Nacional

Syndicate content
online izdanje najutjecajnijeg političkog tjednika
Updated: 16 min 16 sek od tega

Preminuo legendarni Minja Subota, uz njegov ‘Muzički tobogan’ odrastali su mnogi

17 min 11 sek ago

U Beogradu je u 82. godini preminuo poznati voditelj i autor dječje TV emisije ‘Muzički tobogan’ Minja Subota. U subotu je hitno prevezen u bolnicu i smješten na odjel pulmologije zbog bolesti s kojom se borio već duže vrijeme.

Minja Subota bio je srbijanski skladatelj, zabavljač, glazbenik, fotograf i diplomirani inženjer eletrotehnike. Njegov život i karijeru obilježnilo je skladanje dječjih pjesama i vođenje emisije za djecu ‘Muzički tobogan’, koja se od 1980. godine emitirala 18 godina.

Rođen je u Sarajevu 8. studenog 1938. godine. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Beogradu. Pohađao je nižu i srednju muzičku školu Stanković a na diplomirao je na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu. Bio je član Udruge kompozitora Srbije, Udruge muzičara džeza, zabavne, pop i rok glazbe Srbije i Udruge samostalnih umjetnika fotografije (USUF) Srbije.

Pjesma ‘Djeca su ukras sveta’ s vremenom je postala dječja himna koju i danas mnogi rado pjevaju, a ‘Muzički tobogan’ do danas je ostao najpopularnija i najgledanija emisija za djecu na području bivše Jugoslavije.

Osim na toj, radio je i na brojnim uspješnim serijama, kao što su ‘Od glave do pete’, ‘Igre bez granica’, ‘Sve igračke sveta’, ‘Muzički balon’ i brojne druge.

Smrt Minje Subote potvrdio je i zamjenik beogradskog gradonačelnika Goran Vesić, koji je na Facebooku napisao: “Naš Minja uz kojeg smo svi odrasli. Minja koji nas je naučio pjesmom da budemo dobri ljudi i da razumijemo svijet. Minja koji je uvijek bio vesela i nasmijan i kada se borio sa teškom, podmuklom i opakom bolešću”.

Šest godina bio je urednik i voditelj festivala pjesama za djecu Beogradsko proljeće i jedan je od utemeljitelja tog festivala, koji je potaknuo osnivanje brojnih festivala pjesama za djecu u bivšoj Jugoslaviji.

“Zovem se Milan Subota, a rođen sam u utorak, i to 8. studenog 1938. u Sarajevu. Otac Ante Subota i majka Desanka dali su mi ime Milan. Rijetko tko će me poslije oslovljavati s Milan, već po nadimku Minja, koji sam dobio od roditelja kao dječak. Mnogi su djecu kasnije i nazivali Minja zbog Tobogana”, izjavio je prošle godine u intervjuu za Kurir.

Bavio se i dobrotvornim radom, a zbog svojeg rada s djecom dobio je brojna priznanja. Iza sebe je ostavio sina Miloša, kojeg je dobio u braku s Brankom Jeremić Subota, koja je preminula 2018. godine.

Kategorije: Hrvaška

RAT FRAKCIJA 2018.: Raste podrška Ikić Baniček za novu šeficu posrnulog SDP-a

29 min 5 sek ago
Objavljeno u Nacionalu br. 1054, 05. srpanj 2018. Nacional otkriva kako se stvara platforma za politički uzlet sisačke gradonačelnice usred rata za prevlast u SDP-u u kojem aktualni predsjednik Davor Bernardić sve više gubi potporu unutar Glavnog odbora i prijeti onima koji traže njegovu ostavku

Situacija u SDP-u još se više zakomplicirala nakon što je predsjednik stranke Davor Bernardić organizatorima pobune kojom se traži njegova ostavka zaprijetio izbacivanjem iz stranke. “Mi smo spremni ići do kraja. Ako to znači izbacivanje iz stranke, onda smo spremni preuzeti i taj rizik. Sama činjenica da je Bernardić spreman povući tako radikalne poteze, govori da su u pravu svi oni koji tvrde da je ovdje riječ o borbi za funkcije, a ne o brizi za ono što je u ovom trenutku najbolje za SDP“, izjavio je za Nacional jedan od članova Predsjedništva stranke koji je potpisao pismo u kojem se traži Bernardićeva ostavka.

On tvrdi da je lako moguće da se bliži potpuni raskol u stranci i da za to najveću odgovornost snosi Bernardić koji se odlučio ignorirati potpisnike pisma te je u stranačkim kuloarima najavio njihovo izbacivanje iz SDP-a. “Umjesto da sjedne s nama za stol i da pokušamo naći rješenje za katastrofalnu situaciju u kojoj se stranka nalazi, on prijeti i najavljuje izbacivanja iz stranke. To samo pokazuje koliko mu je stalo do SDP-a, a koliko do vlastite pozicije”, tvrdi Nacionalov izvor te napominje da povratka više nema i da je potpuni kolaps SDP-a realna opcija.

“Ako Bernardić dobije potporu za naše izbacivanje, s SDP-om kakvog svi poznajemo je kraj, ali slična sudbina očekuje nas i ako Bernardić ostane predsjednik, a mi ostanemo u stranci. Bez promjene vodstva i promjene u prezentaciji stranačkih politika, mi ćemo do sljedećih izbora pasti iza Živog zida i predstoji nam izborni debakl od kojeg će se stranka teško oporaviti. Čini mi se da dio onih koji podupiru Bernardića to ne shvaća, dok drugi dio jedva čeka da nas se izbaci iz stranke i da na sljedećim izborima budu na listi za Sabor”, rekao nam je član Predsjedništva SDP-a koji tvrdi da bi se cijela situacija mogla riješiti u idućih desetak dana.

 

‘Bez promjene vodstva i promjene u prezentaciji stranačkih politika, mi ćemo do sljedećih izbora pasti iza Živog zida i predstoji nam izborni debakl’, tvrdi član Predsjedništva SDP-a koji želi Bernardićevu ostavku

 

Drugi naši sugovornici iz vrha stranke slažu se da stranka polako ali sigurno tone u kaos i da potpuni krah može spriječiti samo brza ostavka Davora Bernardića. “Bilo koji drugi scenarij vodi nas u nove podjele koje će rezultirati raskolom i podjelom među članovima. Žalosno je da se sve to događa u trenutku kada HDZ s najavom mirovinske reforme priprema novu veliku pljačku”, rekao nam je jedan saborski zastupnik SDP-a te je dodao:

“Umjesto da u svim medijima, doslovce 24 sata dnevno, napadamo sve aspekte te reforme, mi se bavimo sami sobom, a predsjednika stranke nema nigdje. Sakrio se u mišju rupu i šuti o ovom pokušaju pljačke. Pravi bi lider ovu situaciju iskoristio i rejting stranke bi rastao, a rejting vladajućih koji su predložili tu katastrofalnu reformu bi se strmoglavio. Nažalost, ne bi me uopće čudilo da HDZ-u nakon svega rejting poraste, a SDP-u padne. Zbog takvog nesnalaženja nužno je da Bernardić ode.”

U vrhu SDP-a sve je više onih koji zagovaraju prijelazno rješenje u kojem bi stranku vodio primorsko-goranski župan i prvi potpredsjednik stranke Zlatko Komadina. To rješenje prihvatljivo je i Bernardićevim oponentima, ali i onima koji su Bernardića podržavali, no sada zbog straha od raspada SDP-a smatraju da bi stranku do novih izbora trebao preuzeti Komadina. Zanimljivo je i da je sve veći broj onih koji smatraju da stranku ne bi trebali preuzeti ni Siniša Hajdaš Dončić ni Peđa Grbin, pokretači pobune protiv Bernardića.

Neki od naših sugovornika tvrde da ne bi bilo dobro da oni budu izabrani za predsjednika stranke jer bi onda ispalo da se u rušenje Bernardića krenulo iz vlastitih političkih ambicija, a ne zbog boljitka stranke i dizanja posrnulog rejtinga. Iako nitko ne želi javno govoriti o imenima koja bi podržali za novog predsjednika stranke, sve je više onih koji između redaka govore o podršci sisačkoj gradonačelnici Kristini Ikić-Baniček ili njenom kolegi iz Koprivnice Mišelu Jakšiću.

 

‘Bernardićeve poruke su prazne, skliznuo je u populističke teme, u javnost izlazi nepripremljen i povlači neobjašnjive poteze poput čestitke Bujanecu i slikanja s kupusom’, rekao je Vojko Obersnel

 

Sisačka gradonačelnica, po svemu sudeći, može računati na podršku utjecajnog člana stranke i jednog od najžešćih Bernardićevih kritičara posljednjih nekoliko tjedana, riječkog gradonačelnika Vojka Obersnela. On je proteklih tjedana u nekoliko istupa nahvalio Kristinu Ikić-Baniček te ju je navodio kao primjer političarke koja je u ovom trenutku potrebna SDP-u. Iako nije navodio njeno ime, Obersnel je i u nedjelju prilikom gostovanja u emisiji “Nedjeljom u dva” Aleksandra Stankovića naveo što zamjera Bernardiću i kakve karakteristike bi po njemu trebao imati njegov nasljednik. “Moji drugovi ne čestitaju Bujanecu, imaju jasne svjetonazorske stavove i ne nazivaju svoje drugove pokvarenom robom”, istaknuo je Obersnel koji smatra da Bernardićev problem nije samo nedostatak karizme, nego što se nije snašao kao predsjednik SDP-a.

“Njegove su poruke prazne, skliznuo je u obećavanje nerealnog i populističke teme, u javnost izlazi nepripremljeno, povlači neobjašnjive poteze poput čestitke Bujanecu i slikanja s kupusom”, rekao je Obersnel koji je neizravno potvrdio i riječi Nacionalova sugovornika iz Predsjedništva SDP-a da su Bernardićevi protivnici spremni ići do kraja u svojoj namjeri da promjene čelnog čovjeka stranke. “Izbacivanje iz stranke više bi govorilo o Bernardiću nego o nama, ali ja sam spreman i neću osnivati novu stranku ako budem izbačen”, rekao je Obersnel.

Kakva će na kraju biti sudbina riječkog gradonačelnika i svih onih koji traže odlazak Davora Bernardića s mjesta predsjednika SDP-a, trebalo bi se znati vrlo brzo. Najbliži Bernardićevi suradnici za sada šute, neki zato što smatraju da trebaju pustiti svoje protivnike da ‘ispucaju sve metke koji su im na raspolaganju’ i potom krenu u konačni obračun s njima, dok su drugi razočarani činjenicom da Bernardić cijelo vrijeme šuti i nije energičnije reagirao, što bi u konačnici moglo značiti da šef stranke polako gubi i njihovo povjerenje. Ako se to doista i dogodi i ako Bernardić izgubi kontrolu nad Glavnim odborom stranke, jedina preostala opcija bit će mu prihvaćanje zahtjeva i podnošenje ostavke.

Kategorije: Hrvaška

UŽIVO: Konferencija za medije Nacionalnog stožera: Na respiratorima 77 osoba

34 min 30 sek ago

Prema još uvijek neslužbenim informacijama u Hrvatskoj je u petak zabilježeno 1394 novooboljelih od koronavirusa. Na bolničkom je liječenju više od 600 pacijenata, a njih preko 70 je na respiratorima.

U četvrtak je zabilježeno 1369 novih slučajeva zaraze virusom SARS-CoV-2 te je broj aktivnih slučajeva u Hrvatskoj bio ukupno 7643. Među njima je 628 pacijenata na bolničkom liječenju, od toga su na respiratoru 72 pacijenta. Preminulo je devet osoba.

Službeni podaci čekaju se oko 11 sati, kada počinje konferencija za medije Nacionalnog stožera civilne zaštite.

Tijek konferencije:

“U posljednja 24 sata zabilježena su 1394 nova slučajeva zaraze virusom SARS-CoV-2 te je broj aktivnih slučajeva u Hrvatskoj danas ukupno 7.991. Postotak pozitivnih je 12.5 posto.

U bolnici je 651 osoba, 77 na respiratoru, 14 bolesnika više u odnosu na jučer.

Od 25. veljače 2020., kada je zabilježen prvi slučaj zaraze u Hrvatskoj, do danas ukupno je zabilježeno 389.654 zaraženih.

Umrlo je 9 osoba, među njima jedna cijepljenja ali s malignom bolešću”, izvijestili su na početku konferencije.

“Prije tjedan dana imali 1042 od 10.353 testiranih, dva tjedna prije 816 novih od 9658 testiranih. 5739 novih u prvih pet dana ovog tjedna, prošlog tjedna 4108, to je povećanje od 39,7 posto. 1164 ili 80 posto od današnjih novih nije cijepljeno. 8 danas preminulih nije cijepljeno”, izjavio je ravnatelj HZJZ-a Krunoslav Capak.

Dodao je da je trenutna incidencija 323,8. “Najniža je u Istarskoj, a najviša u Splitsko-dalmatinskoj 549.2. Sve su županije osim Istarste u crvenom. Na 23. mjestu u EU smo po incidenciji, najvišu trenutno ima Slovenija. Ukupna stopa smrtnosti 2087.6, što je 20. mjesto na ljestvici zemalja EU”, rekao je.

Ravnateljica ‘Zarazne’ Alemka Markotić poručila je da je jasno da rastu brojevi inficiraniih i hospitaliziranih. “Prošle godine je covid pokazao koju moć ima, još uvijek je dosta necijepljenih i tu je širok prostor na širenje virusa. Jasno je da se delta širi i da je preuzeo primat od govoto 100 posto u Europi. Fokus je na djecu, dosta zemalja je intenziviralo cijepljenje djece od 12 do 18 godina. Kolega iz Portugala je rekao da se djeca žele cijepiti i nekad se svađaju s roditeljima, žele normalno živjeti. Naši turistički konkurenti su, Španjolska i Portugal su postigli veliku procijepljenost, i sad im brojke padaju. Cijepljenje je najvažnija mjera. Njemačka nema restorane ili kafiće u koje se može ući bez potvrde. Većina zemalja koje su imale besplatno testiranje i uvode plaćanje za testiranje, i komunikacija ide prema cijepljenju”, rekla je.

Klinika za infektivne bolesti, kaže, gotovo je puna. “Imamo 92 bolesnika, 19 je na intenzivnom liječenju, svi su teško. Većina onih koji su u bolnici većina njih nije cijepljenja. I dosta njih je poželjelo da su bili malo hrabriji i da su se cijepili. Naša ambulanta za post covid je puna. Pregledano je preko tisuću osoba koje su preboljele covid i koje imaju određene tegobe koje traju i mjesecima. Imali smo i opsadu svih onih koji se žele testirati, molim sve da se najave, nemamo prostora da primimo 300, 400 nenaručenih”, rekla je.

Ističe da djecu ne bi smjeli zbunjivati zbog svojih ideja i stajališta. “Djeca
prije 10 minuta
Markotić o novostima iz Europe

Jasno je da rastu brojevi inficiraniih i hospitaliziranih. Prošle godine je covid pokazao koju moć ima, još uvijek je dosta necijepljenih i tu je širok prostor na širenje virusa. Jasno je da se delta širi i da je preuzeo primat od govoto 100 posto u Europi.

Fokus je na djecu, dosta zemalja je intenziviralo cijepljenje djece od 12 do 18 godina. Kolega iz Portugala je rekao da se djeca žele cijepiti i nekad se svađaju s roditeljima, žele normalno živjeti. Naši turistički konkurenti su, Španjolska i Portugal su postigli veliku procijepljenost, i sad im brojke padaju. Cijepljenje je najvažnija mjera. Njemačka nema restorane ili kafiće u koje se može ući bez potvrde. Većina zemalja koje su imale besplatno testiranje i uvode plaćanje za testiranje, i komunikacija ide prema cijepljenju.

U našoj Klinici, mi smo gotovo puni. Imamo 92 bolesnika, 19 je na intenzivnom liječenju, svi su teško. Većina onih koji su u bolnici većina njih nije cijepljenja. I dosta njih je poželjelo da su bili malo hrabriji i da su se cijepili.

Naša ambulanta za post covid je puna. Pregledano je preko tisuću osoba koje su preboljele covid i koje imaju određene tegobe koje traju i mjesecima.

Imali smo i opsadu svih onih koji se žele testirati, molim sve da se najave, nemamo prostora da primimo 300, 400 nenaručenih.

