Nacional

Dallas je u nedjeljnom poslijepodnevnom terminu izgubio, drugi puta u tri dana, od Charlotte i dodatno si zakomplicirao borbu za ulazak, ne više u play-off, nego u play-in. Mavericksi su sada na omjeru 36-39, imaju poraz više od Oklahome koja je trenutno na desetom mjestu, zadnjem koje vodi u play-in.

Gordon Hayward zabio je 22 koša (8/14) a P.J. Washington 21 (9/22) u 110-104 pobjedi Hornetsa nad Mavericksima. Hornetsi su druga najlošija momčad istoka (25-51) i četvrta najlošija ukupno, a drugi uzastopni poraz od Charlotte govori u kako je lošoj formi Dallas. Usput, Mavericksima je ovo četvrti poraz u nizu i 13 u zadnjih 20 utakmica, otkako su napravili veliki trade u kojem su dali puno, očito previše, za Kyrieja Irvinga. U momentu tradea bili su četvrta momčad zapada, sada su kliznuli na 11. mjesto.

Luka and Kyrie made their debut together on February 11. The Mavs were the 4 seed in the West.

They have gone 5-13 since that debut. The Mavs are now out of the play in. pic.twitter.com/cV3qKKcd9p

— StatMuse (@statmuse) March 26, 2023

 

Protiv Hornetsa koji su vodili kroz cijelu utakmicu Luka Dončić je zabio 40 koševa (12/29) uz 12 skokova i osam asistencija, Irving je bio na 18 koševa (5/15), četiri skoka i tri asistencije. Još jedna loša vijest za Dallas? Dončić je zaradio 16. tehničku ove sezone pa će preskočiti utakmicu protiv Indiane u utorak.

Luka has more technical fouls (16) than the Mavs have wins vs teams below .500 (15) pic.twitter.com/Ya0NiL655h

— StatMuse (@statmuse) March 26, 2023

Hrvatska i slovenska prometna policija održat će u ponedjeljak od 9 do 13 sati zajedničku akciju nadzora teretnih vozila i autobusa na autocesti A3 – Samobor.

Na nadzornim punktovima pojačano će se nadzirati teretna vozila i autobuse, njihovu tehničku ispravnost i radna vremena te druge prekršaje.

Ophodnja prometne policije iz Republike Slovenije bit će tijekom odvijanja akcije prisutna na nadzornom punktu u Republici Hrvatskoj te jednako tako, ophodnja prometne policije Policijske uprave zagrebačke će biti prisutna na nadzornom punktu u Republici Sloveniji (Novo Mesto), izvijestili su iz Ministarstva unutarnjih poslova.

U nadzor će biti uključene i druge institucije Republike Hrvatske, kao što su inspekcija cestovnog prometa, Državni inspektorat, Mobilna stanica tehničkog pregleda-CVH, Hrvatske autoceste, Hrvatske ceste te Mobilna jedinica Carinske uprave, stoji u priopćenju.

Mladen Kešer (SDP) pobjednik je prijevremenih izbora za načelnika Općine Kalnik – dobio je 375 glasova, a Olinka Gjigaš (kandidatkinja grupa birača) 311 glasova birača.

Na birališta je izašlo 67,98 posto glasača, odnosno 707 od ukupno njih 1 040. Nevažećih listića bilo je 21, prenosi Državno izborno povjerenstvo.

Ti su izbori inicirani ostavkom Krunoslava Đureca (nezavisni) koji je, kako je naveo u obrazloženju, funkciju napustio iz zdravstvenih razloga.

U izjavama novinarima isticao je da više nije mogao podnositi politička podmetanja, nebrojne prijave različitim institucijama i da je sve to utjecalo na njegovo zdravlje.

Što se Kešera tiče, on se vraća na funkciju koju je od njega na lokalnim izborima u svibnju 2021. preuzeo upravo Đurec.

Nakon što se međimurski HDZ u subotu oglasio priopćenjem u kojem je postavio pitanje je li maćeha Županijskoj bolnici Čakovec država ili Županija, stigao je odgovor međimurskog župana Matije Posavca koji tvrdi da je HDZ iznio niz neistina te najavljuje da neće odustati od borbe za bolnicu.

Tako je, između ostalog, u opširnom priopćenju, podsjetio međimurski HDZ da se ne prenosi vlasništvo nad bolnicom već osnivačka prava.

“Vlasništvo je neotuđivo po hrvatskom ustavu i zakonima. I nitko ne govori o vlasništvu, pa čak ni taj Zakon. Govorimo o osnivačkim pravima, pravu odlučivanja, pravu kako na koji način će se razvijati naša bolnica, koji odjeli će raditi, u što će se ulagati, koje investicije i kojom dinamikom će se realizirati”, istaknuo je međimurski župan.

Na tvrdnju HDZ-ovaca da nitko bolnicu neće uzeti niti preseliti izvan Međimurja, Posavec je postavio pitanje hoće li pod argumentom nekih ušteda ili racionalizacije doći do spajanja odjela ili službi. Međimurski župan ponudio je niz brojaka i činjenica zbog kojih tvrdi da država neće dobro upravljati bolnicom jer je Županijska bolnica Čakovec, tvrdi Posavec, već sada zakinuta.

“Prema službenim podacima Ministarstva zdravstva hrvatskim je bolnicama samo prošle godine isplaćeno dodatnih 5 milijardi kuna, to znači da je bolnica u Čakovcu dobila jedan posto tog iznosa, a prema odrađenom poslu, broju intervencija i broju zbrinutih pacijenata trebala je dobiti tri posto. To znači da je naša bolnica zakinuta za čak 100 milijuna kuna godišnje”, ustvrdio je međimurski župan i dodao da centralizacija sustava i preuzimanje od strane države neće donijeti nikakve uštede, “ni išta bolje”.

Naveo je i da je država preuzela 200 milijuna kuna kredita za izgradnju bolnice u Čakovcu te da bolnici u Varaždinu daje tri puta više novaca nego Županijskoj bolnici u Čakovcu iako varaždinska bolnica nije toliko puta veća.

Posavec za bolnicu u Čakovcu tvrdi da je po svim službenim pokazateljima jedna od boljih bolnica u državi.

“Danas je Županijska bolnica Čakovec jedna od najmodernijih i opremljenijih u Hrvatskoj, a rezultati i statistika pokazuju da je jedna od najučinkovitijih i najproduktivnijih”, kazao je Posavec te najavio “borbu” da osnivačka prava nad bolnicom ostanu na Županiji.

“Ja od ove borbe odustati neću. S obzirom na to da ovaj Zakon stupa na snagu iduće godine, ja ću i dalje gdje god to mogu snagom argumenata nastojati sporni članak promijeniti. Podnijet ćemo ocjenu ustavnosti članka Zakona, inicirat ćemo promjenu Zakona preko saborskih zastupnika”, najavio je Posavec te poručio međimurskom HDZ-u da bi i oni trebali stati na stranu Međimurja i međimurskih građana po ovom pitanju, a ne samo slijepo slušati naredbe iz Zagreba.

Volkswagen Passat, prvi uspješan Volkswagen novoga doba, nasljednik zlosretnog K70, s motorom uzdužno ukoso i prednjim pogonom, bio je fastback izvedenica modela Audi 80, ‘Europskog automobila 1973. godine’

Kruta stražnja osovina kod prednje vuče nije greh – pisalo je 1972. za Audi 80, prethodnika modela Audi A4, u slovenskom Avto magazinu, koji je u naše kioske stizao na srpsko-hrvatskom jeziku, a ‘gutala’ ga je većina oktanskih fanova. Ljubljansko-beogradska redakcija kriva je za naglašenu srpsku terminologiju u hrvatskoj auto branši.

Tada, i još dugo, govorilo se ‘obrtaji’, ‘obrtomjer’, ‘doboš kočnice’, ‘kriva momenta’, ‘krivina’, ‘zaptivanje’…, umjesto okretaji, okretomjer, bubanj kočnice, krivulja momenta, zavoj, brtvljenje, a ‘smeša‘ se ipak ‘prevodila‘ u ‘smješa’, umjesto smjesa. Volkswagen Passat (serije B1), predstavljen 14. ožujka 1973. na salonu u Ženevi izvedenica je koncernskog rođaka iz Ingolstadta, modela Audi 80 iz 1972., osvajača titule ‘Europski automobil 1973. godine’.

Osnovni Volkswagen Passat B1 bio je fastback izvedbe s petim vratima, koja je bitno povećala funkcionalnost u usporedbi s limuzinom Audi 80, a trovratna je verziji nudila i sportski stil coupea. Foto Volkswagen

Volkswagen Passat B1, fastback dimenzija 4180 x 1600 x 1370 mm je od modela Audi 80, uz prednji pogon, preuzeo i jednostavan i učinkovit kruti most (ovisan ovjes) straga, s Panhardovom motkom, koji je tek u modelu Volkswagen Passat B3 zamijenjen poluneovisnim ovjesom Razlika je u koncepciji karoserije ‘fastback’ umjesto ‘sedan’. Premda se, nakon izvrsnog starta modela Audi 80, nije bilo lako pozicionirati na tržištu,

Passat je školski primjer za uspjeh. Stručnjaci koncerna Volkswagen napravili su ‘kopiju’ bolju od originala, modela Audi 80. Serijska je proizvodnja u Wolfsburgu počela 14. svibnja 1973. Većina kupaca prvog modela birala je funkcionalnu kombi-limuzinsku verziju s petorim vratima. Volkswagen Passat ležao je vrlo dobro u zavojima, a straga je imao jednostavan i jeftin kruti most s uzdužnim vodilicama.

Karavanski model, Volkswagen Passat Variant, dimenzija 4190 x 1620 x 1370 mm, s prtljažnikon od 500 do 1400 litara postao je najprodavaniji karavan na tržištu. Foto: Volkswagen

Zastava 101 tada je straga ležala na neovisnom ovjesu, doduše jednostavnom oscilacijskom, s poprečnom lisnatom oprugom, koji usprkos vrlinama (neovisnost ugibanja kotača, manje neogibljene mase) zbog kolebanja bočnog nagiba kotača nije nužno bio i bolji. S bogatijom opremom imao je pravokutna svjetla.

Proizvodio se kao ‘fastback’ s petora i troja vrata te karavan, tako da nije bilo izravnog preklapanja s modelom Audi 80. Dizajnirao ga je Giorgetto Giugiaro. A kruti most straga povećavao prtljažnik i bio idealan za karavansku inačicu,  Volkswagen Passat Variant, predstavljenu krajem srpnja 1973.

Volkswagen Passat bio je prvi uspješan plod kupnje tvrtke Audi (nasljednika  koncerna Auto Union) od koncerna Daimler-Benz, 1964., s ciljem preuzimanja tehnologija prednjeg pogona i motora s hlađenjem tekućinom.

Od srednjeg su paketa opreme svi modeli Volkswagen Passat (B1) imali su ‘uglednije’ pravokutne farove, a najskuplji model GLS opremao se dvostrukim okruglim farovima. Foto: Volkswagen

Prvi model iz Wolfsburga s prednjim pogonom, Volkswagen K70 iz 1970., bio je samo NSU K70 sa značkom VW, aerodinamikom trokrilnog ormara i lošim benzincima 1.6/1.8 s tekućinskim hlađenjem, izvedenih iz dobrih 1.0/1.2 iz male uglate limuzine NSU Prinz sa zračnim hlađenjem (bio je ugrađen poprečno straga). Nije se proslavio performansama, a pogotovo potrošnjom od 12,5 do 13,5 l/100 km, pa bi ga u Wolfsburgu najradije izbrisali iz svoje povijesti.

Volkswagen Passat ime je navodno dobio, premda je službeno demantirano, po vjetru koji iz suptropskih područja puše prema ekvatoru. U doba jedrenjaka bili su značajni za plovidbu prema Americi, a naziv im je od španjolskog ‘pasar’ – proći. Imao je ‘leteći start‘, jer je bio hatchback izvedenica izvrsnog modela iz Ingolstadta, čiji su koncept lake gradnje (Leichbau), za ono doba solidna aerodinamika (koeficijent otpora zraka 0,38) i prednji pogon bili temelji uspjeha.

