Nacional

Syndicate content
on-line izdanje najutjecajnijeg političkog tjednika
Updated: 15 min 49 sek od tega

Ovogodišnji trendovi u području e-mobilnosti

Sob, 04/04/2020 - 13:14

 

Novitet u području e-mobilnosti  za ovu godinu je daljnje usavršavanje bicikala na električni pogon.

Bicikli su opremljeni manjim baterijama i bolje ugrađenim motorom. Integracija baterija i motora donosi veću sigurnost i mogućnosti.

Osim ovih noviteta, radilo se na sustavu kočenja i novim gumama.

Prerade i kros izvedbe imaju vrlo dobre karakteristike tijekom vožnje na prometnicama i lošijim cestama.

Kategorije: Hrvaška

Grlić Radman: “Dosad repatrirano 893 Hrvata, za vikend ih još stotine stižu kući”

Sob, 04/04/2020 - 13:01

Od izbijanja krize koronavirusa repatrirano je 893 Hrvata, a ovog vikenda će ih se još stotine vratiti u Hrvatsku, rekao je u subotu šef hrvatske diplomacije Gordan Grlić Radman.

Ukupno 155 putnika, većinom Hrvata i nekoliko državljana Slovenije, BiH i Crne Gore dolaze u subotu navečer izvanrednim komercijalnim repatrijacijskim letovima Croatia Airlinesa iz Portugala, Španjolske, Italije i Švedske u Zagreb, rekao je ispred MVEP-a resorni ministar.

MVEP je putnicima poslao zaštitne maske i rukavice, a na letu će morati poštivati pravilo socijalne distance. U zračnoj luci će ih pregledati i odrediti tko treba u karantenu ili samoizolaciju, dodao je hrvatski ministar.

“To je ustavna obveza, moja profesionalna i ljudska dužnost kao i mojih kolega i hrvatske vlade. Na nama je osigurati repatrijaciju hrvatskih državljana”, kaže Grlić Radman.

U nedjelju pristiže katamaran iz Ancone u Zadar s još 37 Hrvata te šest autobusa iz Tirola s njih više od stotinu.

“Onog trenutka kad se nađu na granici RH podliježu mjerama Nacionalnog stožera. Tu prije svega mislim na hrvatsku graničnu policiju, sanitarnu inspekciju i epidemiologe koji će utvrditi koje su kategorije za karantenu, samoizolaciju, oni će izdavati ta rješenja”, kaže Grlić Radman.

Grlić Radman kaže da su im u dosadašnjim repatrijacijama pomogle vlade Slovenije, Mađarske, Austrije i Italije.

“Upravo je ova situacija pokazala koliko smo solidarni i koliko možemo zajedno učiniti. Kad djelujete sami, ne možete puno napraviti nego morate to činiti u suradnji s drugima”, kaže ministar zemlje predsjedateljice Vijećem EU-a.

“Kad prođe ova kriza, onda ćemo se pitati kako smo se ponašali, ne samo kao članica EU-a, već i kao ljudi.”

Dosad je repatrirano 893 Hrvata, od kojih 564 iz trećih zemalja. Repatrirani su hrvatski državljani iz Indije, Dubaija, Maroka,16 Hrvata iz Perua i drugih zemalja, rekao je Grlić Radman.

Prošli tjedan je iz Tirola autobusom vraćeno 13 Hrvata, a sinoć ih je jednak broj stigao u konvoju šest automobila, dodao je ministar.

Kategorije: Hrvaška

Vrbovčanka širila lažnu vijest da je zaražena

Sob, 04/04/2020 - 12:57

Zbog izmišljanja ili širenja lažnih vijesti prekršajno je prijavljena 34-godišnja Vrbovčanka koja je u petak na društvenim mrežama širila lažnu vijest da je zaražena koronavirusom i tako uznemirila osobe koje poznaje i s kojima radi.

Zagrebačka Policijska uprava priopćila je u subotu kako je, nakon što je objavom na društvenim mrežama proširila vijest da je zaražena, zajedno s epidemiolozima utvrđeno da je Vrbovčanka svjesno izmislila zarazu.

Zbog izmišljanja ili širenja lažnih vijesti kojima se remeti mir i spokojstvo građana protiv 34-godišnjakinje slijedi prekršajni postupak.

U Zakonu o prekršajima protiv javnog reda i mira još uvijek stoji da će se onaj da tko izmišlja ili širi lažne vijesti kojima remeti mir i spokojstvo građana prekršajno kazniti  novčanom kaznom u protuvrijednosti domaće valute od nekadašnjih 50 do 200 njemačkih maraka ili kaznom zatvora do 30 dana.

Naime, Zakon kojim je propisan taj prekršaj uz manje izmjene na snazi je od 1977. godine te su u njemu i danas novčane kazne propisane u njemačkim markama, a kazne preračunato u kunama iznose od 200 do 780 kn.

Kaznena odgovornost propisana je samo ako bi se lažno uzbunile javne službe koje osiguravaju red ili pružaju pomoć o događaju koji iziskuje hitno djelovanje te službe.

Kazneni zakon za djelo lažne uzbune predviđa zatvorsku kaznu u trajanju do tri godine.

To kazneno djelo razlikuje se od prekršaja po tome što je za njega potrebno da je objava uzbunila javne službe poput policije, a ne širu javnost.

Ono se može primijeniti u slučaju, primjerice, lažne dojave o kršenju samoizolacije, ali ne i zbog širenja informacija na društvenim mrežama.

Kategorije: Hrvaška

NACIONALNA GROUPIE: Moj prijatelj Vili

Sob, 04/04/2020 - 12:49
‘I mi Hrvati sretni smo što imamo izbavitelja koji nas fenjerom svog znanja i kreposti vodi kroz ovu tminu… ‘ ‘Pa zar se toliko novinara zarazilo koronom da izvjestitelje moraju regrutirati po ludnicama?’

Dobio sam preko Nacionala akreditaciju da budem na presici Stožera u borbi protiv korone. Ministar zdravstva Vili Beroš novinare je izvijestio koliko ima novozaraženih. Na kraju je već rutinski poručio svima da ostanu doma.

Primaknem se bliže staklu koje je novinare dijelilo od ministra Beroša i ostalih iz stožera.

“Gospodine Beroš… Pitanje još jedno imam, jako je važno, molim vas…”

“Recite… Samo brzo, moram krenut u…”

“Moja mama vam je bila mentor dok ste ratne 92. bili specijalizant iz neurokirurgije u klinici Sestri milosrdnica tu u Zagrebu…” izverglam. Onda mu nešto sporije, razgovjetnije izgovorim starino ime i prezime.

Beroš službeno kimne glavom. Brzo nastavim da ne izgubim njegovu pozornost:

“Mama mi je ispričala da ste tako fino mirisali, uvijek prali ruke čak i dok nije bilo korone… Ona je, priznala mi je, platonski bila zaljubljena u vas. Ali nije se usudila poduzet da se išta od te njezine ljubavi… konkretizira. A tih je ratnih godina lijegala u krevet s mnogima po bolnicama. Takva su vremena bila, koristila se svaka prilika za malo zadovoljstva… Ali vi onako mlad, častan, vi ste za nju bili čisti, neubrani cvijet. Nije vam htjela polomit stabljiku…’’

Vidio sam kroz zaštitno staklo kako ministru Berošu obrazi crvene kao da mu se naglo podigla temperatura.

“Ovo nije mjesto, a ni vrijeme da govorite takve stvari”, upozorio me mirnim, uglađenim tonom.

“Znam, vi ste skroman… Samozatajan, stidljiv i potpuno posvećen svom pozivu, tako mi vas je opisala moja mama. Rekla je da ste u onoj samostanskoj atmosferi u klinici Sestara milosrdnica djelovali kao neki eterični svetac koji požrtvovno radi, uči, priprema se za ispunjenje svoje misije kada jednom u budućnosti Apokalipsa zakuca na vrata njegovog naroda. Očito je došao taj trenutak. I mi Hrvati sretni smo što imamo izbavitelja koji nas fenjerom svog znanja i kreposti vodi kroz ovu tminu, nalik nepreglednoj crnoj zastavi satkanoj od grubog materijala naših grijeha… “

“Pa dobro, šta je ovo? Zar se toliko novinara zarazilo koronom da nove izvjestitelje moraju regrutirat po ludnicama?” uplete se ministar policije Božinović.

“Ja luđak? A vi što ste se ufurali da ste superjunak? Umislili da ste dobili supermoć da preko mobitela prisluškujete sve građane koji ne poštuju izolaciju? Super-Božo! S tom skupom, inozemnom zaštitnom maskom i neprobojnim, plavim prslukom držite se tu kao neki Robot Kap. Pa jel vidite kakvu poruku odašiljete tim svojim govorom tijela, maskama, rukavicama gumenim u kojim vam ruke izgledaju ko Edvardu Škarorukom? Djeca po Hrvatskoj počela su vas crtat kao nekog superjunaka s plaštom.”

“Slušajte, nećete ovako sa mnom razgovarat”, ministru policiju smrači se ionako neveselo, blijedo lice.

“Nemojmo, gospodo, u ovoj kriznoj situaciji dodatno otežavat stvari”, pomirljivo će Beroš. A onda se meni obrati toplim, ljudskim glasom:

“Sjećam se vaše mame, draga žena od koje sam puno naučio. Lijepo je pozdravite i pazite na nju u ovim teškim vremenima. Vi mladi sada se više nego ikad trebate pobrinuti za starije.”

“E, kad bih barem to mogao. Ali ne mogu iz Zagreba u Đakovo zbog zabrane odlaska iz mjesta boravišta. Molim vas, možete li mi izdat posebnu propusnicu da posjetim mamu? Tako mi nedostaje… Sama je u Đakovu, frižider joj prazan… Želim za Uskrs biti uz nju. Da ponovo, kao kad sam bio mali, u dvorištu pravimo gnijezdo za jaja. Molim vas, omogućite svojoj staroj prijateljici iz mladih dana da Uskrs ne provede sama, očajna. Molim vas…’’, priljubio sam nos, obraze uz zaštitno staklo. Berošu sam vjerojatno izgledao kao neka ojađena riba zatočena u nečistom akvariju.

“Maknite nos! Ostavit ćete viruse!” podvikne ministar policije.

“Ne derite se na mene! To što mi dotepenci ne možemo do svojih mama koje drežde po provincijama, ne znači da nam vi trebate bit nova mama! Ne dozvoljavam nikome da se dere na mene osim moje prave mame! Ona me othranila i samo se ona ima pravo derat na mene! Samo pred njom sam uvijek kriv!”

“Ponašate se kao razmažena derišta, upadate u riječ, postavljate pitanja koja god vam padnu na pamet bez da prije promislite. I onda se čudite što građani nemaju simpatije prema vama novinarima”, smirenije će, krotkije ministar Božinović.

“Znam da nemaju, ne morate mi crtat! Danas u ovoj krizi ljudi u osam navečer na prozorima plješću svima koji se na svojim poslovima izlažu riziku. Jedino ne plješću nama novinarima. U redovima pred dućanima komentiraju kako novinari vama superherojima postavljaju glupa pitanja. Kao da i mi ne riskiramo zdravlje svaki dan na ulici. I sami ste to rekli tu na jednoj presici, da se mi novinari krećemo posvuda, pa ste morali postavit ovo zaštitno staklo da slučajno ne zarazimo vas nezamjenjive.”

“Ne kenjaj, Svirac, vidio sam te Utrinama… Ti se jedino krećeš po klupicama, piješ s alkosima po kvartovima. Ti si pijanac, a ne novinar. I sad bi još mami za Uskrs u Đakovo da ti želudac nadražen od jeftinih rakija liječi domaćim, pilećim juhicama”, dobaci mi s ulaza u halu HTV-ov reporter Krešo Volarević.

Ljut na sve živo što hoda, pokupio sam se doma. Na ulazu u zgradu, zaustavi me susjeda iz prizemlja.

“Sused, znam da ste iz Đakova. Imate možda jaja jeftinijih za prodat?” promumlja kroz masku.

“Imam.”

Oči joj živnu.

“Svježa? Domaća?

