske Arabije, Sudana i Maroka, već sutradan je napalo novorođenu državu s ciljem da je razore prije nego što se i pojavi na karti svijeta. U muslimanskim četama borili su se i bivši pripadnici bosanskohercegovačke SS “Handžar” divizije.

Izgledi za preživljavanje Izraela bili su gotovo nikakvi. Zbog britanskog embarga palestinski Židovi do dana proglašenja države nisu smjeli uvoziti, proizvoditi ni nositi oružje pa je židovska vojna obuka obavljana u tajnosti. Svako kršenje tih zabrana Britanci su strogo sankcionirali zatvorskim, a u nekoliko slučajeva i smrtnim kaznama. Arapske države kao suverene i samostalne istodobno su se bez ograničenja naoružavale i spremale za rat. Tada najmoćniju arapsku vojsku, jordansku, Britanci su opremili i obučili, a britanski časnik Sir John Bagot Glubb, poznat kao Glubb-paša, bio joj je na čelu. Arapi su bili gotovo 50 puta brojniji od Židova. Časnici zapadnih vojska i analitičari CIA-e predviđali su da će se Izrael u ratu protiv arapskog svijeta moći odupirati tri tjedna do najviše dvije godine. Čak je i izraelski načelnik Glavnog stožera vjerovao da Izrael ima tek 50 posto izgleda preživjeti rat.

No Židovi – sad već Izraelci – iznenadili su svijet, Arape i same sebe. Do ljeta 1949. ne samo da su obranili većinu svojih područja nego su i proširili granice određene UN-ovim Planom podjele iz 1947. Istodobno su se Židovi iz svih krajeva svijeta počeli doseljavati u svoju državu. Tijekom 1948. uselilo ih se više od 100.000, a još dva i pol puta toliko sljedeće godine. Unatoč pobjedi u Ratu za neovisnost Izrael je ostao osamljen i regionalno izoliran. Ni jedna od država koje su ga napale s Izraelom nije sklopila mir, nego samo primirje, i svaka se spremala za sljedeći rat. Prva muslimanska država koja je priznala Izrael i s njime uspostavila diplomatske odnose bila je Turska (1949.), a slijedio ju je Iran.

S područja na kojem je Izrael zaživio protjerano je oko 650.000 Arapa, poglavito muslimana (arapski kršćani uglavnom nisu protjerivani, niti su ozbiljnije sudjelovali u ratu protiv Izraela). Tragedije mnogih arapskih izbjeglica do danas dominiraju medijskim narativom o nastanku Izraela. Te su tragedije stvarne, a Izraelci su u obrani svoje zemlje i života tada i kasnije počinili i zločine, a mnoge arapske civile izvrgnuli brutalnom i nepotrebnom nasilju. Usprkos uvriježenom mišljenju kako Židovi vladaju medijima iz većine medijskih osvrta na ta zbivanja može se saznati samo o stradavanju Palestinaca i surovosti Izraelaca. Istodobno je iz tih osvrta izostavljen niz podatka bitnih za razumijevanje konteksta i uvid u cjelovitu sliku sukoba. Jedan od njih je podatak da su sve dotadašnje međunarodne prijedloge uređenja arapsko-izraelskih odnosa i granica Židovi prihvatili, a Arapi uz nasilje, krvoproliće i pozive na istrebljenje Židova odbacili.

Drugi je službena UN-ova definicija palestinskog izbjeglice, prema kojoj je to Arapin koji je na području Izraela živio samo dvije godine prije proglašenja države. Arapi koji su se, primjerice, u proljeće 1946. doselili iz rodne Arabije, Sirije ili Sinaja u Palestinu, potomcima su u vječno nasljeđe ostavili status palestinskog izbjeglice. Na temelju njega Arapi – koji su od 60-ih postali Palestinci – do danas primaju izdašnu međunarodnu humanitarnu pomoć, pa i od hrvatskih poreznih obveznika. Kroz pronevjeru sredstava međunarodne pomoći njome su se najviše okoristili palestinski vođe, zbog čega se vlast Palestinske autonomije (PA) često naziva kleptokratskom. Imovina predsjednika PA Mahmuda Abasa procjenjuje se na oko 100 milijuna, a Jasera Arafata na više od milijardu dolara. Između 2007. i 2014. PA je primio 8,5 milijardi dolara, što je po glavi stanovnika gotovo četiri puta više od pomoći koju je Europa primila Marshallovim planom.

Treći je da je u kontekstu nastanka židovske države iz arapskoga muslimanskog svijeta protjerano ili izbjeglo preko 800.000 Židova. To su izbjeglice koje su potomstvu ostavili u nasljeđe osjećaj odgovornosti za svoju sudbinu, prihvatili se posla te pridonijeli izgradnji Izraela. Oni se već odavno ne smatraju izbjeglicama. U eri žrtvoslovnih nadmetanja njihove su priče medijski nezanimljive premda im je u arapskim zemljama iz kojih su izbjegli oduzet sav imetak, a mnogi su njihovi sunarodnjaci ubijeni samo zato što su Židovi.

U godinama koje su uslijedile Izrael je počeo graditi snažnu državu i društvo. Ulaganje u obrazovanje kao i marljivost ljudi brzo su donijeli plod. Do sredine 60-ih izraelski je BDP rastao po godišnjoj stopi od 10 posto, kao u Japanu. Izraelski kibuci ili poljoprivredne zajednice jedini su primjer komunističkog gospodarenja u povijesti koje je u praksi funkcioniralo. Izrael je pokrenuo proizvodnju svega: od hrane i četkica za zube do borbenih zrakoplova. U neprijateljskom okružju to je bio jedini način preživljavanja.

Stabilno demokratsko političko uređenje stvorile su socijalističke stranke, a većinu vlasti obnašali su Aškenazi, sekularni Židovi podrijetlom iz Europe. Religijske su se pak židovske zajednice dugo protivile ideji cionizma jer su smatrali kako taj socijalistički projekt predstavlja pobunu protiv Boga. Oni su čekali da im državu obnovi Mesija, a u međuvremenu su bili voljni podnositi usud politički neorganiziranog, prezrenog i s vremena na vrijeme progonjenog naroda.

Dok je Izrael investirao u obrazovanje, znanost, zdravstvo, gospodarstvo, industriju, obranu, navodnjavanje, turizam, kulturu, književnost, državne institucije, demografiju i imidž zemlje među Židovima i nežidovima diljem svijeta, glavni vanjskopolitički i unutarnjopolitički program većine okolnih arapskih država bio je njegovo uništenje. Prema tome cilju Arapi su često išli nauštrb razvoja vlastitih društava u svakom segmentu osim vojnoga. U lipnju 1967. arapske su države uz podršku SSSR-a opet krenule u uništenje Izraela, no nakon šest dana ratovanja Izrael ne samo da nije uništen nego je utrostručio područje pod svojom vlašću. Izraelci su u tome, Šestodnevnom ratu, zauzeli Judeju s istočnim Jeruzalemom i Samariju, koje je od 1948. okupirao Jordan i radi zatiranja židovskog identiteta preimenovao u Zapadnu obalu. Glavni nositelj neprijateljstva, Naserov Egipat, izgubio je Sinajski poluotok i Pojas Gaze, a Sirija Golansku visoravan.

Šestodnevni je rat bio poglavito nacionalni i ideološki, no muslimansko religijsko neprijateljstvo prema Židovima već je dugo tinjalo i širilo se Bliskim istokom kroz aktivizam Muslimanskog bratstva. Njegovu je eskalaciju najavio efendija rodom iz istočne Bosne Husein Đozo, kada je sa Svjetskog kongresa ulema u Kairu 1968. pozvao muslimane na džihad protiv Izraela. Đozo, nekadašnji glavni imam Handžar divizije s činom SS-Hauptsturmführera (satnika) i suradnik zloglasnog jeruzalemskog muftije Hadži-Emina el-Huseinija, nakon rata je bio osuđen zbog podržavanja nacizma, no 60-ih je bio Titov prevoditelj za arapski jezik.

Ni Titova uloga u poticanju Arapa, poglavito Nasera, na agresiju protiv židovske države nije bila zanemariva. Politička simbioza džihadista SS-ovca i komunista protiv Izraela osim što je bizarna bila je, vrijeme će pokazati, i avangardna, gotovo vizionarska. Glavni neprijatelj židovske države danas je osovina islamističkih i socijalističkih režima (Iran, Turska, Venezuela, Kuba) kojima političku podršku pružaju socijalističke stranke i revolucionarni ljevičarski pokreti diljem svijeta. Anticionizam se prometnuo u društveno prihvatljiv i politički korektan način izražavanja antisemitizma.

Nakon rata 1967. Jugoslavija je prekinula diplomatske odnose s Izraelom, a u vojarnama JNA obučavali su se teroristi PLO-a sve do propasti te države. Jugoslavija je podržala i Rezoluciju UN-a iz 1975. kojom je cionizam izjednačen s rasizmom. Godine 1973. Izrael je preživio novu, krvavu, ali neuspjelu i zadnju invaziju združenih arapskih država. General Haim Bar-Lev, koji je rođen u Beču a do odlaska u Palestinu 1939. živio u Zagrebu, u tom je ratu zapovijedao južnom bojišnicom i odigrao ključnu ulogu u zaustavljanju egipatske vojske na Sinaju.