Djecu ne smijemo zbunjivati informacijama zbog svojih ideja, djeca su populacija koju moramo štititi koja moraju imati viziju što mi imamo od njih i o čijem se zdravlju treba brinuti struka. Djeca prihvaćaju jednostavne mjere. Svaki odgovoran roditelj će kad mu je dijete bolesnopomoć potražiti u bolnici infektologa ili kirurga, neće ići pitat ekipu na internet i na mreže čime će liječiti svoje dijete i kako će ga operirat… Nisu djeca naše igračke, oni koji se žele igrat liječnika nek si kupe u trgovani s igračkama lutku i neka se igraju, živu djecu neka prepušta struci”, poručila je Alemka Markotić.

Kategorije: Hrvaška

Željko Stipić: “Cijelo vrijeme se nadvija prijetnja da ćemo ponovno krenuti na online nastavu”

34 min 36 sek ago

Čelnik Sindikata Preporod Željko Stipić u petak je komentirao nošenje zaštitnih maski u školama i online nastavu.

Komentirajući situaciju u Sinju, Stipić kaže da je ona posljedica stava da se odluke spuštaju na što je moguće nižu razinu. “Ovo se moglo i očekivati. Mislim da bi u skoroj budućnosti ovakvih pojava moglo biti i više”, smatra.

Ova školska godina krenula je, kaže Stipić, u nenormalnim uvjetima i cijelo se vrijeme nad njih navija prijtnja da će se vremnuti na online nastavu, na B i C model.

“To nije neko pozitivno ozračje za prve dane nastavne godine”, rekao je predsjednik Preporoda.

Najavio je da će se Sindikat Preporod baviti posljedicama online nastave u onom dijelu koji se odnosi na postignuća učenika. “Mi smo ovog ljeta dobili jedno istraživanje koje je dalo podatke o tome da naši nastavnici i ravnatelji ne dvoje da je online nastava proizvela ozbiljne zaostatke u znanju naših učenika”, rekao je za N1 i zaključio da će Preporod ponuditi neke preporuke.

Kategorije: Hrvaška

Ove vježbe istezanja nogu i leđa uvijek možete izvesti, oslobađaju od napetosti

35 min 20 sek ago

Nekoliko jednostavnih i vrlo efektivnih vježbi istezanja možete izvesti u bilo koje doba dana.

Manjak vremena, užurbanost, zauzetost obavezama smanjuju mogućnost za zdravu sportsku aktivnost, no tijekom kratkih trenutaka odmora probajte malo brinuti o svom tijelu.

Mnoge osobe često osjećaju umor u nogama i donjem dijelu leđa, a trenerica Alicia Archer ponavlja da pet vrlo jednostavnih vježbi učinkovito djeluje na oslobađanje od ‘pritiska’.

Podizanjem nogu prema prsima i pritom koristeći ruke popravljamo držanje. Isto je i s laganim pregibom prema dolje, no tijekom izvođenja vježbi leđa moraju biti ravna.

Dvije različite verzije laganog raskoraka oslobađaju napetost u nogama i predjelu leđa te ćete nakon nekoliko ponavljanja osjećati olakšanje. Hvatanje cipela ili tenisica rukom možda nije odgovarajuće, ali možete i to izvesti u odgovarajućoj prilici.

Kategorije: Hrvaška

IVAN LOVRINOVIĆ 2017.: ‘Potpredsjednica Vlade Martina Dalić nesvjesno je priznala da je lex Agrokor bio nepotreban’

36 min 49 sek ago
Objavljeno u Nacionalu br. 1013, 19. rujan 2017. ‘PLENKOVIĆEVA VLADA SKORO SE POSKLIZNULA na zakonu o porezu na nekretnine. Da se nisu posuli pepelom i odustali od tog zakona, pali bi zbog pritiska javnosti. U slučaju Agrokora, Vlada može pasti zbog međunarodnih odnosa, ali i geostrateških razloga’

Ivan Lovrinović, 57-godišnji profesor financija s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu i saborski zastupnik iz novoosnovane stranke Promijenimo Hrvatsku, ne prestaje iznenađivati hrvatsku javnost. Ovoga puta to je učinio preko svog Facebook statusa, zaključivši da bi i ova vlada Andreja Plenkovića „morala podnijeti ostavku“. Povod mu je bila informacija da su tek tri mjeseca nakon potpisivanja ugovora o zadnjem kreditu Agrokoru od 400 milijuna eura, založene nekretnine Belja, Zvijezde i PIK-a Vinkovci.

To bi, po njemu, moglo značiti da će u ruke vjerovnika, a među njima je najveći vjerovnik američki fond, otići i koncesije Jamnice za punjenje vode, a kod Belja i PIK Vinkovaca založena je vrijedna poljoprivredna zemlja. Lovrinović tvrdi da su njemu tu stvari jasne. Vjerovnici prilikom potpisivanja ugovora o kreditu nisu tražili jamstva za kredit jer su se bojali reakcija javnosti. To su učinili naknadno kada su se strasti oko Agrokora malo stišale, a to je ono što, po njemu, pobuđuje sumnje. Svoju političku karijeru Lovrinović je počeo kao savjetnik udruge Franak u njihovoj bitki za konverziju kredita u švicarskim francima, da bi onda osnovao i svoju stranku Promijenimo Hrvatsku. U Sabor je kao zastupnik ušao s liste Mosta, s kojim se kasnije razišao. Uoči zadnjih lokalnih izbora sklopio je koaliciju sa Živim zidom i udrugom Franak i bio je njihov zajednički kandidat za gradonačelnika Zagreba.

NACIONAL: Bi li zbog Agrokora vlada premijera Andreja Plenkovića doista mogla pasti? Prebirući po scenarijima raspleta aktualnog stečaja Agrokora na vašem Facebook statusu objavili ste čak da bi Vlada „morala pasti“. Zašto morala?

To uvijek stoji kao otvorena opcija. Vidjeli smo da se Vlada skoro poskliznula na zakonu o porezu na nekretnine. Da se nisu posuli pepelom i odustali od tog zakona, već bi pala i ova vlada Andreja Plenkovića zbog prevelikog pritiska javnosti. Pitanje Agrokora je, također, jedno od važnih pitanja zbog kojeg bi joj se mogla dogoditi slična sudbina. Na tom pitanju svaka vlada, ne samo ova, može rasti, ali i pasti. U kontekstu prvih 100 dana privremene uprave Agrokora nisam prepoznao ijedan potez s ambicijom zaštite nacionalnih interesa, u cilju očuvanja gospodarstva i zaštite radnih mjesta.

NACIONAL: Kažete: pad Vlade stoji kao otvorena opcija, ali koliko je ta opcija realna? Andrej Plenković nema veliku, ali zato ima čvrstu i stabilnu saborsku većinu.

Protupitanje glasi: zašto bi Vlada ipak trebala pasti? U slučaju Agrokora, pad joj se može dogoditi zbog međunarodnih odnosa, ali i iz geostrateških razloga. Bilo bi dobro da se premijer obrati i napokon kaže sve ono što je nama još nepoznato, a vezano je za najveću hrvatsku kompaniju. Najfatalnije je što još ne znamo koliko je međunarodnih tužbi krenulo prema Agrokoru, a neke je postupke Sberbank pokrenuo i u Londonu, a tamo neće biti milosti poput na domaćim, hrvatskim sudovima. Kod sklapanja ugovora sa Sberbankom to je učinjeno po anglosaksonskom pravu u Londonu ili New Yorku. Bilo bi pošteno da su oni koji su kreirali i podržali lex Agrokor rekli što bi se temeljem miješanja države u poslove jedne privatne kompanije moglo dogoditi: da građani Hrvatske plate dugove Agrokora. Još bi poštenije bilo da su svi oni koji su podržali taj poseban zakon svojom osobnom imovinom zajamčili ishod stečaja Agrokora. To bi bio siguran znak da i sami vjeruju u ispravnost onoga što čine.

NACIONAL: Navodite geostrateške razloge u slučaju Agrokora. Mislite li tu na kredit ruskeog Sberbanka?

Zar itko razuman misli da je Sberbank, koji je ruska državna banka, pa iza sebe ima moćan obavještajan i analitički aparat, dao kredit Agrokoru od 1,1 milijardu eura, a da nije imao precizan uvid u realno financijsko stanje u kompaniji? Postavljam i drugo logično pitanje: bi li Sberbank dao Agrokoru 1,1 milijardu eura da iza toga nisu stajali neki geostrateški i geopolitički razlozi i interesi? Onaj tko tako ne misli, taj je naivan.

NACIONAL: Ne znači li to da se Sberbank onda ne može pozivati na to da su mu, prilikom davanja kredita Agrokoru, prezentirana bila pogrešna financijska izvješća, kako danas tvrde?

Bez obzira na tadašnja financijska izvješća Agrokora, oni su vrlo dobro znali realno stanje. Oni će se na ovaj ili onaj način svakako naplatiti. Nije uvijek interes naplatiti se isključivo u novcu. Sasvim su dobro znali što je Agrokor i koja su sve društva povezana s njim u Srbiji i u Republici Srpskoj u Bosni i Hercegovini. Postavio bih u tom kontekstu i jedno važno pitanje: tko će biti većinsko stanovništvo u Slavoniji za desetak godina. Ako Agrokor izgubi PIK-ove kao što su Belje, Vinkovci, Vukovar, pa dođe neka multinacionalna kompanija, pitanje je tko će raditi na toj zemlji kada se stanovništvo iz Slavonije tako silovito iseljava. Tada će se uvoziti jeftinija radna snaga, ponajprije iz susjedstva.

 

‘Bilo bi dobro da se premijer Plenković obrati javnosti i napokon kaže sve ono što nam je još nepoznato o Agrokoru. A pošteno je reći da se može dogoditi da građani Hrvatske otplaćuju Agrokorove dugove’

 

NACIONAL: Što je to, po vama, sporno u Vladinu pokušaju spašavanja kompanije posebnim zakonom lex Agrokor? To rade i vlade u drugim državama kada je riječ o važnim kompanijama za njihovo gospodarstvo.

Sporno je to što još uvijek ne znamo što se iza brda valja u slučaju Agrokora. Pred javnošću se izvode igrokazi, a pravi scenarij poznat je samo uskom krugu pravih aktera koji su duboko u sjeni. Agrokor je najveća kompanija u zemlji, pa je tako, kao i u svakoj drugoj normalnoj državi, morala postojati sigurnosna procjena svih rizika. Ako je postojala procjena o značaju Agrokora za gospodarstvo, onda je morala postojati i procjena što se može dogoditi kada bi došlo do ugrožavanja njegova opstanka ubrzanim zaduživanjem. Postavlja se pitanje zašto nitko nije priopćio javnosti što se može dogoditi za državu i hrvatsko društvo u slučaju scenarija kroz koji Agrokor upravo prolazi. Kriza Agrokora je i prilika da napokon počnemo graditi novu Hrvatsku. U slučaju Agrokora bila je riječ o gospodarstvu u velikoj mjeri povezanom s političkim strukturama. Pogledajte samo tko se sve zapošljavao u Agrokoru.

NACIONAL: U svojoj objavi napali ste i potpredsjednicu Vlade Martinu Dalić kao glavnog regulatora svega što se događa u Agrokoru. Nije li to normalno, jer je ona odgovorna za resor gospodarstva? Također, smatrate spornim što je lex Agrokor navodno pisan u njezinu domu. Nije li od toga važnije je li taj zakon dobar ili loš?

Potpredsjednica Martina Dalić mora se odlučiti. Ako će braniti nacionalne interese, onda to mora i pokazivati, a ako misli štiti druge interese, onda ne bi smjela obnašati dužnost potpredsjednice Vlade.

NACIONAL: Kakav rasplet krize u Agrokoru očekujete?

Vidimo da proteklih dana potpredsjednica Vlade Martina Dalić poručuje da će o budućnosti Agrokora odlučivati vjerovnici. Dakle, država, po njoj, nema što raditi u Agrokoru i miješati se. Ona je time nesvjesno poručila da je lex Agrokor bio nepotreban. Čudim se što joj je tako nešto pobjeglo, a prevažno je. To se mora razjasniti. Ako Vlada nešto ne učini da bi očuvala, prije svega, poljoprivrednu zemlju i vodu, rezultati sanacije Agrokora bit će porazni. Strategija je takva da će se i tada hrvatskoj javnosti to pokušati prikazati tako da građani počnu pljeskati što su nam zemlju i vodu preuzeli ovi, a ne oni.

NACIONAL: Pojasnite. Kada govorite o „ovima“ i „onima“, valjda govorite i o boljima i gorima? Mislite li tu na Amerikance i Ruse?

Pa posve je jasno o čemu govorim, ali htio bih da na to pitanje odgovori premijer Andrej Plenković ili potpredsjednica Martina Dalić jer se čini da ona ionako najviše zna o tome. A na pitanje tko će imati najviše koristi od budućih zbivanja u Agrokoru, to neće biti ni Amerikanci ni Rusi, nego jedna nama susjedna zemlja.

NACIONAL: Koja susjedna zemlja i zašto?

Ma dajte, molim vas. Neka to priopće premijer Andrej Plenković ili potpredsjednica Vlade Martina Dalić, jer oni o tome razgovaraju.

NACIONAL: A što ako oni to ne znaju što vi znate?

Ako oni ne znaju, onda oni moraju reći da ne znaju pa ću onda ja kazati ono na što sam mislio. Vama kao novinaru mora biti jasno da ne mogu sve reći iako je, pretpostavljam, svima jasno na što sam mislio, ali nisam do kraja izrekao. Neka premijer i potpredsjednica kažu da ne znaju, da govorim gluposti, pa ću onda sve ja objasniti.

NACIONAL: Zašto se u javnost još ne izlazi s revizorskim izvješćima o Agrokoru? Što ako revizija utvrdi da je dug veći od 40,4 milijarde kuna?

To samo potvrđuje ono o čemu cijelo vrijeme govorim. Je li u poslovnom svijetu uobičajeno da revizorsko izvješće ne možete na vrijeme prezentirati? To samo govori da se iza brda nešto valja, a što je to ne govori se hrvatskoj javnosti. Pokazuje se da se ovaj posao države ne odvija kako je trebalo. Tu je država trebala brzo i odlučno djelovati, ali to očito nije ni bila namjera, da jest znalo bi se što je core business Agrokora i povukli bi se odlučni potezi restrukturiranja, a zna se koji bi se poduzeća trebalo riješiti. To je osnovni postulat u poslovnom svijetu. Državni interes u slučaju Agrokora su zemlja i voda, dakle Jamnica i PIK-ovi i spašavanje radnih mjesta. Ako treba spašavati radna mjesta u Slavoniji koja se iseljava, onda se država treba angažirati tako da ona preuzme revitalizaciju PIK-ova i Jamnice.

 

‘Pred javnošću se izvode igrokazi, a pravi scenarij poznat je samo uskom krugu pravih aktera iz sjene. Agrokor je najveća kompanija u zemlji pa je morala postojati sigurnosna procjena svih rizika’

 

NACIONAL: Ne bi li to bila nova nacionalizacija privatnih tvrtki?

Što znači nacionalizacija? Za one koji tvrde da te tvrtke ne treba nacionalizirati podsjećam da je Amerika za vrijeme krize 2008. godine nacionalizirala jedan General Motors, a zatim najveće osiguravajuće društvo. I u državama Europske unije imamo niz takvih primjera. Nije smisao takvih intervencija da država zadrži te kompanije u svom vlasništvu 100 godina. Državi je ključni interes zaštiti svoj prostor i vitalna nacionalna bogatstva, ali i radna mjesta. Primjerice, PIK Belje bio je prodan za jednu kunu, a potom se razvijao iz državnih poticaja u poljoprivredi. PIK Belje koji je u sektoru niskoakumulativne poljoprivredne proizvodnje, nije tržišno zanimljiv. Ali on je, kao i voda, zbog zemlje koju obrađuje geostrateški zanimljiv, pa ga država iz tih razloga kao i zadržavanja stanovništva mora zaštiti. Zašto bi Belje bilo zanimljivo mađarskoj državi, a našoj nije. Sve ovo govori da su hrvatska država i narod zapušteni, a prostor se prazni. Slijedi nam razdoblje novog preslagivanja međunarodnih interesa i odnosa kada Hrvatska treba puno suptilnije i pametnije braniti svoje interese kako bi se održala. No za to su potrebni drugačiji ljudi u vladi.