“Domaća jesu. Svježa donekle. 33 godina stara”, uhvatim se za ubuđala muda. U šaci ih dobro protresem kroz hlače. Kao zastavu poražene države.

“Prostak! Petokoronaš! Sve bu vas posle Vili Beroš kaznil. Vas kaj se tak ponašate! Prasci.”

Kategorije: Hrvaška

Google se bori protiv praćenja na internetskim stranicama

Sob, 04/04/2020 - 12:33

 

Google se odlučio na novi korak protiv praćenja korisnika internetske mreže, izvještava engadget.com.

Praćenje na internetskim stranicama (cross-site tracking) se želi zustaviti pomoću klasifikacije sistema kolačića, koja je bila ugrađena u tražilicu Chrome 80.

Svojstva su već u veljači nadograđena u sustav, a namjena je bila zaštititi slabosti kolačića od neželjenih i nezakonitih poduzimanja.

Tražilica će automatski zaustaviti i osigurati korisnike kada dođu na sigurne internetske stranice.

Kategorije: Hrvaška

VIDEO: ZAGREB: Pogledajte intervenciju vatrogasaca, uklanjaju krovište i dimnjake

Sob, 04/04/2020 - 12:30

Zagrebački vatrogasci imaju i danas pune ruke posla u sanaciji krovišta i dimnjaka koji su oštećeni od nedavnog potresa koji je zadesio Zagreb. Konkretno se radi na raskrižju Krapinske ceste u blizini trešnjevačke tržnice. Vatrogasci su zaustavili promet jer moraju skinuti cijelo skrovište i dimnjake. Intervencije će prema riječima vatrogasaca sa terena trajati cijeli dan.

Pogledajte iz prve ruke intervenciju  vatrogasaca:

https://www.nacional.hr/wp-content/uploads/2020/04/WhatsApp-Video-2020-04-04-at-11.05.55.mp4

 

 

Kategorije: Hrvaška

Slovenski infektolog: “Mjere u Europi spasile 60 tisuća života”

Sob, 04/04/2020 - 12:03

Socijalna distanca uz istodobno povećanje kapaciteta bolnica za teže oboljele je trenutno jedini način borbe protiv koronavirusa, rekao je u subotu slovenski infektolog Andrej Trampuž, uz ocjenu da je u Europi spašeno 60 tisuća života zbog mjera prevencije širenja virusa koje su već poduzete.

Trampuž je u razgovoru za ljubljansko “Delo” također rekao da se učinkovito cjepivo može očekivati tek krajem ove ili početkom iduće godine. “Ne može se cijelu Europu staviti u karantenu, ali treba smanjiti prijenos virusa s čovjeka na čovjeka, a restrikcije ćemo morati zaoštravati sve dok ne zaustavimo širenje virusa”, kazao je slovenski liječnik koji vodi infekcijski odjel prestižne berlinske bolnice Charité.
Prema njegovim su riječima ovoga tjedna prvi znakovi usporavanja epidemije Covida-19 primjetni u Italiji, jednom od žarišta u Europi.
“To nam daje nadu da ćemo u nekoliko tjedana dostići vrhunac epidemije”, kazao je, dodavši kako će pandemiju u svijetu zaustaviti tek primjena učinkovitog cjepiva, što se može očekivati krajem ove ili početkom iduće godine.
Ovo što svijet sada doživljava s Covidom-19 po njegovim je riječima mnogo gore od epidemije SARS-a s kojom se susreo kao liječnik kad je prije 15-ak godina radio u Švicarskoj.
“Ovo je za nas najveći  izazov nakon Drugog svjetskog rata, virus sars-cov-2 se izvanredno brzo širi, izuzetno je zarazan”, kazao je dodavši kako postoje procjene da bi se bez restrikcija kao što je održavanje socijalne distance zarazilo 70 do 80 posto stanovništva u svijetu.
“Prema izračunu Imperial Collegea iz Londona sadašnjim su mjerama protiv širenja virusa do 31. ožujka u Europi spriječilo 60.000 smrtnih slučajeva od Covida-19”, dodao je, ali upozorio da će u Europi ipak deset posto inficiranih trebati hospitalizaciju, te da trend rasta hospitalizacija ukazuje na to da je mjere protiv širenja virusa potrebno dodatno zaoštriti.

Kategorije: Hrvaška

Bernard Bajdo Vukas – dribler bez premca, bio je prvi nogometaš koji je igrao u inozemstvu

Sob, 04/04/2020 - 12:03

Za njega će mnogi reći da je bio najbolji igrač Hajduka svih vremena. Rođeni je Zagrepčanin, no u Hajduku je ostvario iznimnu karijeru. Vukas je znamenit i po činjenici da je bio prvi nogometaš u Jugoslaviji koji je dobio dozvolu za odlazak u inozemstvu, potpisao je trogodišnji ugovor za Bolognu. Nakon završetika nogometne karijere, pričao je o tome u Plavom vjesniku:

“Bilo mi je tada već tridesetak godina i unatoč tome što je to u Italiji životna dob kad je igrač već poprilično star i neinteresantan, ukratko prešao svoj zenit, ja sam tamo, u ono vrijeme, dobivao astronomske ponude. Nisam mogao dati pristanak ni na bilo kakve uvjete jer u to vrijeme kod nas još nije bio dopušten odlazak nogometaša u inozemstvo.
Po povratku u zemlju uputio sam jedno pismo Miki Tripalu, a jedno direktno maršalu Titu preko Kabineta.
Dva mjeseca nakon toga otišao sam s Hajdukom na turneju po dalekoj Australiji i jedne večeri upravo dok smo večerali zazvonio je telefon, javio se Split. Vođa puta bio nam je inž. Marko Markovina, dugogodišnji predsjednik Hajduka. Otišao je na telefon i brzo se vratio. Na licu su mu se miješali smiješak i sjeta u isto vrijeme. Rekao je: “Bajdo, iz Nogometnog saveza Jugoslavije stigla je dozvola da ti kao prvi nogometaš možeš igrati u inozemstvu!”

Poslije sam preko nekih dobro informiranih krugova doznao kako je sve to teklo. Svi su smatrali da sam se pošteno odužio našem nogometu i dao mu sve što sam mogao. Došlo je tako sve do predsjednika Tita i u nevezanom razgovoru drugarica Jovanka je rekla: ‘Kad idu toliki naši umjetnici, stručnjaci, estradni i slobodni zabavljači, glumci, pjevači … zašto ne bi mogli u inozemstvo ići i naši sportaši koji su svoje umijeće dostojno ugradili u naš sport…’
Nikad neću zaboraviti tu večer u Australiji. Večer ispunjenu suzama i pjesmom, uzbuđenjem kakvo sam rijetko kad doživio u životu.”

Bernard Vukas je umro 4. travnja 1983. godine.

Kategorije: Hrvaška

NEKAŽNJENO PSIHIČKO ZLOSTAVLJANJE Manijaci koje zakon štiti

Sob, 04/04/2020 - 11:55
Objavljeno u Nacionalu br. 679, 2008-11-18 Kada duševni bolesnici počnu nekoga opsesivno pratiti, nazivati i obasipati ljubavnim porukama ili prijetnjama, hrvatski zakon i policija gotovo su bespomoćni

Kada netko nekoga neumjereno obasipa neželjenim ljubavnim porukama ili opsesivno slijedi, oblik je ponašanja koji postaje sve veći problem u Hrvatskoj, a izlazi na vidjelo tek kad slučaj završi ubojstvom ili premlaćivanjem. Zaluđenost zbog koje takvi manijaci – koje na engleskom zovu stalker – nekoga godinama maltretiraju nebrojenim telefonskim pozivima, porukama i pismima te ga prate i prijete mu, može početi bezazlenim pozivom na kavu. Tek će prema prijedlogu novog zakona, a sukladno preporuci Vijeća Europe, stalknig ubuduće postati kazneno djelo. Stalking na engleskom znači uhođenje, a u širem smislu neželjenu pažnju koju jedna osoba upućuje drugoj, od slanja pisama do praćenja. Nikola M., otac 30-godišnje Ivane iz Zagreba, svjedoči kako njegovu kćer već tri godine proganja mladić koji tvrdi da ju voli i zbog kojeg ona više uopće ne izlazi iz kuće.

Sve je počelo vrlo bezazleno, Iako se s njim nije nikada vidjela izvan većeg društva, on je stalno naziva i šalje joj 20 SMS poruka i mailova dnevno u kojima tvrdi da je zaljubljen u nju. Njezin otac kaže: “Na vrata mi je pokucao nepoznati mladić i rekao: ‘Dobar dan, ja sam zaljubljen u vašu kćer i htio bih vas zamoliti da joj kažete da se nađe sa mnom.’ Nakon toga našao sam u poštanskom sandučiću darove za njezin rođendan, a kad ih je vidjela, bila je jako ljuta i neotvorene ih je bacila u smeće. Rekla mi je da je to od nekog luđaka koji ju stalno gnjavi. On je prati po kvartu, čeka na tramvajskoj stanici i ispred ulaza u zgradu. Prve je godina bila ljuta, jednom ga je čak udarila, ali se počela zatvarati u sebe i sve manje izlaziti.“

Nakon što ga je prijavila policiji, mladić joj je počeo i prijetiti pa je Ivana promijenila broj mobitela, odgovara isključivo na poznate brojeve, ne otvara više e-mail, ne ulazi u lift, prestala je ići na fakultet, gotovo uopće ne izlazi iz kuće. Njezin otac razgovarao je s tim mladićem i objasnio mu da je ona zbog njegova proganjanja jako loše, no to ga je držalo podalje svega mjesec, dva. Onda je ponovno počeo s porukama. Nedavno joj je poslao i čestitku za rođendan, da bi joj nakon nekoliko dana poslao SMS sadržaja: ”Bezobrazno je kad ti netko čestita rođendan da ne zahvališ.” Ivanu je dodatno preplašila činjenica da je na svoju internet stranicu stavio ilustraciju njezine glave u plamenu.

Elvira Koić, stalni sudski psihijatrijski vještak, kaže da uhođenje kod žrtava uzrokuje strah, sveprožimajuću i intenzivnu osobnu patnju te različite posljedice po mentalno zdravlje, anksioznost, depresiju, čak i PTSP, a značajno remeti i svakodnevni život. Unatoč tome, uhođenje nema specifičnu psihijatrijsku dijagnozu i ne postoje programi liječenja. Smatra da je takvo ponašanje opasno po okolinu te da o tome treba educirati zaposlene u zdravstvu, socijalnoj skrbi, policiji i pravosuđu.

Žrtve stalkinga progon trpe godinama, a državne institucije gotovo su bespomoćne pružiti im pomoć.
Jedna poznata hrvatska pjevačica, koja je zbog straha željela ostati anonimna, već deset godina trpi stalkera. On joj je bez ikakva povoda počeo slati pisma, dolaziti ispred stana i pratiti ju kamo god je išla. Budući da je umjetnik, počeo se pojavljivati na raznim javnim događajima kamo bi i ona dolazila, govorio joj da je voli i da samo želi biti s njom. Njegovo je proganjanje bilo toliko intenzivno da je zbog njega čak promijenila adresu, ali ni to nije pomoglo.

”Kad sam ga prijavila policiji, osjećala sam se glupo jer mi nije ništa nažao napravio. Samo me gnjavio i uznemiravao svojim neprestanim pojavljivanjem. Nakon što je policija razgovarala s njim, rekao mi je: ‘Zašto si to učinila, sve ćeš pokvariti?’ Nakon toga počeo me pratiti tako da hoda ispred mene. Onda bih ga ja ponovno prijavila, pa ga ne bi bilo dva, tri mjeseca, i onda opet sve ispočetka. Od milja ga zovem ‘moj manijak’“, ispričala je.

Glumica Mia Begović prije nekoliko godina doživjela je da ju je nepoznati čovjek počeo nazivati i govorita da će doći na kavu. ”Nazvao bi me nepoznati muški glas i rekao: ‘Dobar dan. Rado bih vas upoznao.’ Zvao me je nekoliko puta dnevno nekih šest mjeseci. Onda je počeo govoriti: ‘Ja dolazim u subotu na kavu.’ U početku mi je sve to zvučalo benigno, no onda sam se počela bojati hoće li me dočekati u haustoru. Ne zbog sebe, nego zbog kćeri jer smo živjele same. Na kraju sam ipak otišla na policiju, a oni su brzo došli do njega i nakon toga me više nije gnjavio. Stvarno sam im zahvalna jer su ozbiljno shvatili moju prijavu i dok slučaj nije riješen, čuvali su i mene i moju kćer“, ispričala je Mia Begović. Osoba koja ju je progonila bila je registrirana kao psihički bolesnik, a policija ju je pitala zašto nije došla ranije.