Izraelski ratni veterani, poglavito vojnici i zapovjednici iz borbenih postrojba, nakon vojne službe nisu odlazili u mirovinu. Država i gospodarstvenici prepoznavali su potencijal toga segmenta društva, te su im povjeravali odgovorne mirnodopske zadaće, u kojima su njihove vještine i sposobnost ad-hoc improvizacije nastavili biti društveno korisni. Mnogi su se izraelski generali nakon vojne službe s više ili manje uspjeha posvetili političkoj i diplomatskoj karijeri. Generali Rabin i Perez postigli su 90-ih mirovne sporazume s PLO-om i Jordanom. General Šaron, kojega su 1982. kao tadašnjega ministra obrane mnogi smatrali odgovornim za pokolj Palestinaca u libanonskim izbjegličkim kampovima Sabri i Šatili, godine 2005. evakuirao je Židove iz Pojasa Gaze.

Usprkos ratnim pobjedama sigurnost je ostala glavni i najskuplji izazov Države Izrael. Mir i primirja s arapskim državama donijeli su nove sigurnosne izazove u vidu nedržavnih džihadističkih skupina, kao što su Hamas, Islamski džihad, Mučenici el-Akse i šijitski Hezbolah iza kojega stoji Iran. Mirovni sporazum s Arafatovim PLO-om je, za razliku od mira s Egiptom i Jordanom, završio fijaskom. Pola godine nakon što je potpisao Sporazuma iz Osla (za što su Rabin, Perez i Arafat 1994. dobili Nobelovu nagradu za mir), Arafat je taj mir nazvao Hudejbijskim, odnosno lažnim, a palestinsko je nasilje eskaliralo u vidu samoubilačkog terorizma. Izraelci su uzvratili širenjem svojih naselja na okupiranim područjima: za svakog ubijenog Židova jedno novo naselje. U veljači 1994. židovski naseljenik iz Hebrona i član šovinističke stranke Kah, Baruch Goldstein, ubio je 29, a ranio više od 120 muslimanskih vjernika tijekom ramazanske molitve u hebronskoj džamiji. To je potaknulo val nasilja diljem zemlje, a izraelske su vlasti zabranile Kah. Sljedeće je godine židovski ekstremist Jigal Amir zbog potpisivanja Sporazuma iz Osla ubio premijera Rabina. Izraelci to ubojstvo smatraju jednom od najtraumatičnijih epizoda svoje povijesti.

I povlačenje iz Pojasa Gaze koje je većina Izraelaca podržavala kao “razmjenu zemlje za mir” polučilo je niz neželjenih i neočekivanih posljedica. Hamas je na izborima 2006. ondje osvojio vlast, a potom isprovocirao niz sukoba lansirajući iz Gaze projektile sve većeg dometa koji danas mogu dosegnuti ciljeve na 90 posto izraelskog teritorija. U izraelskim protunapadima stradale su stotine palestinskih civila, većinu kojih je Hamas smišljeno žrtvovao radi medijske promidžbe svoje borbe. Potresne slike ubijenih Palestinaca, uglavnom bez objašnjenja konteksta njihova stradavanja, obišle su svijet i dale vjetar u leđa pokretu BDS koji zagovara međunarodno gospodarsko, kulturno, obrazovno, znanstveno i sportsko bojkotiranje Izraela. Tome se pozivu odazvao niz europskih aktera, poglavito u zemljama sa značajnom muslimanskom useljeničkom populacijom, kao što su Francuska, Nizozemska i Švedska. No netko je zgodno primijetio da bi se oni koji žele bojkotirati izraelske proizvode morali vratiti na životni standard iz srednjega vijeka. Izrael, naime, na svjetskoj razini prednjači u razvoju inovativnih tehnologija u nizu područja: agronomiji, desalinizaciji morske vode, energetici, medicini, farmaceutici, računarstvu, komunikacijama, vojnoj industriji. Izrael je među vodećim nacijama svijeta po broju izuma i start-up poduzeća. Nemoguće je naći računalo ili mobitel bez komponenti izrađenih ili osmišljenih u Izraelu.

Zahvaljujući inovativnosti izraelsko je gospodarstvo u zadnjih 18 godina poraslo za 65 posto, što je drugi najbolji rezultat među državama članicama OECD-a. U zadnjih 30 godina izraelsko se stanovništvo udvostručilo i približava se broju od devet milijuna, od kojih su ¾ Židovi, a ¼ Arapi, Druzi i ostale manjine. BDP po glavi stanovnika u istom je razdoblju porastao s 8000 na 41.000 dolara. Inflacija je 1985. iznosila vrtoglavih 450%; danas je 0,3%. Izrael je teritorijem dva i pol puta manji od Hrvatske; toliko je manja i nezaposlenost u Izraelu (4%) u odnosu na Hrvatsku (10%). Izrael, kao i Hrvatska, ima brojnu dijasporu, ali i one koji se iseljavaju u potrazi za boljim životom. Za razliku od Hrvatske, broj visokoobrazovanih koji se useljavaju u Izrael skoro je deseterostruko veći od onih koji iz Izraela iseljavaju na više od godinu dana. Godišnje se u Izrael doseli oko 25.000 Židova, a posljednjih godina većina ih dolazi iz razvijenih država; preko 25% iz Francuske i SAD-a. U 70 godina postojanja u Izrael se doselilo više od 3,2 milijuna Židova. Kad se tome pridoda visoka stopa fertiliteta (3,16 rođenja po ženi, što je više čak i od arapske populacije), jasno je da bi o suradnji s dijasporom i demografskoj obnovi Hrvatska mogla štošta naučiti od Izraela.

Golem dio izraelskog gospodarstva temelji se na turizmu, stranim investicijama i izvozu. Sve te grane ovise o stabilnosti države i njezinoj uspješnoj interakciji s ostatkom svijeta. Izraelsko je društvo vrlo podijeljeno na lijeve i desne, a među njima postoji žustra i oštra polemika o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti ideje cionizma. Dio ljevičara stavlja pod upit koncept Izraela kao demokratske i židovske države, a većina ih se protivi židovskom naseljavanju okupiranih područja Judeje i Samarije. Izraelski lijevo-liberalni i desno-konzervativni akteri nerijetko vode grublju polemiku od svojih ideoloških pandana u Hrvatskoj. No i jedni i drugi načelno su suglasni u temeljnim pitanjima, poput sigurnosne politike, državotvornosti i Jeruzalema kao nedjeljiva glavnog grada Izraela. Od 120 članova Kneseta više od desetine čine Arapi, od kojih se neki otvoreno zalažu za propast Izraela. U prošlom sazivu čak trećinu zastupnika činili su židovski vjernici, a u aktualnom čine četvrtinu. To su postoci nezamislivi tijekom prvih desetljeća države, kad su sekularni ljevičari i komunisti nadmoćno dominirali političkim životom zemlje. Nevladin sektor je ideološki pretežito lijevo orijentiran, nerijetko subverzivan i profesionaliziran; sredstva mu pristižu iz raznih protucionističkih izvora, uključujući i Sorosevu fondaciju, koja je među domoljubnim Izraelcima ozloglašena kao i među Hrvatima. Zbog toga je Izrael nedavno donio zakon kojim se inozemna financiranja nevladinih udruga stavljaju pod stroži nadzor.

Izrael je u 70 godina uspio postići ono što na tu obljetnicu većina drugih država može samo sanjati. Najveća čežnja Izraelaca, mir, formalno, a još češće neformalno, postignut je sa svim susjedima, osim sa Sirijom i dijelom Libanona kojim upravlja Hezbolah, te s većim dijelom nekoć neprijateljskoga arapskog svijeta. Saudijska Arabija, Oman i neke druge Zaljevske zemlje u Izraelu prepoznaju saveznika protiv najveće državne prijetnje stabilnosti na Bliskom istoku – nuklearnog Irana. Zajednički je sigurnosni interes pokrenuo i suradnju na drugim područjima, uključujući gospodarstvo. Izraelovi su bliskoistočni saveznici i Kurdi, sunitski muslimani koji se bore za neovisnu nacionalnu državu. S druge strane, nekoć prijateljski Iran, a sve više i Erdoganova Turska, danas su glavna prijetnja sigurnosti Izraela. Američka potpora Izraelu (kao i savezničkim arapskim državama poput Jordana i Egipta) značajno pridonosi stabilnosti te, još uvijek jedine bliskoistočne demokracije. Europsko pak koketiranje s islamističkim režimima, poglavito teheranskim, te organizacijama poput Muslimanskog bratstva dovodi do čestih trvenja između bruxelleskog establišmenta i Vlade u Jeruzalemu. Bruxelles bi u to trvenje rado uvukao i Hrvatsku. Kupnja izraelskih borbenih zrakoplova to je osujetila, a dojam je da su predsjednica i ministar obrane Krstičević u tome odigrali ključnu ulogu.