Pogonski sklop, s motorom uzdužno iznad i ispred sklopa mjenjač/diferencijal, ali ukošen u desno, kako bi se smanjila visina haube izvorno je iz 2-taktnog DKW-a F102 iz 1963., iz kojeg je 1966. nastao Audi 60, s 4-taktnim motorom Mercedes-Benz M118. Prva je serija imala klasičan poklopac prtljažnika, a 1975. je uvedena upotrebljivija s petim vratima. Uspjeh je bio furiozan te je 22. prosinca 1976. proizveden milijunti primjerak.

Unutrašnjost, za današnje pojmove spartanska, tada je bila razmjerno bogata, pregledna i funkcionalna, servouređaj je bio na kočnicama, ne i na volanu, precizan ručni mjenjač imao je četiri stupnja (redizajn je 1977. donio kraću ručicu mjenjača u stiliziranoj konzoli). Foto: Volkswagen

U kolovozu 1977. stigao je redizajn, s elegantnijom maskom i boljom antikorozivnom zaštitom. U ožujku 1978. ponuda je proširena na dizelski 1.5 D s 50 KS, uveden krajem 1976. u Volkswagen Golf. Taj, prvi uspješan mali dizelaš uopće, izveden iz benzinca obujma 1471 ccm, iz kojeg su kasnije nastali svi Volkswagenovi 4-cilindarski dizelaši (1.6, 1.7, 1.9 i 2.0), bio je umalo predmetom skandala. Pričalo se da su pretvorbu u dizelaša napravili stručnjaci tvrtke Mercedes-Benz, u ‘fušu’, te da je sve završilo nagodbom, izvan očiju javnosti.

U listopadu je stigao Volkswagen Passat GLI s benzincem od 1588 ccm i 110 KS, s mehaničkim ubrizgavanjem Bosch K-Jetronic, koji je dvije godine prije ugrađen u prvi Golf GTI. Bio je dugačak 418, širok 160 i visok 137, uz međuosni razmak od 247 centimetara, što su tada bile proporcije srednje klase. Sprijeda uzdužno ukoso ugrađen je motor serije EA827, s bregastim vratilom u glavi, s 1297 ccm i 55 KS (60 KS izvan Njemačke) te 1471 ccm 75 i 85 KS.

Iz njega je uveden dizelaš 1.5 D s 50 KS, potom 1.6 D s 54 KS. Masa od 880 kg bila je stotinjak kilograma niža od tadašnjeg prosjeka. Zbog toga, i zahvaljujući dobroj aerodinamici, već je osnovni Volkswagen Passat 1.3 sa 60 KS pružao, za tadašnje doba, solidan temperament.

Uzdužno, ukošeno udesno, kako bi mogao stati ispod niske haube, bio je 4-cilindraš slavne serije EA827 (proizvodio se do 2013.), s bregastim vratilom u glavi (SOHC), pokretanom zupčastim remenom i poprečnom izmjenom media (crossflow). Iz njega je izvedeni prvi dizelaš 1.5 D, potom 1.6 D, 1.6 TD, 1.9 TD, 1.9 TDI i 2.0 TDI.. Bio je pouzdan i izdržljiv, s iznimkom uležištenja bregastog vratila, što je riješeno nakon uvođenja dizelaša. Foto: Volkswagen

Do stotke je ubrzavao za 17 s i hvatao 148 km/h. Prosječno je trošio 8,5 litara, a uz kompresiju 8,2 mogao je koristiti jeftiniji normalni benzin. U Jugoslaviji je benzin Regular imao 86 oktana, pa je trebalo ulijevati Super 98. Sa 75 KS ubrzavao je za 13,5 s i postizao 160 km/h, a s 85 KS – 12 s i 168 km/h (ta se verzija prepoznavala po udvojenim farovima. Sa 110 KS stotku je hvatao u 10,5 s i postizao 185 km/h.

Iznenađujuće dobro vukao je i dizelaš sa samo 50 KS. Dvadeset sekundi do stotke i 141 km/h u praksi nije bilo loše, a potrošnja od 7,5 litara bila je tada uzorna. Od 75 KS mogao se doplatiti automatski mjenjač s tri stupnja. Volkswagen Passat je tada bio teška šminka. U Njemačkoj je stajao 8500 DM, a kod nas kao dva Stojadina.

Uklanjanje grešaka uočenih na ‘rođaku’ iz Ingolstadta osiguralo je Passatu prve generacije (serija B1) najveću pouzdanost u klasi. Uspjeh potvrđuje činjenica da se Volkswagen Passat prve generacije u Njemačkoj proizvodio sve do 1981., a u Brazilu čak do 1988., a ukupno je proizvedeno 2,5 milijuna primjeraka. Karavanska inačica Variant, obujma prtljažnika od 450 do 1350 litara bitno je povećala funkcionalnost cijele game, a ta je verzija posebno bila popularna s dizelskim motorom, uvedenim 1978.

Volkswagen Passat B1 uspješno je redizajniran u srpnju 1977., kad dobiva dizelsku verziju 1.5 D s 50 KS, koja će 1979. biti povećan na 1.6 D s 54 KS (proslavio se u Golfu ‘dvojci’. Proizvodio se do prosinca 1980. Foto: Volkswagen

Volkswagen Passat druge generacije, B2 (1981. – 1988.), zadržao je koncepciju modela Audi 80, s motorom uzdužno sprijeda. Velika popularnost karavana Variant prelila se i na sljedeće serije, koje su ‘pomele’ dotad neprikosnovene modele Opel Caravan. Ta je generacija doživjela najveću ekspanziju te se osim u Njemačkoj proizvodila u Španjolskoj, Kini, Brazilu, Meksiku, i Južnoj Africi, te šesta, u Kini, Indiji, Meksiku, Ukrajini i Angoli.

Sljedeći Volkswagen Passat B3 (1988. – 1993.) i Volkswagen Passat B4 (1993. – 1996.), koji je praktički bio redizajnirani prethodnik prelaze na koncepciju modela Volkswagen Golf, s poprečno postavljenim motorom. Zanimljivo, serija Volkswagen Passat B5 (1996. – 2001.) i redizajniranja B5.5 (2001. – 2006.) vraćaju se na koncepciju Audi, sada već serije A4 i A6, a serija B6 (2005. – 2010.) i B7 (2010. – 2015.) ponovno prelaze na koncepciju modela Golf, s poprečno ugrađenim motorom.

Tako je koncipiran i još uvijek aktualni Passat B8, predstavljen 2015. i redizajniran 2019. Svih osam generacija aduta srednje klase iz Wolfsburga dosad je imalo ‘nakladu’ od 22 milijuna, od čega 40 posto karavana Variant. Posljednji, Volkswagen Passat B9, koji se očekuje na proljeće 2023., proizvodit će se samo kao karavan.

Volkswagen Passat B1 se proizvodio kao 3-vratni fastback, 5-vratni fastback i 5-vratni karavan, što je pridonijelo uspjehu i utemeljenju najslavnije serije visokoserijskih automobila srednje klase (D-segmenta). Foto: Volkswagen

Turkmenistan je u nedjelju birao svoje zastupnike na prvim parlamentarnim izborima nakon ustavne reforme koja je u siječnju učvrstila vlast obitelji Berdimuhamedov u toj zatvorenoj i autoritarnoj zemlji srednje Azije.

Birališta u toj zemlji koja izlazi na Kaspijsko jezero, zatvorili su se u 19 sati po mjesnom vremenu, priopćilo je izborno povjerenstvo.

Isti izvor navodi da je glasalo 91,12 posto od 3,5 milijuna birača, a rezultati će se znati najkasnije za tjedan dana.

Turkmensko gospodarstvo počiva gotovo isključivo na prodaji bogatih zaliha plina koje su sve poželjnije nakon ruske invazije na Ukrajinu. Zadnjih mjeseci turkmenski predsjednik se sastao s ruskim kolegom Vladimirom Putinom i kineskim Xi Jinpingom.

Turkmenistanom, bivšom sovjetskom republikom, više od 16 godina upravljaju Berdimuhamedovi i zapadni promatrači nijedne izbore nisu ocijenili slobodnim i poštenim.

Predsjednik Serdar Berdimuhamedov, četrdesetogodišnjak oštrih crta lica, u ožujku 2022. je preuzeo vlast od 65-godišnjeg oca Gurbangulija, poznatog po razmetanju i njegovanju kulta svoje osobnosti tijekom vladavine što je počela 2006.

Narodno vijeće, kojemu je Gurbanguli na čelu, nadzire unutarnju i vanjsku politiku zemlje, gurajući praktično parlament sa 125 zastupnika u drugi plan.

Premda su Serdar i Gurbanguli Berdimuhamedov više puta isticali da se izbori provode po demokratskim načelima, oporba ne sudjeluje u izborima i cenzura vlada u zemlji koja je na dnu ljestvice Reportera bez granica (RSF) po medijskoj slobodi, zajedno sa Sjevernom Korejom, Eritrejom i Iranom.

Izlaznost na izborima je oko 90 posto.

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Hrvatska nogometna samostalnost’ u kojem Davor Kovačić opisuje kako se s raspadom Titove Jugoslavije i stvaranjem samostalne i neovisne hrvatske države, osamostalio i hrvatski nogomet, a reprezentacija u vrlo kratkom vremenu postala jedna od najuspješnijih na svijetu

Sredinom travnja 1991. osnovan je Zbor narodne garde (ZNG) u sklopu MUP-a, čije je masovnije popunjavanje počelo nakon referenduma 19. svibnja 1991. godine. Navijači hrvatskih klubova od samoga su se početka rata dragovoljno prijavljivali u redove ZNG-a, policije ili Hrvatskih obrambenih snaga te su na vojne odore stavljali obilježja klubova za koje su navijali.

Početkom rata u hrvatske vojne postrojbe odlazili su pripadnici „BBB-a“, „Torcide“, „Armade“, „Kohorte“ i drugih navijačkih skupina, dok su se „Delije“ i „Grobari“ nalazili u srpskim vojnim postrojbama, tako da su prvi sukobi u ratu bili na neki način nastavak sukoba hrvatskih i srpskih navijača prije rata. Pripadnici navijačkih skupina u obranu Hrvatske uključili su se od samoga početka rata, često su s bojišta odlazili na utakmice svojega kluba, pa bi se ponovno vraćali na bojište. Na bojišnicama su se mogli uočiti vojnici s navijačkim šalovima i drugim obilježjima svojih klubova. Navijači su prošli gotovo sva bojišta diljem Hrvatske, od Vukovara do Dubrovnika te u Bosni i Hercegovini. Ispod zapadne tribine Dinamovog stadiona pripadnici „BBB-a“ su postavili 13. svibnja 1994. spomenik sa sljedećim tekstom: „Svim navijačima Dinama za koje je rat počeo 13. svibnja 1990. na stadionu ‘Maksimir’, a završio se polaganjem svojih života na oltar domovine Hrvatske“. Svojim poginulim pripadnicima na Dan državnosti 30. svibnja 1993, kada se igrala prvenstvena utakmica između Hajduka i Croatije, „Torcida“ je podigla spomen-ploču na Sjeveroistoku stadiona u Poljudu. Do 3. ožujka 1993. godine, poginulo je 27 pripadnika „Torcide“ i najmanje 60 pripadnika „BBB-a“. Spomen-ploče poginulim navijačima u ratu postavili su na stadionima pripadnici riječke „Armade“, osječke „Kohorte“, vinkovačkih „Ultrasa“, zadarskog „Tornada“, šibenskih „Funcuta“ i drugih navijačkih skupina.

Treba istaknuti da su se igrači hrvatskih klubova u tom vremenu bavili humanitarnim radom i darivali krv za ranjene vojnike. Većina igrača prijavila se u novoosnovanu sportsku četu ZNG-a. Predsjednik Franjo Tuđman smatrao je da sportaši trebaju biti veleposlanici, odnosno ambasadori Hrvatske, da se koncentriraju na osvajanja odličja i promociju mlade države Hrvatske, „da svijet vidi da je živa i da će opstati“, tako da istaknutiji sportaši, među kojima i nogometaši, nisu pozivani u vojsku. Slaven Bilić, koji je 1993. prešao iz Hajduka u njemački Karlsruhe, ističe da su hrvatski nogometaši tada u inozemstvu ponosno predstavljali svoju zemlju. Bilić je govorio kako su sportaši, odnosno nogometaši, tada osjećali čak i krivnju gledajući i diveći se svojim vršnjacima koji odlaze u rat.