NACIONAL: Postoji li opasnost da nam se u raspletu krize u Agrokoru dogodi slična sudbina kao i s hrvatskim bankama – da koncern kao cjelina ili njegovi dijelovi završe u rukama stranaca. Prodajom komercijalnih banaka ostali smo bez važnog instrumenta za financiranje gospodarskog razvoja. Neke procjene govore da bi prodajom Agrokora strancima hrvatsko gospodarstvo postalo obezglavljeno. Slažete li se s tim tvrdnjama?

Slučaj Agrokora i prodaja hrvatskih banaka apsolutno su usporedive priče. Onaj tko tvrdi da je normalno da bankarski sustav ili strateška kompanija budu u rukama stranaca ili ne razumije ekonomiju ili obmanjuje javnost. Kada je riječ o bankama, u Češkoj, Mađarskoj i Poljskoj imamo povratni proces. Države te banke dijelom ponovo otkupljuju, a dijelom ih i nacionaliziraju. Domaći kapital je opet počeo dominirati u vlasništvu tih nekada stranih banaka. Te države su se u proteklih desetak godina, posebno kada je nastupila kriza 2008. pokazale uspješnima, a Poljsku prati glas da je bila jedina članica Europske unije koja je izbjegla recesiju. Za razliku od naših vlada, te države imaju jasnu viziju ekonomske politike, a njihove su vlade konzistentno radile na zaštiti nacionalnog gospodarstva. One, također, danas upozoravaju da neće tek tako olako prihvatiti euro kao svoju valutu. O tome će početi eventualno razmišljati tek za desetak godina.

NACIONAL: U HNB-u se upravo završava strategija za ulazak Hrvatske u eurozonu. Može li se dogoditi da Hrvatska uvede euro i prije 2025. godine?

Kod nas su još uvijek jake snage koje ne brinu o vitalnim interesima države, društva i nacionalnog gospodarstva. U službi su drugih struktura kako iz zemlje, tako i iz inozemstva. Prepoznat ćete ih po tome što se, između ostalog, zalažu za što brže uvođenje eura. Brzo uvođenje eura bila bi katastrofa za Hrvatsku.

NACIONAL: A što kažete na tezu da prije 2025. neće biti moguće uvođenje eura zbog definiranog stava 19 ministara financija iz eurozone?

S tim se potpuno slažem. U Hrvatskoj se te 2025. tek treba početi eventualno razmišljati o uvođenju eura. HNB je samo jedna od institucija koja je i do sada pripremala strategije od kojih je Hrvatska imala samo štete i zbog njih je stradalo hrvatsko gospodarstvo. Tom se strategijom za uvođenje eura žele izbjeći sve druge odgovornosti te institucije među kojima su bile odgovornosti za visoke kamatne stope, pogrešnu tečajnu politiku, dozvolu za ponudu kredita u švicarskim francima, što je možda bio i najdrastičniji primjer. Guverner priprema novi projekt kako bi izbjegao odgovornost za sve svoje promašaje, ali i promašaje svojih prethodnika. Već odavno govorim da je HNB država u državi čak nadređena političkoj vlasti. Vidjeli ste koliko se boje ulaska državne revizije u HNB, a zanimljivo je da tu reviziju HNB-a od države ne želi ni sadašnja vlada.

 

‘Politika koja se danas vodi u Hrvatskoj slična je onoj politici iz 1993. čije pogubne posljedice osjećamo i danas. Takva ekonomska politika provodi se i dalje i nikada neće Hrvatsku izvesti na pravi put’

 

NACIONAL: Vašu radikalnu kritiku Vlade oponenti dovede u vezu s vašom nikada realiziranom ambicijom da postanete guverner HNB-a. Imate li ambicije postati guverner HNB-a?

Svakakvih sam se kvalifikacija naslušao u ove dvije godine mog boravka u politici, pa tako i o mojim ambicijama. Svašta su mi prišivali, govorili da sam karijerist, ali ja i dalje, kao što vidite, nisam nigdje, pa ni guverner. Njih, u stvari, brine snažan porast mog političkog kapitala i moje znanje i odlučnost. Mislili su da ću postati nešto drugo, ali ja ću se nastaviti zalagati kao i dosad, za novu ekonomsku politiku koja će donijeti bolje dane Hrvatskoj i njenim građanima. Iza mene stoji stranka Promijenimo Hrvatsku, a ja ću ostati na istom putu bez obzira na to što oni o meni govorili.

NACIONAL: Nudi li politika Vlade ohrabrenje, barem za bolju budućnost hrvatskog gospodarstva?

Politika koja se danas vodi u Hrvatskoj kao jaje jajetu slična je onoj politici iz 1993., čije pogubne posljedice osjećamo i danas. Ta ekonomska politika se uz minimalne modifikacije provodi i dalje, a ona nikada neće Hrvatsku izvesti na pravi put. Mi smo danas kumulativno pali za 13 posto u odnosu na BDP koji smo imali 2008., a i tada je on bio manji od BDP-a prije uspostave samostalne hrvatske države. Dugoročna stopa gospodarskog rasta od 1990. do danas iznosi preskromnih 0,5 posto, što znači da četvrt stoljeća živimo u razdoblju totalne stagnacije. Pretvoreni smo u visoko zaduženu zemlju. Vlada se raduje trenutnoj stopi gospodarskog rasta od 3 posto, a ona nam nije dovoljna za otplaćivanje kamata za postojeće dugove. Činjenice se ideologiziraju i plasiraju onako kako odgovara vladajućoj većini, a mora se početi voditi radikalno nova ekonomska politika. Ovo oko Agrokora je samo jedna od indicija koja ukazuje na to da se i ovaj posao države u najvećoj hrvatskoj kompaniji ne odvija kako je trebao.

NACIONAL: Kako ocjenjujete poreznu reformu ministra Zdravka Marića?

Ta je politika slična politikama svih prethodnih vlada koje su se vrtjele samo oko fiskalne politike, a onda u tom kontekstu i porezne politike. Ništa se ne poduzima na području monetarne reforme, reforme lokalne i područne samouprave koja je skupa i cjelokupno gospodarstvo čini nekonkurentnim, reforme pravosuđa. Porezni sustav je nepravedan jer ne štiti ljude koji žive od svog rada. Na toj se fronti htio uvesti i ovaj nesretni porez na nekretnine. Zamislite da je taj porez uveden što bi se dogodilo u Slavoniji. Ljudi se masovno iseljavaju, a oni koji bi ostali, a već i sada jedva preživljavaju, dobili bi taj novi porez. To bi bio dodatan motiv za nastavak bijega u inozemstvo. Zbog toga ponavljam isto pitanje: tko bi tada doselio u Slavoniju i postao većinsko stanovništvo?

Kategorije: Hrvaška

DANILO DABIĆ: ‘Iako sam underground youtuber mogu živjeti od toga što radim’

45 min 6 sek ago
Objavljeno u Nacionalu br. 978, 28. siječanj 2017. Serijal jednominutnih animiranih priča na YouTubeu, u kojem je glavni junak Zvoganj, postao je internetska senzacija zbog humora i specifične animacije, a njegov autor preko noći zvijezda. Za Nacional je otkrio kako je nastao Zvoganj te govori o tome uništava li YouTube televizijski program

Kada je prije nešto više od godinu dana Beograđanin Danilo Dabić, tinejdžer u ranim dvadesetim godinama, na YouTube stavio kratki animirani film ‘’Copetova kuhinja’’ i potpisao ga imenom Zvoganj, nije ni slutio da će doslovce preko noći postati senzacija. Broj pregleda prve epizode ‘’Copetove kuhinje’’ vrlo brzo prešao je milijun, kao i većina kasnijih epizoda koje su ga proslavile. Zvoganj radi kratke animirane priče karakteristične po specifičnom humoru i izuzetno jednostavnoj animaciji.

Internetska stranica YouTube godinama stvara nove zvijezde, primjerice Justin Bieber je prve pjesme najprije objavio na toj stranici, ili francuski prodavač cipela Rémi Gaillard koji je kratkim humorističnim snimkama postigao globalnu popularnost, a neke njegove snimke imaju desetak milijuna pogleda. Velika popularnost na YouTubeu privlači i sponzore koji sve češće ulažu novac u te kreativce nove generacije. Upravo zahvaljujući nedavno osnovanoj internetska platformi Place Of Creators koja ih okuplja, Dabić je među najtraženijima. Zato je nedavno boravio u Zagrebu kao član žirija te platforme, koji je od svih prijavljenih snimaka s YouTubea odabrao najbolje.

U razgovoru za Nacional, Dabić je otkrio kako je nastao Zvoganj, što misli o platformi Place Of Creators i govori o tome je li YouTube uništio televizijski program te zašto se u animiranim pričama kloni politike.

NACIONAL: Je li Zvoganj nastao zbog ljubavi prema animaciji ili prema dobrom humoru?

Ljubav prema animaciji oduvijek je postojala. Za humoristični sadržaj opredijelio sam se jer jedini nije ograničen pravilima i moralom.

NACIONAL: Vaš lik Zvoganj postao je toliko poznat da ste bili šokirani ogromnim brojem ljudi koji su pogledali prvu epizodu. Što je oduševilo ljude da toliko zavole Zvognja i vaš humor?

Bio sam šokiran, ali lagao bih kada bih rekao da nisam to htio i očekivao. Ljudi su bili oduševljeni jer sam ih iznenadio. Mislim da sam malo razbio očekivanu formu domaćeg sadržaja. Ništa novo nisam izmislio, samo sam to napravio u pravo vrijeme za prave ljude.

NACIONAL: Specifičnost vašeg humora svakodnevne su situacije i stvarni dijalozi, ali bez trunke emocija. Zbog čega ste vaše likove lišili emocija?

Ljudima koji me poznaju dobro je poznato da često pričam o emocijama, ali ih rijetko pokazujem vizualno i u dinamici govora. Nekima je to čak bilo komično u vezi mene. Vjerojatno sam svjesno ili podsvjesno tako radio jer sam shvatio da to neke ljude zabavlja.

NACIONAL: U Srbiji vas nazivaju najvećom zvijezdom interneta. Kako biste vi opisali vaš trenutačni status i posao?

Sigurno nisam najveća zvijezda interneta, ali definitivno sam privukao zavidan broj ljudi koji prate to što radim. Shvatio sam da sam onaj komadić humora koji nakratko oraspoloži ljude koji shvaćaju i vole to što radim.

NACIONAL: Sigurno su se već javili potencijalni sponzori, s obzirom na to da neke epizode imaju više od milijun gledatelja. Kakav je bio vaš prelazak iz undegrounda u ‘’prvu ligu’’ youtubera?

Volio bih sebe i dalje smatrati underground youtuberom i malo me boli pomisao na to da sam u ‘’prvoj ligi’’ jer sam uvijek bio u alternativnom modu i mainstream stvari su me živcirale. Ali svakako je mnogo lakše živjeti na ovoj razini. Sponzora ima, napokon sam uspio i naplatiti to što radim. Ne mogu se žaliti.

NACIONAL: Nedavno ste boravili u Zagrebu kao član žirija Place Of Creators, projekta koji pokušava na jedno mjesto okupiti najpopularnije blogere i youtubere iz regije. Što mislite o regionalnoj youtuberskoj sceni?

Zaista je bilo odlično iskustvo biti na takvoj poziciji. Nema potrebe da se pravim važan, ali među prijavljenima bilo je mnogo loših videa, vrlo malo dobrih i samo nekoliko vrijednih nagrade. Dobar je osjećaj kada si u poziciji da odlučuješ i tvoje subjektivno mišljenje toliko se cijeni da možeš presuditi o nečijoj budućnosti.

NACIONAL: Što mislite o projektu Place Of Creators? Je li uopće potrebno okupiti kreativce na jednom mjestu ili ih treba prepustiti bespućima interneta?

Kako da ne. Ima dosta mladih kreativaca koji imaju ogroman potencijal i na dobrom su putu, ali im treba pomoć drugih kreativaca koji su već to prošli, kao i stručnih ljudi koji im mogu pomoći u tome da ostanu na dobrom putu i da se snađu sa svim stvarima koje taj posao donosi te ih povezati s potencijalnim poslovnim ponudama. Ipak smo u 2017. i nema više ništa čudnoga u tome.

 

‘islim da televizija nikada neće umrijeti, samo je sada upravo tamo gdje treba biti. Dok god internet bude bio slobodan medij, televizija će postojati’, kaže Dabić

 

NACIONAL: Internet i YouTube već dugo postoje, ali čelni ljudi nacionalnih TV kuća kao da još uvijek nisu shvatili da im upravo YouTube oduzima gledateljstvo zbog izrazito šarolike ponude i kreativnog potencijala koji nudi internet. Kako to komentirate?

Iskreno, mislim da televizija nikada neće umrijeti, samo je sada upravo tamo gdje treba biti. Dok god internet bude bio slobodan medij, televizija će postojati.

NACIONAL: Što bi televizijske kuće trebale promijeniti u programu da bi privukle mlađu publiku?

Ne bih znao odgovor na to pitanje. Mene je kao klinca TV privlačio zbog bolesno pomaknutih crtića s Cartoon Networka i pornografije poslije ponoći. Na televiziji bi trebalo biti sve ono što ne bismo sami potražili na internetu, ali ipak volimo to pogledati. Dokumentarni filmovi i edukativni program.

NACIONAL: Rođeni ste 1994. S nepune 23 godine, što mislite o ratovima u zemljama bivše Jugoslavije tijekom 90-ih?

Od treće godine ljetujem u Hrvatskoj. Imam dvojno državljanstvo i dosta familije u Dalmaciji. O sukobima sam samo čuo na vijestima i u pričama. Osobnih sukoba nisam imao ni doživio. Svaki put ugodno se iznenadim koliko su ljudi u Zagrebu fini prema Beograđanima i da Dalmatince ne zanimaju ti problemi.

NACIONAL: Koliko vam je važan nacionalni identitet, politička stranka na vlasti i državna politika?

Ne volim o tome javno pričati. Da me ne shvatite pogrešno, ne radi se o strahu. Apsolutno sam transparentan u vezi svih svojih stavova, samo smatram da nisam dovoljno obrazovan i obaviješten o politici da bih o njoj bio kadar pričati.

NACIONAL: Zašto politika nije bliska vašem liku Zvognju, s obzirom na to da nijednom nije govorio o njoj?

Zašto bih podsjećao ljude na nešto što svakako moraju gledati svaki dan? Mislim da je moj sadržaj ovako puno intimniji i bliži ljudima. Ima bezbroj strip autora, animatora i komičara koji se bave politikom. Mene to jako umara.

NACIONAL: Kako gledate na svoju budućnost u Srbiji? Planirate li se zaposliti i osnovati obitelj ili ćete potražiti sreću u inozemstvu?

Iskreno, za razliku od ogromnog broja ljudi u Srbiji, ja se ne žalim. Meni je život udoban i ugodan. Imam mnogo dobrih prijatelja, obitelj, bend. Radim ono što volim i navikao sam živjeti skromno. Trenutačno sam potpuno nezavisan i imam svoj mir. Tako mi odgovara. Ne razmišljam o ženidbi i potomcima.

NACIONAL: Je li točno da nijedna vaša priča nije nastala na temelju unaprijed napisana scenarija, nego ste dijaloge radili u gotovo realnom vremenu, iz glave?

Ne baš u realnom vremenu jer je svaki zasebno sniman, ali to je točno. To je jedini način da se zadrži prirodnost koju ljudi vole čuti. U mojim klipovima možete čuti mucanje, pucanje glasa, smijeh, ispadanje iz uloge… što fanovi često vole primijetiti i komentirati. Tako sam bliži njima. Oni znaju da sam ja čovjek iza crteža, a ne perfekcionist u produkciji.

NACIONAL: Kako to da ste nakon što se Zvoganj proslavio u jednostavnoj, crno-bijeloj verziji, odlučili koristiti boje u izradi tih kratkih filmova, čime ste lik ipak izmijenili?

Jednostavno je zabavnije raditi u boji. Više volim vidjeti svoje crteže obojene. Nema nikakve poante iza toga. Samo ispunjavam svoje želje. U posljednje vrijeme izbacio sam i nekoliko crno-bijelih filmova samo zato što je sadržaj zahtijevao tu jednostavnost.

NACIONAL: S obzirom na vaš specifičan humor i stil, jeste li razmišljali o tome da se bavite ilustracijom ili karikaturom u tiskanom mediju?

Mislim da nisam dovoljno dobar ilustrator da bih se time bavio. Ali uz dovoljno vježbe možda ću biti na razini da i to mogu raditi.

NACIONAL: Postoje li uzori koji su vas inspirirali da stvorite lik Zvognja?