Zorana P., 53-godišnjeg liječnika iz Zagreba, progonila je pacijentica njegove sestre. Iako je nikad nije upoznao, ona ga je godinama proganjala svojim izljevima ljubavi u pismima i telefonskim pozivima. “Nije me to previše opterećivalo”, kaže, “pisma sam, po savjetu sestre psihijatrice, neotvorena spremao kao dokaz u slučaju da se nešto drastično dogodi. Samo sam jedno otvorio i užasnuo se kad sam vidio da ta žena, koja mi je po godinama mogla biti majka, opisuje gdje je sve vidjela moju kćer, koju je u to vrijeme čuvala dadilja, što je imala na sebi i što su radile. Nisam je prijavio policiji, a pisma su jednom samo prestala dolaziti.”

Igor D., 28-godišnji konobar iz Zagreba, ni sam ne zna bi li se trebao brinuti. Prije četiri godine upoznao je 20-ak godina stariju ženu koja mu je ponudila da mu izradi horoskop i natalnu kartu. ”Nazvala me nakon nekoliko dana, ali nije donijela horoskop, nego mi je govorila da smo u prošlom životu bili povezani i da ćemo nas dvoje spasiti svijet. Nakon toga me i dalje nazivala i počela me dočekivati na tramvajskoj stanici kad sam dolazio kući. Igor D. u međuvremenu je promijenio broj mobitela. No jednu ga je večer, kad je došao doma, dočekalo neugodno iznenađenje. Mama mu je rekla da je imao posjet.

”Pokucala je na vrata, moja mama joj je otvorila i kad se ova predstavila kao moja prijateljica pustila ju je u stan. Počela je ispitivati gdje sam ja i što radim. Ostavila mi je neke poklone, knjigu i prsten. Uopće ne znam kako je znala gdje živim, vjerojatno me pratila od stanice do kuće, a ja to nisam primijetio. Uoči ‘Noći vještica’ na kvaki ulaznih vrata dočekala me vrećica s poklonima. Unutra je bila vještica na metli i nekakvo staro kamenje. To nekome može biti smiješno, ali došlo je do toga da sam se stvarno počeo bojati. Tim više što se ta žena bavi svakakvim vradžbinama. A nisam bio na policiji jer uopće ne znam što da im kažem. I da sam bio na policiji, što bi oni mogli napraviti?“

Policiji su u većini takvih i sličnih slučajeva zavezane ruke što potvrđuju slučajevi koji su posljednjih mjeseci punili stupce crne kronike, poput slučaja 25-godišnjeg zaštitara Andrije Jauka koji je 6. listopada na zagrebačkom Srebrnjaku zbog neuzvraćene ljubavi ubio 17-godišnju Niku Deković, a potom i sebe. Riječ je o čovjeku čije je prijetnje i ometanje, obitelj danas pokojne djevojke, ranije prijavila policiji.

U većini takvih slučajeva, bilo da je riječ o osobama koje su umislile da su s nekim u vezi ili o osobama koje ne mogu prihvatiti prekid neke veze koja je stvarno postojala, ali je protiv njihove volje završila, u pitanju su osobe s određenim psihičkim poremećajima. Vlado Jukić, ravnatelj Psihijatrijske bolnice Vrapče, kaže kako u psihijatrijskoj forenzici najčešće susreću slučajeve osoba kod kojih su uzroci takvog ponašanja psihopatološki. Oni doživljavaju drugu osobu na način koji nije realan, bilo da smatraju da je ta osoba za njih zainteresirana, bilo da postanu paranoidni umišljajući da neka osoba za njih predstavlja određenu opasnost.

U tom slučaju, objašnjava Vlado Jukić, oni prate tu osobu, za koju primjerice misle da je agent CIA-e ili KGB-a, kako bi pratili što ta osoba radi i mogli prevenirati opasnost za koju misle da im od nje prijeti. Riječ je o bolesnim osobama koje realnost doživljavaju na patološki način i sve radnje određene osobe doživljavaju kao nešto što se odnosi na njih.
“Ako se ta osoba nakašljala, oni smatraju da se nakašljala kako bi im dala neki znak. Netko može biti opsjednut nekom osobom i do razine da želi likvidirati tu osobu, maknuti ju s lica zemlje jer ona za njega predstavlja opasnost. Tu je riječ o psihotičnoj dimenziji, ljudima koji nerealno doživljavaju stvarnost i nema nikakvog racionalnog načina da se njihov kut gledanja promijeni niti da shvate da je to što govore ili čine nerealno, već samo uz pomoć lijekova, psihofarmatika i antipsihotika”, objasnio je Vlado Jukić.

U kategoriju psihotičnog, često ulazi i patološka ljubomora. Jukić kaže da je nedavno imao pacijenta koji je 30 godina maltretirao svoju suprugu provjeravajući takve stvari koje normalnom čovjeku ne bi pale na pamet.
“On bi pregledavao suprugino intimno rublje tražeći znakove koji bi ukazivali na to da ga je prevarila. Iznenada bi upadao na njezino radno mjesto kako bi provjerio s kim se druži. Treba reći da je riječ o vrlo uglađenom gospodinu, fakultetski obrazovanom, kao što je i njegova supruga. Takva patologija nema veze sa socijalnim statusom ili obrazovanjem. Dapače, što je čovjek obrazovaniji, njegove su metode sofisticiranije.

Ako je informatički i tehnički obrazovan, može koristiti metode prisluškivanja, provjeravanja brojeva, mailova, ugrađivanja čipova pomoću kojih može pratiti neku osobu. Takvi ljudi ne mogu shvatiti da su bolesni i oni samo traže dokaz da ih supruga vara. Supruge u početku ne mogu vjerovati što se događa, a najćešće traže pomoć bliskih osoba jer takve stvari žele sakriti od vanjskog svijeta”, kaže Jukić.

No, osim patološke postoji i normalna paranoidnost. Paranoidna ljubomora u takvih osoba nema psihotičnu dimenziju i oni jasno znaju dokle smiju ići, znaju da je zlostavljanje kazneno djelo. Ukoliko ipak takva osoba počini zločin, bit će proglašena ubrojivom i za njega će i odgovarati, za razliku od duboko psihotičnih osoba kojima je u slučaju počinjenja kaznenog djela zbog neubrojivosti određena mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja. Patološka ljubomora posebno je izražena kod alkoholičara i ljudi koji imaju određene seksualne poteškoće. No, pretjerana pažnja u početku nekome može čak i goditi.

“Ljudima se u početku može svidjeti da ih netko opsjeda, da ih stalno hvali, izjavljuje ljubav. Ali, brzo te osobe prijeđu određenu crtu kad takvo ponašanje postane neprihvatljivo i prelazi u zlostavljanje. Sa stajališta žrtve, uvijek je pitanje kako se postaviti prema osobi koja te proganja. Uvijek treba zauzeti racionalan stav. Ako takvoj osobi na silu želimo dokazati da je to što misli nerealno, ona će najčešće biti još upornija. Ako joj pak popuštamo, mislit će da potvrđujemo to što ona misli. Treba zauzeti vrlo jasan stav, reći da to što ta osoba misli nije istina već samo njezin doživljaj i pokušati je nagovoriti da prihvati psihijatrijsku pomoć. Na jedan vrlo jasan, ali nikako agresivan način”, rekao je Jukić.

No, psihijatrijska struka ne radi posebnu distinkciju između stalkera i ljudi koji, primjerice, haluciniraju da razgovaraju s Bogom. I jednima i drugima potrebna je terapija, ali u nekim slučajevima ni terapija ne pomaže.

“Imao sam pacijenticu koja je već 30 godina zaljubljena u jednog mog kolegu psihijatra i kod nje su bile permanentno prisutne halucinacije. Stalno je s njim razgovarala, čula je njegov glas kao halucinaciju. Kad sam joj rekao da taj kolega nije tu, štoviše, da je u međuvremenu umro, rekla mi je: “Što vi meni govorite da je on umro, prije pet minuta sam razgovarala s njim, govorite gluposti!” Riječ je o patološkoj dimenziji.

Nema te situacije koju duševni bolesnik ne može sebi uobraziti da je istinita. Ta je pacijentica mom kolegi radila prilične probleme dok je bio živ. Žalio mi se kako je uzimala knjige iz knjižnica i onda bi ih njemu slala poštom i poklanjala tako da je on svaki tjedan morao ići u drugu knjižnicu i vraćati knjige. Imao sam i jednog pacijenta koji je bio zaljubljen u francusku pjevačicu Mireille Mathieu. Svakodnevno joj je slao pisma. Ne znam je li ih ona ikad dobila, ali pričao mi je da komunicira s njom. Jasno, u svojoj patološkoj dimenziji, on je halucinirao da s njom razgovara i pritom se divno osjećao jer je i ona njemu izjavila ljubav. Samo je bilo pitanje da skupi novac i ode u Pariz kako bi se s njom sastao.” Fenomen stalkinga u svijetu je poznat ponajviše zbog slučajeva poznatih osoba koje su postale žrtve stalkera. No, daleko je više slučajeva uhođenja i proganjanja u svakodnevnom životu. Prema nekim statistikama godišnje je u Americi čak 1,4 milijuna slučajeva stalkinga. Jedna od 12 žena te jedan od 45 muškaraca tijekom života postanu žrtve uhođenja ili proganjanja.

No, dok je taj problem u Americi prepoznat još prije 15-ak godina i uhođenje je proglašeno kaznenim djelom, a slijedile su i Kanada i Australija, većina europskih zemalja to je počela činiti tek u ovom tisućljeću. U Austriji zakon koji kriminalizira takvo ponašanje postoji od 2006., dok je sličan zakon u Njemačkoj usvojen tek prošle godine. Podaci iz Češke govore da je čak osam posto žena i tri posto muškaraca na taj način progonjeno, ali zakon koji bi takvo ponašanje kažnjavao još uvijek nije donesen.

U Hrvatskoj ne postoji adekvatna pravna zaštita za žrtve proganjanja. Dapače, uopće ne postoji poseban prekršaj koji bi regulirao problematiku uhođenja ili proganjanja, niti postoje podaci o učestalosti prijavljivanja takvih slučajeva. Iznimka je Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji koji je za slučaj uhođenja, što se odnosi samo na članove obitelji, predvidio novčanu kaznu ili kaznu do 60 dana zatvora. Stoga je Ministarstvo unutarnjih poslova predložilo Ministarstvu pravosuđa da u Kazneni zakon uvede novo kazneno djelo spolnog uznemiravanja, vrijeđanja ili drskog ponašanja fizičke ili verbalne naravi, napada na spolnu slobodu ili dostojanstvo druge osobe za što bi bila predviđena kazna zatvora od šest mjeseci do tri godine, odnosno najmanje tri godine ako se prilikom uznemiravanja koristi oružje ili opasno oruđe.

No, trenutačno vas u Hrvatskoj netko može uznemiravati, proganjati, zvati, slati bezbroj SMS-ova, pratiti na putu od kuće do posla, dočekivati ispred ulaza u kuću, čak i prijetiti, a da je policija, osim što može s njim ili s njom obaviti informativni razgovor, tu gotovo posve bespomoćna.