Međutim, dok su istaknuti hrvatski nogometaši zarađivali u Njemačkoj, Francuskoj, Španjolskoj, Italiji i drugim europskim zemljama, jedan je perspektivni nogometaš, tada još maloljetnik, branio grad Osijek na prvoj crti bojišta s puškom u ruci. Petar Krpan, tada sedamnaestogodišnjak, umjesto da ode na neko sigurnije mjesto i nastavi školovanje i igranje nogometa, ostao je u Osijeku braneći grad s puškom u ruci te je nositelj spomenice Domovinskog rata. Krpan je postao prvotimac Osijeka i kasnije lisabonskog Sportinga te bio član „Vatrenih“ koji su na SP-u u Francuskoj 1998. osvojili brončanu medalju, odnosno treće mjesto.

O svom odlasku na prvu crtu, Krpan je izjavio: „Rat kao rat, ne volim to toliko ni spominjati iako su to ‘lijepe’ uspomene, ovo ‘lijepe’ pod navodnicima. Uvijek kad su obljetnice ili nešto spominje se taj rat, no nitko ga se ne želi sjećati zbog svega što se dogodilo. Ipak si tu izgubio neke prijatelje. Iako nam je svima na ponos što smo branili zemlju. Tu su i neke uspomene koje te vežu za taj ratni period. Što da vam kažem, maloljetno dijete otišlo na prvu liniju. Rat je naša povijest“.

Početkom rata u hrvatske vojne postrojbe odlazili su pripadnici BBB-a, Torcide, Armade, Kohorte i drugih navijačkih skupina, dok su Delije i Grobari bili u srpskim vojnim postrojbama

Tadašnji kapetan hrvatske nogometne reprezentacije Zvonimir Boban isticao je da je Petar Krpan jedini pravi heroj te generacije vatrenih te je na SP-u u Francuskoj 1998. u znak poštovanja nosio njegovu akreditaciju, dok je svoju prepustio Krpanu.

Zvonimir Boban je u siječnju 1992. izjavio kako nije spreman dati novac za oružje, ali je spreman otići pod oružje, „obući uniformu hrvatskog vojnika i otići na bilo koji položaj.“ U tom vremenu igrači Dinama, odnosno HAŠK-Građanskog, svaki mjesec četvrtinu plaće odvajali su za HV.

Nogometni klubovi su unatoč ratnim uvjetima nastavili treninge. Tako je nogometaše Inkera iz Zaprešića, iako je bila oglašena zračna uzbuna, trener Ilija Lončarević poveo na trening. Negdje na polovici treninga, iznad njih preletio je zrakoplov Jugoslavenske narodne armije (JNA) i ispalio raketu prema TV odašiljaču na Sljemenu. Nakon što je raketa pogodila odašiljač, dogodila se snažna eksplozija, a igrači koji su gledali prema Sljemenu oko kojeg se nakon raketiranja uzdizao oblak dima otrčali su u svlačionicu i nikad više nisu trenirali za vrijeme uzbune.

Hajduk je trenirao na poljudskom stadionu, o čemu je kasnije Igor Štimac rekao: „Bila je svakodnevnica živjeti pod zamračenjima, zračnim uzbunama, a trenirati… uh. Preko puta Poljuda je vojarna Lora, gdje je JNA imala snajpersko gnijezdo i svako malo bi se igrali, pa pucali po staklu Poljuda. Ulaz je bio posve izrešetan i bilo je škakljivo dolaziti na treninge. (…) Stanko Poklepović tjerao nas je da treniramo dvaput na dan, iako ujesen te 1991. nije uopće bilo lige. Trebali smo pretrčavati i provlačiti se do terena”.

Fizioterapeut Hajduka, Domeniko Sisgoreo, rekao je da su policajci i vojnici u odorama JNA dolazili na Poljud i tražili da Hajduk vrati srebreni trofej kupa maršala Tita koji je osvojen golom Alena Bokšića u Beogradu protiv Crvene zvezde u svibnju 1991. godine, nekoliko mjeseci ranije. Hajdukov ekonom Juko Strinić dugo je skrivao taj vrijedni trofej, koji je na koncu, kako je ranije navedeno, vraćen u vitrine Poljuda gdje stoji i danas kao podsjetnik na ta vremena.

S obzirom na to da UEFA nije dozvolila Hajduku igrati u Splitu protiv Tottenhama u prvom kolu Kupa pobjednika kupova zbog ratnih prilika, Hajduk je bio domaćin u austrijskom gradu Linzu i 17. rujna 1991. pobijedio rezultatom 1:0. U uzvratu u Londonu 2. listopada 1991. engleski klub je pobijedio rezultatom 2:0 i izbacio splitski klub iz daljnjeg natjecanja. Hajdukova momčad na povratku iz Londona zatekla se na Paškom mostu, koji je JNA zasula granatama nekoliko trenutaka prije nego što su ga trebali prijeći.

Luki Modriću, jednom od najboljih hrvatskih igrača u povijesti, dok je još bio šestogodišnjak, na području Obrovca srpske paravojne skupine ubile su djeda 1991.

Luki Modriću, jednom od najboljih hrvatskih igrača u povijesti, dok je još bio šestogodišnjak, na području Obrovca srpske su paravojne skupine ubile djeda 1991. godine, a Luka se s obitelji morao kao prognanik preseliti u Makarsku, a zatim u Zadar. Mario Mandžukić je iz rodnog Slavonskog Broda, zbog ratnih prilika, s roditeljima izbjegao u Njemačku, ali su se kasnije vratili u domovinu. Neki od kasnije poznatih igrača i reprezentativaca, kao Vedran Ćorluka i Dejan Lovren koji su rođeni u BiH, morali su napustiti svoje rodne gradove Derventu i Zenicu i iseliti u Hrvatsku, odnosno Njemačku. Neki su igrači, poput Matea Kovačića, rođeni u inozemstvu jer su mu roditelji morali napustili BiH uslijed ratnih prilika.

U svibnju 1990. godine, vođa navijača Crvene zvezde Željko Ražnatović „Arkan“ planirao je izvršiti atentat na predsjednika Republike Hrvatske Franju Tuđmana, a u prosincu iste godine uhićen je u Dvoru na Uni. Uhitili su ga pripadnici MUP-a RH, među kojima su bili i policajci srpske narodnosti. Hrvatske su vlasti Željka Ražnatovića „Arkana“ kasnije pustile na slobodu pod još i danas nerazjašnjenim okolnostima. Naime „Arkan“ je osuđen na pet godina zatvora, ali je pušten nakon šest mjeseci. „Arkan“ je stvorio Srpsku dobrovoljačku gardu zvanu „Tigrovi“ u koju su unovačeni velikim dijelom navijači Crvene zvezde „Delije“, i postao je njihovim zapovjednikom. „Arkanova garda“ počinila je brojne zločine nad civilima u istočnoj Slavoniji, a kasnije i u BiH. Prema procjenama „State Departmenta“, „Arkanovi Tigrovi“ su na okrutan način ubili najmanje dvije tisuće ljudi. Igrači Crvene zvezde dolazili su u vojnu bazu u posjet ranjenim navijačima, pripadnicima „Arkanovih Tigrova“. Računajući na svoje ratne „zasluge“, „Arkan“ je namjeravao postati predsjednik Crvene zvezde, a kada mu to nije uspjelo, preuzeo je FK Obilić, nižerazredni beogradski klub. U čast „Tigrova“ „Arkan“ je promijenio klupske dresove u žutu boju, a za simbol kuba odredio je tigra. Godinu nakon što je došao u prvu ligu, Obilić je osvojio nacionalno prvenstvo. Znatan dio Obilićevih navijača činili su paravojni veterani „Tigrovi“ koji su pištoljima prijetili sucima, suparničkim igračima, ali i igračima Obilića.

Samoproglašena Republika Srpska Krajina (RSK) održala je prvo prvenstvo u sezoni 1992/1993, kada su se prvaci regija (Šparta – Beli Manastir, prvak Baranje; Dinara – Knin, prvak Dalmacije; Begovača – Šeovica, prvak Zapadne Slavonije; Banija – Glina prvak Korduna i Banije; Borac – Bobota, prvak Istočne Slavonije i Zapadnog Srijema), sastali na turniru u Glini i Petrinji, gdje je prvim prvakom postala Banija iz Gline.

U drugom prvenstvu RSK 1993/1994. na finalnom turniru koji se odigravao u baranjskim mjestima Belom Manastiru, Dardi i Kneževu, prvenstvo je osvojila Šparta ispred Banije. Prvi (i jedini) Kup RSK, u kojem su sudjelovala 102 nogometna kluba, igran je u sezoni 1993/1994. U finalnoj utakmici odigranoj 2. srpnja 1994. pobijedila je Bukovica iz Kistanja, koja je u finalnoj utakmici porazila belomanastirsku Špartu rezultatom 3:1. Predsjednik samoproglašene RSK Milan Martić predao je pehar pobjedničkoj momčadi. Treće i posljednje prvenstvo RSK 1994/1995, u kojem je vodila Dinara iz Knina, prekinuto je uslijed vojno-redarstvene operacije „Oluja“, kojom je oslobođen okupirani hrvatski teritorij, u kolovozu 1995.

Neki od kasnije poznatih igrača i reprezentativaca, kao Vedran Ćorluka i Dejan Lovren koji su rođeni u BiH, morali su napustiti svoje rodne gradove Derventu i Zenicu i iseliti se u Hrvatsku i Njemačku

U Kninu, 25. kolovoza 1995. godine, na stadionu Dinare, 20 dana nakon oslobođenja, odigran je susret između „Torcide“ i „BBB-a“.

Krajem listopada 1991., u jeku rata u Hrvatskoj, opsade Vukovara i Dubrovnika, u Sarajevu su igrali Željezničar i mostarski Velež za koji je igrao današnji hrvatski izbornik Zlatko Dalić. Željezničar je pred 2,000 ljudi pobijedio rezultatom 4:1, a tri gola postigao je Mario Stanić, koji je kasnije prešao u tadašnji HAŠK-Građanski i postao hrvatski reprezentativac. U trenutku prekida prvenstva, Stanić je zajedno s Darkom Pančevom iz Crvene zvezde bio najbolji strijelac lige.

Dana 6. travnja 1992. BiH je međunarodno priznata i započela je blokada glavnog grada Sarajeva, ali i agresija na cijelu zemlju. FK Sarajevo je tog vikenda svoju posljednju utakmicu odigralo na beogradskoj „Marakani“, gdje je izgubio od europskog i svjetskog prvaka, Crvene zvezde. Velež je na jedanaesterce pobijedio Spartak u Subotici, igrači se nisu mogli vratiti u Mostar, pa su zrakoplovom preko Podgorice i autobusom do mostarskog stadiona Bijelog brijega došli tek dva dana kasnije. Razdužili su opremu i nikad više nisu ušli na stadion pod Bijelim brijegom, na kojem su zadnju utakmicu odigrali 15. ožujka 1992. kada su pobijedili Zemun rezultatom 2:0.

Kako je ranije navedeno, od klubova iz BiH jedino je Borac iz Banje Luke nastavio prvenstvo Jugoslavije te je registriran kao Borac Beograd. Momčad Borca je u početku svaki tjedan prolazila kroz koridor u bosanskoj Posavini i igrala utakmice u Srbiji. Borac je 1993. ispao u Drugu ligu, a dvije godine kasnije ispao je iz savezne razine natjecanja. Na početku sezone 1995/1996. vratio se u bosanskohercegovački nogomet. Veliki broj nogometaša iz BiH klubova završio je u Hrvatskoj i napravio karijeru u HNL-u, dio njih u srpskim klubovima, a dio je pronašao angažmane u inozemstvu. Neki su ostali u svojim domovima i pridružili se njihovoj obrani, neki su završili u logorima, neki nisu preživjeli i nikada nisu pronađeni.