Zvoganj nije jedan lik, nego mnogo različitih. Cope je imao svoj karakter i zbog toga sam i završio s tim serijalom. Cope je predstavljao mene prije godinu dana, on je pričao ono što sam ja želio reći, ali sam se promijenio. Ne bih ga htio animirati na silu, niti mu mijenjati lik. Svakako će ostati zaštitno lice Zvoganj animacija.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi u 2017.? Hoćete li i dalje raditi nove epizode Zvognja ili ćete svoje obožavatelje obradovati nekim novim likovima?

Iskreno, ne bih volio pričati previše unaprijed. Ako se sve ostvari kako sam zamislio, bit će još dosta Zvoganj animacija te novih projekata čak i u dugometražnoj formi.

Kategorije: Hrvaška

Iz MUP-a kažu da štićena osoba ni na koji način ne može utjecati na sigurnosne protokole

46 min 56 sek ago

Nakon medijskih napisa da je policija zvala na razgovor muškarca koji je predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića u telefonskom razgovoru nazvao “Njonjo” MUP je u petak izvijestio da štićena osoba ne može ni na koji način utjecati na sigurnosne protokole.

“Radi se o standardnom sigurnosnom protokolu kad su u pitanju štićene osobe te napominjemo da štićena osoba ne može ni na koji način utjecati na sigurnosne protokole, odnosno utjecati na postupanje ili nepostupanje policije”, priopćio je MUP.

Dodaju da u skladu sa sigurnosnim procedurama koje se provode prilikom provođenja mjera osiguranja i zaštite štićenih osoba, objekata i prostora, policija obavlja sigurnosni pregled svih poštanskih pošiljki koje se unose u štićene objekte i prostore, a štićene osobe dužne su prijaviti svu komunikaciju upućenu prema njima s nepoznatih brojeva telefona, nepoznatih adresa elektroničke pošte i općenito iz nepoznatih komunikacijskih izvora.

“Nakon što se provede prethodno navedena procedura, nadležne stručne službe poduzimaju mjere i aktivnosti iz svog djelokruga rada s ciljem utvrđivanja mogućeg ugrožavanja štićene osobe”.

Policija Hvaraninu došla na vrata jer je Jandrokovića nazvao ‘Njonjom’?

Jandroković je u srijedu navečer, u intervjuu za RTL televiziju, kazao kako nije istina da on ima veze s postupanjem policije u slučaju muškarca koji ga je, kako je u Saboru ispričao predsjednik HSS-a Krešo Beljak, prije mjesec dana u telefonskom razgovoru nazvao “Njonjo”.

“To nije istina, to je jedan od pokazatelja na kojoj razini oporba igra ovakve utakmice. To je toliko ispod razine i bizarno je da takvo pitanje dođe na aktualno prijepodne. Zaštićena sam osoba i o mojoj sigurnosti brinu nadležne službe, ali nisam nikoga prijavio za prijetnju”, rekao je Jandroković.

Kategorije: Hrvaška

Tradicija: Oporuka princa Philipa će ostati zapečaćena najmanje 90 godina

52 min 13 sek ago

Oporuka britanskog princa Philipa, vojvode od Edinburgha, ostat će tajna najmanje 90 godina radi zaštite “dostojanstva i položaja” kraljice, odlučio je sud. Riječ je o tradiciji dugoj više od stoljeća, s obzirom na to da se nakon smrti člana britanske kraljevske obitelji od sudova traži da zapečate njihove oporuke, piše BBC.

To znači da, za razliku od većine oporuka one nisu dostupne javnosti. Nakon 90 godina održat će se privatni proces na kojemu će se odlučiti može li se oporuka otpečatiti.

Saslušanje o zahtjevu za pečaćenjem oporuke u srpnju je u privatnosti održao Sir Andrew McFarlane, najviši sudac Obiteljskog suda. On je saslušao argumente odvjetnika koji zastupaju imovinu pokojnog vojvode, kao i argumente državnog odvjetnika te je u četvrtak objavio svoju odluku.

Sir Andrew je objasnio da je on, kao predsjednik Odjela za obitelj Visokog suda čuvar sefa s više od 30 omotnica, od kojih svaka sadrži zapečaćenu oporuku preminulog člana kraljevske obitelji. I prvi put nakon više od stotinu godina pokrenuo je proces koji bi omogućio da se te oporuke objave.

Princ Philip umro je u travnju ove godine u dobi od 99 godina.

Kategorije: Hrvaška

PUT DO USPJEHA: Kako Hrvati grade karijere u holivudskim produkcijama

55 min 56 sek ago
Objavljeno u Nacionalu br. 1063, 08. rujan 2018. Američki film ‘Suludo bogati Azijci’ novi je hit u kojem je kao direktor fotografije radio Zagrepčanin Vanja Černjul. Nacional predstavlja još neke iznimno uspješne hrvatske radnike u inozemnim produkcijama koji pričaju o svom putu do uspjeha kao šminkeri, frizeri i scenografi

Film “Suludo bogati Azijci” redatelja Jona M. Chua, snimljen prema istoimenom bestseleru Kevina Kwana, jedan je od najvećih hitova u američkim kinima otkako se počeo prikazivati sredinom kolovoza, a 20. rujna počet će se prikazivati i u Hrvatskoj. Ova romantična komedija – čija radnja se vrti oko triju ultrabogatih kineskih obitelji te oko kleveta i spletki do kojih dolazi kada Nicholas Young, nasljednik jednog od najvećih bogatstava u Aziji, dovodi kući svoju djevojku, Kineskinju rođenu u Americi – već je zaradila oko 90 milijuna dolara te se filmu predviđa sjajna budućnost. Direktor fotografije u tom filmu je 50-godišnji Zagrepčanin Vanja Černjul. Osim njega, u filmskoj industriji postoji još nekoliko hrvatskih građana koji vrlo uspješno grade karijere scenografa, šminkera, frizera…

Vanja Černjul je dosad kao direktor fotografije radio i na serijama “The Deuce”, “Sestra Jackie”, “Marco Polo”, “Narančasta je nova crna” i “Televizijska posla”, ali i na hrvatskim filmovima “Majstori” i “Majka asfalta”. Vanja Černjul, koji već dva i pol desetljeća živi u New Yorku, ispričao nam je svoj put do uspjeha:

“To je zapravo bio dugačak put koji je započeo otkrivanjem filmske fotografije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Dok sam bio student, nisam razmišljao o odlasku iz Hrvatske, tada se u Hrvatskoj jako puno radilo. U Zagrebu su živjeli i radili veliki snimatelji kao što su Nikola Tanhofer i Tomislav Pinter. Meni je tada uzor bila karijera Gorana Trbuljaka koji je imao paralelne karijere filmskog snimatelja i konceptualnog umjetnika. Nažalost, kada sam 1991. završio studij, filmska industrija je potpuno propala, a ja sam s mnogim svojim kolegama završio na terenu kao ratni snimatelj.”

Objasnio je i zašto je odabrao baš New York: “New York me kao grad imigranata oduvijek privlačio. Imao sam tu neku idealiziranu sliku sredine u kojoj nije važno odakle si, nego kamo ideš. Znao sam da se želim posvetiti filmu, ali bilo mi je jednako važno da grad u koji idem ima kulturnu širinu u kojoj bih se kao mlad čovjek mogao razvijati. Još uvijek mislim da je to bila dobra odluka.”

Černjul je pojasnio što točno znači biti direktor fotografije pa je rekao da je to osoba zadužena za fotografsku komponentu filma. Kroz suradnju s režiserom, scenografom i ostalim filmskim umjetnicima on ili ona mora prevesti pisanu riječ iz scenarija u vizualni medij filma. Dobar direktor fotografije je u prvom redu osoba koja priča priču i koja zna fotografiju staviti u službu drame. Važno je biti timski igrač i dobar suradnik režiseru i ostalim filmskim umjetnicima. Odnosi unutar grupe kreativnih ljudi nikada nisu jednostavni.

 

‘Otkad su Hollywoodom zavladali financijeri, prema filmu se odnosi kao i prema svakom drugom proizvodu. U kinima su zato franšize i superheroji’, kaže Vanja Černjul

 

Iako je film “Suludo bogati Azijci” dobio sjajne kritike, Černjul kaže da je nemoguće prepoznati hoće li neki projekt biti uspješan:

“Nitko ne može predvidjeti hoće li neki film biti uspješan kod publike. Proizvodnja filma traje barem godinu dana i trebalo bi točno znati u kojem pravcu će se kultura kretati kako bi se znala sudbina nekog projekta. Upravo zbog želje za što manjim rizikom u proizvodnji filma danas imamo ovu situaciju u kinima. Otkako su holivudskom filmskom industrijom zavladali financijeri, prema filmu se odnosi kao i prema svakom drugom proizvodu. Zbog toga kinima dominiraju razni nastavci, franšize i superheroji. Manji je rizik napraviti nešto već viđeno nego nešto originalno i novo. Lijepo je što je svaki novi projekt potpuno drukčiji izazov koji se radi u drukčijoj sredini s novim ljudima, tako da je gotovo nemoguće zapasti u rutinu i monotoniju. S druge strane, upravo zbog te nestabilnosti privatni život može postati jako kompliciran. Napraviti film fizički je i emotivno iscrpljujuće. Međutim, kada postoji uzajamno poštovanje s ljudima koji vas inspiriraju dok s njima radite, to su neprocjenjiva iskustva. Najljepše je bilo raditi s ljudima koji su mi kasnije postali doživotni prijatelji. Kvaliteta tih odnosa mi je uvijek na prvom mjestu.”

Černjul je zaključio da mu je, premda radi s najvećim filmskim majstorima, veliko zadovoljstvo ‘vratiti’ se hrvatskim kolegama: “Kao profesionalac sam se formirao u Americi, ali sam tamo sa sobom donio svoj senzibilitet i istočnoeuropsku estetiku. Zbog toga mi je uvijek osvježavajuće iskustvo raditi s prijateljima u Hrvatskoj. Osim toga, prostor za eksperimentiranje je u hrvatskom filmu puno širi nego u visokobudžetnim međunarodnim projektima. Najveći problem je kada se u sustav proizvodnje filma izravno umiješa dnevna politika. Film je skup i u maloj zemlji kao što je naša uvijek će biti jako teško obraniti se od toga. Zahvaljujući pametnoj i strastvenoj strategiji u HAVC-u, hrvatski film je imao vrlo uspješan period i iskreno se nadam da će se tako i nastaviti.”

Uspješan period prikazivanja imao je i još uvijek ima film “Mamma Mia! Here We Go Again” koji je od premijere krajem srpnja u hrvatskim kinima pogledalo 100.000 ljudi. Na tom su filmu, s obzirom na to da se snimao na Visu, radili neki hrvatski filmski radnici pa je tako Zagrepčanka Tina Jesenković, koja kao make-up artistica radi već 20 godina, radila upravo na tom projektu. Završila je make up dizajn u Londonu 1998. i tamo je započela svoj put u modnoj industriji. Međutim, ubrzo je shvatila da je njezina ljubav film:

“Drago mi je da mogu raditi i na domaćim i na stranim produkcijama. Lijepo je imati taj balans. Prva inozemna produkcija bio mi je film ‘Diana’ s Naomi Watts. Tada sam već imala godine iskustva rada na filmu i tečno znanje engleskog jezika, što je sigurno pomoglo da mi producent Igor Nola pruži priliku da radim na tom projektu. Nakon toga su se nekako zaredale danske koprodukcije pa sam tako radila filmove ‘Den bedste mand’, ‘All for Three’ i ‘Itsi Bitsi’, za koji sam bila nominirana za Best Make up na Robert Awards u Danskoj. No, da ne zanemarimo i naše hrvatske produkcije na koje sam jednako ponosna što sam bila dio ekipe. Uskoro će se na HRT-u početi prikazivati nova sezona serije ‘Novine’ i dokumentarno-igrana serija ‘Rat prije rata’, a film ‘Sam samcat’ Bobe Jelčića je trenutačno po festivalima.”

Objasnila je što znači biti make-up artist ili frizer na nekom setu:”Termin make-up artist automatski se povezuje s uljepšavanjem ili takozvanom ‘beauty šminkom’. No make-up artist na filmu je neka posve druga priča. Taj posao obuhvaća dosta široki spektar raznih sposobnosti i znanja. Naravno da je bitno imati znanje beauty šminke, ali je to manji dio svega što je potrebno za rad na filmu. Od nas se očekuje da radimo i frizure, moderne i stilske, da apliciramo brade, brkove, perike, da radimo specijalne make-up efekte kao što su posjekotine, ogrebotine, opekline, starenje, pomlađivanje… Treba znati čitati i razumjeti scenarij, napraviti razradu i pratiti kontinuitet likova kroz snimanje. I nema glamura koji mnogi očekuju. Radimo duge sate u svim mogućim i nemogućim uvjetima. Noću, vikendima, blagdanima, po kiši, snijegu, vjetru, na minus 15 i na plus 40. Zato sam osnovala svoju školu Media Make Up School. To je edukacija specijalizirana baš za make-up artiste na filmu. I svaki polaznik, u sklopu tečaja, mora provesti određen broj dana na pravom setu, da doživi taj filmski svijet. Jako je bitno da, uz sve profesionalno znanje koje možeš steći, budeš timski radnik. Produkcija filma je timski rad raznih sektora, a make-up sektor je timski rad make-up artista unutar sektora. I prilagodljivost je jako bitna.”

 

‘Inozemne produkcije broje do 500 ljudi. Ponekad do kraja snimanja ne uspiješ sve niti upoznati. Na snimanju ‘Mamma Mia 2′ samo je šminkera bilo 45’, kaže Tina Jesenković

 

Tina Jesenković kaže da se puno inozemnih produkcija počelo vraćati snimati u Hrvatsku otkako je Hrvatska uvela filmske poticaje prije nekoliko godina i smatra to vrlo pozitivnim. Smatra da, osim što profitiraju naši filmski djelatnici, koji kao slobodnjaci žive isključivo od snimanja, profitiraju i ljudi koji žive na lokacijama gdje se snima, vlasnici apartmana, hotela, brodova, restorana, kafića. Zapošljavaju se lokalni ljudi kao pomoć na snimanju, kao vozači ili građevinski radnici. S obzirom na to da se snimilo već nekoliko svjetski poznatih filmova i serija u Hrvatskoj, možemo govoriti i o filmskom turizmu.

Pojasnila je i kako vidi razliku između rada na hrvatskim i inozemnim produkcijama: “Razlika je, kao prvo, u budžetu. Što se tiče načina rada i profesionalnosti filmskih djelatnika, nema nikakve razlike. Rekla bih da smo mi domaći zapravo u prednosti. Kako smo navikli raditi s niskim budžetima, prilagođavati se uvjetima, tako smo nekako stekli iskustvo da ponekad od nemogućeg napravimo moguće. Druga razlika je u veličini ekipe. Naše hrvatske ekipe su male i svi se uglavnom poznajemo tako da je atmosfera na snimanju prisna i nekako obiteljska. Inozemne produkcije, pogotovo holivudske, broje 200 do 500 ljudi. Ponekad do kraja snimanja ne uspiješ sve niti upoznati. Na snimanju filma ‘Mamma Mia 2’ pojedinih dana nas je samo u sektoru šminke bilo 45. Europske produkcije su sličnije našima po veličini ekipe, ali s nešto većim budžetima.”

Najslabijom karikom smatra činjenicu da u Hrvatskoj ne postoji pravi filmski studio. Inozemne produkcije koje dolaze u Hrvatsku trenutačno uglavnom koriste sezonu lijepog vremena i snimaju na lokacijama. Često se događa da onda samo dio filma snimaju kod nas, a u studio odlaze u Češku, Mađarsku ili Srbiju. Kada bi postojao filmski studio, “filmska sezona” mogla bi trajati čitavu godinu.