Smrt obožavateljice pred kućnim vratima

Najnoviji slučaj koji je postao top tema prošlog tjedna u Americi bio je slučaj 30-godišnje Paule Goodspeed, djevojke koja je nađena mrtva u svom automobilu ispred stana pjevačice Paule Abdul, članice žirija u popularnom showu ”American Idol”. Prve vijesti govorile su da je riječ o obožavateljici koja je bila toliko opsjednuta Paulom Abdul da se prije tri godine čak prijavila za nastup u ”Američkom Idolu”, a ispadanje iz tog showa jako ju je pogodilo. Na registarskim tablicama njezina automobila pisalo je ABL LV, što je protumačeno kao kratica od ”Abdul Love”. Nakon vijesti o njenoj smrti javio se Paul Marturano i tvrdio da je on pravi stalker poznate pjevačice te da su objavljivanjem te vijesti uznemirili njegovu obitelj i prijatelje jer su svi mislili da je on nađen mrtav. I Marturano je nastupio u ”Američkom Idolu”, u sedmoj sezoni, a otpjevao je pjesmu o čovjeku koji provaljuje u stan jedne djevojke koju inače slijedi te, dok nje nema, oblači njezine gaćice.

No i drugi poznati trpe od stalkera. Glumica Sandra Bullock dobila je sudsku zaštitu od obožavateljice koja je neprestano opsjedala njezin dom i pokušavala pregaziti njezina supruga Jessea Jamesa. Uma Thurman primala je slike otvorenog groba i čovjeka s oštricom britve, popraćene riječima ”Moje bi ruke trebale biti na tvom tijelu”. Catherini Zeta Jones jedna je žena telefonom prijetila smrću i pisala joj da će je izrezati na komadiće. Britney Spears dobivala je pisma s pornografskim sadržajem i pakete sa seksi igračkama. Jedan stalker Gwyneth Paltrow je osuđen i smješten u umobolnicu.

Kategorije: Hrvaška

FIFA će osnovati fond za potporu nogometu

Sob, 04/04/2020 - 11:51

Radna skupina FIFA-e koju čine generalni tajnici i najviši rukovoditelji iz svih konfederacija je jučer putem video konferencije održala svoj prvi sastanak na kojem je jednoglasno odobrila niz preporuka u vezi rješavanja posljedica koje je pandemija koronavirusa uzrokovala na nogomet u svijetu.

Odluke su donesene vodeći računa da zdravlje u ovim izazovnim vremenima uvijek mora biti prvi prioritet i glavni kriterij.

Radna skupina je Vijeću FIFA-e dala sljedeće preporuke:

Što se tiče međunarodnog kalendara za muškarce:

– Odgoditi sve međunarodne utakmice koje bi se trebale igrati u lipnju 2020. godine;
– Organizirati bilateralne rasprave s konfederacijama u vezi kvalifikacija za FIFA Svjetsko prvenstvo 2022. godine kako bi se finalizirao revidirani raspored utakmica poštujući pri tome razvoj zdravstvene i sigurnosne situacije.

Što se tiče ženskog kalendara međunarodnih utakmica:

– Odgoditi sve međunarodne utakmice koje bi se trebale igrati u lipnju 2020. godine
– Uvrstiti nove datume ženskog olimpijskog nogometnog turnira u kalendar natjecanja za žene
– Stvoriti radnu skupinu za ženski kalendar međunarodnih utakmica koja bi uzela u obzir moguće promjene kalendara i datume odgođenih finalnih turnira FIFA-e.

Što se tiče FIFA-inih natjecanja:

– Predložena je odgoda U20 Svjetskog prvenstva koje se u kolovozu i rujnu trebalo održati u Panami i Kostarici
– Predložena je odgoda U17 Svjetskog prvenstva za žene koje se u studenom trebalo održati u Indiji
– Novi datumi održavanja bit će utvrđeni naknadno
– Odluka o FIFA Futsal Svjetskom prvenstvu koje je zakazano za rujan 2020. godine u Litvi donijeti će se do kraja travnja, a novi datumi održavanja već se uzimaju u obzir.
– Što se tiče odgođenog olimpijskog nogometnog turnira za muškarce donesena je odluka da će na njemu i dalje moći igrati igrači rođeni najkasnije 1. siječnja 1997. kao i tri dodatna starija igrača

Što se tiče regulatornih pitanja o nogometu:

– Podržavaju se aktivnosti radne skupina koju predvodi FIFA, a koja radi na pitanjima transfera kako bi se smjernice i preporuke izdale što je prije moguće. U radu skupine sudjeluju svi ključnih sudionici u nogometu – konfederacije, udruge članice, lige, klubovi i predstavnici igrača

Stvaranje globalnog fonda za potporu nogometu:

– Predloženo je da da se imenuje jedna osoba po konfederaciji koja bi koordinirala ovu temu zajedno sa FIFA-om, pri čemu će radna skupina biti obaviještena o razvoju događaja

Kategorije: Hrvaška

Pingvin Wellington u obilasku akvarija

Sob, 04/04/2020 - 11:50

 

Akvarij Shedd ponovno je pregledao pingvin Wellington.

Nakon izbijanja pandemije koronavirusa veliki američki akvarij je zatvoren za javnost.

Uprava je odlučila zabaviti najmlađe i sve ljubitelje životinja objavom video priloga u kojem par pingvina obilazi akvarij u gradu Chicagu.

Ovaj puta Wellington je obišao svoje morske prijatelje i uspotavio prisni kontakt. 

Kategorije: Hrvaška

Kokain preplavio Hrvatsku

Sob, 04/04/2020 - 11:50
Objavljeno u Nacionalu br. 446, 2004-06-01 Kokain, nekoć najskuplja droga dostupna samo bogatima, postao je omiljen u srednjestojećim hrvatskim slojevima: gram kokaina stoji između 500 i 800 kuna

Kokain je preplavio Hrvatsku. Posve suprotno općem uvjerenju da ga konzumiraju samo imućni, postao je standardnim stimulativnim sredstvom za zabavu čak i srednje stojećih hrvatskih studenata i tinejdžera. Danas ga često uzimaju menedžeri, studenti, liječnici, zubari, vlasnici zaštitarskih tvrtki, kladionica, sportaši, brokeri, tinejedžeri iz srednjeg društvenog sloja. Kokain se više ne nabavlja teško, iz zatvorenih krugova povjerljivih dobavljača, nego se lako može nabaviti praktično na cesti. Gram kokaina stoji 500 do 800 kuna, a u njemu može uživati i troje do četvero ljudi, što ga čini još dostupnijim. Konzumira li ga u grupi, preko vikenda si ga može priuštiti svaki prosječan Hrvat.

To je dramatičan epilog neprimjerenog tretmana tog društvenog problema, koji su nadležna državna tijela, zbog drugih političkih prioriteta, ali i pogrešnih naputaka dijela državnog vrha 90-ih uglavnom olako shvaćala.

Da u Hrvatskoj kokain nikada nije bilo lakše nabaviti, Nacional se uvjerio u petak, 28. svibnja. Istoga dana kad je vijeće Županijskog suda u Puli nepravomoćno zbog prošlogodišnjeg krijumčarenja 301 kg kokaina s ukupno 81 godinom zatvora kaznilo grupu Draška Čubrilovića, dugogodišnjeg pripadnika zagrebačkog jet-seta, Nacional je u Zagrebu provjerio kako se nabavlja kokain.

Prvi gram kokaina novinar Nacionala uspio je kupiti u poznatom zagrebačkom kafiću na području Maksimira, nešto iza ponoći u noći s petka na subotu. Riječ je o kafiću koji je već godinama poznat kao povremeno okupljalište nogometaša Dinama, kao i lijepih djevojaka starih uglavnom između 19 i 24 godine. Osim nogometaša, većina posjetitelja tog lokala ne pripada tzv. višem srednjem sloju. Novinar Nacionala u tom je kafiću s prijateljem popio piće i upustio se u razgovor s dvojicom 20-godišnjaka. Jedan je student, drugi obrtnik. Ni jedan nije pripadnik više srednje klase, iako bi se to po njihovu odijevanju na prvi pogled moglo pomisliti. Nakon 20-ak minuta razgovora i čašćenja pićem, novinar Nacionala svom se novom znancu požalio na umor i rekao mu kako bi bilo dobro “uzeti nešto da se do kraja večeri podigne”. Istog trenutka sugovornik mu je ponudio da mu se pridruži u nabavi “belog”: “Ja ću ionako uzeti za sebe i prijatelja. Možemo to učiniti zajedno.” Pet minuta poslije novinar je studentu dao 500 kuna za gram kokaina. Potom su obojica izišli iz kafića a student je mobitelom nazvao svog dobavljača i rekao mu da trebaju “dva komada”. Vratili su se u kafić i uz ritam srbijanske folk glazbe i još jedno piće pričekali pola sata. Tada je student primio telefonski poziv, izišao iz kafića, prešao cestu i došao na parkiralište gdje se zaustavila tamna Opel Corsa. Primopredaja je bila munjevita: vozač je otvorio prozor, dostavio pošiljku i primio novac bez prebrojavanja. Razmijenili su nekoliko riječi i rastali se. Student se vratio u kafić i pred šankom, bez pretjeranog skrivanja, novinar Nacionala preuzeo je paketić kokaina umotanog u šareni papir i celofanski omot kutije cigareta. Potom se student uputio u zahod konzumirati kupljenu robu, a novinar mu jerekao da je dobio hitan poziv i da će se još vidjeti te večeri. Sve se to dogodilo između ponoći i dva ujutro.

Potom se Nacionalov novinar uputio prema središtu grada u okupljalište poklonika elektronske glazbe. Ondje se sreo sa znancima i s njima popio piće. Pola sata kasnije u zahodu mu se obratio mladić kojem nema više od 19 godina, potpuno priseban: “Trebaš li što?” ”Što imaš?”, uzvratio je Nacionalov novinar. “Imam više vrsta “bombona.” “To me ne zanima. Možeš li mi isfurati belo?” “Pričekaj dvije minute, moram obaviti telefonski razgovor”, odgovorio je mladić novinaru Nacionala. Kad se vratio, rekao je da bi gram kokaina mogao kupiti za 700 kuna izvan kluba. Izišli su i tristotinjak metara dalje prišao im je diler a mladić je Nacionalovu novinaru rekao da pripremi novac. Kad su se sreli, u pola četiri ujutro, samo su razmijenili novac i kokain umotan u bijeli papir. Mladić je potom novinara ozbiljnim tonom upozorio da ne ulazi s kokainom u klub i da zbog redarske službe robu konzumira u autu.

Drugi gram kokaina novinaru Nacionala prodao je uredno odjeven i posve neupadljivi muškarac krupnije građe, star najviše 28 godina. Samo donekle sliči profilu prosječnog dilera kokaina kako ga je za Nacional opisao Dubravko Klarić, kriminalist s dugogodišnjim iskustvom u borbi protiv krijumčarenja droge i predavač na Policijskoj akademiji u Zagrebu: “Prosječan diler uglavnom se odijeva u poznate robne marke, redovito odlazi u teretanu i kozmetički salon, pazi na svoj izgled. Uspješniji se brzo obogate, voze skupe automobile, imaju raskošne stanove u elitnim dijelovima Zagreba, izlaze u skupe lokale i viđeni su na važnim modnim i sličnim događajima. Često su u društvu javnih osoba, političara, glumaca ili sportaša. Ljeti krstare, zimi se skijaju . Diskretni su i omiljeni u društvu.”

Od početka 90-ih, kad se kokain počeo pojavljivati na hrvatskom tržištu, policija je relativno rijetko, ali spektakularno razbijala lance organiziranog krijumčarenja kokaina. U studenom 1992. na zagrebačkom autobusnom kolodvoru uhićen je tada 28-godišnji riječki glumac Dražen Mikulić sa 333 grama kokaina. Policija ga je slučajno zaskočila i lako otkrila da je kokain nabavio od Tomislava Butigana, tada 40-godišnjeg obrtnika s elitnim stanom u Zagrebu, vilom u Samoboru, tamnoplavim Porscheom u garaži i 50-ak tisuća njemačkih maraka u gotovini koje je policija pronašla u jednom od njegovih stanova. Butigan je Mikuliću kokain navodno prodao u stanu odvjetnika Davora Galetovića. Dio te pošiljke prodavao je i tadašnji dečko Ivane Vrdoljak, današnje supruge poznatog glumca Gorana Višnjića.