Veldin Karić igrao je za klub Polet iz Bosanskog Broda, a zatim je prešao u sarajevski Željezničar, gdje se zatekao kad je u BiH počeo rat. Našao se u velikoj opasnosti i samo su ga sretne okolnosti spasile da ne završi pred streljačkim vodom o čemu je kazivao: „U Sarajevu su mi upali u stan i odveli me u vojarnu Lukavica. S konvojem su me zatim odveli na Pale, gdje su me dočekali četnici. Došla je neka milicija, što ti ga ja znam, stavili su mi lisice na ruke i počeli me maltretirati i provocirati. U Armiji BiH tada je na visokom položaju bio Vehbija Karić, pa su me četnici krivo povezali s njime misleći da sam njegov špijun. Odveli su me zapovjedniku na Palama koji je rekao da se pripremim na strijeljanje. Za to je, srećom, doznao Nenad Starovlah, moj bivši trener iz Željezničara, koji je otišao za trenera u Vojvodinu, a kum mu je bio Ilija Pantelić, koji je tada bio važan u Vojvodini. Počelo je nagovaranje da me se pusti, da sam ja reprezentativac Jugoslavije i da me ne diraju. U to su me vrijeme htjeli i Crvena zvezda i Partizan, tako da su na kraju na Palama popustili i rekli: ‘Ajde može, pustit ćemo te ako netko u roku od sat vremena dođe po tebe’. Na brzinu su Starovlah i Pantelić organizirali helikopter za ranjenike i prebacili me njime u Beograd, a iz Beograda sam otišao u Novi Sad. Imao sam, mislim, 19 godina“. Karić je nakon šest mjeseci pobjegao preko granice u Republiku Hrvatsku i došao do Slavonskog Broda te se ubrzo priključio NK Marsoniji iz Slavonskog Broda.

Referendum na kojemu su stanovnici Berlina u nedjelju odlučivali o tome treba li njihov grad postati klimatski neutralan do 2030. nije uspio, izjavila je gradonačelnica Franziska Giffey.

Ta bi mjera natjerala novu konzervativnu lokalnu vladu na velika ulaganja u obnovljivu energiju, učinkovitost zgrada i javni prijevoz. Da je referendum prošao, Berlin bi bio jedan od rijetkih velikih europskih gradova s pravno obvezujućim ciljem da za sedam godina postane ugljično neutralan.

Rezultat “pokazuje da većina Berlinaca također vidi da se zahtjevi referenduma ne bi mogli provesti – čak ni da su pretočeni u zakon”, rekla je Giffey.

Europska unija je prošle godine pokrenula program za pomoć 100 gradova unutar i izvan bloka da postanu klimatski neutralni do 2030., ali program i financijska potpora koju nudi nisu pravno obvezujući.

Referendum je bio test žele li Nijemci, ili barem građani Berlina, da njemačka klimatska politika, koja sada ima za cilj da najveće europsko gospodarstvo postane ugljično neutralno do 2045., bude ambicioznija. Aktivisti za klimu koji su inicirali glasovanje rekli su da je vladin cilj predaleko u budućnosti da bi se spriječilo da globalno zatopljenje prijeđe 1,5 stupnjeva Celzija.

“U ovom trenutku klimatska politika jednostavno nije dovoljna da osigura budućnost vrijednu življenja u našem gradu”, rekla je Jessamine Davis, glasnogovornica Climate New Start Berlin.

Za razliku od prethodnih referenduma u Berlinu – uključujući onaj koji je pozivao na izvlaštenje velikih zemljoposjednika ili onaj o tome da bivša zračna luka Tempelhof ostane bez izgradnje – nedjeljni referendum o klimi bio bi pravno obvezujući za vladu u Berlinu.

Referendum je uslijedio dok njemačka konzervativna stranka CDU pregovara o mogućoj koaliciji sa socijaldemokratima u gradu nakon jasne pobjede na ponovljenim izborima, čime su Zeleni borci za zaštitu okoliša gurnuti u opoziciju.

Uz većinu pozitivnih glasova, inicijativi je bilo potrebno najmanje 608.000 glasova “za” kako bi rezultati bili obvezujući. Ali do 20.40 sati bilo je nešto manje od 441.000 glasova za.

Kao grad od četiri milijuna, s malo obnovljivih izvora energije u blizini ili geotermalnog grijanja, Berlinu nedostaje ono što je potrebno da bi taj cilj bio ostvariv, rekao je Bernd Hirschl iz berlinskog Instituta za istraživanje ekološke ekonomije.

Ipak, referendum je bio način da se oživi rasprava o klimatskoj politici i promjenama koje ljudi moraju prihvatiti kako bi postigli klimatsku neutralnost bez obzira na rokove, rekao je Hirschl za Reuters.

“Jer nije riječ o 2030. godini. Radi se o pitanju želimo li političarima poslati signal ili ne”, dodao je.

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu je u nedjelju smijenio svog ministra obrane, dan nakon njegova poziva na jednomjesečnu stanku u procesu sporne pravosudne reforme koju vlada želi provesti.

“Premijer Benjamin Netanyahu je odlučio razriješiti dužnosti ministra obrane netanyahu“, kratko je priopćio premijerov ured.

Galant, pripadnik iste desne stranke, Likuda, kao i Netanyahu, u svom je govoru u subotu navečer rekao da bi nastavak podjela u javnosti u vezi s tom temom bio “prava prijetnja za izraelsku sigurnost”.

Prosvjedi se održavaju svakog tjedna otkad je u siječnju vlada Benjamina Netanyahua, jedna od najdesnijih u povijesti Izraela, predložila nacrt reforme koji je podijelio zemlju.

Potaknuvši zabrinutost u zemlji i u inozemstvu, reforma treba povećati utjecaj zastupnika na sudove. Njezini kritičari ističu da ugrožava demokratska načela izraelske države.

Netanyahu i njegovi saveznici, krajnje desne i ultraortodoksne stranke, ocjenjuju da je planirana reforma nužna kako bi se uspostavila ravnoteža snaga između zastupnika i Vrhovnog suda koji smatraju politiziranim.

“Moramo prekinuti zakonodavni proces” na mjesec dana, rekao je Galant u subotu navečer, prije važnog tjedna koji trebaju obilježiti druge zakonske odredbe i novi masovni prosvjedi.

“Posvećen sam vrijednostima Likuda (…), ali velike promjene na državnoj razini trebaju se provoditi dogovaranjem i dijalogom”, dodao je.

Ministar obrane je istodobno pozvao na prekid prosvjeda.

Ministar znanosti i obrazovanja Radovan Fuchs izjavio je u nedjelju da će učenici u školi boraviti od 8 do 14 ili 15 sati, gdje će napisati zadaće pa roditelji više s njima ne moraju rješavati to pitanje, a naglasio je i da se u kurikulu ne radi o smanjenju sati informatike.

Jedan sat informatike od prvog do osmog razreda je obvezatan, a informatiku imamo još jedanput kao međupredmetnu temu, izjavio je Fuchs za Dnevnik Nove TV.

Podsjetio je da se dosad informatika od 1. do 4. razreda učila kao izborni predmet, a onda su od 5. razreda svi oni koji su učili izborni predmet počinjali od nule kao da je nisu učili.

Ponovio je da se ne smanjuje opseg informatike kao takav. Sedamdeset posto djece je i dosad uzimalo informatiku kao izborni predmet  i onda bi u petom razredu svi skupa, s onih ostalih 30 posto, počinjali ponovno učiti informatiku, napomenuo je Fuchs.

Istaknuo je da je sad informatika obvezatan predmet od prvoga do osmog razreda.

Ministar Fuchs rekao je i da će u popodnevnom dijelu nastave, poslije 15 sati, raditi isti profesori te dodao da u tom vremenu može biti i informatika, ako je škola ponudi jer je to neobvezatni dio nastave.

Djeca će u školi boraviti od 8 sati do 14 ili 14,30 sati, napomenuo je Fuchs i dodao da samo oni koji žele, mogu ostati do 17 sati, što je nešto kao produženi boravak.

Pojasnio je i kako je taj dio vremena, dio kojeg biraju učenici, a škola im nudi jasne sadržaje.

U koncepciji cjelodnevne nastave, istaknuo je, profesori potrebni za te programe boravit će 45 minuta više, a zato će dobit u prosjeku preko 2 tisuće kuna više.

Plaća svih učitelja i profesora u školi bit će preko 10 tisuća kuna, rekao je ministar i dodao da će to biti povećanje plaća za otprilike oko 20 do 25 posto.

Najavio je i dodatna pojašnjenja, jer je natječaj tek otvoren te najavio da će od ponedjeljaka intenzivno odlaziti u županije gdje će se razgovarati s osnivačima škola i ravnateljima.

Istaknuo je i kako će za mjesec dana krenuti u rješavanje potrebnoga školskog prostora (619 školskih objekata) te napomenuo da će do 2028. taj problem biti riješen.

Svim školama koje rade u jednoj smjeni, a nemaju riješeno pitanje dvorana i to ćemo riješiti, najavio je Fuchs dodavši kako za projekte škologradnje raspolaže s oko dvije milijarde eura.

Zborovi iz cijeloga svijeta udružili su u nedjelju svoje glasove kako bi pjevali za mir u Ukrajini, a tristotinjak pjevača okupilo se u Madridu, gdje je incijativa i počela godinu dana nakon početka ruske invazije.

Po sunčanu vremenu, pjevači 46 zborova iz španjolskoga glavnog grada i obližnjih gradova okupili su se ispred Muzeja kraljice Sofije i počeli pjevati u podne.

Pridružile su im se tisuće pjevača u 80 mjesta Europe i Latinske Amerike, a tisuću ukrajinskih pjevača ujedinili su svoje glasove sa zborovima iz Argentine, Brazila, Kolumbije, Danske, Njemačke, Portugala i Venezuele.

U Madridu je zbor pjevao “Daruj nam mir” (“Dona Nobis Pacem”), “Zbor sužnjeva” Verdijeva Nabucca i završio sa “Sing an Anthem For Our Peace”, što ga je za tu prigodu napisao američki skladatelj Jim Papoulis.

Događaj koji se izravno prenosio na YouTubeu, organizirali su Zborovi za mir, inicijativa nastala u Španjolskoj mjesec dana nakon početka rata koji je ruski predsjednik Vladimir Putin počeo u Ukrajini 24. veljače 2022.

Novinarka Diana Šetka napisala je biografsku knjigu o Arsenu Dediću ‘Arsen’ koja je promovirana 22. ožujka. Knjiga nema tipičnu biografsku formu, već je nastala iz razgovora koje je vodila s Arsenom i njegovim suvremenicima, pa je povijesno-kulturološki dokument jednog vremena

Novinarka Diana Šetka napisala je biografsku knjigu o Arsenu Dediću „Arsen“ (Profil, 2022.), koja je promovirana 22. ožujka u bistrou zagrebačkog hotela Esplanade, omiljenom Arsenovu mjestu. Knjiga nema tipičnu biografsku pisanu formu, već je nastala iz niza razgovora koje je autorica vodila s Arsenom i njegovim suvremenicima, kolegama, prijateljima i članovima obitelji, svjedocima rađanja, odrastanja, sazrijevanja i umiranja ovog jedinstvenog pjesnika, kantautora i glazbenika pa je prema tim Arsenovim kronološkim razdobljima podijeljena i sa sjećanjima. Među njima su priče supruge Gabi Novak, Arsenova brata Milutina Dedića, kao i sina Matije, no tekst prvi put donosi neke detalje iz Arsenova odrastanja koji su bili presudni za njegovo umjetničko formiranje. Niz svjedočanstava je respektabilan i pokazuje koliko je Arsen suradnjom i osobnošću utjecao na umjetnike koji su i danas aktivni na hrvatskoj glazbenoj i umjetničkoj sceni. Knjiga je u cjelini izvanredni povijesno-kulturološki dokument jednog vremena.

NACIONAL: Na čiju ste inicijativu počeli pisati knjigu o Arsenu i koliko ste radili na dokumentaciji, razgovorima, skupljanju građe?