Najveći dar Izraelu za 70. rođendan došao je od predsjednika Trumpa u vidu otvaranja veleposlanstva SAD-a u Jeruzalemu. Dio je to Trumpova predizbornog obećanja pod geslom America First. Prvo Amerika, a ne međunarodna zajednica, UN, UNESCO, MMF, EU, PA ili BDS. Prva vlada u Banskim dvorima koja se bude povodila za načelom “najprije Hrvatska” možda će prepoznati da bi preseljenje i hrvatskog veleposlanstva u Jeruzalem predstavljalo sjajnu primjenu toga načela u kontekstu međunarodnih odnosa. Bio bi to glogov kolac zombijevskim politikama nesvrstanštine i jugoslavenštine koje iz groba još drže Hrvatsku za vrat, lijevom i desnom antisemitizmu, zuroffovskom protuhrvatskom spletkarenju te političkoj ostavštini Budimira Lončara, Stipe Mesića i Vesne Pusić. Doista, nisu česte prigode u kojima se jednim potezom može postići tako puno svakovrsne koristi.

sxsx.jpg 

Kategorije: Hrvaška

NEVJEROJATNE SCENE: ČUJU SE SNAŽNE EKPLOZIJE, KOMADI LAVE VELIČINE HLADNJAKA LETE NA SVE STRANE Čovjeka na balkonu pogodio mali komadić lave

Ned, 20/05/2018 - 17:20

Havaji su izvijestili u nedjelju o prvoj ozbiljnoj ozljedi od lave koju izbacuje vulkan Kilauea nesmanjenom žestinom zbog čega je blokiran autoput 137 kojim bi se trebali evakuirati stanovnici priobalja nastavi li se istjecanje lave. 

Vlasnik kuće na cesti Noni Farms bio je na balkonu na trećem katu kada ga je pogodio komad lave i slomio mu nogu, rekla je glasnogovornica ureda gradonačelnika Janet Snyder.

Ona je kazala da komadi lave "mogu biti teški poput hladnjaka te da čak i mali komadi mogu ubiti".

Lava je uništila još četiri kuće, a havajske vlasti pokušavaju osposobiti put koji je lava blokirala 2014. godine.

Havajska nacionalna garda upozorila je stanovnike da su obvezni evakuirati se, ako obje ceste budu blokirane.

Geolozi su tjednima upozoravali da će vruća, svježa lava s vrha vulkana poteći ispod zemljine površine i pojaviti se u području u kojem je starija i hladnija lava već uništila 44 kuće i druge građevine.

"Lava s vrha je stigla", upozorila je znanstvenica Wendy Stovall te dodala:

"Sve više materijala izlazi iz zemlje i stvorit će rijeke lave koje će teći još mnogo dalje."

S vrha vulkana Kilauea čuju se snažne eksplozije, a pepeo leti i do 9000 metara u zrak. Znanstvenici predviđaju seriju eksplozivnih erupcija jednog od najaktivnijih svjetskih vulkana, nakon kojih bi se pepeo i vulkanski smog mogli proširiti preko Velikog otoka, najjužnijeg u havajskom arhipelagu. Ta bi aktivnost mogla biti vrlo opasna za avione, ako se pepeo raširi na njihove rute, s obzirom na to da se oblak pepela diže preko 9000 metara u zrak.

Prva erupcija dogodila se 3. svibnja, a od tada nije bilo prijava o ozljedama ili smrtnim slučajevima.

Oko 2000 stanovnika iz pogođenih područja morali su se evakuirati, zbog 22 vulkanske pukotine koje su se otvorile od 3. svibnja. Mnogi su se i svojevoljno priključili evakuaciji, zbog visokih koncentracija toksičnih isparavanja sumpornog dioksida.

Kategorije: Hrvaška

TAJNA LEGENDARNE JUGOSLAVENSKE '68 Je li kultni studentski bunt bio hrabar pokušaj jačanja slobode, demokracije i političke tolerancije?

Ned, 20/05/2018 - 16:33

Prošlo je pola stoljeća od studentskog bunta u Beogradu i Zagrebu. Što se dogodilo u tih tjedan dana u lipnju 1968. godine? Je li to bio idealističan i hrabar pokušaj jačanja slobode, demokracije i političke tolerancije? Da, reći će tzv. šezdesetosmaši, a i mnogi drugi. Međutim, brojne poznate činjenice iz tog vremena govore sasvim drukčije.

Jedan od prvih poteza beogradskih studenata bio je da svoje sveučilište preimenuju u “Crveni univerzitet Karl Marx”. Pa nije li tadašnji režim bio već dovoljno crven i marksistički? Zašto je studentima bilo toliko važno da univerzitet, koji do tada barem nominalno nije bio komunistički, počne i imenom crvenjeti? To nije potez nekoga kome je stalo do slobode mišljenja i razbijanja ideološke opresije.

Slična je bila i odluka zagrebačkih studenata da svoje sveučilište preimenuju u “Socijalističko sveučilište Sedam sekretara SKOJ-a”. U svom ljevičarskom zanosu oni su izgleda zaboravili da je bilo profesora i studenata koji nisu bili socijalisti, a kamoli komunisti. Još gore, redukcija sveučilišta na socijalističko-skojevsku instituciju bila je potpuno autonomna odluka studenata, a ne ideja nametnuta ili sugerirana od partijskih tijela, koja su bar u takvim stvarima pokazivala manje komunističkog fanatizma.

 

“Mi smo uvijek bili uz Tebe!”

Na demonstracijama su studenti često nosili Titove slike i zastavu Saveza komunista Jugoslavije. Dakle, u zemlji u kojoj je bilo općepoznato da za sve važne političke odluke stopostotnu odgovornost snose upravo Tito i SKJ, prosvjednici su izražavali nezadovoljstvo postojećim stanjem tako da su se zaklinjali na vjernost službeno proklamiranoj politici, Titu i komunističkoj partiji. Može li biti apsurdnijeg “bunta protiv vlasti”!

U telegramu upućenom Titu studenti i profesori Beogradskog univerziteta pišu:

“Druže Tito, akcija koju ovih dana vodimo na beogradskom univerzitetu inspirirana je Tvojom revolucionarnom mišlju i podrška je velikoj borbi koju vodiš. Mi smo uvek bili za Tebe, s Tobom smo i ovog trenutka.

Mi, studenti i profesori beogradskog univerziteta, poveli smo borbu držeći se Tvoje misli da treba preći s reči na delo… Dajemo punu podršku istorijskoj borbi koju vodiš i uveravamo Te da smo sastavni deo progresivnih snaga na čelu sa Savezom komunista Jugoslavije i Tobom.”

Ovakvo obožavanje šefa države i servilnost koju su prema njemu pokazivali studenti i profesori ponavljali su se nebrojeno puta.

Nešto od iskazane bezrezervne podrške Titu i komunističkoj partiji moglo bi se možda objasniti strateškom potrebom da se ne ide baš u izravnu konfrontaciju i time izazove gušenje demonstracija silom. Ali ima previše toga što se nikako ne može objasniti takvim strateškim razlozima. Na početku prosvjeda studenti su pjevali “Druže Tito, mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo!” U svom poznatom govoru 9. lipnja Tito je pribjegao prozirnom triku koji je na kraju i upalio.

On je studentima ponudio mrkvu, iskazavši slaganje s većinom studentskih zahtjeva i rekavši kako je 90% studenata “poštena omladina”, a batinu je ostavio za kasnije. Studenti su pak bili presretni da ih je Tito “podržao” pa je sve završilo kozaračkim kolom, skandiranjem “Mi smo Titovi, Tito je naš” i pjesmom “Druže Tito, ljubičice plava, ti se boriš za narodna prava!”. To nije nikakva smišljena strategija, to je teži oblik kulta ličnosti.

Kakav je bio politički program studentskog pokreta? Beogradski studenti u pismu Titu sami kažu: “Naš program je program najprogresivnijih snaga našeg društva - program SKJ i Ustava”. Dakle, između dvaju programa nema razlike.

 

Buntovnici bez razloga

Informativno je i pismo iz listopada 1968. koje je Devetom kongresu SKJ uputilo oko 150 beogradskih profesora i studenata filozofije i sociologije koji su bili neosporni predvodnici prosvjeda. Među potpisnicima su bili beogradski praksisovci, ali i neki od kasnijih najpoznatijih “analitičkih” filozofa. Svi su oni pripadali ogranku Saveza komunista na Filozofskom fakultetu koji je bio raspušten zbog sudjelovanja mnogih njegovih članova u demonstracijama.

U spomenutom pismu oni objašnjavaju svoje političke stavove i dokazuju svoju komunističku pravovjernost naglašavajući kako su često isticali “da bi Savez komunista danas mogao i morao igrati veću ulogu u izgradnji socijalističke svesti, u stvaranju novih socijalističkih normi ponašanja, u idejnoj i političkoj borbi protiv raznih deformacija”, da su oni godinama bili “propagatori marksizma i oštri kritičari buržoaskog društva i buržoaske ideologije”, da “nema apsolutno nikakve osnove” za tvrdnju da su se oni ikada zalagali za “unošenje elemenata buržoaske demokratije, političkog pluralizma i višepartijskog sistema”, da nikada nisu pokazivali “nikakav afinitet prema buržoaskoj demokratiji”, da “studentski pokret nema nikakav svoj poseban program i da je njegov program - Program SKJ”, itd. Oni su se čak hvalili svojom političkom budnošću ističući kako “su za vreme junskih događaja trenutno prepoznavali svaki prizvuk nacionalizma, ibeovštine ili reakcije”.