U proljeće 2004. okolnosti su se bitno promijenile, kokain više nije povlastica uspješnih poslovnih ljudi u trećem desetljeću života. Nacionalov novinar bez problema ga je uspio kupiti na uobičajenim mjestima za izlaske. Dileri su reagirali na telefonski poziv mlađih kolega ili starih mušterija. Kokain su dostavili brzo i bez provjeravanja. Do kraja vikenda Nacionalov je novinar iz raznih izvora mogao nabaviti još nekoliko grama kokaina, ali su već i prvi pokušaji kupnje pokazali da je dostupniji nego ikad. Sve veća potrošnja kokaina u Hrvatskoj dala se naslutiti još 2002. U kolovozu te godine u izvješću UN-ova Ureda za kontrolu droge i sprečavanje kriminala Hrvatska je zauzela prvo mjesto po potrošnji kokaina među zemljama istočne i srednje Europe: u Hrvatskoj je 0,2 posto stanovništva starijeg od 15 godina konzumiralo kokain. Iza Hrvatske su bile Slovenija, zatim Estonija, a na zadnjem mjestu Slovačka sa 0,01 posto.

Unatoč tomu, prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo iz 2000., na liječenju od kokaina u Hrvatskoj je bilo samo 13 ljudi, 10 muškaraca i tri žene. Ozbiljnost problema prikriva i varljiv podatak da je u Zagrebu 2000. od 73,4 posto ovisnika koji su se javili na liječenje samo 1,1 posto liječenih od kokaina. Zbog sve veće potrošnje kokaina i ti bi se statistički podaci uskoro mogli bitno promijeniti. Po cijeni od 500 do 700 kuna gram kokaina mogu konzumirati tri osobe. Podijeli li se cijena na dva do tri dijela, dostupna je i prosječnom pripadniku srednjeg staleža.

To je za Nacional djelomice potvrdio i Darko Dundović, načelnik Odjela za suzbijanje kriminaliteta droga u MUP-u: “Kokain se pojavljuje u urbanim sredinama, ali ne troši ga samo elita. Zbog cijene mnogii si to zlo ne mogu sami priuštiti, ali ga ipak konzumiraju vikendom. Za stalnu konzumaciju treba dosta novca pa je to pretežno droga bogatih.” Suprotno iskustvu Nacionala, Dundović tvrdi da kokain nije lako nabaviti: “Kokain je ponekad teško kupiti na ulici, jer se radi o ustaljenim dobavljačima i zatvorenim grupacijama ljudi koji si to mogu priuštiti i među njih je teško prodrijeti. Količina kokaina zaplijenjenog na ulici uopće se ne može uspoređivati s količinama zaplijenjenog ecstasyja, marihuane i heroina. Riječ je o manjim količinama, o nekoliko desetaka grama.”

Slavko Sakoman, jedan od vodećih hrvatskih stručnjaka za liječenje ovisnosti o drogama, kaže: “Dileri kokaina ciljano traže djecu bogatijih ljudi, kojima 500 kuna znači isto što i prosječnom građaninu Zagreba 50 kuna. Nešto stariji uspješni poslovni ljudi zbog kokaina gube poslove i obitelj. Katkad se sav novac u nekoj kladionici ili sličnoj tvrtki vrti oko financiranja vlasnikovih kokainskih potreba. Vlasnici jedne hrvatske tvrtke voze fenomenalne automobile, velik novac troše na kokainske orgije, zbog čega radnici primaju mizerne plaće.”

Za razliku od dilera drugih vrsta droga, dileri kokaina uglavnom ga i sami konzumiraju, jer on isprva ne stvara tešku fizičku ovisnost. Sakoman opisuje kako djeluje kokain: “Nedugo poslije uzimanja kokaina čovjek postane euforičan, a poslije i posve nekritičan. Sklon je brzoj vožnji auta, nesputanom seksu, izljevima oduševljenja. Kokain djeluje na kognitivne funkcije mozga i kod konzumenta stvara privid da on kontrolira svoju ovisnost, odnosno uvjerenje da nije ovisnik. A promjene u memoriji ostavljaju trajan poriv da se kokain opet konzumira. Kokainisti često postanu ovisni i o drugim drogama, u najmanju ruku o tabletama za spavanje. Često ne mogu zaspati, jer su nakon noćnog izlaska još uvijek euforični, pa moraju uzeti tablete za spavanje, a neki zato uzimaju i heroin. Heroinski pak ovisnici uzimaju kokain kako bi im se ‘podiglo’ raspoloženje.”

Upravo je kokain u nepunih 15 godina razorio brojne poslovne karijere i brakove urbane elite. Na putu u potpunu kokainsku ovisnost nalazi se poznati menedžer u srednjim tridesetima, koji je nedavno napustio suprugu i tek rođeno dijete radi zaljubljenosti u medijski eksponiranu vršnjakinju, o čemu su pisali brojni magazini. U teškom je stanju zbog prekomjernog trošenja kokaina i poznati poduzetnik i vlasnik hotela iz istočne Hrvatske. Nos mu je deformiran od šmrkanja, a njegovi prijatelji misle da bi uskoro mogao zbog kokaina prodati i skupocjeni Mercedes. Znanci drugog uglađenog zagrebačkog poduzetnika tvrde da si je skupocjeni Ferrari mogao priuštiti jer je reducirao potrošnju kokaina.

U Zagrebu se upravo razvode dvoje pripadnika tzv. zlatne mladeži iz sredine 90-ih, koje je kokain povezao, a zatim nepovratno razdvojio. Ona je bila poznata manekenka, a on mladić iz imućne obitelji, kojoj je glavninu prihoda donosila tvrtka u Švicarskoj. Ona je i prije te veze bila poznata po konzumiranju kokaina, a glavni dobavljač bio joj je ubijeni pripadnik zagrebačkog podzemlja, tadašnji njezin dečko. Kako mu ona sve do udaje nije rekla da ima novog dečka, on se odjeven u trenirku pojavio na njenoj svadbi i prošetao ispred mladenaca da vidi za koga se udaje. Veza tog bračnog para, koji vjerojatno zbog pretjerane potrošnje kokaina ne može imati djece, možda je i počela na jednom od diskretnih kokainskih tuluma koji su se u prvoj polovici 90-ih održavali u kafićima Tomato u Tkalčićevoj, Tingl Tangl i Champagneriji (danas Lady Šram), koju je držao Zlatko Kolman Marči u Mesničkoj, Papagaj i Fanatic na Ribnjaku ili pak Thaliji u Gajevoj. Uz nekolicinu diskoklubova, ti su kafići sredinom 90-ih bili glavna sastajališta gradske mladeži i studenata iz imućnih obitelji, od kojih su neki danas ugledni ekonomisti, pravnici, liječnici. Većina njih tada je uz alkohol počela konzumirati i kokain, koji nije bio jedina droga koju su uzimali. Akter većine diskretnih kokainskih zabava iz sredine 90-ih za Nacional je potvrdio da su manekenke koje su tih godina napravile međunarodnu karijeru afirmirale konzumaciju kokaina kao urbani trend u Zagrebu. Neke od njih danas već odgajaju djecu u braku s vrhunskim hrvatskim sportašima, nekima međunarodna karijera i dalje traje, a često pod utjecajem kokaina daju izjave u televizijskim emisijama koje prate modnu i jet-set scenu u Hrvatskoj.

Nakon razuzdane zabave manekenki 1996. u luksuznom restoranu na Gornjem gradu mediji su prvi put spomenuli i pokojnog mafijaša Zlatka Bagarića. Bila je to proslava zatvorenog tipa nakon izbora ljepote. Jedan akter te proslave za Nacional je potvrdio da je zajedno s elitom tadašnjih manekenki bila i kriminalna Bagarićeva ekipa. Kokain se trošio nemilice, a jedan od većih konzumenata bila je i djevojka koja je organizirala to natjecanje. Nekoliko godina poslije zbog nje je svoju prvu suprugu ostavio poznati zagrebački tvorničar i s njom sklopio u svoj drugi brak. Rano ujutro neke su manekenke s te zabave otišle s Bagarićevom ekipom u hotel Intercontinental. Bagarić je, našmrkavši se kokaina, iz pištolja pucao u telefonski imenik. Policija ga je nakratko uhapsila i pustila.

Policija je 90-ih rijetko otkrivala poznate kokainiste. O tom teškom poroku javno se pričalo povremeno, kao u ljeto 1997. kad je u sobi hotela Sheraton zbog prekomjerne doze heroina preminuo 25-godišnji Marko Došen, sin poznatog pjevača Mate Došena. Iako se predozirao heroinom, Došen je bio poznat kao kokainski guru “zlatne mladeži”. Bio je poznati maneken, vozio skupe aute i motocikle, živio intenzivnim noćnim životom i sve oko sebe zasipao kokainom. Imao je i buran ljubavni život. Hodao je s manekenkama Tanjom Dragović, današnjom suprugom Gorana Ivaniševića, Ivom Baretić, te Lindom Schwartz, danas natjecateljicom iz Hrvatskog idola, show programa Nove TV.

Kokain 90-ih nije bio samo privilegij razuzdane elite nego i uobičajeni stimulans poznatih sportaša, posebice nogometaša. Njima bliska osoba za Nacional je potvrdila da su neki nogometaši Croatije nakon pobjede u Ligi prvaka nad Ajaxom u Amsterdamu u studenom 1998. (1:0, golom Josipa Šimića) slavlje u Zagrebu začinili obilnim porcijama kokaina. Očevidac kaže da je ta večer bila jedna od rijetkih kad su neke nogometne zvijezde posuđivale novac jer nisu ponijele dovoljno gotovine za nabavu kokaina. A preko veza su pokušavali nabaviti kokain uz jednodnevni poček plaćanja.

U srpskim estradnim krugovima još se prepričava kako je u Zagrebu 2000. gostovala njihova folk zvijezda Aca Lukas na privatnoj momačkoj večeri poznatog hrvatskog nogometnog reprezentativca, neposredno uoči svadbe. Lukas se po Beogradu navodno hvalio da mu je pola honorara plaćeno kokainom.

Da kokain nipošto nije tek stimulans koji podiže raspoloženje bogatoj gradskoj mladeži nakon obilne konzumacije alkohola, najbolje može posvjedočiti obitelj jedne od najsjajnijih zvijezda proizvedenih u reality show programu u Hrvatskoj. Drugi sin, nakon uspješne sportske karijere (bio je državni reprezentativac u zahtjevnom sportu), zbog kokainske ovisnosti završio je na odvikavanju, daleko od sportskih borilišta. Slični problemi doveli su do ozbiljnih zastoja i u karijerama razvikanih pjevača koji su vrhunce popularnosti imali sredinom 90-ih.

Ipak, ima i pozitivnih primjera. Supruga svestranog medijskog djelatnika uspjela je nedavno ostati trudna nakon višegodišnjih pokušaja. Njihovi kolege godinama su bili uvjereni da oni u tome nisu uspijevali jer je on konzumirao kokain, a zlobnici se i danas pitaju nije li otac njihova djeteta njegov šef, navodni ljubavnik njegove supruge.

Unatoč sveprisutnom kokainskom naličju hrvatskog javnog života, policiji u suzbijanju krijumčarenja kokaina nije lako. Tvrdnje da su u prošlih 15 godina kokain često konzumirali i tajni policijski istražitelji ne poriču borbu protiv sofisticirane mreže međunarodnog organiziranog kriminala. Ta borba ima brojne složene zapreke, a njih teško mogu premostiti i najbolji stručnjaci, koji se teško kao prikriveni agenti uvlače u modne, estradne i poduzetničke kokainske krugove.

Na zatvorenoj zabavi nakon nedavne modne revije prestižne robne kuće u poznatom maksimirskom restoranu potrošilo se nekoliko desetaka grama kokaina. S podsmijehom se prepričava da se predvodnica te raskalašene zabave, zastupnica robne kuće u Zagrebu, zaručniku mjesecima kune da nikad nije vidjela nikakvu drogu, a kamoli kokain. S podsmijehom se odbrojavaju i posljednji djevojački tjedni njezine prijateljice iz estradnih krugova kojoj se pripisuju brojne kokainske avanture praćene seksualnim eksperimentima.