Scenograf Ivan Veljača radio je na mnogim domaćim filmovima kao što su “Uzbuna na Zelenom vrhu”, “Kosac”, “Šuti”, “Zagonetni dječak” i “Majka asfalta”, a sada već godinama radi na inozemnim produkcijama. Diplomirao je studij dizajna na Arhitektonskom fakultetu. Već kao student počeo je s radom na području scenografije, isprva kao asistent scenografa na seriji “Ponos Ratkajevih”, a kasnije i kao scenograf na serijama “Zakon ljubavi” i “Ja, Che Guevara” te na brojnim reklamama. Paralelno se bavio dizajnom interijera i namještaja, ali se 2010. scenografiji posvetio u potpunosti. Scenograf je, pojašnjava, dio tzv. filmskog kreativnog trokuta koji uz režisera i direktora fotografije formira vizualni kôd filma i pokušava kroz sliku ispričati određenu priču ili scenarij:”Scenograf je na čelu sektora scenografije i odgovoran je za interpretaciju scenarija i režiserovu viziju u fizičkom okruženju u kojem će glumci razviti svoj lik i najvjernije prenijeti priču. Scenograf prenosi scenarij u vizualne metafore koje uključuju palete boja, arhitektonske i vremenske specifičnosti te dizajn lokacijskih i studijskih objekata. To je cjelokupna vizualna shema pomoću koje scenograf direktno objašnjava i podržava priču i način na koji je ona ispričana. Godine 2011. počeo sam raditi na inozemnim produkcijama, prvo kao asistent scenografa, kasnije kao art director, a sada sam dobio priliku raditi i kao production designer u europskim filmovima ‘Uzvodno rijekom’ Marion Hänsel, ‘Rafaël’ Bena Soombogarta i ‘Dan kada je moj otac postao grm’ Nicole van Kilsdonk. Trenutačno radim na velikom europskom TV serijalu ‘Heirs of the Night’. To je priča smještena na kraj 19. stoljeća i vrti se oko grupe mladih vampira koji putuju Europom na starom brodu te prolaze kroz razna iskušenja. Zapravo sam imao sreće da sam dobivao prilike za rad na projektima koji su postupno postajali sve veći, zanimljiviji, ali i zahtjevniji. Volim vjerovati da je prilika za rad na svakom idućem projektu rezultat dobro obavljenog posla na ranijim projektima, ali često se radi i o preporuci, pa čak ponekad i o sreći ili slučajnosti.”

Veljača kaže da je uvijek težio nečemu što mu se činilo kao veći izazov od onoga što je već ranije radio: “Scenografski posao, koliko god s jedne strane bio striktno definiran zadaćama i zahtjevima scenarija, režisera i produkcije, s druge je strane izuzetno slobodan posao koji vam daje veliku slobodu da ga obavljate na sebi svojstven način. Ono što je sigurno zajedničko svim scenografima jest da su to organizirane, praktične i pedantne osobe koje istovremeno imaju dozu umjetničkog ludila i nagona za pomicanje granica kroz eksperimentiranje formom, teksturom, bojom i svjetlom. U inozemnom filmu scenograf se dijeli na dvije funkcije – art director i production designer. To su dvije različite funkcije koje se mogu primijeniti i kod nas, no dok je vani to strogo definirano obvezama, kod nas su te razlike više definirane stilom ili načinom rada pojedinog scenografa.”

 

‘U Hrvatskoj ponekad nedostaje spoznaje o distribuciji poslova i odgovornosti na snimanju. Ipak, uvijek bih radije radila na hrvatskom filmu’, govori Veronika Radman

 

Iako se čini da je hrvatskih radnika posljednjih godina sve više, Veljača kaže da su i prije Hrvati puno radili na inozemnim produkcijama, ali se danas samo više o tome priča:

“Mi imamo visokokvalificirane filmske radnike, a takvima nije nikad teško naći posao u stranim ekipama. Nažalost, u Hrvatskoj ne postoji sistematizirana naobrazba za specifične filmske djelatnosti, nego si sve što znaš zapravo pokupio s prijašnjih projekata pa je mladim ljudima koji danas tek počinju puno teže ući u filmski posao nego što je to bilo, recimo, u vrijeme starog Jadran filma. Ja sam jedan od tih mladih iako imam više od deset godina iskustva iza sebe. Počeo sam od postavljanja linoleuma i montiranja namještaja na setovima, a sve što sam naučio u procesu profesionalnog odrastanja zapravo sam pokupio od ljudi oko sebe. I naravno, puno sam čitao i istraživao. Stvarno sam imao puno sreće da dobijem priliku raditi i potpisati neke od svojih prvih filmova i serija jer tu stvarno nema pravila. I dalje sam zahvalan režiserima i producentima koji su tada vjerovali klincu od 24 godine, ali i danas, kad mislim da sam već stasao kao scenograf.”

Rašireno mišljenje da je u inozemnim produkcijama lakše raditi jer su uvjeti uvijek bolji od hrvatskih produkcija smatra pogrešnim. Dodaje da zapravo nema pravila:

“Cijela fama oko toga da ima više novca pa je lakše raditi je pogrešna. Naravno da najčešće ima više novca, ali su i odgovornosti veće, a i razina kvalitete posla koju moraš isporučiti je često drastično veća. Meni je rad na hrvatskom filmu, pa čak i na hrvatskim sapunicama, jako pomogao u stjecanju iskustva za veće projekte. Ali mislim da se na svakom projektu, koje god veličine bio, može puno naučiti. U Hrvatskoj bi rad na filmu trebalo bolje sistematizirati – što kroz pravilno školovanje, što kroz kasniju zaštitu filmskih profesionalaca. Posebno za sektor scenografije i prateća zanimanja kao što su scenski slikari, gipseri, majstori rekvizite, modelari i slično. U Hrvatskoj je scenografija još uvijek velika nepoznanica i često se radi stihijski. Kad bi se sustavno radilo na poboljšanju tih dviju stvari, možda strane produkcije ne bi više djelovale toliko strane.”

Još jedna Hrvatica već neko vrijeme uspješno radi u inozemnim produkcijama, kao art director. Veronika Radman je arhitektica koja je 2011. ured zamijenila filmskim setom: “Priča s inozemnim projektima počela je 2015. snimanjem Bessonova akcijskog filma ‘The Lake/Renegades’, u servisu producentske kuće Pakt media koju vodi Diego Zanco i koja je dovela najveći broj stranaca u Hrvatsku. Nastavilo se s njemačkim krimićem, također s Paktom, zatim sam radila na ‘McMafiji’, potom sam nastavila s ‘Robinom Hoodom’ u Dubrovniku. To posljednje iskustvo ujedno je bilo najpozitivnije i najsličnije radu na hrvatskom filmu; zahvaljujući produkciji izabrala sam raditi na drugoj ekipi koju je vodio prekrasan Andrew Rowlands kao snimatelj-režiser. Veseli te kada vidiš čovjeka koji je sa Scorseseom ‘na ti’ i pritom ekipu tretira kao ravnopravne i prilagođava se svim nevoljama kao neki hrvatski režiser.”

Veronika Radman kaže da nikad nije maštala o radu na inozemnim produkcijama, osobito ne kao art director. Pojasnila je što znači biti art director ili production designer: “Production designer glavni je scenograf, osoba zadužena za kreativni odgovor na scenarij i redateljsku koncepciju. Art director je osoba koja to realizira, netko tko se bori s gradnjama, budžetima, radnim timom, ali nije autor, bez obzira na to što je vrlo često i zaslužniji za kreativnu komponentu, nevidljivo. Kod nas bi tome bila najbliža uloga asistenta scenografa. Ilustrativna je za razumijevanje činjenica da se Oscar za scenografiju dodjeljuje production designeru, ali ne i art directoru. Za scenografa je ključna sposobnost razumijevanja scenarija, tona filma koji je u prvom redu redateljeva vizija, i spremnost učiniti se kotačićem u tom vrlo dinamičnom organizmu kreativnog tima. Kao i kod arhitektonske kreacije, moraš se odreći nekih rješenja za koje se strastveno vežeš da bi cjelina smislenije funkcionirala. Taštinu je, kao uostalom i općenito u životu, poželjno ostaviti negdje drugdje. Snaći se s malim budžetom, a da se nedostatak sredstava ne vidi u konačnici, umijeće je za sebe i glavni izazov hrvatskih scenografa.”

 

‘Nažalost, u Hrvatskoj ne postoji sistematizirana naobrazba za specifične filmske djelatnosti, nego sve što znaš skupljaš s prijašnjih projekata’, govori Ivan Veljača

 

Najljepše joj je, kaže, bilo raditi s Daliborom Matanićem i Danilom Šerbedžijom. Matanića dobro prati i s njim dijeli međusobno povjerenje, a Šerbedžija je vrlo precizan i odmjeren režiser koji je iznimno ugodan za suradnju. Ipak, najdraže i najluđe iskustvo bio joj je njezin prvi film, autorski projekt Filipa Šovagovića “Visoka modna napetost”. Ujedno je to i film na kojem je najviše naučila o svim aspektima filmske produkcije. U hrvatskim je produkcijama, kaže, relativno teško raditi jer osim novca često nedostaje struktura koja nije ovisna o financijskoj komponenti već dolazi iz ozbiljnosti pristupanja materiji i timskom radu: “Ponekad frapantno nedostaje spoznaje o distribuciji poslova i odgovornosti na projektu, njegovim fazama, ponašanju na snimanju. Ipak, uvijek bih radije radila na hrvatskom filmu, bez obzira na obavezne žrtve koje najčešće prolaze nezapaženo; tu je ipak stvar svojevrsne familije i toplije je. Ovo je društvo nažalost izgubilo svoj građanski identitet i sustav vrijednosti se evidentno urušio; u sredini gdje je arhitekt osoba koja ti samo rješava papire sasvim je jasno koji status ima film. Hrvatski film tu je posebno ranjiva zvjerka jer on ne donosi financijsku vrijednost, već kulturnu, i ovisi o državnim strukturama. Tu tegobnu ovisnost pokušalo se i donekle uspješno reguliralo servisom HAVC-a, ali vidimo da je cijeli sustav i dalje osjetljiv na tremore otužne državne politike i kao i uvijek lov na vještice bitniji je od zdravog sazrijevanja hrvatskog društva. Za zadržati strance potrebno je uložiti u studije; nota bene sramotna priča o Jadranfilmu nadaleko je poznata i ocrtava toksičnu politiku prema kulturi koja se razvija već dva desetljeća. Usavršavanje drugih segmenata servisa je apsolutno krucijalno, kao educiranje i uža specijalizacija kadrova, jer to nam je ipak slaba karika.”

Tanja Ladović Blažević, koordinatorica HAVC-ova programa Filming in Croatia, rekla je: “Hrvatska je kao filmska destinacija prepoznata još od 1920-ih, što je kulminiralo razvojem industrije od 1960-ih godina nadalje: ‘Proces’ Orsona Wellesa, ‘Guslač na krovu’ Normana Jewisona, ‘Limeni bubanj’ Volkera Schlöndorffa ili ‘Sofijin izbor’ Alana J. Pakule samo su neki od istaknutih primjera inozemnih produkcija koje su se snimale u Hrvatskoj, koristile naše lokacije, studio i naravno angažirale hrvatske filmske djelatnike. Kao nastavak te tradicije, Hrvatski audiovizualni centar kroz Program poticaja od 2012. potiče inozemne produkcije da dolaze snimati u Hrvatsku. Za to postoje tri ključna razloga: značajan priljev stranog kapitala koji generiraju snimanja, promocija naše zemlje na globalnoj razini – činjenica da su u Hrvatskoj snimani projekti poput ‘Igre prijestolja’, ‘Ratova zvijezda’ ili ‘Mamma Mia! Here We Go Again’ može se u tom smislu uspoređivati s uspjesima naših sportaša – i treći, za filmsku zajednicu najvažniji, angažman hrvatskih filmskih djelatnika te obrazovanje mladih kadrova na tim projektima.”

Tanja Ladović Blažević kaže da je samo u 2017. na 11 projekata snimanih u sklopu Programa poticaja ulaganja u proizvodnju audiovizualnih djela angažirano više od 1350 djelatnika i 40 pripravnika. S novim Zakonom o audiovizualnim djelatnostima i povećanjem poticaja na 25%, a u područjima od posebne državne skrbi na 30%, učinjen je novi korak koji Hrvatsku potvrđuje kao poželjnu i konkurentnu filmsku destinaciju: “Podatak da se strane produkcijske kuće vraćaju najbolje pokazuje koliko su zadovoljni s međunarodnom kulturnom razmjenom ostvarenom kroz koprodukcije i servisne produkcije te ponajviše hrvatskim kreativnim i tehničkim osobljem koje odgovara zahtjevima svjetskog tržišta i visokih produkcijskih standarda.”

Kategorije: Hrvaška

Anne Bancroft i Mel Brooks, velika holivudska ljubavna priča

1 ura 1 min ago

Američka filmska glumica Anne Bancroft rođena je 17. rujna 1931. godine u New Yorku. Čak pet puta bila je nominirana za nagradu Oscar (dobila jednog za najbolju glumicu), a zbog jedne uloge je itekako popularna. Riječ je o ulozi u filmu “Diplomac” s Dustinom Hoffmanom u glavnoj ulozi i čuvenoj replici: “Gospođo Robinson, pokušavate li vi mene zavesti?”

Godine 1961. upoznala je Mela Brooksa. “Zaljubila sam istog momenta, zato što je izgledao kao moj otac, a ponašao se kao moja majka. Ona je bila toliko sretna, da je nije interesiralo ni to što je Mel bio Židov.”

Sve do smrti Anne Bancroft 2005. godine ostali su skupa, a pojavljivali su se zajedno u nekoliko filmskih i TV ostvarenja. U intervjuu koji je Mel Brooks dao 2013. godine rekao je da mu je omiljeni film koji je radio bio “To Be or Not To Be” i to zato što je mogao “visiti” sa Anne po cijeli dan. “Koliko ljudi na planeti trpi svoju ženu 24 sata dnevno? Mogao bih sada zaplakati”, rekao je. “Bila je jednostavna…zabavna…toliko mi se sviđala. Nisam je se mogao zasititi.”

Bancroft je nekoliko godina ranije podijelila svoje emocije: “On me toliko nasmijava. Uzbudim se kada čujem da otključava vrata, znam da zabava počinje!” A i Brooks je otkrio temelj njihove ljubavi: “Ann i ja smo odrastali u našem braku. Oboje smo znali šta je važno i što ljubav znači…što znači kada smo posvećeni jedno drugom.”

Kategorije: Hrvaška

FELJTON: ‘Zabluda je da je starenje vrsta bolesti’

1 ura 3 min ago
Objavljeno u Nacionalu br. 1066, 28. rujan 2018. Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Bolest kao govor duše’ u kojoj Ruediger Dahlke piše o problemima povezanim sa starenjem te objašnjava zašto većina ljudi želi doživjeti duboku starost, ali nitko ne želi biti star

U dobu koje obožava mladost neminovno je da starost i starenje postanu problematični. Alfred Ziegler zapisao je u vezi s tim: „Što je neko doba zasljepljenije Hebom, živopisnom boginjom mladosti, to se u njemu više širi smrtonosna epidemija starosti. Heba rađa narod staraca.“ On smatra da je epidemija starosti legitimna sjena našeg društva opijenog mladošću, baš kao što je „neobuzdana renesansna ljubav prema svijetu“ stvorila sifilis, dok su „čistoća i zlatni sjaj srednjovjekovne vjere i crkvenih svodova izrodili kugu, crnu smrt“. Svako doba u svojim slikama bolesti dobiva svojevrstan korektiv koji uravnotežuje njegovu neravnotežu. U medicini već stoljećima vlada neslaganje o tome spada li starenje među normalne fiziološke zadanosti ili je ono bolest koju treba liječiti. Georg Groddeck je s tim u vezi zapazio: „Starenje ne znači da su organi istrošeni, već je organ opterećen mislima; osoba stara sedamdeset godina ima organe opterećene sa sedamdeset godina života.“ S druge strane, bujica šarenih tableta kojom se danas želi prevenirati starost pokazuje da suvremena medicina starenje smatra bolešću s kojom se treba uhvatiti ukoštac. Većina ljudi želi doživjeti što dublju starost, ali nitko ne želi biti star. U tom se paradoksu očituje naša dilema. Upravo zato što tako podcjenjuje starost, a mladost precjenjuje, naše društvo naočigled stari. Pokušavamo sve kako bismo ostali mladi, a postajemo sve stariji. Bez obzira na kult mladosti, mi smo zapravo orijentirani prema starosti, ako ni iz kojeg drugoga razloga, onda zato što težimo napretku, a on se po definiciji nalazi u budućnosti. Gledano iz perspektive ljudskog života, napredak je okrenut starosti i smrti. Ulažemo veliki trud kako bismo potisnuli spoznaju da se svi naši napori, koji su bez iznimke orijentirani na budućnost, isto tako bez iznimke kreću u smjeru starosti i smrti postižući upravo suprotno od našeg sna o vječnoj mladosti i vječnom životu.