Dakle, četiri mjeseca nakon završetka demonstracija filozofi i sociolozi koji su bili ideolozi šezdesetosmaškog pokreta upinju se iz petnih žila kako bi dokazali da su uvijek bili na liniji SK, da su smatrali kako SK mora igrati još veću ulogu u idejnoj borbi protiv raznih deformacija (!), da su se borili protiv buržoaske demokracije, da se nikad nisu zalagali za politički pluralizam i višepartijski sistem, da su trenutno prepoznavali “svaki prizvuk” nacionalističkih ili reakcionarnih stavova, itd. Nema razloga da im ne vjerujemo.

Ogromna podudarnost režimske politike i stavova tih “buntovnika bez razloga” ponekad je poprimila komične razmjere, kao što pokazuje sjećanje poznatog beogradskog odvjetnika Srđe Popovića na proces u kojem je branio troje eksponiranih šezdesetosmaša:

“Na suđenju trockističkoj grupi, 1971., zastupao sam Milana Nikolića, jednog od troje optuženih za kontrarevoluciju i pokušaj osnivanja političke partije. Samo po sebi osnivanje stranke nije kažnjiva delatnost, jedino njen program može da bude problematičan, čak i kažnjiv. Počnem da analiziram njihov program i zaključim da svi njegovi delovi već postoje u partijskim dokumentima i programima, zaključcima kongresa samoupravljača.

Nema tu ničeg subverzivnog, jedino postoji putativno krivično delo, tj. kad vi smatrate da vršite krivično delo, a nemoguće ga je na taj način izvršiti. Kao kad hoću da vas ubijem iz dečjeg pištolja, pa je to pokušaj ubistva. Kažem: u ovoj sudnici jedino tužilac i Nikolić misle da je on radio nešto nedozvoljeno! “Pa ti mene predstavi kao budalu!” Ozbiljno se naljutio. Program su mu našli ispod mašine za veš; bilo je tu nečeg kao u filmovima Woodyja Alena, ali oni su sebe doživljavali strahovito ozbiljno”.

 

Diktator na zrnu graška 

Ako su studenti doista u bitnome imali isti program kao SKJ, zašto je onda nekima od njih ubrzo bilo suđeno, zašto je osmero praksisovskih profesora bilo isključeno iz nastave, zašto je studentski tisak bio kontroliran i povremeno zabranjivan? Odgovor je jednostavan. Poput one kraljevne na zrnu graška, svaki je diktator također izuzetno osjetljiv i na najmanju smetnju ili izvor nelagode. On isto tako neće moći mirno spavati sve dok ne ukloni i taj najsitniji izvor iritacije i time pošalju poruku da ni najbojažljiviji oblik osporavanja vlasti neće biti dopušten, makar se pozivao i na diktatorov vlastiti politički program.

Studentski pokret je ipak imao neke pozitivne učinke. Utjecao je na to da su nakon 1968. mnogi ljudi više počeli razmišljati o pravnoj državi, ograničenju vlasti, slobodi govora, itd. Međutim, to je bila uglavnom nuspojava, a ne jedan od stvarnih ciljeva lipanjskih gibanja. Nema razloga da slavimo neki pokret zbog toga što je on faktički doveo do nekih dobrih rezultata ako sudionici tog pokreta nisu namjeravali postići te rezultate. A, kao što smo vidjeli, ima jasnih pokazatelja da je kruta komunističko-titoistička svijest koja je tada prevladavala onemogućavala iskrene namjere u tom pravcu.

 

Kapitalizam? Ne!

Štoviše, i u onim rijetkim slučajevima kad su studenti skrenuli s partijske linije, njihovo je skretanje bilo u pogrešnom smjeru. Na primjer, zalagali su se za “energičnu akciju protiv bogaćenja na nesocijalistički način” objašnjavajući kako su oni “za društvenu svojinu, a protiv pokušaja da se uspostave akcionarska kapitalistička preduzeća”. To je jedini od njihovih zahtjeva koji je Tito u svom govoru odmah prihvatio i obećao da će korigirati politiku blagog otvaranja prema privatnom poduzetništvu koja je bila najavljena u siječnju. Zagrmio je: “U pogledu raznih nesocijalističkih pojava, kao što je na primjer gradnja privatnih fabrika, to je najenergičnije osuđeno i takve i slične stvari neće se dozvoliti.” Dakle, pobjeda! Bravo studenti, uspjeli ste u začetku suzbiti razvoj ekonomskih sloboda.

Vodeći zagrebački praksisovac, koji je imao najveći ugled kod studenata, hvalio se kako je na skupu u Studentskom centru izašao na pozornicu i pred dvije tisuće ljudi sastavio pozdravni telegram te predložio da ga pošalju drugu Titu, “a prijedlog je bio prihvaćen uz burne ovacije i skandiranje Titova imena”. Paradoksalno je pak da u tom telegramu nema ničega osim podrške. Ovo je cijeli tekst: “Studenti i nastavnici Zagrebačkog sveučilišta, okupljeni na svom velikom revolucionarnom socijalističkom zboru u Studentskom centru, izražavaju ti punu podršku za dosljednu humanizaciju i revolucionarni preobražaj našega društva na načelima socijalističkog samoupravljanja.” Cilj poruke je najvjerojatnije bila želja profesora i studenata da uvjere Tita kako oni nisu, ne daj Bože, protiv tadašnjih svetinja revolucije, socijalizma i samoupravljanja. Ali zaboravili su reći protiv čega su se onda konkretno bunili. Ili možda ni sami nisu točno znali.

Proglas “revolucionarnih studenata” obznanio je da je na “mitingu socijalističko-revolucionarnih demokratskih snaga” pružena podrška reformama “pri čemu osnovni teorijski kriterij mora biti unošenje eminentno komunističkih solucija u sve naše društvene procese i odnose”. Nisu li naši društveni procesi i odnosi tada bili već prezasićeni “komunističkim solucijama”? Je li izlaz doista bio u unošenju još više komunističkih rješenja?

 

Pas koji nije zalajao

Zagrebački Vjesnik je izvijestio da je na tom mitingu “jedan student dobio buran aplauz kad je rekao da na mitingu imaju mjesta samo komunisti, a nacionalist, šovinist i antikomunist nema što tražiti među njima”. Što, dati slobodu onima koji misle drukčije? Ma ne dolazi u obzir, izbacimo sve takve van!

Kad je već spomenut nacionalizam, to je ključna tema za razumijevanje šezdesetosmaškog pokreta, posebice u Hrvatskoj. Ali čekajte, pa tada uopće nije bilo nikakve ozbiljne diskusije o nacionalizmu! Da, naravno da nije, ali upravo je zato ta tema i bitna - poput onoga psa (u priči Conana Doylea) koji nije zalajao i time omogućio Sherlocku Holmesu da riješi jedan vrlo zagonetan slučaj. Svako pokretanje “hrvatskog pitanja” bilo je u ono vrijeme potpuni tabu.

Takav bi postupak istog časa bio osuđen kao napad na “bratstvo i jedinstvo”, a vrlo vjerojatno popraćen i optužbama za ustaštvo. “Progresivni” studenti i nastavnici, koji su bili ponosni na svoj internacionalizam i na solidarnost sa svojim beogradskim kolegama, nisu imali nikakve volje ulaziti u diskusije s onima koji bi i samo dotaknuli tu temu i koje bi oni odmah etiketirali kao hrvatske nacionaliste. Pravi način da se s njima izađe na kraj, smatrali su, bio je da ih se javno denuncira i smjesta ušutka.

Na primjer, kad je na jednom zagrebačkom skupu bilo riječi o događajima u Beogradu i kad je netko (tko je uskoro bio javno proglašen ne samo desničarem nego i “ultradesničarem”) postavio pitanje o tretiranju Albanaca u Srbiji i položaju Hrvatske u Jugoslaviji, to je izazvalo masovni revolt i dotični je čovjek bio izviždan, a dvoranom je odjeknulo dugotrajno skandiranje “bratstvo i jedinstvo”. Ne želimo takve stvari niti slušati, a kamoli o njima raspravljati - rekoše profesori i studenti. U osnovi je to bilo kao da su svi ti ljudi začepili uši i počeli vikati “La-la-la”, jedino s tom razlikom što su umjesto “La-la-la” vikali “bratstvo i jedinstvo”.

 

Sloboda za one koji ne misle isto

Kada su te teme 1971. godine ipak došle na dnevni red (jer ih se više nije moglo suzbijati), šezdesetosmaši su se upustili u oštru borbu protiv “nacionalista”, neki pisanjem članaka u novinama i časopisima, a drugi bogme i aktivnim sudjelovanjem u montiranim sudskim procesima “nacionalistima” nakon propasti maspoka. A kako su reagirali profesori-marksisti kad su njihovi vlastiti studenti i kolege 1972. godine zbog svog političkog djelovanja bili osuđeni na višegodišnje kazne zatvora?