Jednako su licemjerna bila i nedavna zgražanja i hinjena iznenađenost dijela zagrebačkog jet-seta koji je godinama prijateljevao s Draškom Čubrilovićem i posjećivao modne revije svoje supruge. Možda je upravo Čubrilović, i prije nego što je u okolici Rovinja s grupom pomagača uhvaćen s 300 kg kokaina, dobavljao kokain koji su prijateljice njegove supruge konzumirale na diskretnim zabavama zagrebačkog jet-seta. Bilo je među njima i pripadnika druge generacije liječnika iz uglednih zagrebačkih obitelji, stipendista američkog sveučilišta Harvard, ali i poznatih sportskih menadžera čije su javno izgovorene gluposti često razmjerne količini kokaina koji su konzumirali prethodnih večeri.

Hrvatskoj policiji prošlih su godina uspjele spektakularne zapljene golemih količina kokaina. Ali kokain je Hrvatima dostupniji nego ikad. Brzina i lakoća s kojom je kokain na raznim mjestima u Zagrebu uspio kupiti Nacionalov novinar to najbolje potvrđuje. Tek treba vidjeti hoće li i kako nadležne državne institucije odgovoriti na taj izazov.

Hrvatska elita u prahu kokaina

Poznata javna osoba za Nacional je prošli tjedan izjavila da se ne brine za sebe sve dok joj kokain ne postane svakodnevna potreba. Možda će i tada neko vrijeme nastaviti relativno normalno funkcionirati, ali će prije ili poslije morati shvatiti da je u teškim problemima. Kokainski hobi s tim čovjekom još od sredine 90-ih dijeli i financijski stručnjak u kasnim tridesetima, koji je za mandata bivše vlade obnašao istaknutu dužnost u jednoj od vladinih institucija. Tom oženjenom ocu dvoje malodobne djece brak je pred raspadom zbog veze s ambicioznom studenticom i poznatom manekenkom u srednjim dvadesetima. Nakon isprva diskretnog ljubavničkog odnosa, pod uočljivim utjecajem kokaina više su se puta žestoko posvađali u zoru na tulumima uglednih ekonomista.

Kao obožavateljica kokaina iz “zlatne mladeži” bila je na glasu danas udana poslovna žena, visoka dužnosnica iz jedne od prethodnih Vlada. Njene kolegice sjećaju se njenog nježnog odnosa s ponosnim vlasnikom Ferrarija iz istočnog dijela Zagreba, s bogatim iskustvom u kamatarenju. Od sredine 90-ih ona je živjela vrlo brzo. Još je brže napredovala, mijenjala skupe automobile i muškarce. Njeni partneri brzo su od kamatara postajali poslovni ljudi, strani konzultanti? Karijera, a vjerojatno i konzumacija kokaina, sada joj stagnira zbog majčinstva.

U Zagrebu su međunarodno afirmirane hrvatske manekenke bile prva društvena poveznica između organiziranog kriminala i “zlatne mladeži”. Nakon incidenta ispred kafića Tingl Tangl sredinom 90-ih prvi se put u javnosti pojavilo ime Ivice Bertića, tjelesnog čuvara ubijenog patološkog mafijaša Vjeke Sliška. Bertić je postao poznat hladnokrvno likvidiravši plaćenog ubojicu svog mafijaškog šefa. Kad se sredinom 90-ih javno požalio da ga je pretukla skupina bliska vlasniku kafića Tingl Tangl, nije izazvao medijsku pažnju. Tadašnji posjetitelji tog kafića za Nacional su potvrdili da je Bertić bio jedan od dilera koji su dostavljali kokain gostima lokala od četiri ujutro. Tada bi se u taj lokal počela slijevati “zlatna mladež” i manekenke iz diskoklubova Saloon i Gjuro II. Bertića su navodno pretukli upravo zbog nesuglasica oko dostave kokaina.

Vjerojatno također pod utjecajem kokaina, mafijaški boss Zlatko Bagarić u drugoj se polovici 90-ih cijelu noć sadistički iživljavao nad gostima lokala u Dubravi. Na kraju su ga vlasnici lokala, braća Rodić, ubili kao psa. Do zadnjih trenutaka Bagariću su tada društvo navodno pravile i dvije sestrične tada poznate u krugovima “zlatne mladeži”. Obje su s njim često konzumirale kokain. Jedna od njih danas je zaposlena u uglednom odvjetničkom uredu u centru Zagreba.

Značajke kokaina i kokainske ovisnosti

Kokain je glavni alkaloid biljke koka (grm visine 1-3m, listovi su dugi 4-8 cm, široki 2-4 cm, jajoliki, sprijeda šiljati, tamnozeleni), a dobiva se pretežno od bolivijske koke (Erythroxylon coca) i peruanske koke (Erythroxylon novogranatense var. Truxillense).

Koka se uzgaja i u Kolumbiji, Ekvadoru i Brazilu, uglavnom na većim nadmorskim visinama. Relativno jednostavnom kemijskom sintezom dobija se iz kokina lišća kristalast bijeli prah kokain, bez mirisa, gorkog okusa. Osim kokaina, iz lišća koke dobiva se i kokainska pasta koja se zloporabljuje posljednjih tridesetak godina, a i granulat za pušenje (jednostavna kemijska sinteza s kokainom) koji u narkožargonu zovu crack. Najveći proizvođač kokaina je Kolumbija.

Kokain se konzumira intravenozno, pušenjem, ušmrkavanjem, premazivanjem sluznice. Ovisnost koju stvara može se svrstati u kroničnu recidivirajuću bolest mozga. Potrošači kokaina često šmrcaju i imaju crvene nosnice uz pojačano curenje sekreta iz nosa, a i krvarenja uz popucane žilice, a u slučajevima intravenoznog konzumiranja žile brzo propadaju i odumiru.

Posljedica permanentne uporabe kokaina jesu vrlo neugodna stanja, kao paranoje i sumanute misli (psihoze), halucinacije, iskrivljena percepcija. Uz mučninu, konzumenta prate gubitak apetita, mršavljenje, nesanica, drhtanje i grčevi. Posebno je teška kokainska psihoza ? paranoja i zastrašujuće halucinacije, što dovodi do agresivnosti i prestrašenosti.

Dubravko Klarić, predavač na Policijskoj akademiji u Zagrebu, tvrdi da je krijumčarenje kokaina transnacionalni kriminal, sve masovniji, u stalnom porastu, organiziran, okrutan: “Cijena kokaina je velika jer krijumčari moraju svladati velike prepreke da kokain stigne s lokacija proizvodnje i utovara u Južnoj Americi stigne do korisnika. Logično je da u tim ‘poslovima’ postoji i subordinacijska organizacija, a nastoje, gdje je moguće, ostvariti spregu, podmićivanjem i drugim oblicima korupcije, s državnom upravom. To se ponekad događalo i u Hrvatskoj.”

Kategorije: Hrvaška

Facebook – globalno lovište za špijune

Sob, 04/04/2020 - 11:45
Objavljeno u Nacionalu br. 773, 2010-09-07 Milijuni mladih na Facebooku neoprezno ostavljaju intimne podatke, što su potom dostupni njihovim budućim poslodavcima, ali i tajnim službama, koji ih mogu zloupotrijebiti protiv njih

Predsjednik uprave Googlea Eric E. Schmidt pozvao je prošlog tjedna američke zakonodavce da se mladim ljudima u trenutku kad završavaju školovanje i prelaze u radno stanovništvo omogući da po jednostavnom postupku promijene prezime. Samo dva dana kasnije objavljena je i vijest iz Njemačke, gdje vlasti namjeravaju zakonom zabraniti poslodavcima da provjeravaju prošlost kandidata za posao na internetskim društvenim mrežama.

OBJE INICIJATIVE potaknute su činjenicom da u razvijenim zemljama svijeta oko pola stanovništva koristi društvene mreže, na internet stavlja mnogo podataka o sebi pa čak i sasvim intimne stvari koje im mogu štetiti pri zaposlenju ili u javnom životu. Dovoljna je jedna fotografija s raskalašene zabave ili promjena statusa na Facebooku iz “oženjen” u “komplicirano” i može doći do otkaza ili razvoda. U Hrvatskoj je isti problem veoma prisutan – prema posljednjim statistikama, najpopularnija društvena mreža je Facebook, a na njoj je aktivno oko 1.250.000 hrvatskih građana. Najviše ih je u dobi do 24 godine, upravo onih koji bi trebali uskoro završiti školovanje i potražiti prvi posao, a prema podacima do kojih je došao Nacional, nekoliko agencija za zapošljavanje u Hrvatskoj redovito provjerava profile kandidata na društvenim mrežama. Da svijest o opasnosti društvenih mreža postoji i među poslodavcima pokazuje i poslovna politika jednog hrvatskog trgovačkog lanca koji je zabranio svim srednjim i višim menadžerima prisutnost na Facebooku i drugim mrežama.

NIKA JURČEVIĆ JE APSOLVENTICA novinarstva iz Zagreba. Na Facebook je stigla prije četiri godine, kad je nakon nekoliko mjeseci na MySpaceu primijetila da svi prelaze. “Ispočetka sam mrzila fejs. Prešla sam da ostanem u kontaktu s ljudima. Do tada nisam imala internet jer nisam htjela da taj svijet dolazi do mene. Sad sam upala unutra i ne mogu van. Uopće ne mogu zamisliti kako se živi bez Facebooka. Pristupam mu putem mobitela cijelo vrijeme dok sam budna, u tramvaju mi nije više dosadno. Manje čitam knjige, prije sam znala otići sa psom u Maksimir i slušati šumu. Danas odem u Maksimir, stavim slušalice na uši i otvorim Facebook na mobitelu, i ne vidim da sam u šumi”, kaže Nika Jurčević, koja na Facebooku ne koristi stvarno ime. Ima oko 600-injak Facebook prijatelja, za koje kaže da su većinom znanci koje je srela nekoliko puta: “Imam deset prijatelja za koje me zanima što se događa u njihovim životima, i njihove profile znam pogledati. Facebook mi je upaljen cijeli dan i služi mi kao portal za komunikaciju, kao mjesto za izlazak – odeš na njega i netko je uvijek tamo. I računi za telefon su mi manji zbog Facebooka, šaljem manje poruka”, kaže Nika Jurčević.

IPAK, NJOJ JE NAJVAŽNIJE to što svoj Facebook profil koristi kao dnevnik, većinu stvari na njemu radi samo za sebe, podsjeća se što joj se događalo u životu i drago joj je što će sačuvati bar neke fotografije ako joj ikad “crkne” hard disk. Kao informatički dobro obaviještena osoba, Nika Jurčević je svjesna koliko je njena privatnost izložena na internetu: “Nekoliko puta sam već obrisala svoj profil i znam da ga Facebook čuva i nakon brisanja. Ipak, svaki put sam ga vratila jer bez profila na Facebooku ne postojiš. Kao apsolventica, Nika Jurčević bi uskoro trebala diplomirati i potražiti posao. Informacije prema kojima sve više poslodavaca provjerava i profile na socijalnim mrežama svojih kandidata kaže: “To je moj privatni život i zašto bi netko prosuđivao o tome kakav bih ja bila radnik na osnovi toga kako se zabavljam ili koju muziku slušam. Podržavam Schmidtov prijedlog da se mladima omogući promjena identiteta kad počnu tražiti posao. S druge strane, ja sam takva, ako me neki poslodavac ne želi blesavu kakva jesam, onda ne trebam ni ja njega. Svi imaju profile, zašto bih ja bila zanimljivija od nekog drugog, zašto bih ja nadrapala više od nekog tko radi još gore stvari i ponaša se još gore na svom Facebook profilu. Svi smo izloženi, većina ljudi je na fejsu, većina je u istoj gabuli kao i ja, ne želim se zbog toga živcirati.” Stalni sudski vještak za telekomunikacije i dobar poznavatelj metoda elektroničkog nadzora Đuro Lubura upozorava korisnike socijalnih mreža: “Svi podaci na Facebooku i drugim mrežama se unose upravo u obliku formulara, gdje vi pišete tko su vam otac, majka, brat, sestra, koje vam je političko uvjerenje, koje ste vjeroispovjesti, kad ste rođeni. Svaka tajna služba bi mogla samo poželjeti takav upitnik u kojem ljudi dobrovoljno ostavljaju svoje podatke. Nedavno je objavljen jedan interni dokument američkog ministarstva pravosuđa iz kojeg je jasno da američke službe i vlada obilato koriste podatke s društvenih mreža. Tamo se navodi da je Facebook vrlo kooperativan i da žurno odgovara na zahtjeve pravosuđa. Oni inače čuvaju sve korisničke podatke i IP logove, čak i za izbrisane accounte.” Takva vrsta podataka dostupnih američkim službama automatski je u dosegu i hrvatskih službi putem međunarodne pravne pomoći i Interpola. U spomenutom dokumentu američkog ministarstva pravosuđa navodi se još jedan zanimljivi podatak o Facebooku: američki tajni agenti služe se njime u tajnim operacijama da bi se infiltrirali u kriminalne ili terorističke skupine. Izrađuju i mape povezanosti unutar ilegalnih organizacija, radnja za koju su osposobljene i hrvatske tajne službe, koje se za to koriste programom i2 Notebook.