Priče o izvoru mladosti iz davnih vremena danas nam se čine smiješnima, ali ne razlikuju se puno od naših funkcionalnih pokušaja da prevarimo starost i protjeramo smrt iz vidokruga. Cijela industrija živi trgujući strahom koji izazivaju te dvije strašne teme. Spomenute šarene tablete, koje bi trebale pomoći krvnim sudovima slabima i krutima od starosti ili na neki drugi način potaknuti rad oslabljene cirkula­cije, najizdašniji su izvor prihoda farmaceutske industrije, iako su u mnogim slučajevima dokazano nedjelotvorne. Ono što u prenesenom značenju više ne možemo podići u konkretnom smislu podižemo liftingom lica, vrata, grudi, trbuha i stražnjice. Pokušaji revitalizacije svježim stanicama nerođenih životinja podsjećaju na loš običaj srednjovjekovnih vladara da svoju umornu krv ožive svježim djevojkama. U naše je doba rumunjski diktator Ceauşescu pokušavao svoj uvenuli život pomladiti infuzijama krvi novorođenčadi. Suvremenije, ali ne manje neobično, doimaju se pokušaji stjecanja fizičke besmrtnosti pomoću afirmacija. Kad ih pobliže promotrimo, izvori mladosti svih epoha djeluju naivno. Potičući iluzorne nade, oni nakratko stječu brojne pobornike koji na kraju uvijek budu razočarani. Bilo da se radi o plastičnim kirurzima koji „peglaju“ bore, kremama protiv starenja kojima se mažu lakovjerni, bojanju sijede kose i prekrivanju staračkih pjega, uvijek se radi o istoj naivnoj utrci protiv vremena koja ima samo jednog pobjednika – smrt i starost kao njezinu vjesnicu.

 

Cijela industrija živi trgujući strahom. Šarene tablete, koje bi trebale pomoći krvnim sudovima slabima od starosti ili potaknuti rad oslabljene cirkulacije, najizdašniji su izvor prihoda farmaceutske industrije, iako su u mnogim slučajevima dokazano nedjelotvorne

 

Što starost više pobjeđuje u životu pojedinca i u društvu, skloniji smo čvršće se držati ideala mladosti. Reklame, moda, film i televizija prikazuju svježe, mlade, dinamične i aktivne ljude u cvijetu mladosti. Prvu polovicu života toliko guramo u prvi plan da za onu drugu ne preostaje gotovo ništa, a da budemo iskreni, ne želimo o njoj ništa ni čuti ni vidjeti. Radije se predajemo ludoj nadi da nikada sami nećemo doći s njom u doticaj, iako je nakon našega prvog udaha malo što tako izvjesno kao naš posljednji udah. Trebamo biti majstori potiskivanja da bismo ovu činjenicu i prirodni ritam života tako dosljedno ignorirali. To uspijeva samo organiziranim kolektivnim ignoriranjem koje seže do svih društvenih razina. Toliko smo ponosni na produženi životni vijek da previđamo kako se na taj način samo produžilo vrijeme starosti. Kad nas medicina želi osloboditi sumnje da smo postali društvo karcinoma, ona argumentira da je to tako zbog produženoga životnog vijeka. Zbog toga, kažu, doživljavamo životnu dob u kojoj je rak učestaliji. Naravno, taj se argument može primijeniti i na mnoge druge kronične slike bolesti – od reume do dijabetesa tipa 2. Pokušaji umjetnog produžavanja života, primjerice, na intenzivnim odjelima bolnica, zapravo češće produžuju – patnju. U tom je smislu službena medicina svojevrsna medicina sjene jer pomaže mračnom carstvu sjena i prikaza da se oživotvori. Suvremeni odjeli intenzivne skrbi najsablasnija su mjesta na ovom svijetu, na kojima bića lebde između života i smrti, a ne nalaze se doista ni ovdje ni ondje. Kako procijeniti što trpi duša čije tijelo leži u komi, vezano za krevet i ne smije umrijeti, te je ponekad godinama ne može slijediti na njezinu putu?

Suvremeni rat protiv obrasca života

Vjerojatno nijedna kultura nije tako uspješno ignorirala faze razvoja koje objašnjavaju proces života (a time i starenja) te na taj način krize sazrijevanja pretvarala u katastrofe. Sve počinje s rođenjem koje pretvaramo u čudnovatu medicinsku dramu. Sve više poroda proglašava se porodima visokog rizika i „rješava“ carskim rezom. To ne znači ništa drugo nego da početak života postaje sve riskantniji. Uzmemo li u obzir da je svaki početak razvoj u malom, ta činjenica baca znakovito svjetlo na naše doba. Sve problematičniji početak života dočekujemo medicinski pripremljeni previđajući pritom da smo upravo mi sve toliko zakomplicirali i učinili opasnim.

Ginekologija, relativno mlada grana medicinske znanosti, u tom je smislu postigla značajne uspjehe. Ona je, primjerice, natjerala žene da rađaju u jednom od najnepovoljnijih položaja. Svi prirodni narodi prirodno preferiraju pritiskati i rađati čučeći. Zato kod njih nema rezanja i pucanja međice. Položaj na leđima ima samo nedostatke, uz jednu prednost – ginekologu omogućuje bolji pregled. Ako to ne možete zamisliti, pokušajte obaviti stolicu ležeći na leđima. Čak i za to, u tom položaju nedostaje potreban pritisak zbog nedostatka suprotnog pritiska. Iako Nizozemci također preferiraju rađanje u tom nepovoljnom položaju, oni pokazuju i da se mnogo toga može drugačije organizirati. Oko 90 posto djece u Nizozemskoj rađa se kod kuće, bez sudjelovanja ginekologa. Samo su u hitnim slučajevima na raspolaganju takozvani klinomobili s liječnicima koji čekaju u pripravnosti. Naravno, smrtnost djece u Nizozemskoj manja je nego kod nas koji volimo sve zakomplicirati od samog početka.

U istom se stilu priča nastavlja i kod sljedećeg velikog koraka. Kad se u pubertetu počinju javljati nagoni kao najava odrastanja, cijelo društvo uglas reagira govoreći da za to još nije vrijeme, ako ikad i bude vrijeme. Bez neophodnih rituala bespomoćni smo pred prirodnim potrebama za rastom. Odrasli se s njima pokušavaju nositi pomoću neprestano novih obrazovnih programa, a adolescenti – opasnim i neuspješnim nadomjesnim ritualima. Ako pubertet izostane na duševnoj razini, ugroženo je i odrastanje u cjelini, tako da sljedeći neophodni korak, odvajanje od roditeljskog doma, postaje još problematičniji. Znakovit je njemački izraz „roditelji gavrani„ za roditelje koji nedovoljno skrbe o svojoj djeci. Gavrani postupaju pametno pa svoje mlade, čim dosegnu zrelost, izbacuju iz gnijezda kako bi vodili vlastiti život. Vjerojatno će nam trebati još dugo vremena i puno znanstvenih studija da bismo shvatili prirodnu mudrost gavrana. Ne treba nas stoga čuditi da naše društvo postaje sve starije, a u isti mah i sve manje odraslo. Vojska psihoterapeuta dobro živi od toga, igrajući se puberteta s ljudima koji su po dobi već dosegnuli krizu srednjih godina. Svaka životna faza koju nismo savladali temelj je za neuspjeh sljedeće faze. I svaka kasnija obrada postaje znatno teža jer poticajno okruženje postoji samo u za to prirodno predviđenom razdoblju.

 

Ne treba nas čuditi da naše društvo postaje sve starije, a u isti mah i sve manje odraslo. Vojska psihoterapeuta dobro živi od toga, igrajući se puberteta s ljudima koji su po dobi već dosegnuli krizu srednjih godina. Svaka životna faza koju nismo savladali temelj je za neuspjeh sljedeće faze

 

Nakon zafrknutog rođenja i nesavladanog puberteta ne­uspjeh često doživljava i kriza srednjih godina. Budući da je to presudno razdoblje u životnom obrascu svakog čovjeka dodatno opterećeno zastrašujućom temom starenja, često može doživjeti neuspjeh, čak i ako su prethodne krize prevladane. U mandali, praiskonskom obrascu života, kriza srednjih godina prikazana je kao prekretnica. Mandala je simbol koji dijele sve kulture, a koji je kod nas sačuvan u obliku rozeta na gotičkim katedralama, dok na Istoku u mnogim oblicima služi kao osnova za meditaciju i ostavio je svoj trag u svim kulturama.

Kao arhetip čovjekova razvojnog puta, najuže je povezana ne samo s našom već i s egzistencijom svemira. Svaki atom i njegov energetski ples oko središta, to jest jezgre atoma – jest mandala. Budući da se sve u božjem stvaranju sastoji od atoma, znači da su posvuda mandale. I svaka je stanica stvorena prema praiskonskom obrascu mandale jer i u njoj se sve vrti oko stanične jezgre u njezinu središtu. A budući da su sve biljke, životinje i ljudi sastavljeni od stanica, znači da se i ta razina temelji na mandali. I naša je Zemlja također mandala jer se okreće oko središta u kojem djeluje sila teža. Čak se i Sunčev sustav podudara s mandalom koja u središtu ima Sunce oko kojega kruže svi planeti. Naposljetku, i svemir nosi signaturu mandale kao spiralna maglica. U svijetu sastavljenom od mandala sve u sebi nosi tu iskonsku sliku, pa tako i čovjek. Naš se život razvija po tom obrascu i nijedan dio kreacije nikada ne može napustiti taj univerzalni okvir.

Čovjekov život počinje začećem u središtu mandale. Točka je u matematici definirana bez prostorne dimenzije, što znači da se može promišljati samo nematerijalno. Ona je simbol jedne razine koja ne postoji na ovom svijetu, jer u svijetu polarnosti sve ima dimenzije. Začećem napuštamo dimenzionalnu bes­konačnost i spuštamo se u majčinu utrobu gdje nam je jedinstvo još uvijek prilično blizu. Dijete je jedno s majkom. No to se jedinstvo napušta korak po korak na putu koji iz središta vodi prema periferiji mandale.

Prilikom rođenja dijete se trudovima na silu izbacuje iz rajske zemlje dembelije u kojoj je opskrba svime što je neophodno zajamčena. Djetetu se reže pupčana vrpca i fizička veza s majkom i hranom se prekida. S prvim dahom njegova se jedna velika srčana komora dijeli na dvije polovice podijeljene srčanim septumom, plućna krila se šire, a dah nas svojim polovima udaha i izdaha konačno veže za polarnost. Do posljednjeg daha, nakon kojeg napuštamo ovaj polarni svijet, čovjek mora neprekidno disati i plaćati danak polarnosti. I nakon tog koraka koji vodi iz središta prema svijetu, a koji često izaziva zdvojnost i dočekuje se s plačem, dijete ostaje blisko majci. U početku ga majka doji, ali i to s vremenom prestane, pa hranjenje sve više postaje njegova vlastita obaveza i odgovornost. Na kraju se dijete mora osoviti na noge, mora se uzdići iz stabilnog položaja na trbuhu u opasno labilnu ravnotežu na dvije noge. I tako treba nastaviti dalje, sve dok i u prenesenom značenju ne stane na svoje noge i odvoji se pupčane veze s domom. Počet će govoriti i u jednom će trenu uzvratiti svijetu svojim prvim „ne“, kojim se odvaja od njega i isključuje neke dijelove stvarnosti. Sa svakim „ne“ i svakim korakom udaljava se od središta krećući se prema periferiji mandale.

Dolaskom puberteta prestaje postojati „ovo dijete“, koje je i u gramatičkom smislu bilo neutralno, a nastaje „ova žena“ ili „ovaj muškarac“. U arhaičnim kulturama dijete je moralo i ritualno umrijeti da bi se mogla roditi odrasla osoba. „Umiralo“ je sa strahom i u mukama u pubertetskom ritualu koji je često bio krvav, a njegovi su roditelji zbog toga žalovali. Tek nakon definitivne smrti djeteta rađala se odrasla osoba. Nakon toga pleme je dobilo jednu odraslu osobu više koja je sve djetinjasto ostavila daleko iza sebe, u jednom drugačijem svijetu.

 

Ono što mi smatramo znakom starenja, stari narodi su dočekivali otvorenih ruku jer i cilj putovanja – povratak jedinstvu – promatraju drugim očima. Smrt im je bila prirodan prijelaz

 

Nakon puberteta svijest o vlastitoj raspolućenosti, odnosno nepotpunosti, postaje tolika da se mladi ljudi daju u potragu za nedostajućom polovicom. Narodna mudrost zna da se radi o boljoj polovici, a kad je mladi pronađu, ona se u početku doista doima poput bolje polovice. No s vremenom se pokazuje da smo izabrali svoju tamnu stranu. Mnogi tad nemaju hrab­rosti prihvatiti da se još uvijek i zaista radi o boljoj polovici, to jest o onoj koja nam nedostaje da bismo bili cjeloviti.

U skladu s biblijskom zapovijedi „Podložite sebi Zemlju!“ put nas nastavlja voditi dalje od središta te u jednom trenutku, nakon što smo u svijetu suprotnosti postigli manje ili više, svatko od nas dosegne rub mandale. Sad se sve preokreće, put ne vodi dalje u smjeru na koji smo navikli, i svi pokušaji kretanja u istom smjeru propadaju i moraju propasti. Veliki značaj te životne prekretnice vidljiv je u činjenici da ga je identificirala čak i službena medicina koja nije svjesna obrasca na kojem se temelji. Žena lako prepoznaje meno­pauzu na osnovi uočljivog prestanka mjesečnice i znatnih hormonalnih promjena, ali i kod muškarca se kriza srednjih godina dugoročno ne može previdjeti, pogotovo u mjeri u kojoj klizi u sve nerazrješenija područja. Tipični problemi klimakterija – od valova vrućine do depresije – kojima je tek naša medicina ušla u trag, nisu poznati narodima koji svjesno žive po obrascu mandale. Razlog za to možda leži u drukčijem vrednovanju i bespogovornom prihvaćanju životnih faza.

Stari narodi smatrali su razdoblje sredine života njegovim vrhuncem, što se nazire i u našem pojmu klimaksa. Rast fizičke, to jest vanjske snage i moći, završava, a njegovo mjesto zauzima unutarnji rast. Zaokret od vanjskog prema unutarnjem razvoju zadan je obrascem koji najavljuje povratak duše kući. Nakon polovice života ispunjene uključenošću, upletenošću, slijedi polovica ispunjena rasplitanjem, razvojem. Narodi koji su očuvali svoje duhovne korijene svjesno žive za tu šansu.

Ono što mi smatramo znakom starenja i popuštanja snage oni dočekuju otvorenih ruku jer i cilj putovanja – povratak jedinstvu – promatraju drugim očima. Dok mi smrt smatramo prijetnjom i krajem svijeta, za njih ona predstavlja prirodan prijelaz u drugi oblik egzistencije. Zato im niti ta posljednja životna kriza ne predstavlja problem. Kad smrt nastupi, oni je pozdravljaju, katkad je i iščekuju – u svakom slučaju ne razumiju zašto bi od nje trebalo bježati. Mi smo pak kolektivno u bijegu. Kazališni komadi kao što su Svatković i Brander Kaspar u Raju svjedoče o tom uzaludnom pothvatu. Čak i nakon smrti bliske osobe pokušavamo je ignorirati ili izbrisati. Kako drugačije protumačiti pokušaje pomlađivanja umrlih? U SAD-u je moderno čak i 80-godišnja tijela šminkati tako da izgledaju poput tinejdžera. Za razliku od pokušaja ignoriranja stvarnosti, pripreme Indijanaca i Eskima za posljednji susret prepune su dirljivog dostojanstva. Ne izbacuje ih se iz doma niti ih se pušta da umru od gladi, kao što se to kod nas često pogrešno tumači. Stari Indijanac koji osjeća da je došlo njegovo vrijeme mirno se povlači, baš kao i mlada Indijanka koja osjeća da je došlo vrijeme za porod. Nema razloga da se pleme „pravi ludim“ zato što ima jednog pripadnika više ili manje. To je priroda stvari i oni je prihvaćaju. Mi smo ti koji umiruće, osobito stare umiruće, spremamo u klinike, u tamne zakutke, lječilišta ili bilo kamo gdje se ne moramo suočavati s tim „strašnim događajem“. To nečasno ponašanje projiciramo na takozvane primitivne narode koji su u tom pogledu zapravo iznad nas.