U siječnju 2020. nazvala me Dubravka Tomeković Aralica, koja mi je više od dvadeset godina bila glavna urednica u magazinu Gloria i pitala bi li napisala Arsenovu biografiju. U tom sam trenutku pomislila – ne dolazi u obzir! Jer unatoč godinama, iskustvu i simpatiji do obožavanja prema Arsenovom liku i djelu, osjećala sam se kao brucošica koja se tek upisala na fakultet, a već priprema diplomski. Arsenova biografija činila mi se ipak preveliki zalogaj za nekoga bez ikakvog publicističkog iskustva. Ali kako je Dubravka doista nenadmašna u argumentiranom uvjeravanju, a pomogao joj je u tome i naš stariji kolega Maroje Mihovilović, na kraju sam popustila. I sada mi nije žao. Dapače! Arsen je na spomen biografije znao reći: ”Ljudi moji, sve sam o sebi već rekao u svojim pjesmama”. Ali ipak je u jednom intervjuu izjavio da bi njegova biografija, kad bi je pisao, sadržala sve – od djetinjstva u Šibeniku, studentskih dana, života u Zagrebu do žena koje su prošle kroz njegov intiman život i bile mu muze. Posebno poglavlje odnosilo bi se na Gabi, koju je doživljavao kao “stožernu personu” u njihovoj obitelji, koja mu je pružila ono što je najviše cijenio – toplinu doma i sigurnost. To mi je bila nit vodilja u skupljanju materijala. Puno toga sam znala jer sam Arsena profesionalno pratila od sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća, a ostalo sam doznala od njegovih bliskih suradnika i prijatelja jer sam željela da to doista bude autentično svjedočanstvo i da široj publici približim jednog drukčijeg Arsena. Erudita, intelektualca, u isto vrijeme kozera, šarmera i cinika, čovjeka od riječi i sa stavom, suptilne mediteranske duše, izvan trendova i mode, ali uvijek u modi. Pročitala sam sve što je o njemu ikada napisano, sve intervjue, pogledala dokumentarce koji su o njemu snimljeni, puno toga doznala sam i u Državnom arhivu u Šibeniku, došla sam do njegovih kolega iz školskih klupa. Svi su bili benevolentni i svima je baš bilo stalo da to ispadne dobro jer su, kao i ja, vjerovali da Arsen to zaslužuje.

‘Pročitala sam sve što je o Arsenu ikada napisano, sve intervjue i pogledala dokumentarce’, rekla je. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Pratili ste Arsena cijelo svoje odrastanje, bio je naprosto glazbom i stihovima uz vas. Koliko vas je to odredilo kasnije u životu za senzibilitet prema modernoj lirici, šansoni, općenito dobrim stihovima šlagera, pogotovo ako uzmemo u obzir to da vam je razrednica u gimnaziji bila Maja Perfiljeva?

Grozim se rečenice “u moje vrijeme” jer svatko ima pravo na neko svoje vrijeme, ali šezdesetih i sedamdesetih godina, u doba moje mladosti, u Zagrebu su se slušali šlageri, šansone, rock, pop, u nekim krugovima džez. Ali i ozbiljna glazba. Preko “Muzičke omladine” išlo se na koncerte u Glazbeni zavod, mjuzikle u Komediju. Dva koncerta održali su i Rolling Stonesi. Kakvi narodnjaci! Osim eventualno u rijetkim radijskim emisijama s pozdravima, željama i porukama slušatelja. I doista ne mogu shvatiti kako je moguće da se izgubio taj glazbeni ukus u bespućima ritmova kakvima danas svjedočimo. Moj odabir u “moje vrijeme” bili su Beatlesi, Rolling Stonesi, Leonard Cohen, Bob Dylan i Arsen Dedić. Imala sam sreću da mi je razrednica bila pjesnikinja Maja Perfiljeva, koja nam je na satove hrvatskog jezika donosila magnetofon na trake i puštala nam još neizdane pjesme sarajevskih Indexa, što bi se danas reklo demo snimke. Često bismo navečer s njom išli po birtijama i recitirali stihove, kao i na satovima, ispratili smo je i na glazbene festivale, tako da su za mene riječi uvijek bile iznad glazbe. A Arsen je u tome nenadmašan. Kad se pojavila njegova zbirka “Brod u boci”, išla sam u II. razred gimnazije i to mi je, uz Préverta, Nerudu, Jesenjina, Konstantina Simonova ili Vesnu Parun, bila pjesnička “biblija”. Ta lirska tankoćutnost i snaga riječi obilježili su cijeli moj život. Konačno, znatiželja, riječ i stil bili su mi osnovni “alati” u novinarskom poslu.

‘Arsen je postao vertikala, njegove riječi nešto znače. Njega se citira, čak se nađe u pitanjima na kvizovima. Arsen je na poseban način opjevao ljubav, zanos, rodni kraj, Zagreb’

NACIONAL: Čini mi se da ste u knjizi pokušali još jednom dokazati – nakon Igora Mandića i Tonka Maroevića – koliko je Arsen kompleksna umjetnička osobnost, posebice koliko su mu izvrsni stihovi pjesama i da je još uvijek danas nedovoljno priznat kao pjesnik izvan okrilja šansone i evergreena.

Nema se tu što dokazivati. On to naprosto jest. Da je napisao telefonski imenik, bilo bi to iznimno štivo. Dok sam radila na knjizi došla sam i do 31-godišnje Merime Handanović, pjesnikinje i magistrice jezika i književnosti iz Zenice, koja je napravila znanstvenu studiju s aspekta lingvistike na temu “Jezik i stil Arsena Dedića”. Ona smatra da je Arsen bio najveći kantautor na Balkanu, ali i konstatira da je izvan tog kantautorskog djelovanja i golemog opusa u velikoj mjeri ostao nepoznat. I slovenski je glazbenik Zoran Predin mišljenja da je Arsen naš Bob Dylan i da njegovo vrijeme, u smislu shvaćanja njegove veličine, tek dolazi. Konačno, sve češće se može čuti: “Kako bi rekao Arsen!”. On je odjednom postao vertikala, njegove riječi nešto znače. Njega se citira, spominje u raznim prigodama, čak se nađe u pitanjima na TV kvizovima. Arsen je na poseban način opjevao ljubav, zanos, rodni kraj, Zagreb, maminu i tatinu košaru s lijekovima, svoj Mini Morris, kavane, slike prijatelja, svoja ushićenja i tlapnje – intimno, atmosferično i prijemčivo za suptilne duše. Osobito ženske jer stvarno bi bilo malo čudno da neki muškarac zapjeva ženi koju voli: “Ne, za te nije čovjek kao ja”. Iako ga vole i muškarci. Uz njegove se pjesme zaljubljivalo, plesao prvi ples na vjenčanjima, tugovalo nakon prekida veza, feštalo na slavljima. Široj javnosti prvenstveno je poznat kao šansonijer i kantautor, a o njegovoj poeziji još bi se puno moglo govoriti i analizirati. Zbirke njegovih pjesama su rariteti. Nećete ih naći u antikvarijatima susjednih država, a i u našima se morate dobro namučiti da pronađete “Brod u boci”, „Hotel Balkan“ ili neku drugu.

Knjiga ‘Arsen-sjećanja; takvog smo ga voljeli, takvog ćemo ga pamtiti’. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: U mnogim sekvencama dajete primjere Arsenova specifičnog ironičnog, jetkog, sarkastičnog i – otrovnog humora. Mnogi od nas su zauvijek zapamtili njegove britke, duhovite i istinite rečenice i dijaloge. Kako vrijeme odmiče, rekla bih da je za sve što je ikomu ikada rekao ili primijetio bio u pravu. Slažete li se da je bio izvrstan poznavatelj ljudskih duša, ali i mana, ne štedeći pri tomu niti sebe samoga?

Sjećam se jedne zgode s aerodroma. Baš je otpratio jednog velikog šansonijera na avion, a prilazi mu naš poznati glazbenik, pozdravlja ga, pita kako je. ”Baš sam se oprostio od velikog glazbenika, a onda sam sreo tebe. Kakav pad!”. Imao je na majci otisnuto “Nemam vremena” pa bi samo razgrnuo jaknu i pokazao je kad bi ga netko ugnjavio u prolazu. Na zvonjavu telefona pitao bi: “Tko smeta?“. Za mirovinu je govorio da je “posmrtna pripomoć”, pred kraj života znao bi reći da mu već ide “odjavna špica”. Nikoga nije štedio i nitko mu to nije zamjerio jer to je bio on. Jednako nemilosrdan i prema sebi. Najbolje to govore njegovi stihovi: “Ponekad mi je potrebno da padnem, kako bih se mogao ponovo dići… Kažem ponekad, i to bi bilo dobro, ali to je već tako često da ja samo posrćem od predaha do predaha”. I njegova duhovitost i njegov cinizam izraz su ne samo njegove osobnosti, već i dubokog intelektualizma. Nije bio tip koji bi trošio riječi uludo. Kad bi mu se netko svidio, naprosto bi ga osvajao elokvencijom, ali ako mu nije “sjeo na prvu” toliko bi ga mučio da bi ubrzo sam ustao od stola i napustio društvo. Znao je reći da je rođen u noći pa da je zato mračan tip.

NACIONAL: Prvi put prikazujete iznimno detaljno i povijesno-kulturološki pregled Šibenika u vrijeme Arsenova rođenja, kontekst koji je važan za njegovo odrastanje. Opisujete vrijeme 2. svjetskog rata i poraće u Šibeniku, kako je tekao svakodnevni život, dakle, vrlo značajan širi kontekst u kojemu se mladi Arsen školovao i formirao, čime knjiga postaje precizan povijesni dokument jednog vremena.

Šibenik je doista grad specifičnog, oštrog i pomalo grezog humora. U njemu se uvijek osjećala plemićka ostavština, ali se u Arsenovoj mladosti živjelo skromno, radnički, gotovo siromašno. Brojne kuće imale su svoju povijest i neku svoju priču. Sve je to upijao i Arsen, uvijek želeći više i bolje. Za njega nije postojala ocjena osim petice, možda četvorka iz matematike koju nije volio, a imao je sreću da je rano dobio na dar komplet ruskih klasika, što mu je otvorilo nove vidike. Njegova majka Veronika željela je sve najbolje za njega i njegovog brata Milutina, da se ne pate kroz život kao ona i njezin suprug pa su obojica morali ići i u glazbenu školu. Da bi mu mogla kupiti prvu flautu, morala je prodati komad zemlje. Sve se to duboko usjeklo u Arsenovo sjećanje te su ga simpatija i empatija prema običnim malim ljudima pratile cijeli život. Ali svu neimaštinu i težinu odrastanja u radničkoj obitelji nadmašila je ljepota mora, zaljubljenost u glazbu, otkrivanje svijeta filma koji je tek stidljivo osvajao tadašnja kina. Kao dječak igrao se na ostavštinama njemačkog logora u blizini kuće, a u školi je istovremeno upijao glazbu, literaturu, crtanje. Sve to lijepo i ružno ponio je sa sobom u Zagreb. Uvijek je govorio da mu je Šibenik bio temelj, a Zagreb nadgradnja.

‘Da bi sinu mogla kupiti prvu flautu, Arsenova majka prodala je komad zemlje. Sve se to usjeklo u Arsenovo sjećanje te ga je empatija prema malim ljudima pratila cijeli život’

NACIONAL: Nakon cijelog iskustva rada na knjizi, možete li objasniti kako je Šibenik postao rasadište mnogih genijalnih i izvanrednih ljudi koji su obilježili u raznim profesijama naše 20. stoljeće? Što je u tom kraju posebno, osim miješanja stanovništva i vjerojatno začudnog genetskog bazena jer ima toga i drugdje?

Živeći u Šibeniku nekoliko godina, nisam srela nijednog Šibenčana koji nije imao sluha ili nije volio pjevati. U vrijeme kad je Arsen odrastao pjevalo se po kalama, na uglovima, na trgovima, na terasama hotela, u školama. Arsenov otac svirao je nekoliko instrumenata, svirači su bili svi muški članovi njegove obitelji, a limena glazba nije samo ispraćala pokojnike po Šibeniku, već je doista postala glazbena institucija. Njegova roditeljska kuća bila je u Teslinoj ulici, a ugao na njezinu kraju bio je najraspjevaniji u Šibeniku: tu su na nekoliko stotina metara kao djeca živjeli i Vice Vukov, dirigent Miro Belamarić, Mišo Kovač, književnik Ivo Brešan, neko vrijeme i Igor Mandić, kao i Dušan Šarac, Ivo Pattiera… Brešan je još u osnovnoj školi postavio na školsku pozornicu operetu “Beg od Maroka”. U njoj je nastupio i Vice Vukov, kome je to bio prvi javni nastup, a Arsen, tada učenik petog razreda, svirao je flautu u orkestru od 20 članova. Njihovom kasnijem uspjehu zacijelo su, uz neosporan talent, presudili želja za uspjehom, marljivost, neodustajanje od postavljenog cilja i stalan rad na sebi. Neuspjeh bi za svakog od njih značio vratiti se kući, a to si nitko nije želio dopustiti. U svijet su krenuli da bi uspjeli, a ne da bi se vratili kući neobavljena posla.