“NAJVEĆI JE PROBLEM s mladim ljudima koji doista ne razmišljaju o posljedicama. Oni vrlo često stavljaju fotografije s tuluma, pišu kako su se napili, drogirali, iznose neke stvari koje objektivno nisu za javnost i koje će sutra prilikom njihova zapošljavanja sigurno netko provjeravati. Već i danas razne agencije za zapošljavanje u Hrvatskoj koriste te javno dostupne podatke. Što je najgore, takav podatak koji je netko objavio sam o sebi ujedno se smatra i najvjerodostojnijim”, kaže Lubura, i upozorava da podaci s Facebook profila, pa čak i oni o tome s koje se IP adrese netko prijavio, ostaju sačuvani i nakon što korisnik obriše svoj profil. Jedna od najpopularnijih Facebook osoba u Hrvatskoj svakako je Nik Titanik, karikaturist pravog imena Nikola Plečko, koji pod svojim umjetničkim imenom ima oko 6000 prijatelja na svoja dva Facebook profila te još oko 40 tisuća fanova na svojoj Facebook stranici. Većina njih nisu, naravno, Plečkovi stvarni prijatelji nego ljudi koji su mu poslali zahtjev iz vrlo jednostavnog razloga: da bi nekoliko puta dnevno na svojim Facebook stranicama vidjeli najnovije Plečkove karikature za dnevni list 24 sata i poneki njegov zanimljivi link.

NA POJEDINE KARIKATURE i postove koje Plečko postavi na Facebook javi se i više od stotinu komentatora. Kaže da su teme koje provociraju najviše mišljenja ratovi iz prošlosti, odnosno ustaše i partizani, crkva i religija te homoseksualnost. “Blagodat interneta je u tome što ljudi mogu biti anonimni, pisati pod pseudonimima, i stoga si dopustiti puno više nego što bi si inače dopustili da se zna tko imenom i prezimenom stoji iza toga. U krajnjoj liniji, i ja sam pod nekakvim pseudonimom, ali nakon toliko godina ljudi znaju i kako izgledam i kako se stvarno zovem, taj moj pseudoidentitet stopio se s pravim identitetom. Ima ih koji su anonimni, ali na žalost ima i onih koji su pod pravim identitetom pa pišu svašta. Mislim da nisu svjesni posljedica koje mogu zbog toga imati, u krajnjem slučaju i zbog budućih odnosa koje će imati s prijateljima i društvom u cjelini. Ali dobro, to je njihov problem”, kaže Plečko. Velike neugodnosti zbog Facebooka doživio je vlasnik PR agencije Manjgura Krešimir Macan. Njegova je agencija inače specijalizirana za korištenje društvenih mreža, a on na svom Facebook profilu ima oko 4700 prijatelja, uglavnom ljudi zainteresiranih za politiku i ekonomiju, najčešće teme kojima se on na svom profilu bavi. Početkom godine objavio je na svom profilu nekoliko linkova s vijestima o jednom slučaju javne osobe umiješane u korupciju i namještanje natječaja na državnoj razini. Podržao je tadašnju istragu, ali u međuvremenu predmet nije razriješen, a Macan je počeo doživljavati razne neugodnosti i uvjeren je da iza njih stoji upravo ta osoba iz korupcijske afere: “Bio sam izložen medijskim napadima, znam tko iza njih stoji, i što je najzanimljivije, kad sam išao provjeriti te osobe, vidio sam da oni informacije o sebi objavljuju veoma kontrolirano.

INAČE NE MIJEŠAM poslovno i privatno. Moj profil je čisto poslovni, moja virtualna posjetnica. Nemam privatni profil, niti ga mislim imati. Privatne informacije mogu biti zloupotrijebljene. Meni je Facebook stvorio mnogo problema jer sam o nekim pitanjima imao stav. To je rizik Facebooka, ljudi misle da si utjecajan pa te proglase neprijateljem i rade ti probleme u životu.” Književnica Mima Simić ima nešto manje od pet stotina prijatelja na Facebooku i koristi se njime uglavnom za diseminiranje vlastitih tekstova, promoviranje raznih kulturnih i aktivističkih događanja u kojima sudjeluje, kao i da bi se informirala o sličnim događajima na koje drugi pozivaju. “Facebook vidim kao komunikacijsku inačicu fast fooda – ima visoku kalorijsku vrijednost, to jest automatski vas ‘diže’ jer vam ‘feedovi’ neprestano pristižu. Međutim, baš kao fast food, nutricionistička vrijednost konzumiranog uglavnom je izrazito niska – informacije i tekstovi koji se razmjenjuju često su vrlo kratki i prilagođeni mediju interneta – a u 2-3 kartice kojima je funkcija zadržati pažnju rijetko ima prostora za dublja promišljanja. Nadalje, kao i kod konzumacije fast fooda dugotrajna izloženost proizvodi ono što Ameri zovu ADD, iliti poremećaj pomanjkanja pažnje – unatoč, nazovi bliskom prijateljstvu s tih 480 ljudi na kraju dana ne znam više tko se oženio, objavio knjigu, dao otkaz ili pak ugasio profil. A ono što je možda najbliže analogiji fast fooda način je na koji funkcionira industrija u sjeni, ono što ne vidimo, ono što su za McDonald’s stravična uzgajališta životinja i klaonice – industrija o kojoj ne želimo znati ništa dok gutamo hamburgere. U slučaju ‘friendly’ Facebooka, to je upravo reklamna industrija, kao i državna industrija nadzora. Sve što ‘lajkate’, sve što klikćete i prosljeđujete, oblikuje vas kao konzumenta i svrstava vas u određenu potrošačku ciljnu skupinu. To je jedna strana medalje – koja vas možda i neće pretjerano uzrujavati. Druga strana priče je to da ‘država’, želi li to, može po volji čeprkati po vašim virtualnim intimalijama, a ako ste vi problematičan faktor, svi vaši prijatelji automatski postaju potencijalni sumnjivci i meta nadzora – tomu sam svjedočila iz prve ruke”, kaže Mima Simić. Za svoje osobne krilatice smatra “privatno je javno” i “osobno je političko”, pa na Facebooku ne skriva ništa, ponajmanje svoju seksualnu orijentaciju koju je već odavno objavila hrvatskoj javnosti i kroz druge medije. Štoviše, ponudila je i da se u Nacionalu objavi fotografija na kojoj se pod morem ljubi sa svojom djevojkom Natašom, s kojom je u vezi već šest godina.

“HVALA BOGU pa sam ‘out’ u svakom smislu, zapravo mi je esencijalno upravo da ne budem anonimna u onome što u tom prostoru činim. Pritom vjerujem da će upravo mogućnost stvaranja virtualnih savezništava ljudi koji se na ulici ili u javnosti boje biti što jesu pomoći u osnaživanju tih ljudi, kad vide da ih zapravo i nije tako malo. Naravno, druga strana oštrice su agresivne skupine koje se na jednak način umrežavaju, ali smatram da bi internet trebao podlijegati zakonima kao ostali javni mediji – ako ne možete na javnoj televiziji i u novinama pozivati na linč Srba, pedera i ostalih egzotičnih skupina, ne vidim zašto biste na internetu mogli. Uostalom, anonimnost koju pruža internet čista je iluzija i vrlo je lako ući u trag bilo čijem pravom identitetu. Netko je zgodno ustvrdio da je internet nalik supermarketu – svi čitavo vrijeme mogu vidjeti što kupujete i zapravo se kao običan kupac ne možete zaštititi ni lozinkama ni lancima. Zato je najbolje, ili biti aut u svemu i svuda i ne zabrinjavati se, ili pak izbrisati FB profil i druženje prebaciti u obližnji birc”, kaže Mima Simić.

IPAK, BEZ OBZIRA na to što Facebook smatra intelektualnim fast foodom i alatom društva kontrole, Mima Simić je još uvijek aktivna na njemu i ne namjerava odustati od njega. Objašnjava i zašto: “Kad najbolje godine života ostavljaš na radnom mjestu, sve te sličice, statusi i nasumični rafali komunikacijskih razmjena daju ti osjećaj da kradeš natrag nešto od vremena koje ti otima kapitalistički žrvanj. Ako moji poslodavci ovo čitaju, sve izrečeno spremno ću opovrgnuti.” Osnivač Facebooka Mark Zuckerberg u više se navrata nalazio na udaru kritika zbog olakog odnosa prema privatnosti svojih korisnika. Mnogi nisu ni pročitali uvjete korištenja pa ne znaju da su, primjerice, sve slike i materijali koje su postavili na svoje profile automatski postali vlasništvo Facebooka, da se bilježi svaki njihov ulazak s pojedine IP adrese i da su ti podaci dostupni tajnim službama, da im Facebook pri svakoj većoj promjeni pravila privatnosti resetira njihove postavke o kojima ovisi tko može pristupiti njihovim podacima. U Americi je bilo već toliko rasprava o privatnosti i Facebooku da su novinari portala Gawker nedavno angažirali paparazze, koji su čitav dan fotografirali Zuckerberga i njegovu djevojku, par koji inače živi izrazito povučenim i neglamuroznim životom u Palo Altu. Najnovija afera oko privatnosti na Facebooku izbila je prošli tjedan, kad je uvedena usluga Facebook Places. Riječ je o aplikaciji kojom korisnik može ostale na Facebooku obavijestiti o tome da se ovog trenutka nalazi na nekoj lokaciji. Osnovna namjena trebala bi joj biti da ljudi objave da su u nekom kafiću, noćnom klubu ili sličnom pa da im se njihovi prijatelji koji se nađu u blizini mogu pridružiti. Međutim, problem je u tome što korisnici mogu prijaviti i druge osobe da se nalaze na nekoj lokaciji. Takva opcija Facebook Placesa mogla bi izazvati brojne neugodne situacije. Primjerice, netko može prijaviti nevjernog supruga da je u restoranu iako je svojoj ženi slagao da mora ostati dulje na poslu. Štoviše, netko drugi mogao bi putem Placesa objaviti i da je u istom restoranu i suprugova kolegica s posla na koju njegova žena već dugo sumnja da mu je ljubavnica. U nekom drugom slučaju bi zaposlenik na bolovanju mogao biti prijavljen da je viđen na terenu za squash, potencijalno neugodnih situacija ima mnogo, a prijava čak i ne mora biti istinita. Korisnici Facebooka tako su prošlog tjedna još jednom bili prisiljeni žurno podešavati svoje postavke privatnosti da se zaštite od još jednog udara. Ili su jednostavno mogli obristati svoj profil.

Kategorije: Hrvaška

OSIJEK: Četiri osobe preminule od koronavirusa

Sob, 04/04/2020 - 11:23

U Osijeku su od koronavirusa umrle četiri osobe, objavio je Stožer osječko – baranjske županije.

Sve četiri osobe su umrle sinoć.

“Različite su dijagnoze, različite su bolesti. Ali bili su teški kronični bolesnici”, rečeno je na konferenciji stožera.

Dvoje preminulih je bilo na respiratoru (foto ilustracija).

Kategorije: Hrvaška

Nova tragedija u obitelji Kennedy

Sob, 04/04/2020 - 11:12

Obustavljena je potraga za dvoje članova obitelji Kennedy koji su nestali u zaljevu Chesapeake na istočnoj američkoj obali, objavila je američka obalna straža.

Sumnjaju da se Maeve Kennedy McKean, unuci američkog senatora Roberta F. Kennedyja i njezinom osmogodišnjem sinu Gideonu prevrnuo čamac u zaljevu Chesapeake.