Kad već nemamo šansu izboriti se protiv smrti, ulažemo na sve ili ništa u razdoblja koja joj prethode. Nastojimo ignorirati krizu srednjih godina kako nas ništa ne bi podsjećalo da tako dalje ne možemo ili da je polovica života prošla. Naime, usporedo s tom spoznajom potrebna je i druga – da se život zaokreće i počinje približavati smrti, da smo mladost definitivno izgubili i da je umjesto nje pred vratima starost. Iz otpora prema tom životnom razdoblju izrasta cijeli niz medicinski relevantnih problema. Ono što ne želimo svjesno prihvatiti moramo iskusiti tijelom, i to još snažnije.

Menopauza i osteoporoza

Budući da smo tipične simptome poput valova vrućine i znojenja obradili u prvoj knjizi, ovdje ćemo se pozabaviti samo „modernim“ simptomom osteoporoze. Iako odavno postoji, ona je moderna zato što se ta dijagnoza donedavno nije automatski dovodila u vezu s menopauzom. Naime, nastupanjem menopauze doista dolazi do jačeg gubitka kalcija iz kostiju. No to nije simptom bolesti, nego normalan znak tjelesnih mije­na u toj životnoj dobi. Unatoč tome, danas mnogi gi­nekolozi liječe osteoporozu nadomještanjem estrogena. To mnogim ženama donosi komfor: mogu jednostavno ignorirati menopauzu kao pauzu. Dodavanjem estrogena zavaravamo tijelo pa ono pretpostavlja da je sve po starom, odnosno mladom, i da se klimakterij neće dogoditi.

Gubitak i manjak kalcija u kostima bilo bi logično riješiti uzimanjem dodataka kalcija. No zanimljivo je da suplementi kalcija u toj dobi nisu učinkoviti: tijelo smatra dodani kalcij suvišnim te ga izlučuje. Ono zaključuje da se sada može olakšati i da mu više nije potrebna velika koštana masa jer se dolaskom klimakterija mijenjaju životne teme, a težište se s vanjskih aktivnosti seli na unutarnje. Sad je manje važno oslanjati se na fizičke kosti – treba se osloniti na unutarnje duševne strukture. Menopauza bi doista trebala sadržavati aspekt pauze i mirovanja s obzirom na vanjski život. Međutim, mi trikom potičemo tijelo da nastavi u kostima skladištiti jednaku količinu kalcija kao i prije.

Taj nam hormonski trik dopušta da ignoriramo klimakterij, nastavimo glumiti mladost i poticati kosti. Popularnost takvih trikova ne čudi s obzirom na prevladavajući kult mladosti i s njim povezano odbijanje starosti. No trebamo se zapitati želimo li toj laži žrtvovati pruženu šansu za svjesno prevladavanje velike krize prijelaza. Treba se rasteretiti kako fizički, tako i duševno, i pripremiti se za povratak, za putovanje duše kući. Zato treba odbaciti balast. Što više to učinimo u prenesenom značenju, to će struktura tijela ostati stabilnija.

 

Umjesto da u duši ponovno postanu djeca, 50-godišnjaci izvana postaju djetinjasti, odijevaju se poput mladića, kupuju sportske automobile i imaju mlade djevojke. Kako vlada kult mladosti, sve to zapravo i nije teško postići

 

Suvremeni čovjek je unatoč suprotnim tvrdnjama neprijateljski raspoložen prema životnim mijenama, usponima i padovima. Već je prijelaz iz ljeta u zimu i obrnuto dovoljan da milijunima ljudi bude kolektivno dosta svega, pa kao izraz te teme navuku jesensku ili proljetnu gripu. Potrebnih uzročnika pritom ima na svakom koraku.

Čini se jednostavnim prepustiti tijelu da istrpi sve ono što je neugodno. Činjenica da medicina podupire tu igru jedno je od zastranjenja na njezinu šarolikom razvojnom putu. Ako o njima bolje razmislimo, ginekološki argumenti mogu izazvati samo čuđenje. Tko žene zastrašuje da će im se kosti lomiti ne budu li uzimale estrogen, mora odgovoriti na pitanje kako to da su milijarde žena prije estrogenske mode preživjele to opasno vrijeme bez lomova kostiju, odnosno kako to da mnogim starijim ženama to uspijeva i danas.

Drskost tog argumenta nadmašuje još samo jedan drugi argument, također iznimno omiljen u to dinamično vrijeme promjena i prijelaza: „Ako ne izvadite maternicu, mogli biste dobiti karcinom.“ Po istoj logici mogla bi se sugerirati i amputacija ruku jer biste mogli dobiti rak kože. Takvo širenje panike ne samo da je za posljedicu imalo nezapamćeno povećanje histerektomija nego je izazvalo i veliku nesigurnost. Naravno, uvijek postoje situacije u kojima je histerektomija opravdana. No kako da žena zna je li njezin ginekolog pobornik rata protiv maternice ili ima utemeljene medicinske razloge? Jedno od mojih najsramotnijih „medicinskih“ iskustava vezano je uz miome* i činjenicu da se oni nekim čudom smanje kad žena konzultira drugoga ginekologa koji ne raspolaže krevetima i nema osobni interes za provođenje operacije.

Nažalost, za problematiku osteoporoze ne postoji prikladan trik osim apela na zdravi razum i pogleda na niz naraštaja žena od naših baka do Eve, prve žene. Sve su one morale regulirati razinu hormona bez pomoći ginekologa; pritom su u prosjeku živjele duže od muškaraca, a kosti se u svakom slučaju nisu lomile ništa češće.

Najbolja prevencija ove problematike je život koji zadovoljava i ispunjava ženski pol, i to još prije prvih znakova menopauze. A kad menopauza nastupi, najjače rasterećenje donosi preseljenje preostalih tema na duhovno-duševnu razinu. Žena koja je svoju vrućinu u prikladnim situacijama predala muškarcu, neka se ne pravi vrućom kad to više nije prikladno. Sada ima više smisla zagrijati se za druge sadržaje, oduševiti se suprotnim polom – svijetom duhovnosti. Žena koja je otvoreno iznijela i ostvarila svoju želju za potomstvom nakon meno­pauze ne treba više ničemu dopustiti da joj raste u maternici. Plodnost i rast sada treba preseliti na duhovno-duševnu razinu. Ako u klimakteriju odbacite balast i preorijentirate život s vanjskog na unutarnji rast, neće vam više trebati teške kosti, no zadržat ćete u njima dovoljno čvrstoće da bez lomova izdržite povratak duše kući.

Kategorije: Hrvaška

Luka Cindrić slomio ključnu kost, očekuje povratak na parket za 4 do 6 tjedana

1 ura 13 min ago

Hrvatski rukometni reprezentativac Luka Cindrić slomio je ključnu kost lijeve ruke u četvrtak tijekom utakmice njegove Barcelone i Flensburga, no vjeruje kako će se na parket vratiti za četiri do šest tjedana.

Cindrić, 28-godišnji srednji vanjski igrač, startao je udarnoj postavi europskog prvaka Barcelona na gostovanju kod njemačkog Flensburga pa se ozlijedio u 12. minuti.

“Išao sam u skok, a protivnički igrač me gurnuo te sam pao na rame punom težinom. Ali sreća u nesreći je što je lijeva ruka”, rekao je Cindrić za Hinu u petak.

Barcelona je izvijestila kako mora na operaciju nakon koje će biti poznato potrebno vrijeme mirovanja.

“Idem odmah danas na operaciju. Samo su mi popucali ligamenti koji se spajaju tu kod ramena. Oporavak bi trebao trajati između četiri i šest tjedana”, dodao je Cindrić čija je momčad slavila u Flensburgu s 25-21 na otvaranju Lige prvaka.

Cindrić je prije tri mjeseca s Barcelonom došao do naslova prvaka Europe, čime je ostvario veliki cilj u karijeri. Barcelonu su pak ljetos napustili srednji vanjski igrači Aron Palmarsson koji je prešao u danski Aalborg i Raúl Entrerríos koji se oprostio nakon nastupa s reprezentacijom Španjolske na Olimpijskim igrama u Tokiju.

Barcelona stoga ove sezone još više ovisi o Cindrićevom učinku.

“Šteta je što nam se ozlijedio tako važan igrač”, izjavio je na kraju utakmice trener Carlos Ortega.

Cindrić je prije dva tjedna predvodio Barcelonu do osvajanja španjolskog Superkupa u pobjedi 30-27 nad Ademar Leonom, čime su Katalonci došli do desetog Superkupa zaredom.

Kategorije: Hrvaška

DOSSIER: Poslovni uspjesi žrtava recesije: ‘Otpustili su nas i učinili nam uslugu’

1 ura 16 min ago
Objavljeno u Nacionalu br. 783, 16. studeni 2010. Dok broj nezaposlenih u Hrvatskoj rapidno raste, Nacional donosi priču o četvero ljudi koji su zbog recesije ostali bez posla, odlučili krenuti ispočetka te uspješno pokrenuli vlastiti biznis

Još je u veljači ove godine broj nezaposlenih u Hrvatskoj probio granicu od 300.000, a predviđa se da će do početka iduće godine narasti za još 30.000. Hrvatska se time penje na vrh ljestvice zemalja s najvećom stopom nezaposlenosti u Europi, a postupno poboljšanje situacije ne očekuje se prije početka 2012. Međutim, u situaciji koja ne ostavlja puno prostora za optimizam nekima od otpuštenih život je upravo nakon otkaza krenuo – nabolje.

Okrenuli su ga u svoju korist i umjesto da čekaju opće poboljšanje ekonomske situacije, pomoću dobijenih otpremnina, ušteđevina, posudbe, kredita ili poticaja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje odlučili su pokrenuti vlastiti posao te se upustiti u nešto, što se inače ne bi usudili, ako bi se uopće toga i sjetili. Damir Kovačević, 36-godišnji Osječanin, odličan je primjer. Nakon što je početkom 2010. bio prisiljen napustiti tvrtku Basler osiguranje, za koju je radio 11 godina, našao se pred odlukom što dalje.

Vodeći se, priča, tezom da je uvjet dugoročnog opstanka u poslu ili neprestano unapređivanje vještine i znanja ili vlasništvo, odlučio se za ovo drugo. Osnovao je vlastitu tvrtku Mediserv, koja je na hrvatsko tržište medicinskih usluga donijela nešto sasvim novo. “Sredinom 2007. je došlo do spajanja osiguravajućih kuća Basler osiguranje i Osiguranje Zagreb, pri čemu je Basler osiguranje bilo primorano na smanjenje troškova. Na to je još došla i recesija i uprava je počela ukidati neke funkcije i radna mjesta. Tako je meni, tada njihovom menadžeru za razvoj, ponuđeno degradirajuće mjesto s 50 posto manjom plaćom i reagirao sam kako su i računali – odlučio sam otići. Sporazumno smo prekinuli suradnju, dobio sam otpremninu u visini tri zadnje plaće i otišao.

Razmišljajući što sad, shvatio sam da mi pronaći sličan posao nije dugoročno rješenje, jer će uvijek biti onih mlađih, sposobnijih, bržih, jeftinijih. Tako sam se odlučio razraditi ideju koju sam imao otprije, a koja je prvobitno bila korporativno usmjerena. Stavio sam ju na tržiše i odmah je počela pokazivati odlične rezultate. Ukratko, otjeravši me učinili su mi veliku uslugu. Da nisu, tu bi ideju proveo unutar korporacije i od toga ne bi bilo ništa na ovaj način na koji je sad zaživjela.” Damir Kovačević osmislio je sljedeće: medicinski servis koji će pacijenta voditi kroz cijeli proces liječenja, informirajući ga o uslugama koje se nude, njihovoj cijeni, kvaliteti i razlikama u različitim privatnim zdravstvenim ustanovama, a sve to po 20 do 50 posto nižim cijenama. Zahvaljujući iskustvu i kontaktima stećenim za rada u osiguravajućoj kući koja je surađivala s Hrvatskom liječničkom komorom, zna sve o hrvatskim liječnicima i ustroju ustanova u kojima rade, zbog čega je i mogao osmisliti ovakav sustav.

Svoju je ideju predstavio potencijalnim investitorima iz različitih sektora, s planom da 20 posto vlasništva svoje nove tvrtke zadrži, a ostatak proda unaprijed za temeljni kapital. Svi su pristali i Kovačević se u trenutku našao s pola milijuna kuna gotovine. “Osmislio sam pozivni centar, u kojem se besplatno može dobiti bilo koja informacija o zdravstvenom sustavu i korisničku službu za one koji žele bilo koju uslugu iz privatnog zdravstvenog sektora. Ta je služba besplatna za najniži nivo usluge, a za 180 ili 290 kuna godišnje nosi razne privilegije. Ako nas, recimo, netko pita gdje može obaviti magnetsku rezonancu, mi mu damo nekoliko ponuda ovisno o tome je li mu primarna cijena, hitnoća, lokacija ili nešto deseto. Ako mu neka od varijanti odgovara, mi ga naručimo, damo mu detaljne upute i osobu koja će ga dalje voditi. Za one kojima cijena nije bitna imamo i program koji podrazumijeva 24-satnu dostupnost bilo kojoj medicinskoj usluzi, a ide tako daleko da pacijenta može u roku od dva i pol sata čekati privatni avion s kompletnom medicinskom ekipom i dogovorenim terminom u nekoj od vrhunskih inozemnih klinika.”

Iako je njegov servis zaživio u rujnu, rezultati su već vidljivi: do danas se registriralo stotinjak individualnih korisnika, klijenti su mu postale i tvrtke poput HG Spota i Electroluxa jer je za kompanije razradio poseban sustav redukcije troškova bolovanja, a osiguravajuća kuća Merkur osiguranje, im je zbog veće isplativosti, kompletno prepustilo organizaciju zdravstvenih usluga. Iako je svojom odlukom izložio obitelj egzistencijalnom riziku, danas dobiveni otkaz smatra velikom uslugom bivše kompanije. Slično iskustvo ima i 34-godišnji Zagrepčanin Goran Rihtarić, pravnik po struci. On je dvije godine radio u izdavačkoj kući Adria Media Zagreb kao voditelj marketinga, otkud je morao otići prije nekoliko mjeseci. Iako je prije prelaska u tu kompaniju uz partnericu već bio suvlasnik dviju tvrtki za destinacijski menadžment, promociju i savjetovanje EX-ALTO consulting i EX-ALTO d.o.o., radi prelaksa u Adria Mediju rad na njihovom razvoju je potpuno zapustio. Odlazak u novu kompaniju vidio je kao šansu za daljni profesionalni razvoj, koji u tom trenutku nije nalazio u vlastitoj agenciji. Otkaz ga je zatekao, a povratak na staro mu se činio kao korak unazad.

Međutim, bio je u krivu: “U Adria Mediji sam trebao raditi prvenstveno na razvoju novih projekata i event managementa, ali kako je uslijedila recesija neki se projekti nisu ni ostvarili, a ostale nije bilo vremena razvijati na način na koji sam očekivao. Osim toga, nerijetko sam radio i administrativne poslove za koje nisam mislio da su učinkoviti način iskorištavanja mog znanja, niti su mi pružali priliku za napredovanje. Nakon dvije godine rada, ponuđen mi je sporazumni raskid ugovora o radu. Otkaz me zatekao, mislio sam da on znači zaustavljanje mog napredovanja. Međutim, ispostavilo se sasvim suprotno. Tamo sam naučio stvari o kojima pojma nisam imao, od toga kako posluje korporacija, do budžetiranja i standardiziranog sistemskog poslovanja. Počeo sam razumijevati klijente takvog tipa i sada im puno efikasnije pristupam. Također, prije se nisam bavio PR-om, niti u projektnom menadžmentu, a u Adria Mediji sam naučio razvijati projekte kao puno učinkovitije oblike promocije za klijente. Upoznao sam puno osoba iz svijeta medija, koje inače nikad ne bih upoznao, a koji su mi danas kontakti izuzetno vrijedni za poslovanje. Zahvaljujući radu s uredništvima raznih časopisa naučio sam i koji su projekti zanimljivi medijima, koji su atraktivni potencijalnim pokroviteljima i na koji način povezati te subjekte.

Sa svim tim znanjem podignuo sam vlastitu tvrtku na viši nivo i povećao joj konkurentnost. Osim toga, shvatio sam da su sva moja stečena znanja unutar nje puno učinkovitija – veliki sustavi su a priori puno inertniji i moja je efikasnost u manjoj tvrtki neusporedivo veća.” Goran Rihtarić ne samo da je preko bivšeg poslodavca došao do novih klijenata, nego je s njim i nastavio surađivati, a posao je proširio i na druge medijske kuće. Sve to omogućilo mu je da realizira vlastite projekte na nivou na kojem to njegova tvrtka prije nije bila u mogućnosti te da joj promijeni profil i proširi poslovanje.