NACIONAL: Kako tumačite da Arsen nikada nije dobio Nagradu grada Zagreba za životno djelo?

Arsen je dobio Nagradu Josip Slavenski, Prix Jacques Brel, Premio Tenco za autorsku šansonu, Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, ali ne i Nagradu grada Zagreba. To ga je silno žalostilo, a mene baš ljuti. Ne kažem da važna nagrada nije trebali pripasti onima koji su je dobili, ali valjda se, iako posthumno, moglo naći i jedno priznanje za Arsena Dedića. Arsen je obožavao Zagreb, o čemu svjedoči njegova pjesma “Zagreb i ja se volimo tajno”. U njoj kaže da mu je jasno kako moraju skrivati ljubav jer Zagreb veže mnogo starih veza, a ni on nije bez obaveza, misleći pritom na Šibenik. Nema zagrebačkog kutka koji nije opjevao: Grič, Maksimir, kavanu Corso, Palainovku, ljubičastoplavi zrak Šestina, gornjogradske lanterne, tamne noćne leptirice s ugla Gajeve, prvu jesenju kišu u gradu nakon povratka s mora. Živio je u Zagrebu skoro šest desetljeća. Jednako toliko i stvarao. Ali uvijek je netko drugi imao prioritet. Jednom sam pitala akademika Tonka Maroevića zašto Arsen nije primljen u visoko akademsko društvo. “Zanimljivo pitanje! Mi stalno nešto istražujemo, a Arsen nam je sa svojim talentom uvijek bio tu, kao otvorena knjiga pa smo ga uzimali zdravo za gotovo”. Možda nije bez vraga, iako i u šali, sebe nazivao prvorazrednim građaninom drugog reda.

Engleski nogometaši svladali su u dvoboju C skupine kvalifikacija EURA na Wembleyu selekciju Ukrajine s 2-0.

Englezi su prije tri dana slavili kod europskih prvaka Talijana, a na Wembleyu su došli do još jedne pobjede u teškoj skupini.
Harry Kane istaknuo je svoj status najboljeg engleskog strijelca na međunarodnoj razini, a Bukayo Saka ponovno je zabljesnuo u ugodnoj pobjedi. Nakon što je postigao rekordni  54. gol u 2-1 pobjedi nad Italijom u četvrtak, Kane je u 37. minuti iz voleja zabio i svoj 55. pogodak, a Arsenalov mladić Saka zatim je udvostručio vodstvo prije poluvremena senzacionalnim golom koji je utišao goste i njihovih 4000 navijača. Ukrajina je imala svoje trenutke i pritiskala je u drugom dijelu, ali nikada nije izgledala sposobna izbjeći poraz od Engleske.

Slovenska nogometna reprezentacija je, po pobjedi u Kazahstanu, dobro obavila i svoju prvu zadaću na domaćim terenima svladavši  San Marino s 2-0.Slovenija je povela u 56. minuti preko Benjamina Šešeka, a u 60. minuti autogol je postigao Roberto Di Maio.U ovoj skupini Danska je danas senzacionalno u Kazahstanu izgubila sa 2-3, večeras će još snage odmjeriti Sjeverna Irska i Finska.

Iznimno uvjerljivi bili su Islanđani koji su čak sa 7-0 slavili kod LIhtenštajna u Vaduzu. Aron Gunnarsson (48,68, 73pen) zabio je “hat-trick” za sjevernjake u drugom poluvremenu, a po jedan su zabili Olafsson (3), Haraldsson (38), Gudjohnsen (85) i Ellertsson (87).

* SKUPINA C:
Engleska – Ukrajina 2-0
20.45 Malta – Italija

Engleska 2 2 0 0 4:1 6
Sjeverna Makedonija 1 1 0 0 2:1 3
Italija 1 0 0 1 1:2 0
Malta 1 0 0 1 1:2 0
Ukrajina 1 0 0 1 0:2 0

* SKUPINA H:
Kazahstan – Danska 3-2
Slovenija – San Marino 2-0
20.45 Sjeverna Irska – Finska

Slovenija 2 2 0 0 4:1 6
Sjeverna Irska 1 1 0 0 2:0 3
Danska 2 1 0 1 5:4 3
Kazahstan 2 1 0 1 4:4 3
Finska 1 0 0 1 1:3 0
San Marino 2 0 0 2 0:4 0

* SKUPINA J:
Lihtenštajn – Island 0-7
20.45 Luksemburg – Portugal
20.45 Slovačka – Bosna i Hercegovina

Portugal 1 1 0 0 4:0 3
Island 2 1 0 1 7:3 3
BiH 1 1 0 0 3:0 3
Slovaćka 1 0 1 0 0:0 1
Luksemburg 1 0 1 0 0:0 1
Lihtenštajn 2 0 0 2 0:11 0

Vaterpolisti dubrovačkog Juga Adriatic osiguranja po peti put u povijesti osvojili su naslov pobjednika regionalne Premier lige svladavši splitski Jadran sa 14-12 (2-1, 4-3, 2-3, 2-3, 4-2) boljim izvođenjem peteraca.

Junak finala na pobjedničkoj strani bio je vratar Toni Popadić koji je zavšio dvoboj sa 11 obrana, a u odlučujućem raspucavanju je zaustavio pokušaj Luke Bukića koji je sa četiri pogotka bio najbolji strijelac na utakmici.

Strijelce Juga predvodio je Grk Konstantinos Kakaris s tri pogotka, a po dva su postigli Loren Fatović i Toni Mozara. Uz Bukića, najbolji u Jadranu su bili Rino Burić i Zvonimir Butić sa po dva gola svaki.

Nakon obostrano neefikasnih prvih devet minuta, u kojima su obke momčadi postigle po dva pogotka, Jug je napravio seriju 3-0 te u 13. minuti došao do osjetnije prednosti (5-2). Dubrovčani su poluvrijeme dočekali s vodstvom 6-4, a Biljakinim pogotkom na startu treće četvrtine ponovno su došli do tri gola prednosti (7-4).

Splićani se nisu predavali, do kraja treće četvrtine su postigli tri pogotka, a primili samo jedan te u zadnjih osam minuta ušli sa samo golom zaostatka (8-7).

Golom Pejkovića u prvom napadu u posljednjoj četvrtini, Jadran je došao do prvog izjednačenja nakon 2-2 s početka druge četvrtine. Jugu je novo vodstvo (9-8) donio Marko Žuvela, da bi Splićani odgovorili golovima Luke Bukića i Rine Burića i na 2:05 minuta prije kraja prvi put poveli u finalu.

Odmah u sljedećem napadu grčki centar Konstantinos Kakaris je izjednačio na 10-10. Kako do kraja dvoboja nijedna momčad nije uspjela doći do novog pogotka, odluka o pobjedniku regionalne Premier lige pala je u raspucavanju s pet metara.

Nakon što su u prve dvije serije Splićani ostali bez pogotka, jer je Zović pogodio gredu, a Bukićev pokušaj je Toni Popadić obranio, Dubrovčani su preciznim udarcima Franka Lazića, Mare Jokovića, Lorena Fatovića, Konstantinosa Kakarisa došli do ukupne pobjede 14-12.

Splitski Jadran je tako ostao bez premijernog trijumfa u ovom natjecanju, dok su Dubrovčani utvrdili svoje mjesto na vrhu najuspješnijih klubova u povijesti s pet naslova. Jug je bio pobjednik premijernog izdanja u sezoni 2008./2009., da bi sljedeća tri naslova osvojio u tri uzastopne sezone (2015./2016., 2016./2017., 2017./2018.).

Jugašima je ovo već treći trofej u sezoni, a sva tri puta su u finalima bili bolji od Jadrana, pobijedivši Splićane i u domaćem Kupu te Superkupu.

Teolog i katolički svećenik Dalibor Milas u Dnevniku N1 televizije je govorio je o svećeničkom zlostavljanju, a osvrnuo se i na konferenciju đakovačko-osječkog nadbiskupa Đure Hranića koji je, prema pisanju tjednika Novosti, znao za svećenika pedofila iz vukovarskog nasilja Sotin, ali 14 mjeseci nije poduzeo ništa

“Nažalost je riječ o globalnom fenomenu. Bio sam uvjeren da neke stavri poput konferencije nadbiskupa Hranića nisu bile moguće. Međutim, kad vidim i čujem neke stvari, neke pokušaje loše obrane, onda vidim da smo tek započeli s procesom razrješavanja ovog problema”, kazao je Milas.

Osvrnuo se i na ulogu pape Franje i njegov pristup ovim događajima, navodeći da se počelo raditi na problemu.

“Činjenica je da se konačno nešto radi. Imali smo primjere i od strane Vatikana gdje se predugo guralo pod tepih, nije se reagiralo na vrijeme. Mislili su da skrivanjem pod tepih, premještanjem pedofila iz jedne župe u drugu ili čak druge države čine dobro crkvi. I sad vidimo da su oni koji su to radili naškodili crkvi više nego drugi”, rekao je Milas i dodao:

“Papa Franjo i njegovi ljudi rade na tome da se ovaj problem pokuša popraviti, da se stvari pokušaju popraviti, ali iz perspektive žrtava neke strvari je nemoguće popraviti sada.”

Osvrnuo se i na primjere iz Njemačke i Portugalu. “I Njemčaka i Portugalska biskupska konferencija su sami pokušali popraviti stvari, angažrirali su privatne firme i neovisne vještake koji su trebali istražiti dubinu problema. Tek po objavljivanju njihovih izvještaja primijetili smo da su stvari gore nego što se mislilo.”

“Zločine pedoflije u crkvi potrebno je i zakonski procesuirati”, istaknuo je.

Milas je naglasio i problematičan odnos prema žrtvama. “S jedne strane se prikazujemo kao čuvari moralnih standarda i vrijednosti, a s druge strane žrtve guramo u drugi ili treći plan i to samo da bismo navodno zaštitili dobar glas crkve, kao da žrtve nisu bile dio crkve. Ne treba zaboraviti da su žrtve zlostavljanja bile usko vezane za samu crkvu. Pitanje je samo kakva se poruka šalje – jesu li samo svećenici dio crkve? Što s ljudima koji su propatili zbog našeg skrivanja nekih stvari?”

Papa Franjo prihvatio je ostavku biskupa Franz-Josepha Bodea iz Osnabrücka koji će ujedno napustiti tu biskupiju na sjeverozapadu Njemačke, objavio je u subotu Vatikan o ordinariju kritiziranom zbog postupanja prema optužbama o zlostavljanju u Crkvi. Milas navodi da je u Njemačkoj normalno davanje ostavki, ne samo među biskupima nego i političarima. “Kad je netko od domaćih biskupa dao ostavku?”, pita se svećenik.

Ponovno se osvrnuo na konferenciju nadbiskupa Hranića. “Vidio sam čovjeka koji je uvjeren da nije napravio ništa loše, ja suosjećam s njim jer nije svjestan situacije u kojoj se našao. Da je Hranić njemački biskup, iste sekunde bi nakon one konferencije dao ostavku. Međutim, kod nas se te stvari tretiraju kao sramota.”

“Problem crkve je općenito što smo žrtve gurnuli u treći plan. Malo više fokusa na žrtve, a manje na zlostavljače”, dodao je teolog.

Komentirao i kakav slijed događaja očekuje nakon Hranićeve konferencije. “Očekujemo možda malo konrtetniji angažman nuncija u Hrvatskoj i kongregacije dikasterija za biskupe, ali sudeći po tome kako je to bilo u svijetu, ne mislim da će nadbiskup Hranić moći mirno spavati.”

Potpredsjednik Vlade i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović prisustvovao je u nedjelju početku rada zračnih luka bez graničnih kontrola u splitskoj zračnoj luci na Resniku i rekao da sve ide po planu.