Predrag Matvejević opisuje kako je jednom predložio Rudiju Supeku i Gaji Petroviću da se zauzmu za hrvatskog filozofa i pjesnika Vladu Gotovca, osuđenog na zatvor zbog nacionalizma, te dodaje: “Ali to nije prošlo”. Pa naravno da nije prošlo. Svatko tko je imalo poznavao političke poglede praksisovaca znao je sa sigurnošću da takav prijedlog apsolutno nije mogao proći. Sloboda izražavanja za “nacionaliste”? No pasarán!

Pedesetogodišnjica studentskog bunta iz 1968. dobra je prilika da se konačno oslobodimo mita i glorifikacije tih događaja u Beogradu i Zagrebu. Ono što je dominiralo tim pokretom bila je apologija tadašnjeg režima i kulta ličnosti, a neki prijedlozi koji su predstavljali manje pomake od oficijelne politike vodili su u još rigidniji komunizam i potkopavali su prijeko potrebne ekonomske reforme. Ključna nerazriješena pitanja koja su kasnije i dovela do raspada Jugoslavije bila su odlučno gurana pod tepih. Sloboda izražavanja bila je pak shvaćana samo kao sloboda za one koji misle isto (ili vrlo slično).

Kategorije: Hrvaška

WORLD MUSIC ATRAKCIJA DIRTMUSIC DOLAZI U KULTNU MOČVARU Predvodi je renomirani Chris Eckman, a s njim sviraju članovi grupa The Bad Seeds i Baba Zula

Ned, 20/05/2018 - 16:19

U ponedjeljak 21. svibnja u Hrvatsku po prvi put dolazi svjetska world music atrakcija predvođena kultnim Chrisom Eckmanom te članovima grupe Baba Zula, kao i Hugo Raceom iz The Bad Seedsa. Chris Eckman dobro je poznat hrvatskim glazbenim zaljubljenicima. Kultne The Walkabouts smo u raznim kombinacijama gledali više puta, a radio je i nastupao i s The Bambi Molesters. Sada nam se po prvi put Eckman u Zagrebu predstavlja sa svojim world music projektom Dirtmusic.

Dirtmusic su osnovani 2007. godine kada su se tri poznata rock glazbenika odlučila okušati u nešto drukčijim glazbenim poljima. Uz Eckmana tu je bio Hugo Race (ex-The Bad Seeds) i Chris Brokaw (ex-Codeine And Come). Prvotna inspiracija bila je tuareški, pustinjski blues, a Dirtmusic je usko surađivao s grupom Tamikrest, jednim od predvodnika saharskog bluesa, što je rezultiralo albumom "BKO" iz 2010. godine. Nakon toga Dirtmusic je radio i s drugim glazbenicima iz Malija, ali nije previše odstupao od svojeg početnog zvuka sve do ove, odnosno prošle godine.

Dirtmusic: Bu Bir Ruya (teaser) 

Chris Eckman je jedan od vlasnika izdavačke kuće Glitterbeat Records, službeno najbolje world music izdavačke kuće na svijetu posljednjih godina, a kada je ta kuća početkom prošle godine objavila album turske grupe Baba Zula, Eckman je došao na ideju da Dirtmusic uplovi u vode turske psihodelije. Ideja se svidjela Hugu Raceu dok je Chris Brokaw u međuvremenu napustio bend. Trebalo je sada samo nagovoriti ekipu iz Baba Zule da rade zajedno s njima.

Murat Ertel, duhovni vođa Baba Zule, pristao je raditi s američko-australskim dvojcem, ali pod jednim uvjetom - sve se mora uvježbati i stvarati u njegovoj garaži u Istanbulu. Eckman i Race su to sa zadovoljstvom prihvatili, priključio im se i udaraljkaš Baba Zule, Umit Adakale, i nekoliko tjedana kasnije album "Bu Bir Ruya" je bio spreman.

Dirtmusic: Bi De Sen Söyle 

Glitterbeat je album objavio početkom godine, a "Bu Bir Ruya" je odmah aklamacijom dobio status jednog od najboljih world music izdanja posljednjih godina. Sjajna kombinacija turske psihodelije s Eckmanovim i Raceovim gitarskim dionicama te angažiranim tekstovima načinila je od ovog albuma pravi masterpiece, a bit će zadovoljstvo Dirtmusic po prvi put gledati u Zagrebu. Usudili bi se reći da imamo čast gledati najbolju reinkarnaciju ovog benda u njegovoj povijesti.

Začarana Močvara projekt je koji nastavlja tradiciju organiziranja koncerata intimnijeg ugođaja, pod umjetničkim vodstvom Nine Romić. Vrelo zvuka je novi projekt posvećen promociji etno/world music/tradicijske glazbe koji se odvija pod umjetničkim vodstvom Emira Fulurije.

Program je realiziran uz potporu HDS ZAMP-a.

Upad u pretprodaji: 70 KN, na dan događanja na blagajni kluba: 90 KN

Ulaznice u pretprodaji potražite na sljedećim lokacijama: Klub Močvara (za vrijeme svakog programa), Trnjanski nasip bb; Dirty Old Shop, Tratinska 18; Rockmark, Berislavićeva 13. Online prodaja: Dirty Old ShopRockmark.

Kategorije: Hrvaška

FOTO: NOVINARI HRVATSKIH MEDIJA ROŠTILJALI U HUMANITARNE SVRHE Prihodi od prodanih porcija donirani akciji 'Nisi sama, ideš s nama!'

Ned, 20/05/2018 - 16:02

Na 1. novinarskoj dobrotvornoj roštiljadi u Vrbovcu održanoj u nedjelju 20. svibnja okupili su se novinari 11 nacionalnih i lokalnih medija, uključujujući HRT, RTL, Jutarnji list, 24 sata, Radio Sljeme itd.

Novinari, okupljeni u tročlane ekipe, pripremali su roštilj za koji je meso darovao PIK Vrbovec. Sav prihod od prodanih porcija darovan je akciji “Nisi sama, ideš s nama!” za žene oboljele od malignih bolesti kojima će ovim novcem biti sufinaciran povratni taksi prijevoz od kuće do bolnice na kemoterapiju.

Humanitarna roštiljada 'Nisi sama, ideš s nama!' 

Akciju “Nisi sama-ideš s nama!” pokrenula je i vodi poznata novinarka Ivana Kalogjera u suradnji sa Zakladom Solidarna.

Novinarska roštiljada održana je u sklopu sajma “2. Otvorene dveri Vrbovec” što ga organizira Sajam automobila Zagreb, a koji okuplja male poljoprivrednike te vlasnike OPG-ova.

- Cilj nam je da sajam poljoprivrede, malog gospodarstva i obrta u Vrbovcu postane više od izlagačke i prodajne manifestacije, da postane mjesto gdje posjetitelji mogu, uz trgovanje, na zanimljiv način provoditi vrijeme, gdje će se družiti ljudi sličnih inetersa uz prezentaciju i konzumaciju specifične gastronomske ponude Vrbovca i okolice, iz zagrebačke i susjednih županija – rekao je Miroslav Filipčić, izvršni direktor tvrtke Sajam automobila Zagreb.

Kategorije: Hrvaška

SIMPATIČNI I HRABRI DJEČAK IZ SINJA IMA VELIKU ŽELJU 'Nikada u životu neću hodati kao druga djeca, ali odlazak u Njemačku sve bi promijenio'

Ned, 20/05/2018 - 15:38

Luka Matić je učenik šestog razreda sinjske Osnovne škole Marka Marulića.

Iako zna da nikada u životu neće poput svojih prijatelja iz razreda i drugih samostalno stati na svoje noge, taj trinaestogodišnji dječak je vedrog duha unatoč svemu voli život i raduje se svakom novom danu.

Luka je rođen s rascjepom kralježnice, s dijagnozom "spina bifida", i da bi uopće funkcionirao potrebna su mu specijalna ortopedska pomagala, ortoze, kakve se u Hrvatskoj ne proizvode, piše Slobodna Dalmacija.

Stoga Luka mora, poput tolike druge djece iz Hrvatske, u Njemačku.

A to košta puno više nego što njegova, financijski već iscrpljena obitelj, može priskrbiti.

Troškovi za ortoze

Zbog toga je Gradsko društvo Crvenog križa Sinj u suradnji s OŠ Marka Marulića organiziralo akciju prikupljanja novčanih sredstava za financiranje liječenja Luke Matića u klinici u Aschau, nedaleko Muenchena. Luka bi, ako se sakupi potrebnih stotinjak tisuća kuna, u klinici trebao biti 19. lipnja, odmah nakon završetka školske godine.

Za same ortoze po predračunu je potrebno uplatiti 12.850 eura, a nužan je i iznos za minimalne troškove Lukinih roditelja koji će ga voziti u Ashau.

Luka je četvrto, najmlađe dijete u obitelji Milenke i Ante Matića iz sinjskog naselja Čitluk. Rođen je 3. siječnja 2005. godine. Odmah mu je utvrđena deformacija za koju se znalo da je neizlječiva.