Kemijska tehničarka Lidija Ptičar, koja je 22 godine radila u Odjelu razvoja Cedevite, najprije u Plivinom istraživačkom institutu, a potom u Atlantic grupi, dobila je prije dvije godine otkaz kao tehnološki višak. “Imam 47 godina, to nisu godine u kojima možete tražiti neki super posao. Bilo je obećanja iz firmi s kojima sam surađivala, ali s obzirom na recesiju, vidjela sam da moram nešto sama. U takvoj situaciji čovjek se treba okrenuti onom što voli, a ja sam oduvijek voljela raditi zimnicu i kolače. Bilo mi je teško odlučiti se na takav korak zbog cijele situacije, ali odlučila sam – pogotovo kad sam vidjela da postoji mogućnost potpore za samozapošljavanje na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje. Potpora se dodjeljuje prema godinama starosti, staža i vremena provedenog na burzi, a riječ je godišnjem iznosu na ime doprinosa”, priča Lidija Ptičar. Taj iznos od oko 30 tisuća kuna, dio otpremnine, nešto vlastite ušteđevine i sredstva iz kredita, uložila je u kupnju opreme i uređenje proizvodnog pogona za proizvodnju domaćeg džema, ajvara i šalše. Investicija nije bila mala, budući da je riječ o cifri od oko 200 tisuća kuna, od čega je najveći dio otišao na kupnju specijalnog vacuum kotla za preradu voća i povrća te uređenje pogona na način da zadovoljava HACCP standard.

“Naravno da me bilo strah, ali ne preostaje vam drugo nego da nešto sami probate. Bila sam skeptična, da, ali tih godinu dana koliko sam bila doma bez posla radila sam ajvare i džemove za prijatelje i poznanike, jer sam željela vidjeti ima li interesa za kupnju. Tako da je to bilo neko moje malo ispitivanje tržišta. Kako su naši džemovi s čak 80 posto udjela voća, i ajvar od pečenih paprika, rijetkost na našem tržištu, vidjela sam da tu ima prostora za mene. Svi su proizvodi ručno rađeni po tradicionalnim recepturama i opremljeni u prikladne retro staklenke. N’jam proizvodi su drugačiji jer se prerađuju na poseban način, pa je i ambalaža drugačija. “ Iako se njezini proizvodi već mogu naći u nekim dućanima dlikatesa ili kupiti direktno u njihovom pogonu, a u pregovoru je i s nekim tvrkama za božićne poklone, Lidija Ptičar kaže da nema ambicije svoj obrt N’jam pretvoriti u nešto veliko.

Da je za pokretanje privatnog posla najvažnija dobra ideja svjedoči i slučaj Tine Ramadana, 54-godišnjeg komercijalista koji je u siječnju prošle godine ostao bez posla. Na ideju da se počne baviti istraživanje tržišta za male poduzetnike došao je sasvim slučajno, dok je razgovarao s prijateljem. “moj prijatelj ima kafić i pekaru. Ljeti mu posao ide odlično, ali ostalih devet mjeseci je katastrofa. Pitao sam ga zašto ne pokuša uvjeriti goste da im je jeftinije doći kod njega popiti kavu i pojesti pecivo nego to raditi doma. On je napravio kalkulaciju i shvatio da svoju kavu može prodavati s pecivom, da će mu se svejedno isplatiti, a privući će više gostiju. I tu su mi se otvorile oči, jer mnogo naših malih poduzetnika nema povratnu ideju o tome što želi krajnji korisnik. Previše su fokusirani na samu proizvodnju i nisu svjesni da im jedan detalj može pomoći u boljem plasmanu proizvoda. Neki poduzetnici su uvjereni da imaju genijalan proizvod, jer prodaja ide, ali ne vide da bi neka sitna korekcija dala još bolji efekt”, kaže Tino Ramadan. No, na pitanje kako je uspio da ga proizvođači ne doživljavaju kao još jednog dosadnog trgovačkog putnika, odgovara da ima tu sreću da je radeći kao komercijalist upoznao mnogo ljudi.

Budući da je riječ o ljudima koje poznaje godinama, mogao je s njima otvoreno razgovarati o tome gdje im zapinje posao. Odlučio je svoju ideju pretvoriti u biznis i otvoriti obrt. Iako mu za otvaranje ovakvog obrta nije bilo potrebno nikakvo veliko ulaganje te se trenutačno služi starim automobilom i laptopom, ipak je bio svjestan da, dok posao ne krene, neće imati otkud plaćati obveze prema državi. “Većina ljudi možda i ima neku ideju, ali im je problem početni kapital. Jer, ako nemate ušteđevinu, ili neka druga sredstva, teško da ćete moći pokriti tu financijsku rupu koju morate očekivati na početku svakog biznisa. Svatko tko pokreće posao mora biti svjestan da je potrebno vrijeme dok se posao ne uhoda, a kad i počnete raditi, morate očekivati probleme s naplatom. Tako da, ako nemate pokriće, nećete moći platiti telefon ili benzin, a kamoli doprinose i ostale obveze prema državi”, kaže Tino Ramadan. Zato je on u programu poticaja za samozapošljavanje vidio odličnu priliku za pokriće početnih troškova. Na ime doprinosa za prvu godinu poslovanja isplaćeno mu je oko 30 tisuća kuna poticaja. Njemu je to bilo dovoljno za pokrivanje svih troškova budući da se taj novac isplaćuje unaprijed, a potom on to državi vraća mjesečnim uplaćivanjem doprinosa. Da nije imao malo volje i hrabrosti, danas bi vjerojatno kao i mnogo njegovih otpuštenih vršnjaka, sjedio kod kuće i životario.

Kategorije: Hrvaška

Na Savskoj cesti tramvaj udario djevojčicu, ozlijeđena je

1 ura 19 min ago

Na zagrebačkoj Savskoj cesti u petak ujutro tramvaj je udario dijete.

Na mjesto nesreće pozvana je Hitna.

Promet Savskom prema jugu bio je zaustavljen.

Iz zagrebačke policije potvrdili su da je u 9:38 zaprimljena obavijest o nesreći te da je u naletu tramvaja ozlijeđena mlađa osoba. N1 doznaje da se radi o djevojčici.

Kategorije: Hrvaška

Kameni reljefi deva u Saudijskoj Arabiji stariji su od sedam tisuća godina

1 ura 25 min ago

Niz golemih skulptura deva isklesanih u stijenama u Saudijskoj Arabiji vjerojatno su najstariji reljefi životinja velikih razmjera na svijetu, navodi se u studiji koju je prenio BBC.

Kada su reljefi prvi put otkriveni 2018. znanstvenici su procijenili da su nastali prije otprilike 2000 godina.  To se temeljilo na njihovoj sličnosti s reljefima u poznatom jordanskom drevnom gradu Petri. No novo istraživanje utvrdilo je da su reljefi deva stari između 7000 i 8000.

Točno utvrđivanje starosti kamenih reljefa izazov je za znanstvenike. Za razliku od pećinskih slika često nema organskih tvari za analizu. Kamena umjetnost ove veličine također je rijetka u regiji.

Znanstvenici, koji su svoje nalaze objavili u Journal of Archaeological Science, analizirali su eroziju stijena, tragove alata i testirali kosti životinja koje su pronađene na tom mjestu kako bi odredili vrijeme nastanka skulptura.

Na osnovu novih podataka čini se da su starije od drevnih znamenitosti poput Stonehengea (starog 5000 godina) ili piramida u Gizi (4500 godina). Čak su i prethodili pripitomljavanju deva, katalizatoru gospodarskog razvoja u regiji.

U vrijeme nastanka reljefa Saudijska Arabija izgledala je bitno drukčije s ravnicama trave prošaranim jezerima, a ne današnjim pustinjama. Nije jasno zašto su nastale skulpture deva, ali znanstvenici sugeriraju da su mogle biti sastajalište nomadskih plemena.

Takva je djela bilo teško stvoriti prije tisuća godina jer su mnogi reljefi visoko iznad zemlje, što znači da su njihovi rezbari morali izgraditi skele da bi ih stvorili.

Kategorije: Hrvaška

Nizozemci uvode covid propusnice: “Ako ovo ne provedemo, slijede veliki rizici”

1 ura 36 min ago

Nizozemska će od 25. rujna zahtijevati dokaz o cijepljenju protiv covida-19 ili svježi koronatest za ulazak u kafiće, restorane, muzeje, kazališta i druge kulturne događaje, dok su gotovo sve mjere socijalne distance ukinute.

Tanka većina u nizozemskom parlamentu kasno u četvrtak odbacila je prijedlog koji poziva vladu da se predomisli o korona propusnici, dok je premijer Mark Rutte rekao da je potrebna kako bi se spriječio novi val infekcija.

“Još uvijek smo u opasnoj situaciji. Ako ovo ne provedemo, slijede veliki rizici”, rekao je Rutte tijekom burne rasprave u parlamentu.

Oponenti s kraja političkog spektra propitkivali su potrebu za korona propusnicama, za koje su mnogi rekli da su zamka za poticanje cijepljenja, unatoč ponovnim obećanjima vlade da cijepljenje nikad neće postati obavezno.

“Mjera je nerazumna, nepotrebna i lažna. Ovo je cijepljenje silom te izaziva podjele u društvu”, rekao je ultra desni opozicijski čelnik Geert Wilders.

Oko 72 posto od ukupno 17.5 milijuna Nizozemaca cijepilo se barem jednom dozom cjepiva protiv covida-19, prema službenim podacima.

Iako ankete pokazuju da većina Nizozemaca podržava mjere, koronavirus propusnici se protive oni koji se odbijaju cijepiti.

Ugostiteljski sektor reagirao je s bijesom na prijedlog o propusnicama, dok su mnogi kafići i restorani rekli da ne žele surađivati.

Gradonačelnica Amsterdama, Femke Halsema, u srijedu je rekla da policija u nizozemskom glavnom gradu neće imati kapacitet da provodi novu politiku, što zahtijeva prostorije u kojima se provjeravaju klijenti.

Broj novih zaraza pao je na oko 2000 dnevno u Nizozemskoj, dok se oko 600 pacijenta liječi u bolnici.

Kategorije: Hrvaška

‘Treba se znati ponašati’ Alana Ayckbourna u subotu premijerno u Komediji

1 ura 39 min ago

U subotu u 19:30 sati u zagrebačkom kazalištu Komedija održat će se svečana premijera komedije Alana Ayckbourna ‘Treba se znati ponašati’, prema prijevodu Tomislava Radića, u režiji Tomislava Pavkovića.

U predstavi glume Vanja Ćirić, Dajana Čuljak, Ana Magud, Ivan Glowatzky, Goran Malus i Ivan Magud, a autorski tim uz redatelja čine scenografkinja Irena Kraljić i kostimografkinja Eva Karakaš Bedrina.

FOTO: Kazalište Komedija / Ines Novković

Sir Alan Ayckbourn jedan je od najizvođenijih i najuspješnijih britanskih komediografa koji je do sada napisao više od osamdeset komedija te je postao sinonim za engleski humor, za britku duhovitu komediju karaktera i situacije.

“Ovaj brzi i veseli komad prava je studija zanimljivih osobnosti dovedenih u neobičnu, a opet sasvim moguću situaciju. Radnja prati tri para tijekom jednog ljetnog vikenda kada su se njihovi rodbinski, prijateljski i ljubavni odnosi bespovratno zamrsili”, navodi se u najavi predstave.

‘Treba se znati ponašati’ nije prvo djelo Ayckbourna koje će publika gledati na Komedijinim daskama. Već ranije zagrebačka publika sjajno je prihvatila predstave ‘Od kreveta do kreveta’, ‘Kako voli druga strana’, ‘Kako se uzme’ i ‘Što sve činimo zbog ljubavi’.

FOTO: Kazalište Komedija / Ines Novković
Kategorije: Hrvaška

Nataša Ban Toskić o prijedlogu novog zakona: “Ljudi će biti s pravom rezignirani, a možda će doći i do verbalne ili fizičke agresije”

1 ura 50 min ago

Nataša Ban Toskić, predsjednica Koordinacija hrvatske obiteljske medicine, u petak je poručila da su obiteljski liječnici ostali neugodno iznenađeni kad su vidjeli da je u e-savjetovanje upućen nacrt prijedloga Zakona o sigurnosti prometa na cestama.

Ističe da obveza liječnika da pacijentu izreknu privremenu zabranu upravljanja vozilom predstavlja ‘atak na obiteljsku medicinu, slobodu i odnos svakog pacijenta i liječnika’. Dodaje da se tim zakonom obiteljskim liječnicima nameće obveza da pri svakom posjetu svakog pacijenta, između ostalog, procijene i njegovu sposobnost upravljanja vozilom, izreknu mu privremenu zabranu upravljanja vozilom i isti tren o tome obavijeste policiju putem centralnog elektroničkog zdravstvenog sustava.

Smatra da je to atak na obiteljsku medicinu, na slobodu i odnos svakog pacijenta i liječnika da imaju povjerljiv odnos zato što je povjerenje preduvjet uspješnog procesa liječenja.

KOHOM se povodom toga obratio i predlagatelju zakona, no bez uspjeha. U svom pismu liječnici obiteljske medicine naglašavaju da su neke točke ovog zakona u suprotnosti s nekim točkama istog tog zakona. Tako ne postoje nedvosmisleni kriteriji s kojima bi bili upoznati i vozači, ali i liječnici prema kojima bi se postupalo, govori Ban Toskić i dodaje kako je provedba nemoguća. Smatra da obiteljski liječnici nemaju vremena za procjenu sposobnosti vozača, ali da to i nije njihov posao.

“Ljudi će biti s pravom rezignirani, a možda će doći i do verbalne ili fizičke agresije”, naglasila je Nataša Ban Toskić za HRT i dodala da neki od obiteljskih liječnika sigurno neće htjeti raditi taj posao izlagajući se odgovornosti za tuđe postupke. S druge strane, smazta, neki će se liječnici striktno držati zakona i svakom drugom pacijentu će izricati zabranu vožnje automobila. To će, uvjerena je, zbog neujednačenog postupanja dovesti do kaosa.

 

Kategorije: Hrvaška

Sharon Osbourne progovorila o brutalnim prijetnjama smrću nakon što je napustila show „The Talk“

1 ura 55 min ago

Sharon Osbourne progovorila je o brutalnim prijetnjama upućenim njoj, njezinom suprugu, njihovoj djeci i njihovim ljubimcima, nakon što je napustila talk show ‘The Talk’. Prijetnje su počele još u ožujku, nakon Sharonina odlaska iz američkog TV talk showa ‘The Talk’, a nakon što se posvađale sa suvoditeljicom Sheryl Underwood koja ju je optužila za rasizam.

Bijes javnosti je počeo kada je Sharon branila dugogodišnjeg prijatelja Piersa Morgana, koji je dao, kako su kritičari rekli, rasističke komentare o Meghan Markle. Bivše suvoditeljice, uključujući Holly Robinson Peete i Leah Remini, optužili su Sharon da je u prošlosti već govorila takve stvari, što je dovelo do njezinog odlaska iz showa nakon punih 10 godina.

U novom intervjuu za Daily Mail TV, Sharon Osbourne je rekla da je prošla “tri mjeseca terapije” kako bi prevladala traumu zbog primljenih prijetnji smrću. “Imala sam tretman ketaminom i izvukla sam se. Sve suze i sve što sam osjećala zbog svega toga je nestalo. Definitivno sam na početku prošla tešku fazu. Bilo mi je neugodno zbog poniženje je su ljudi pomislili da sam možda rasist. ”

Sharon Osbourne je nastavila detaljno opisivati ​​prijetnje smrću koje su ona i njezina obitelj primili od početka kontroverzne hajke na njih. “Htjeli su ubiti cijelu obitelj. Htjeli su doći noću s noževima, zaklati i nas i naše ljubimce. Zbog toga smo imali čuvare koju su nas štitili 24 sata.”U istom je intervjuu izjavila i slijedeće: „Radi se samo o meni, a ne o mojoj djeci. Sve možete meni reći i prihvatit ću to. Ne dirajte moju obitelj. Ne postoji niže od toga.”

Osvrnula se i na Parkinsonovu bolest Ozzya Osbournea. “Dobro je jer ima kontrolu. Srce ti se slomi jer se želi vratiti  starom životu, a ne može. Nedostaju mu prijatelji, glazbenici, oni su mu partneri. Nedostaje mu taj život. ”

 

Kategorije: Hrvaška