Tom prilikom je ministar Božinović podsjetio da je ulazak Hrvatske u Schengen bio proces kojega su vodili šest godina vrlo transparentno i u tom razdoblju odgovorili na pitanja nekoliko tisuća stranih i domaćih medija.

Prisjetio se da je 8. prosinca prošle godine na Vijeću ministara unutarnjih poslova Hrvatska dobila zeleno svjetlo i tada se odlučilo da će se hrvatske zračne luke na današnji dan u potpunosti integrirati.

U splitskoj zračnoj luci je priprema za Schengen krenula još 2014. kad se radila zgrada.

“Od jutra primam izvješća sa svih naših međunarodnih zračnih luka. Sve ide prema našim planovima i to pokazuje da su se sve službe za sve to dugo i kvalitetno pripremale. Ovo danas ima širi značaj jer se u lukama može računati na brži prolaz i dolazak u Hrvatsku, a tu se otvaraju mogućnosti kojih ni sami trenutno nismo svjesni”, rekao je Božinović.

Hrvatska će biti odredište za više ljudi nego dosad

Ministar je siguran da će Hrvatska od ove godine biti odredište za više ljudi nego što je bila do sada, a i brojke govore da se povećava promet. Od danas, 80 posto putnika u splitskoj zračnoj luci neće trebati prolaziti granične kontrole, dodao je.

Postupak dolaska putnika objasnio je direktor splitske zračne luke Lukša Novak rekavši da će se izlazak putnika iz zrakoplova i ulazak u osobni automobil na parkingu odvijati unutar 10 minuta s obzirom da više nema dodatnih barijera.

“Cijeli proces ide vrlo brzo za sve putnike koji su unutar Schengena, a nama je drago što je naša zračna luka bila među prvima gdje je netko iz Vlade došao i vidio kako se odvija proces. Vjerujemo da će zbog svega promet rasti. Ovo je najviši standard unutar Europe koji je moguć”, izjavio je Novak.

Republika Hrvatska je od 1. siječnja 2023. postala država članica Schengenskog područja čime su ukinute kontrole osoba na unutarnjim kopnenim i morskim granicama, te su od danas tako ukinute kontrole osoba i na unutarnjim zračnim granicama.

U splitskoj zračnoj luci na Resniku danas je po novom Schengenskom režimu sve prošlo bez gužvi i zastoja. Tijekom dana kroz tu luku proći će 23 komercijalna zrakoplova, od kojih će biti 19 njih iz šengenskog prostora, s četiri do pet tisuća putnika.

Ovo ljeto očekuju oko 13.500 letova od 52 prijevoznika kojima će Split povezati s 89 odredišta, dok do kraja godine predviđaju promet od oko 3,3 milijuna putnika, koliko je bio rekordne 2019. godine.

Sedam osoba uhvaćeno je pri ilegalnom ulasku u Hrvatsku iz Bosne i Hercegovine u subotu oko 21,30 sati nedaleko mjesta Vrbje u Brodsko-posavskoj županiji.

Pokušaj ulaska u Hrvatsku spriječili su pripadnici interventne jedinice Policijske uprave brodsko-posavske.

“Prilikom nadzora državne granice na rijeci Savi policijski službenici uočili su gumeni čamac u kojem se nalazilo osam nepoznatih muških osoba. Nakon pristanka čamca uz obalu, kada su ugledale policijske službenike, dvije osobe koje su upravljale čamcem dale su se u bijeg. Policajci su jedu osobu uhitili dok se druga udaljila plivajući preko Save u smjeru Bosne i Hercegovine”, rekla je glasnogovornica Policijske uprave brodsko-posavske Kata Nujić.

Muškarac (23) koji je upravljao gumenim čamcem i preostalih šest suputnika u Postaji granične policije u Staroj Gradiški identificirani su kao državljani Afganistana.

Vozač čamca uz kaznenu prijavu biti će predan u pritvor, a na ostalih šest putnika iz čamca primijeniti će se procedura sukladno Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti i Zakonu o strancima.

Ždrijeb za FIFA Svjetsko prvenstvo za nogometaše do 20 godina, koji se sljedeći tjedan trebao održati u Indoneziji, bit će odgođen, rekao je izvor Reutersu nakon što je guverner Balija odbio ugostiti izraelsku momčad.

Indonezijski nogometni savez (PSSI) priopćio je da je ždrijeb koji se trebao održati u petak otkazan, a FIFA još uvijek provodi provjere spremnosti turnira.

Turnir s 24 momčadi trebao bi se održati od 20. svibnja do 11. lipnja u šest gradova u Indoneziji, a Izrael je trebao debitirati na natjecanju.

Jakarta Post je ranije ovog mjeseca izvijestio da je guverner Balija Wayan Koster pisao Ministarstvu mladeži i sporta moleći ih da “usvoje politiku koja zabranjuje izraelskom timu natjecanje na Baliju” zbog sukoba s Palestinom.

“Prethodno je guverner Balija Wayan Koster odbio nazočnost izraelske reprezentacije na FIFA U-20 Svjetskom prvenstvu… To bi mogao biti razlog da FIFA otkaže ždrijeb U-20 Svjetskog kupa. Zato što je za FIFA-u guvernerovo odbijanje isto što i otkazivanje jamstva za organiziranje koje je izdala vlada pokrajine Bali”, rekao je PSSI u izjavi.
Ranije ovog mjeseca prosvjednici su marširali glavnim gradom Jakartom mašući indonežanskim i palestinskim zastavama, tražeći da se Izraelu ne dopusti sudjelovanje.

Stanovništvo Indonezije je pretežno muslimansko. Većina indonezijskih muslimana prakticira umjerenu verziju islama, ali posljednjih godina bilježimo porast vjerskog konzervativizma koji se uvukao u politiku.

Tijekom prošle godine izraelske su snage uhitile tisuće ljudi na Zapadnoj obali i ubile više od 200 Palestinaca, uključujući borce i civile. U međuvremenu, više od 40 Izraelaca i tri Ukrajinca poginulo je u palestinskim napadima.

Ako Indonezija zbog toga izgubi prava domaćinstva, član Izvršnog odbora PSSI-ja Arya Sinulingga rekao je da je zabrinut kako bi sankcije FIFA-e mogle “izolirati indonezijski nogomet od svijeta”.

Sinulingga je rekao da se PSSI nada rješenju u kojem bi politika mogla biti odvojena od sporta, a njegov predsjednik Erick Thohir trebao bi koordinirati s Ministarstvom vanjskih poslova i Ministarstvom mladeži i sporta.

“Predsjedavajući će također podnijeti izvještaj predsjedniku prvom prilikom da pronađemo rješenje za sve ovo, da spasimo indonezijski nogomet koji volimo”, dodao je Sinulingga.

PSSI je rekao da bi gubitak prava domaćina naštetio šansama indonezijskih nogometnih timova da sudjeluju na drugim FIFA turnirima u budućnosti, dok bi ekonomski gubici iznosili “trilijune rupija”.

Indonezija također pokušava obnoviti svoj ugled nakon smrtonosnog stampeda prošle godine koji je doveo do smrti 135 gledatelja na stadionu u istočnoj Javi u listopadu. Mnogi su bili pregaženi dok su bježali prema izlazu nakon što je policija ispalila suzavac na okupljene.

Ana Sarić i Melkior Serdarević hrvatski su arhitekti i novi oskarovci. Autori su njemačkih i francuskih rovova i kampova iz Velikog rata koji su dio scenografije za film ‘Na Zapadu ništa novo’. Za Nacional ekskluzivno pokazuju svoje crteže rovova i opisuju proces filmske scenografije

Na Zapadu ništa novo’’, njemačka drama Edwarda Bergera o Prvom svjetskom ratu, adaptacija istoimenog romana Ericha Marie Remarquea koji prikazuje traume njemačkih dobrovoljaca u Prvom svjetskom ratu, dobio je četiri Oscara – za najbolji međunarodni film, kinematografiju, scenografiju i originalnu glazbu. Naslov se referira na smrt 17-godišnjaka u danu kada je službeni bilten njemačke vojske objavio kako ‘’nema značajnih događaja na Zapadnom frontu’’. Traume iz Velikog rata opisao je Remarque 1929. godine u romanu koji su nacisti zapalili dolaskom na vlast. Roman je imao svoju prvu adaptaciju samo godinu dana od objave; u Hollywoodu ga je režirao Lewis Milestone 1930. godine i odmah dobio Oscara. Priča prati 17-godišnjega Paula Bäumera (igra ga austrijski glumac Felix Kammerer) koji ode na zapadno bojište u Prvom svjetskom ratu. U početku je uzbuđen, no ubrzo pojmi koliko je život u rovovima zapravo surov. Upravo ti rovovi dio su najbolje filmske scenografije i zaslužili su Oscara, a njihovi su autori hrvatski arhitekti, Zagrepčanka Ana Sarić i Dubrovčanin Melkior Serdarević. Oni su za Nacional opisali proces nastanka tih rovova i ekskluzivno pokazali crteže iz kojih je nastala scenografija za film.

Kako kaže Serdarević, on i Ana Sarić radili su kao dizajneri setova u vrlo ranoj fazi produkcije filma:

„Ja sam dobio zadatak da istražim rovove, kako funkcioniraju i kako su se gradili, kakve su bile razlike između francuskih i njemačkih rovova. Na kraju moj posao je da vizualiziram rovove i izradim crteže prema kojima će se graditi.“

Ana Sarić ističe da je u velikim produkcijama za osmišljavanje scenografije zadužen art department:

„Na vrhu je production designer, odnosno glavni scenograf – konkretno u filmu ‘Na Zapadu ništa novo’ to je bio Christian Goldbeck. Mi kao set designeri dio smo njegova tima i naš zadatak je njegove osnovne ideje i naputke razviti u fizički set. To obuhvaća istraživanje povijesnih izvora, ako je to tema filma, razrade koncepta, pripremu nacrta za gradnju, komunikaciju s drugim ograncima i kontrolu sam gradnje. Na filmu ‘Na Zapadu ništa novo’ moja tema bila je vojni kamp njemačkih vojnika, sagradili smo cijelo malo selo puno drvenih baraka te nekoliko interijera.

Crteži francuskih i njemačkih rovova iz Prvog svjetskog rata; scene iz filma ‘Na zapadu ništa novo’ autora Melkiora Serdarevića. FOTO: Ana Sarić i Melkior Serdarević

Posao na filmu je jako dinamičan i kreativan. Rijetko kada se dogodi da se ponovi slična tema tako da smo uvijek u nekom novom istraživanju, proučavanju nekog povijesnog stila, nekog perioda… Da bi scenografija bila što uvjerljivija, potrebno je duboko ući u kulturu života nekog razdoblja ili područja i saživjeti se s nečijom svakodnevicom. Osobno, meni je to jako uzbudljivo i inspirativno i mislim da nikada neće dosaditi. Production designer, odnosno scenograf, usko surađuje s redateljem – njegov zadatak je staviti priču u prostor. Naš zadatak je, potom, od scenografa preuzeti te informacije i kroz 3D model i crtež vizualizirati taj prostor. Inspiraciju crpimo odasvud, najviše su to povijesne reference i knjige, muzeji, internet… Ali na kraju najvažnije je da prostor bude fotogeničan i da je snimanje što komotnije i lakše.“

Kako kaže Serdarević, jako je uzbudljivo i zabavno raditi na filmskim setovima. Najviše mu se, tvrdi, sviđa dinamičnost posla i, naravno, putovanja po cijelom svijetu, kombinacija rada u uredu i na terenu. Prvo ide uredski dio kada se film dizajnira i postavlja, a potom slijedi terenski rad gdje se treba pobrinuti da se radovi izvedu prema nacrtima: „Što se tiče procesa, svaki film je drugačiji pa su, naravno, drugačija i pravila. Uvijek počne od scenarija, pa razrade scenarija na setove. Kad dobijemo ideju gdje će se snimati koja scena, onda kreće razrada setova. Inspiracija dolazi od scenarija do storyboarda kojeg razrađuje redatelj do scenografskih crteža koje mi crtamo. Najvažnije u tom procesu za nas kao kreativce je istraživanje. Kad se kvalitetno istraži period u kojem snimamo, onda crteži izlaze sami.“