- Liječnici su nam davali nadu da će Luka uz pomoć ortopedskih pomagala ipak moći samostalno hodati. U Splitu smo u dva navrata radili ortoze, ali one nisu omogućile Luki da s njima i uz pomoć hodalice napravi prvi korak. To mu je uspjelo tek kao petogodišnjaku, 2010. godine, kada smo s njim prvi put otišli u specijalnu dječju ortopedsku kliniku u Ashau.

Untitled2.png 

Tu su Luki napravili potkoljenične ortoze s kojima je uz pomoć hodalice odmah prohodao. Dvije godine kasnije u istoj klinici Luka je dobio i natkoljenične ortoze koje, zajedno s potkoljeničnima, nosi po noći, dok spava.

Zbog kontraktura koljena u rujnu 2015. godine Luki su u Ashau ugradili čelične pločice, što mu je omogućilo da se uz pomoć ortoza i hodalice samostalno kreće na ravnom prostoru.

Kako se Luka razvija i raste, ortoze mu postaju premale. Zato ponovno mora u Njemačku, 19. lipnja trebao bi biti u klinici - kazuje majka Milenka, koja s Lukom provodi najveći dio dana i kojoj je država dala status njegovateljice.

Marljiv i hrabar

Još jedna žena posebno je povezana i provodi dosta vremena s Lukom. To je Kristijana Koprčina, po naobrazbi fizioterapeutski tehničar, koja je već treću školsku godinu Lukin asistent u nastavi.

- Luka je nevjerojatno bistro dijete, vrlo je marljiv, hrabar i voli život. Uspostavili smo odnos tako da u danim okolnostima međusobno izvlačimo maksimum. Zapazila sam da posebno voli košarku. U kolicima puno vremena provodi na igralištu, puca na koš i u tome je vrlo uspješan.
Svjestan je svojih ograničenja, ali unatoč hendikepu zrači vedrinom. Iskreno se nadamo da će biti sakupljen potrebni novac kako bi Luka dobio ortoze bez kojih jednostavno ne može - kaže Kristijana.

Prvih pet razreda Luka je završio odličnim uspjehom. Milenka i Kristijana vele da je ove godine malo popustio. To pripisuju Lukinom povećanom interesu prema djevojčicama.

- Nije to. Popravit ću se ja. Samo sam se bio malo opustio. Nadam se da ću dobiti nove ortoze, a onda će sve biti bolje. Znam da nikada u životu neću hodati kao zdrava djeca, ali moći ću s hodalicom ako budem imao ortoze. Zato sve dobre ljude molim za pomoć i unaprijed im zahvaljujem - kaže Luka.

Žiro-račun za pomoć: Gradsko društvo Crvenog križa Sinj otvorilo je posebni račun na koji će prikupljati novčana sredstva.
Žiro račun jeHR63 2360000-1502319522 s naznakom "Pomoć za Luku Matića"

Kategorije: Hrvaška

DIJANA PLEŠTINA: ZAŠTO SAM OTIŠLA IZ SDP-a Udovica Ivice Račana o razlozima izlaska iz SDP-a i privatnom životu

Ned, 20/05/2018 - 15:16

Dijanu Pleštinu, suprugu Ivice Račana, ovih je dana na medijsku scenu plasirala vijest da se ispisala iz SDP-a. Pokazalo se da je informacija stara godinu dana, no svejedno je bila povod za razgovor s njom.

Nakon dulje medijske šutnje pristala je na intervju u kojem je ispričala kako vidi današnju Hrvatsku, čime se bavi, kakvi su joj planovi. Ispričala je i što je najviše mučilo Račana dok je bio premijer.

Zašto ste u SDP ušli tek nakon smrti supruga Ivice Račana i zašto ste im lani vratili člansku iskaznicu?

- Da bi bio socijaldemokrat, ne moraš imati značku i iskaznicu, kao što posjedovanje iskaznice ne znači da si socijaldemokrat. U Americi, gdje sam bila sveučilišni profesor, nije praksa da osobe koje predaju na fakultetu budu politički angažirane ili da su članovi političkih stranaka. Kada je Ivica umro, željela sam poručiti da sam i dalje tu, da podržavam SDP. Ponudili su mi treće mjesto na listi u Zagrebu, ali sam se zahvalila.

Predložila sam da budem na zadnjem, četrnaestom, mjestu s kojega se ne može ući u Sabor. Bitna je bila moja podrška. Ulazak u SDP nije bio motiviran izgradnjom političke karijere, niti je to bila doživotna odluka. Iz SDP-a sam izašla poslije deset godina jer se stranka sve više udaljavala od socijaldemokracije kako je ja shvaćam. Poslije deset godina bilo mi je dosta.

Kako ste se počeli baviti razminiranjem?

- Kada sam došla u Hrvatsku, odabrala sam razminiranje jer se nitko nije time sustavno bavio. Mine su tada bile problem koji je utjecao na ekonomski razvoj, politički i socijalni napredak značajnog dijela zemlje. Za ljude koji su živjeli u blizini minsko sumnjivih područja rat je i dalje trajao.

Zašto se niste povukli kada je vaš suprug Ivica Račan izgubio izbore i sišao s vlasti?

- Jer sam u međuvremenu puno toga pokrenula i osjećala sam odgovornost da završim započeto. Počela sam profilirati Hrvatsku u Ženevi, u Ujedinjenim narodima, kao zemlji koja je most između minsko zagađenih zemalja primatelja donacija i razvijenih zemalja koje su donatori.

I kroz to se profilirala vanjska politika, a istodobno se pomagalo Hrvatskoj uključivanjem u međunarodne institucije koje su financijski podupirale razminiranje u Hrvatskoj. To mi je bio važno, a bilo mi je i logično da to radim jer sam odrasla u Kanadi, doktorirala na sveučilištu Berkeley u SAD-u i često mi je bilo lakše razgovarati i surađivati s ljudima izvana nego s našima u Hrvatskoj.

Je li teško, ili je možda jednostavno, živjeti s epitetom Račanove udovice?

- To uglavnom govori o našem patrijarhalnom društvu, ali i o senzacionalizmu u medijima. Ivica Račan je bio moj suprug, umro je i ja jesam njegova udovica u privatnom smislu. Ali, isto sam tako onda Stipina kći i Ogijeva baka. Inače, ja sam Dijana Pleština. Bedasto mi je kada se o meni govori kao o Račanovoj udovici, a pomalo i iritira.

Tek kada je Ivica Račan postao premijer, odlučili ste se preseliti iz SAD-a u Hrvatsku. Koliko ste, kao supruga, bili uključeni u procese koje je tada vodio?

- Ovisi o tome kako čovjek shvaća riječ uključen. Bilo je toliko toga i, naravno, nisam niti mogla znati sve što se događalo. Ne bi bilo u redu da je bilo drugačije. Ali, jasno da sam bila uključena. Ivica i ja smo se upoznali kroz politiku. To nam je bila prva poveznica. Sve me je zanimalo što se ticalo političkog i ekonomskog razvoja Istočne Europe tih burnih godina jer sam kao politolog izučavala, predavala, a i pisala o tim događajima.

Godine 1989. bila sam u Hrvatskoj, u Zagrebu, kao direktorica programa za američke studente na Filozofskom fakultetu. U tih šest mjeseci proputovala sam cijelu Istočnu Europu, a bila sam i u Beogradu tijekom 14. izvanrednog partijskog kongresa. Htjela sam doživjeti i razumjeti što se događa u zem­ljama koje su bile u predtranzicijskoj fazi. Dvije godine poslije, 1992. kad sam završila knjigu o regionalnom razvoju u komunističkoj Jugoslaviji, došla sam u Hrvatsku vidjeti što se to događa u našoj novoj, pomalo autoritarnoj hrvatskoj demokraciji.

Razgovarala sam s raznim ljudima, a jedan od njih je bio i Ivica Račan. Poslije sam ga pratila na terenu kad god sam bila u Hrvatskoj.

Kao premijerova supruga, imala sam dobar pregled situacije i kontinuitet zahvaljujući svojem istraživanju iz 80-ih godina. Ivica je želio da ga pratim dok je bio u opoziciji, a i poslije kada je bio premijer.

Račana kao premijera i vođu ‘šestorke’ često smo doživljavali kao mlakog i neodlučnog. Je li bio takav?

- Ivica nije bio neodlučan. Vodio je koaliciju šest stranaka u Hrvatskoj koja nije imala iskustva s koalicijama i strankama čiji su lideri prečesto bili više zainteresirani za probitak svojih stranaka i interesa, nego za opći boljitak Hrvatske. To nije bilo lako, osobito za dosljednu osobu, a Ivica je to bio. Trebalo je saslušati, a onda imati odmak i odlučiti. Ali odlučiti unutar parametara mogućeg.

U ovom društvu se često misli da su ljudi koji su agresivni odlučni. Ako si malo mudriji, znaš da to ne mora biti točno i da je često obrnuto. Nije teško napraviti eksces­ni potez koji će biti medijski popraćen, pa i svidjeti se javnosti. Prvi put takvo što pali, izgleda impresivno, drugi put već malo manje, a s vremenom postane izlizano i traljavo. Politika je ozbiljan posao, a političari bi se morali ponašati odgovorno, kao, uostalom, i birači koji ih biraju. Nažalost, i jedni i drugi imaju još dosta toga naučiti da naša demokracija profunkcionira u pravom smislu.