Dužnosnici američke obalne straže dobili su izvještaj da su “dvije osobe viđene kako pokušavaju doći do obale” 16 kilometara južno od Annapolisa u Marylandu te da poslije “više nisu viđeni”, navodi se u priopćenju objavljenom u petak.

Prvotne istrage pokazuju da se čamac možda prevrnuo dok su pokušavali dohvatiti loptu, objavio je NBC. Pretraga je trajala više od 26 sati i pretraženo je područje od 5.887 kilometara.

Kathleen Kennedy Towsend, majka nestale, rekla je da je njezina kćer posvetila svoj život pomaganju najranjivijima u društvu, tvitao je novinar NBC-a.

Maene McKean je savjetovala Obaminu administraciju za globalni program protiv AIDS-a i volontirala za mirovne snage u Mozambiku.

Obitelj Kennedy zadesile su brojne tragedije. Djed nestale Robert F. Kennedy i ujak njezine majke, bivši predsjednik John F. Kennedy ubijeni su, a John F. Kennedy mlađi i njegova supruga Carolyn stradali su u zrakoplovnoj nesreći.

Kategorije: Hrvaška

Pink pozitivna na virus, kritizirala vladu zbog nedostatka testova

Sob, 04/04/2020 - 11:07

Američka pjevačica Pink na Instagramu je objavila fotografiju s trogodišnjim sinom, napisavši da su oboje imali simptome koronavirusa i da su zahvaljujući svojem liječniku hitno testirani, te je pritom oštro kritizirala američku vladu zbog nedostatka testova.

Četrdesetogodišnja pjevačica je pojasnila da su prije dva tjedna ona i njezin trogodišnji sin Jameson pokazivali simptome Covida-19 i da je imala sreću što je njihov liječnik primarne zaštite imao pristup testovima. Oni su pokazali da su oboje pozitivni na koronavirus, piše Daily Mail.

S obzirom na to da je cijela njezina obitelj već bila u dobrovoljnoj karanteni, zadržali su se u kući u skladu s liječnikovim uputama. Prije nekoliko dana ponovno je testiranje pokazalo da su negativni.

Unatoč dobrim vijestima pjevačica je iskoristila internetsku platformu da bi kritizirala američku vladu zbog nedostatka testova za koronavirus.

“Apsolutna je farsa i neuspjeh naše vlade to što testiranja nisu široko dostupna. Ova je bolest ozbiljna i stvarna i ljudi moraju znati da od nje mogu oboljeti mladi i stari, zdravi i bolesni, bogati i siromašni. Moramo učiniti testiranja besplatnima i široko dostupnima da bismo zaštitili svoju djecu, obitelji, prijatelje i zajednicu.”

Odlučila je pridonijeti borbi protiv koronavirusa, obećavši velikodušnu donaciju u iznosu od milijun dolara u medicinske svrhe čiji je cilj borba protiv Covida-19, uz posvetu svojoj majci Judy Moore koja je bila medicinska sestra na odjelu hitne pomoći.

“U nastojanju da pomognem zdravstvenim radnicima koji se svakodnevno bore u prvim linijama, doniram 500.000 dolara hitnoj zakladi Sveučilišne bolnice Temple u Philadelphiji. Ondje je moja majka Judy Moore radila 18 godina. Usto, doniram 500.000 dolara Kriznoj zakladi za Covid-19 grada Los Angelesa. Hvala svim našim zdravstvenim radnicima i svima onima koji se u svijetu trude da bismo mi mogli zaštititi svoje najmilije. Vi ste naši junaci! Sljedeća dva tjedna su presudna: Molim vas, ostanite doma”, poručila je.

Kategorije: Hrvaška

Snimati će se nastavak filma “Skrivena ljubav” s istim glumcima i redateljem

Sob, 04/04/2020 - 10:52

Film „Skrivena ljubav“ (Call me by Yor Name) bio je jedan od najboljih filmova 2017. godine, nominiran za Oscara u četiri kategorije a dobio je jedan, onaj za najbolji scenarij. Film je režirao Talijan Luca Guadagnino a glave uloge imali su Armie Hammer i Timothée Chalamet. Film je nastao prema istoimenoj knjizi Andréa Acimana a redatelj Luca Guadagnino u intervjuu za list La Republica potvrdio je da će glavni glumci glumti u nastavku filma.

„Užitak je raditi s glumcima jao što su Timothée Chalamet, Armie Hammer, Michael Stuhlbarg, Esther Garrel i drugi. Svi oni biti će u novom filmu“, izjavio je Guadagnino. Film „Skrivena ljubav“ bavi se ljubavnom vezom 17-godišnjeg Elia (Chalamet) i poslovnog suradnika njegovog oca Olivera (Hammer). U ovom trenutku nije poznato hoće li se novi film temeljiti na Acimanovom nastavku iz 2019. godine nazvanom „Find Me“ ali Guadagnino tvrdi kako će se vratiti prvoj knjizi zbog inspiracije. On smatra kako je intencija Andréa Acimana bila da se ta priča nastavi.

Kategorije: Hrvaška

Zovak: “Svi pacijenti kojima je zdravlje ugroženo moraju biti primljeni”

Sob, 04/04/2020 - 10:50

Ravnatelj KBC-a Sestre milosrdnice u Zagrebu Mario Zovak putem Skypea je gostovao u Novom danu N1 i govorio o epidemiji koronavirusa, kakvo je stanje zdravstvenog sustava i kako se nosi s koronavirusom na koji je pozitivan.

Na početku, Zovak je istaknuo kako je u situaciji epidemije koronavirusa hrvatsko zdravstvo moralo početi funkcionirati u novim uvjetima. No, naglašava, životi onih pacijenata kojima treba liječnička skrb nisu ugroženi.

“U ovom je trenu pitanje prioriteta, život nije stao, ljudi imaju svoje bolesti koje nisu vezane s virusom. Uvijek postoji bojazan da će neki ljudi umrijeti od virusne, moramo brinuti da ljudi ne umru zbog virusne bolesti.

U ovom trenu imamo listu prioriteta, svi pacijenti kojima je zdravlje ugroženo zato što je odgoda njihovih terapijskih ili dijagnostičkog postupaka moraju biti primljeni. Nijedan pacijent koji ima malignu bolest, koji treba kemoterapiju nije odgođen, kao ni oni koji imaju vaskularno ugrožavajuću bolest kao ni oni kojima je potrebna hitna pomoć nisu ugroženi, naravno, uz mjere predostrožnosti.

KBC Sestre milosrdnice nije preopterećen Covid pozitivnim bolesnicima, nama je preostalo rješavati svu ne Covid patologiju, imamo više zloćudnih tumora koje moramo preuzeti od drugih bolnica, više poroda, kardiovaskularnih pacijenata. Naš je posao preuzeti sve ostalo s pojačanim radom, a pri tome paziti da nam u sustav ne uđe pacijent pozitivan na koronavirus”, rekao je Zovak.

Kategorije: Hrvaška

Na današnji dan 1986. umro je Andrej Tarkovski

Sob, 04/04/2020 - 10:18

Ruski filmski i operni redatelj, pisac i glumac, rođen je 1932. godine. Mnogi ga smatraju jednim od najznačajnijih i najutjecajnijih ruskih filmskih umjetnika i jednim od najvećih redatelja u povijesti kinematografije. Tarkovski je također puno radio kao scenarist, filmski montažer i kazališni redatelj. Također je važan i kao filmski teoretičar.

Režirao je većinu svojih filmova u Sovjetskom Savezu, s izuzetkom njegova zadnja dva filma koja su snimljena u Italiji i Švedskoj. Njegovi filmovi su obilježeni kršćanskom duhovnosti i metafizičkim temama. Druge stvari koje su tipične za njegove filmove su izuzetno dugo trajanje filmova, nedostatak konvencionalne dramske strukture i radnje te nezaboravne slike iznimne ljepote.

Andrej Tarkovski umro je od raka, u dobi od 54 godine.

Kategorije: Hrvaška

NOGOPIS John King: Tvornica nogometa

Sob, 04/04/2020 - 10:16

Vole navijače jer znaju da mogu raditi što god žele. Mi smo još niže od crnaca jer ne postoji političar koji će se zauzeti za prava uglavnom bijelih huligana poput nas. I ne želimo njihovu pomoć. Znamo se brinuti sami za sebe. Iako nema mjesta gdje se možemo sakriti. Ne brani nas nikakvo radničko vijeće, mi smo etnička manjina koju je sjebao sustav. Nijedan torijevski ministar neće podržati naše pravo na ubijanje i da nas ubijaju na slobodnom tržištu. A murja je najveći ološ od svih. Isprdak revolucije. Niže od crnaca, Pakija, Židova, dno dna, jer ovi se barem ne skrivaju iza uniforme.

Engleski pisac John King svoj je put slave utabao prvijencem – Tvornicom nogometa. Najveće je zanimanje pokazao za teme koje su mu prostorno i ideološki bliske, utkivajući autobiografske crtice iz života, komentirajući društvene prilike, kritizirajući politiku, otkrivajući priče marginaliziranih. Tvornica nogometa, smještena u 80. godine prošloga stoljeća i u svakodnevicu navijača Chelseaja, mirisala je na dobar ulov. Kingu je kritika izuzetno sklona (i ako ćemo gledati samo očima ekonomista, roman je doslovce razgrabljen), a izjava Irvinea Welsha na poleđini knjige ponukala me da vidim što je to tako magnetično. “Najbolja knjiga koju sam ikada pročitao o nogometu i kulturi radničke klase u Velikoj Britaniji u devedesetima. Odmah kupite, ukradite ili posudite svoj primjerak.”

Tako je zborio Welsh. Ja se ne slažem. Barem ne s ovim da ukradete svoj primjerak. Nije toga vrijedno. Iako je način pripovijedanja zanimljiv, rečenice se rafalno ispaljuju, sudaraju, izmiču u kaotičnim digresijama, likovi su živopisni, no nebitni van kolektiva, govor je spontan, sočan, necenzuriran, događaji su surovi i realistični… No dopustit ćete da nekim čitateljima, u koje se i sama ubrajam, ovaj roman može biti too much. Razgovori između šačice odabranih navijača Chelseaja (huligana, točnije, kako sam autor ističe) rijetko imaju zdravorazumski oslonac, premisu, cilj. Rasizma i šovinizma napretek. Nasilja i opisa uživanja u nasilju još i više. Likovi jure pored nas, odlazeći na utakmice, a najmanje im je u mislima klub, najviše njihov status, njihove interne utakmice na tribinama, njihovo pijančevanje, divljanje i iživljavanje. Tko ima visok prag tolerancije na priču koja se taloži bez jače fabularne niti, na likove koji su ultraantijunaci, na jezik koji je koliko nebeletristički običan, toliko i brutalan, na činjenicu da huliganizam preteže nad svim ostalim segmentima – neka prione čitanju. Onima nešto blažih navijačko-književnih svjetonazora, a dovoljno klupski nabrijanih, preporučujem Nicka Hornbyja. Onima koji žele autora-istraživača i priče koje imaju smisao i pouku – Franklina Foera. Kojima se čita o stanju u bolnici nakon utakmice s Millwallom…

Stvarno sam se usrao od straha kad sam pao, iako se sad zbog toga osjećam pomalo posrano i neću to nikome priznati. Nikad nisam doživio ništa slično. Norwich je u usporedbi s tim bio za malu djecu. Pomislio sam da sam bio pravi pederčić, ali zapravo nije u tome stvar. Jednostavno, shvatiš da te mogu ubiti, da možeš ostati nepokretan, oslijepiti, da ti mogu sjebati mozak, napraviti nešto što će ti ostati do kraja života. I odjednom želiš biti negdje drugdje. Želiš isključiti televizor i svima reći da je to bila samo šala. S velikim osmijehom. Nemojte se ljutiti. Zašto shvaćati život tako ozbiljno? Na kraju krajeva, čuli smo zvučnu podlogu, a nogomet je ionako samo igra.

Magdalena Mrčela

Izvor: King, John. Tvornica nogometa. S engleskog preveo Ozren Milat. Celeber. Zagreb: 2003.

Kategorije: Hrvaška