A kako je uopće došlo do toga da Ana i Melkior danas rade u najvećim holivudskim produkcijama? Primjerice, trenutačno su u Maroku i sudjeluju u produkciji ‘’Gladijatora 2’’ redatelja Ridleyja Scotta. Ana Sarić još je kao dijete voljela ići u kino, gledati filmove i serije. Budući da u Hrvatskoj ne postoji studij scenografije, arhitektura je bila logičan izbor:

„Naime, ja sam oduvijek željela raditi upravo taj posao s kojim me upoznao moj otac kroz rad Jadran filmu. Tijekom studija ljubav prema arhitekturi je malo potisnula ideju bavljenja filmom, no nakon završetka studija situacija na tržištu rada za arhitekte nije bila bajna. Okušala sam se kratko u jednom zagrebačkom arhitektonskom uredu, ali je ipak na kraju film prevladao.“

‘Najveća razlika između arhitekture i scenografije je u načinu gradnje – veliki je izazov sagraditi nešto od drveta i gipsa da izgleda kao prava građevina’, kaže Ana Sarić

Kod Melkiora Serdarevića sve je započelo još tijekom studija arhitekture u Zagrebu. Na trećoj godini je, kaže, radio kao pomoćnik u produkciji ili tada popularno zvano ‘’šerpa’’:

„Jako puno nas je radilo iz Dubrovnika i opis posla je bio nositi filmsku opremu na dubrovačke kule. Bilo nas je 40 koji smo nosili scenografiju s Pila na Lovrijenac. Tada se to radilo za džeparac i nisam imao planove baviti se time. Nakon diplome nastavio sam raditi na filmu, ali tada već u režiji, kao asistent režije.“

Za oboje prijelomni trenutak u karijeri dogodio im se na snimanjima međunarodnih produkcija u Hrvatskoj koja se u to vrijeme – posljednjih desetak godina – sve više počela otvarati. Za Anu Sarić za međunarodnu je karijeru presudan bio rad na seriji ‘’Igra prijestolja’’ koja se snimala u Dubrovniku:

„‘Igra prijestolja’ došla je u Hrvatsku za mene u savršenom trenutku. Provela sam ljeto u Splitu i Dubrovniku radeći kao koordinatorica konstrukcija i upravo taj posao bio je sjajna priprema za kasniji rad u art departmentu – odjelu scenografije. Kroz ta tri mjeseca sam imala priliku upoznati sve segmente rada na filmu, a najviše upoznati se s materijalima kojima se gradi scenografija. Upravo način gradnje je najveća razlika između arhitekture i scenografije – scenografija ima kratak rok trajanja i najveći je izazov sagraditi nešto od drveta i gipsa da izgleda kao prava građevina.“

Od skice do seta – crtež i gotova scenografija Ane Sarić za Vojni kamp u ‘Na zapadu ništa novo’. FOTO: Ana Sarić i Melkior Serdarević

Serdarević je kao prekretnicu za svoju karijeru istaknuo film ‘’Robin Hood’’ koji se, isto tako, snimao u Dubrovniku:

„To je prvi put kada su spojile moje dvije strasti, arhitektura i scenografija. Dobio sam posao na poziciji asistenta scenografa. Od tog projekta koji je počeo u prosincu 2016., do danas, samo su se nastavili nizati dobri poslovi, između kojih je bio i film ‘Na Zapadu ništa novo’“.

Osjećaj da si sudjelovao u filmu koji je dobitnik čak četiriju Oscara pomalo je, kaže Serdarević, zbunjujuć. Vidio je vijest prije posla oko 6.40 i kaže da je sve bilo potpuno neočekivano, kao i pozornost medija koja je uslijedila. Ana Sarić kaže da je osjećaj doista fenomenalan. Jako su ponosni na to da je ovaj uspjeh prepoznat diljem Hrvatske i nadaju se da će ova nagrada otvoriti neka nova vrata u njihovim karijerama, ali isto tako potaknuti neke nove generacije da odaberu scenografiju kao profesiju.

A prilika za rad na filmskoj scenografiji u Hrvatskoj se, naravno, ne pruža u tolikoj mjeri jer je produkcija mala. Serdarević je objasnio što su oni kao scenografi naučili na ‘’terenu’’ izvan Hrvatske:

„Na radu izvan Hrvatske dobijemo iskustva na velikim filmovima i radu u studiju, što je velika razlika. Također, na velikim filmovima radi ekipa koja dolazi iz cijelog svijeta. Primjerice, trenutačno u Maroku radi popriličan broj Španjolaca, Engleza, Marokanaca, Hrvata, Srba i Australaca. Priča se na svim jezicima pa bez prevoditelja i ne možemo raditi. Na kraju to bude jako zabavno i upoznaju se brojne kulture. Naučili smo biti otvoreni i komunikativni.“

‘Hrvatska nudi lokacije i to je izazovno za scenografe, ali bi naš svijet ipak trebao biti studio, gdje su ograničenja puno manja pa u skladu s time mašta puno veća’, smatra Ana Sarić

Iako je Hrvatska iznimno popularna lokacija za filmsku industriju, Ana Sarić i Melkior Serdarević ističu jedan veliki nedostatak – u Hrvatskoj ne postoji filmski studio. Serdarević kaže:

„Hrvatska već godinama niže izvrsne rezultate u privlačenju dobrih filmova. Imamo izvrsne lokacije, dovoljno sunčanih sati i kvalitetne filmske ekipe koje mogu servisirati filmove. Stoga uspješno privlačimo filmove kada trebaju more, lijepu prirodu i slične ambijente. Također, filmovi u Hrvatskoj sve češće dolaze iz Mađarske koja ima ozbiljne filmske studije i postala je jedan od centara filmske industrije u Europi. Lani smo radili na filmu ‘Lee’ čija je ekipa došla iz Mađarske snimiti nekoliko scena koje se odvijaju na jugu Francuske. To je u jednu ruku izvrsno jer ostvarujemo kvalitetnu suradnju s Budimpeštom, no s druge strane ukazuje na vječni problem hrvatske filmske industrije, a to je nedostatak filmskog studija. Bez studija to znači da nismo u pravom smislu riječi profesionalci, nego ovisimo o inozemnim filmovima. Za filmske djelatnike to su onda duge pauze između projekata i to zna biti frustrirajuće. Sve u svemu, vani se na Hrvatsku gleda kao na zemlju s izvrsnim lokacijama. No na nju se ne gleda kao na zemlju u koju mogu doći filmovi najvećeg formata jer nemamo studio. Takvi odlaze u Budimpeštu i dođu u Hrvatsku snimiti scene s morem.“

Ana Sarić navodi da se, naravno, Hrvatska ne može uspoređivati s državama u inozemstvu, što je i logično jer je mala zemlja pa je tako i filmska produkcija proporcionalno manja. S radom na hrvatskom filmu nema iskustva, nekako ju je to zaobišlo u karijeri, ali voljela bi se i u tome okušati:

„Glavni problem Hrvatske je nedostatak filmskog studija. Hrvatska nudi lokacije, što je isto veoma izazovno za odjel scenografije, ali ipak naš svijet bi trebao biti studio gdje su ograničenja puno manja, pa u skladu s time mašta puno veća. Vani je Hrvatska iznimno popularna i stranci rado dođu snimati u Hrvatsku. Ono što ih najviše odbija na kraju je upravo nedostatak studija, jer iako su naše lokacije predivne i jedinstvene u svijetu, uvijek nekako taj nedostatak studija prevagne. Jer studio nije samo hala u kojoj je moguće sagraditi set – studio je mjesto gdje se odgajaju filmski profesionalci za sve dijelove priprema i snimanja i koje nudi kompletnu podršku jednoj produkciji u kreaciji filma.“

‘Uvijek sve počne od scenarija. Kad dobijemo ideju gdje će se snimati koja scena, kreće razrada setova. Inspiracija dolazi odasvud, od scenarija do naših crteža’, kaže Melkior Serdarević

Ana Sarić i Melkior Serdarević članovi su Hrvatskog društva filmskih djelatnika za koje Serdarević kaže da je dobra organizacija. Imaju redovite sastanke, pružaju dobru potporu vezano za rad u inozemstvu te načinu na koji članovi plaćaju porez, ostvaruju svoja radna prava, način na koji plaćaju doprinose državi i slične korisne detalje bitne za filmske djelatnike. Ana Sarić kaže:

„HDFD nudi podršku svim svojim članovima u radu na produkcijama. Suradnja je sjajna, svi problemi se rješavaju u vrlo kratkom roku i odlično je da imamo udrugu koja je postavila standarde za rad na setu za sve filmske djelatnike i pazi da se taj standard održava. Učlanjenje nije obavezno, ali je preporučljivo, a što se obaveza tiče, tijekom godine imamo nekoliko sastanka ogranka koji su zapravo lijepa druženja s kolegama te veliki godišnji sastanak na kojemu se svi okupimo i donosimo zajedničke odluke za unaprjeđenje naših radnih uvjeta.“

Oboje umjetnika tek su zapravo na početku svojih karijera, a već su nekoliko inozemnih projekata radili u zajedno. Kako kaže Serdarević, zajedno su studirali pa je sve počelo na fakultetu. Nakon fakulteta oboje su radili za hrvatske scenografe s kojima su napravili prve korake u scenografiji. To su prije svega Anin otac Zvonko Sarić te njegovi kolege Neno Pečur i Ivo Hušnjak, pa kaže da su pokupili najbolje od svakoga od njih.

Na setu filma ‘Uncharted’ u studiju Babelsberg u Berlinu. FOTO: Ana Sarić i Melkior Serdarević

Ana Sarić kaže da su nekako pozicionirali kao tim, zajedno s kolegicom Petrom Sturicom:

„Nas troje se odlično slažemo i nadopunjujemo, postali smo kao obitelj kada smo ovako daleko od doma. Svi smo karakterno različiti tako da unosimo šarenilo u svaku novu produkciju gdje dođemo.“

Što se tiče njihovih osobnih planova, Ana Sarić ističe da nema posebne želje za radom s nekim scenografom ili redateljem. Više ju, pojašnjava, zanimaju određene teme – primjerice, voljela bi raditi na filmu s mjestom radnje u istočnoj Aziji. Voljela bi proučiti njihovu kulturu i duboko zaorati u arhitektonske stilove tog područja. S time se još nije susrela, a izgleda joj jako izazovno.

Serdarević je, pak, ovim projektom ‘’Na Zapadu ništa novo’’ zaključio jedan lijepi period karijere tijekom kojeg je radio s brojnim dragim ljudima u Hrvatskoj i dobio priliku raditi na nekoliko međunarodnih produkcija: „Najviše bih volio nastaviti raditi u timovima s kojima sam prethodno radio. Tu je najprije moja djevojka i partnerica Petra Sturica s kojom već nekoliko godina radim na filmskim produkcijama, a potom ostale kolege. Plan mi je preseliti se u Dubrovnik i uzeti pauzu za odmor.“

U nedjelju je došlo do eksplozije u gradu Kirejevsku u ruskoj regiji Tula pri čemu su tri osobe ozlijeđene. Kako pišu ruski mediji, na mjestu nesreće eksplodirala ukrajinska bespilotna letjelica Tu-141 Striž. U pitanju je isti dron koji je pao u Zagrebu prošle godine, a to je za N1 potvrdio i vojni analitičar Goran Redžepović.

Podsjetimo, 10. ožujka 2022. u Zagrebu, u blizini studentskog doma Stjepan Radić pala je bespilotna letjelica.

“To je isti dron koji je pao u Zagrebu, a Tula je središte vojne industrije Rusije“, navodi Redžepović i dodaje:

“To je dron sovjetske proizvodnje i za vrijeme Sovjetskog Saveza se proizvodio u Harkivu u Ukrajini.”

Ruski mediji su danas objavili da je dron bio naoružan eksplozivom, a Redžepović je pojasnio koliko zapravo eksploziva može nositi ovaj dron i koliku štetu može napraviti.

“Može nositi 100 kilograma eksploziva sigurno. Ako je neki ‘mekani’ objekt, ako nije bunker primjerice, mogao bi napraviti štetu. Ali, to je samo jedan dron i to je više simbolično nego što je stvarno uništenje. To demonstrira ukrajinsku sposobnost prodora u dubinu ruskog teritorija”, zaključio je vojni analitičar u razgovoru za N1.