Kako je zapravo i zbog čega pukla suradnja s Draženom Budišom?

- Oni su na početku dobro surađivali. Imali su odličnu zajedničku kampanju. Sama ideja suradnje bila je pozitivna za obje stranke, ali i za Hrvatsku - da se prestane s politikantstvom i da se krene naprijed. To je bio povijesni trenutak. Pokušalo se prebroditi stare podjele, i to ne na način da se stvara velika koalicija o čemu sada neki govore. U normalnim vremenima takva je koalicija glupost. Imali smo jednopartijski sustav i zašto bismo opet išli prema tome?! Suradnja Račana i Budiše bila je nešto drugo: imali su široku zajedničku političku platformu i kao pošteni i dosljedni ljudi, svjesni nužnosti promjena, odlučili su se na suradnju.

Pamtite li neki presudni trenutak kada je njihova suradnja pukla?

- Problem je što Budiša nije bio u Vladi. Kao šef stranke trebao je biti, ali on to nije želio iz razloga koji su meni nepoznati. Nekoliko je mjeseci vodio razminiranje, ali očito to nije bilo adekvatno mjesto za njega. To je stvaralo sve veću frustraciju i osjećaj da stvari izmiču kontroli. Vjerujem da je ipak presudno bilo pitanje oko generala Gotovine.

Kada je nakon odrađenog mandata u Vladi Račan izgubio izbore, djelovao je kao da mu je izborni poraz donio olakšanje. Je li dojam bio pogrešan?

- Da, pogrešan je utoliko što je Račan, kao i cijela stranka, vrlo ozbiljno i predano radio da pobijede na tim izborima. Dobro se sjećam terena, probdjevenih noći, umora... Tako ne radi onaj tko želi izgubiti izbore. Za to ima lakših načina. Ali, s druge strane, Račan je predano radio posao u Vladi i u tom je razdoblju zapostavio stranku. Toga je bio svjestan i to ga je mučilo, ali nema govora o hotimičnom gubitku vlasti.

Što se dogodilo sa SDP-om od Račana do danas? Rekli ste da se udaljio od socijaldemokracije?

- To je išlo korak po korak svih tih godina. Ali, neću puno o stranci. Ja sam bila samo obični član. Uzela sam iskaznicu i stavila se na raspolaganje. Ne znam puno o tome. Ali, vidjela sam kako su ega rasla, želje za pozicijom, koje u osnovi nisu loše, postale su primarni cilj. Stranka već godinama ne ide u dobrom smjeru.

Račanu se priznavalo da je napravio velik iskorak prema poštovanju ljudskih prava, otvaranju Vlade, trasiran je put prema EU... Danas imamo osjećaj da smo se po svim tim pitanjima vratili unatrag.

- I ja sam godinama vjerovala da neki procesi ne mogu ići natrag. Mislila sam da se procesi demokratizacije mogu usporiti, ali ne da se u Hrvatskoj mogu unazaditi. No, dogodilo se da je naše društvo postalo lošije nego što je bilo, da smo kao ljudi lošiji nego što smo bili.

Tri i pol godine, koliko je koalicija s Račanom bila na vlasti, nisu niti mogle biti dovoljne da bi se napravilo sve što se željelo i trebalo. Međutim, kada gledamo s ove distance, zaista je impresivno koliko je napravljeno u tom jednom mandatu.

To više ozbiljno zabrinjavaju pokušaji da se društvo vrati u neke prebrođene nedemokratske okvire.

Preselili ste se u Hrvatsku zbog supruga. Je li vam nakon smrti Ivice Račana palo na pamet spakirati kofere i vratiti se u Ameriku?

- Skoro svaki drugi, treći dan (smijeh). Šalu na stranu, zadržalo me to što sam ovdje pokrenula važne projekte, a neki nisu bili dovršeni. Godine 2005. Hrvatska je predsjedala šestom sastanku država potpisnica Konvencije za zabranu protupješačkih mina (Ottawa Convention) i kao domaćin ugostila 1. konferenciju konvencija UN-a u Hrvatskoj. To je bilo itekako značajno za jednu malu Hrvatsku koja je željela ući u Europsku uniju, a i profilirati se u svijetu.

Kada je Ivica umro, 2007. godine, Centar M.A.R.E. za rehabilitaciju žrtava mina, nevladin projekt koji sam prije pokrenula, nije bio dovršen i zato sam se zahvalila na stipendiji od 68.000 dolara koju sam dobila na Harvardu. To je bilo bolno, ali da nisam odbila, nikad se ne bi dovršio i profunkcionirao Centar M.A.R.E., a vjerojatno 2009. ne bismo niti ratificirali Konvenciju za zabranu kasetnog streljiva.

Nekoliko godina poslije Vladin ured za razminiranje, koji sam vodila, izborio se za mogućnost da Hrvatska povuče 200 milijuna eura za razminiranje, gdje je razminiranje preduvjet za razvojne projekte, i dodatnih 75 milijuna eura za razminiranje ostatka poljoprivrednog zemljišta. Tih 75 milijuna eura smo povukli 2014. i 2015. godine, a od razvojnih projekata, Kopački rit i nacionalni park Mura-Drava, projekt od gotovo 50 milijuna eura samo što nije krenuo. To su velike stvari za koje se isplatilo ostati u Hrvatskoj čak i po cijenu odricanja od stipendije na Harvardu.

Kako provodite dane?

- Posla i sadržaja ima više nego dovoljno. Ovih dana u prvom mi je planu centar MARE koji je s radom počeo 2012., ali zasad prima korisnike četiri i pol mjeseca godišnje. Naša je želja da centar bude u funkciji cijelu godinu i da se više koristi za edukaciju i doedukaciju ljudi koji rade s marginaliziranim skupinama. Usput sređujem papire kao prvi korak k pisanju. Postoji i mogućnost predavanja u Americi, a i da se ponovno natječem za stipendiju na Harvardu.

O čemu ćete pisati?

- Više je mogućnosti, ali glavna točka interesa je politička i ekonomska tranzicija u Hrvatskoj.

A kakav vam je društveni život?

- Imam širok krug prijatelja, bitni su mi kontakti s obitelji, a angažirana sam i u nevladinim udrugama.

Prošlo je 11 godina od smrti Ivice Račana. Biste li pustili novu ljubav u život?

- Bila sam uvjerena da se nikad neću udati za ‘Balkanca’, sasvim sigurna da to neće biti netko s ovog područja. Nisam znala kada ću se udati, za koga, hoće li biti Francuz, Kanađanin, Indijac... Jedino sam znala da neće biti Balkanac. I, eto.

A nova ljubav? Nemam pojma. Ne mogu reći ne. Ništa si nisam zacrtala i ugravirala, ali ništa nisam niti tražila. Kasno sam se udala, imala sam 43 godine. Nisam osoba koja se treba udati i koja ne može biti sama. Ali, kada bih našla srodnu dušu, sve je moguće.

Osjećate li se katkad usamljeno?

- Nedostaje mi onaj zagrljaj kad se šćućurite jedno pokraj drugog. Tu smo Ivica i ja bili jako slični. I nedostaje mi razgovor koji ima smisla. Razgovor u kojemu polemiziraš, natežeš se, pa i ‘svađaš’. Za takav razgovor treba netko tko je inteligentan, dosljedan, etičan, do čijeg ti je mišljenja stalo.

U medijima je objavljeno da razgovarate s Marijanom Puljak i spekulira se o vašem angažmanu u stranci Pametno.

- Marijanu i Ivicu Puljka srela sam prije godinu i pol na Braču. Bili smo u zajedničkom društvu, a ovih dana smo Ivica i ja popili kavu. To su ljudi koji su dosljedni i etični, a stranka koju vode ima sjajan program koji uključuje nužne i logične reforme kao teritorijalni preustroj na lokalnoj i regionalnoj razini. Koliko će biti druženja i suradnje, to ćemo vidjeti.

Izgledate jako dobro. Kako održavate liniju?

- Puno hodam. Nemam auto jer živim u centru grada pa mi je parkiranje prekomplicirano. Volim hodati, a čekanje tramvaja ide mi na živce. Ne kuham puno jer sam sama, a nemam ni poriv praviti kolače.

Volite putovanja. Imate li što u planu?

- Pomalo osjećam potrebu za neko dulje putovanje, ali najprije želim posložiti barem neke od navedenih stvari. Sljedeće putovanje će vjerojatno biti sama, autom, na neku dužu stazu...

Baš sama u automobilu?

- Baš sama. Eventualno sa psićem kojeg još nemam. Puno sam putovala sama. Na takvim putovanjima nema filtera. To je poseban osjećaj kada ste sami, vozite kroz prostranstva, slušate glazbu, razmišljate. Iza mene su tri velika putovanja koja su mi puno značila i ostavila trag. Jedno je autostopom oko sjevernoameričkog kontinenta s dečkom kada sam imala 20 godina.

Drugo je putovanje u Indiju. Od Zagreba do New Delhija, vlakom i autobusima, sama po zimi kako bih vidjela što znači Treći svijet i kako je to kad nemaš nikakvu sigurnost. Treće je putovanje bilo 1992. kada sam vlakom išla od Pekinga do Moskve i onda do Zagreba.

Volite voziti?

- Jako. To mi nedostaje.

Kakav vam je ukus za automobile?

- Da ima kotače i da je siguran. Vozila sam Toyote jer su imale najbolji omjer cijene, kvalitete i sigurnosti.

Kakva ste vozačica?

- Volim voziti, a radila sam na tome da ne budem prestrastvena za volanom, da se ne ljutim. Ne pritišćem previše gas, ali uglavnom vozim lijevom trakom.

Kategorije: Hrvaška

LOPOV U LIDLU NASRNUO NA ZAŠTITARKU KOJA GA JE UOČILA U KRAĐI Hranu je sakrio pod jaknu te pobjegao, ubrzo je uhvaćen

Ned, 20/05/2018 - 15:14

Prava akcijska scena odvijala se u zagrebačkom naselju Prečko u subotu oko 19.30 sati, točnije u Ulici Slavenskog.

Naime, 54-godišnji muškarac u kvartovskoj trgovini Lidl ukrao je nekoliko prehrambenih proizvoda koje je, kako neslužbeno doznajemo, stavio pod jaknu.

Taj čin krađe uočilo je budno oko 25-godišnje zaštitarke koja ga je na sve moguće načine pokušavala spriječiti u bijegu i "obraniti" plijen. No bezuspješno jer ju je kradljivac prehrambenih proizvoda uspio odgurnuti te izjuriti na cestu. Međutim, nije dugo bio u bijegu jer je u neposrednoj blizini sustignut, uhvaćen i zadržan do dolaska policije.

Privedeni "gladni" lopov trenutno se nalazi u policijskoj postaji na kriminalističkom istraživanju, a je li mu krađa iz Lidla jedini grijeh ili će ga istražitelji povezati s nizom još drugih krađa, nije poznato.

Kategorije: Hrvaška

ĐUKANOVIĆ PRISEGNUO NA DUŽNOST PREDSJEDNIKA 'Trebali smo biti provincija proširene Srbije, sada smo ekonomski najrazvijenija zemlja Zapadnog Balkana'

Ned, 20/05/2018 - 15:01

Milo Đukanović u nedjelju je službeno prisegnuo na dužnost predsjednika na svečanoj sjednici crnogorske Skupštine na Cetinju i u govoru istaknuo da je Crna Gora umjesto provincije Srbije postala ekonomski najrazvijenija država Zapadnog Balkana.

Đukanović (56), je nakon prisege poručio da na dužnost predsjednika Crne Gore stupa s osjećajem časti i odgovornosti, ponosan na dosadašnja ostvarenja, javlja Tanjug.

"Od opcije da budemo provincija proširene Srbije, koja nam se nudila kao alternativa na predsjedničkim izborima 1997. godine, Crna Gora je u međuvremenu postala ekonomski najrazvijenija zemlja na Zapadnom Balkanu, lider reformi i pregovora s Europskom unijom i izvjesno prva sljedeća članica tog saveza", rekao je.

Đukanović, čiju su inauguraciju crnogorski mediji prenosili uživo, obećao je da će biti veoma aktivan u naporima da pridonese prevladavanju podjela u Crnoj Gori na zdravoj platformi očuvanja i afirmacije crnogorske države i njenih nacionalnih interesa.

"Uložit ću napor da objedinim političke subjekte i civilni sektor, sve društvene snage oko projekta moderne Crne Gore u okviru NATO-a i Europske unije", istaknuo je.

Također je najavio "beskopromisnu" borbu protiv kriminala i korupcije.

Đukanović je premoćno pobijedio na predsjedničkim izborima u travnju osvojivši više od 54 posto glasova, preko 20 posto više od drugoplasiranog Mladena Bojanića, kandidata većeg dijela oporbe, koji je imao potporu 33,24 posto birača.

Ovo je Đukanovićev drugi predsjednički mandat, a prvi je obnašao od 1998. do 2002., podsjeća agencija dpa.

Bio je i premijer čak sedam puta. Do sada se dva puta povlačio s premijerske dužnosti, ali je oba puta to trajalo samo dvije godine, nakon čega se ponovo vraćao na tu dužnost.

Za predsjednika crnogorske vlade Đukanović je prvi put izabran 15. veljače 1991. godine na svoj 29. rođendan i tada je bio najmlađi europski premijer.

Kategorije: Hrvaška

POMORSKA POLICIJA U AKCIJI SPAŠAVANJA NA DUGOM OTOKU Jednogodišnje dijete progutalo bobice otrovne biljke, hitno prevezeno u zadarsku bolnicu!

Ned, 20/05/2018 - 14:35

Usporedo sa trajanjem akcije potrage za austrijskim nautičarem koji je nestao s jedrilice kod Kukljice, odigrala se i akcija spašavanja jednogodišnjeg djeteta iz Nizozemske koje je progutalo bobice jedne otrovne biljke na Dugom otoku, piše Zadarski.

Akcija je pokrenuta uz pomoć zadarske Pomorske policije nakon dojave Nacionalnoj središnjica za usklađivanje traganja i spašavanja na moru u Rijeci oko 18.15 sati.

Dijete je u pratnji oca iz autokampa u Veruniću na Dugom Otoku prevezeno u Zadar u 20.45 sati, gdje su djelatnici hitne medicinske pomoći preuzeli medicinsku skrb o njemu i ubrzo ga prebacili u OB Zadar odakle je naknadno dojavljeno da je dijete zdravstveno stabilizirano, izvjestili su iz Ministarstva mora, prometa i infrastrukture.

Kategorije: Hrvaška

SVI PRIČAJU O JAGUARU S RIMČEVIM POTPISOM U KOJEM SU SE VOZILI HARRY I MEGHAN: Legendarni Enzo Ferrari proglasio ga je 'najljepšim autom svih vremena'

Ned, 20/05/2018 - 14:28

Vojvoda i vojvotkinja od Sussexa, princ Harry i Meghan Markle, nakon vjenčanja u kapelici sv. Jurja u Windsoru na svečani su prijem na imanju Frogmore odjurili u srebrno sivom Jaguaru modela E-Type Zero.

Automobil koji je prvi puta predstavljen u rujnu 2017. godine kao moderna varijanta Jaguarovog E-tipa 1,5 Roadster iz 1968. godine svojim je pojavljivanjem na kraljevskom vjenčanju ponovno pobudio interes medija.

Kensington Palača hvala

Harry i Meghan na svečanu večeru odjurili u Jaguaru

Riječ je naime o električnoj varijanti automobila koji je Enzo Ferrari svojevremeno "proglasio najljepšim automobilom svih vremena", a negdje mjesec dana nakon predstavljanja automobila otkriveno je da je tvrtka Rimac Automobili zaslužna za konverziju na struju.

Naime, globalni direktor odnosa s javnošću za specijalne projekte u Jaguar Land Rover otkrio je za YouTube kanal "fullychargedshow" da je Rimac u suradnji s Jaguarom zaslužan za razvoj pogon automobila koji ne ugrožava originalnu konstrukciju benzinskog pogona.

fullychargedshoe Jaguar E-Type Zero 

Britanski GQ Jaguar E-Type Zero 

Mate Rimac tu je činjenicu prošle godine potvrdio u velikom intervjuu za Jutarnji. "Trenutno radimo sa sedam velikih proizvođača. Evo, ovih dana je postala javna informacija da radimo za Jaguar, što nije trebalo izaći u javnost, ali je jedan od njihovih šefova to rekao u jednom intervjuu, pa sada i mi možemo pričati o tome", rekao je Rimac.

mate rimac jaguar

U ovom trenutku nije poznato je li Rimac znao da će upravo tim modelom Jaguara na kojem su radili vojvoda od Sussexa svoju suprugu odvesti na raskošni prijem na kraljevskom imanju Frogmore.

Originalni XK redni motor sa šest cilindara zamijenjen je strukturalno kompatibilnim električnim pogonom te E-Type Zero koji je vozio vojvoda od Sussexa posjeduje 220 kW snage (295 konjskih snaga) te je 46 kilograma lakši od originalnog modela, a može ubrzati od nule do 100 km/h za 5,5 sekundi, što je šest sekundi manje od originala. XK motor je imao 265 konjskih snaga, a novom je modelu brzina ograničena radi optimalnog vozačkog iskustva.

S jednim punjenjem litij-ionska baterije automobil može prijeći 273 kilometra te mu treba šest do sedam sati da se ponovno napuni nakon pražnjenja baterije. Cijeli prednji dio automobila pretvoren je u poklopac motora. Interijer automobila također je moderniziran. Kontrolna ploča izgrađena je ugljikovih vlakana, a svjetla su zamijenjena s LED varijantama. Instrumenti se podešavaju dodirom, a automobil više nema ni stražnju ispušnu cijev.

Iz Jaguara kažu da bi automobil mogao u proizvodnju ići 2020. godine. Daily Mail je svojevremeno pisao da Jaguar E-Type Zero košta 350 tisuća funti.

Kategorije: Hrvaška