Nacional

Syndicate content
online izdanje najutjecajnijeg političkog tjednika
Updated: 8 min 4 sek od tega

Mrak Taritaš: “Obrađeno tek dva posto zahtjeva, a europski novac za javne objekte stoji na računu Vlade”

Sob, 11/09/2021 - 12:51

Saborska zastupnica Glasa Anka Mrak-Taritaš kritizirala je u subotu tijek obnove nakon potresa istaknuvši da je to najveća sramota Plenkovićeve Vlade dok je za ravnatelja Fonda za obnovu Damira Vanđelića rekla kako je “suhoparni kroničar fijaska obnove”.

“U sjeni jučerašnjih uhićenja prilično je nezapaženo prošla još jedna suluda konferencija za medije ravnatelja Fonda za obnovu Vanđelića. Prvi čovjek obnove ponovno se pojavio u funkciji kroničara našeg doba, iznio jadnu statistiku o obrađenim predmetima i tako do sljedeće prilike, a u međuvremenu ne radi ništa”, navela je u priopćenju Mrak-Taritaš.

Upozorila je da se Fond i Vlada i dalje bave papirologijom koja je odavno trebala biti riješena dok građani i dalje ne mogu živjeti u svojim kućama i stanovima.

Vanđeliću zamjera da je “suhoparni kroničar fijaska obnove”, te smatra da bi bilo uputno da prestane suhoparno obavještavati javnost kako se ništa ne radi i počne nešto raditi ili da da ostavku.

Ministru graditeljstva, prostornog uređenja i državne imovine Damiru Horvatu predložila je da u izmjene Zakona o obnovi uvrsti i ukidanje Fonda ili da barem “pošteno razloži koja je svrha njegova postojanja, osim da Vanđelić ima posao”.

“Imamo situaciju da je tek dva posto zahtjeva obrađeno, a europski novac za javne objekte stoji na Vladinom računu već devet mjeseci”, kazala je Mrak-Taritaš te zaključila kako je to najveća sramota Plenkovićeve Vlade.

Kategorije: Hrvaška

Grivec najavio poteze zbog uhićenja: “Vlada će vjerojatno u dogledno vrijeme raspisati izbore za Međimursku županiju”

Sob, 11/09/2021 - 12:34

Zamjenik župana Međimurske županije Josip Grivec komentirao je komentirao je ostavku Matije Posaveca i najavio raspisivanje novih izbora.

Županija funkcionira normalno i tako će se i nastaviti, rekao je Grivec, dodavši da on sad vodi županiju, nakon što je Matija Posavec dao ostavku.

Vlada će vjerojatno za izvjesno vrijeme raspisati izbore za Međimursku županiju, rekao je.

Grivec je rekao da ga je cijela situacija šokirala. “Svima nam je izuzetno žao, nemam vam ništa više reći”, rekao je Grivec.

“Županija funkcionira i funkcionirat će. Tako je to postavljeno, jer nitko od nas nije nezamjenjiv”, rekao je Grivec.

Podsjetimo, međimurski župan Matija Posavec priznao je sve što mu se stavlja na teret i podnio ostavku na tu funkciju. Posavca se sumnjiči za primanje mita i pogodovanje pri zapošljavanju. U USKOK-u je ispitan jučer kasno navečer, nakon čega je pušten na slobodu.

Posavec priznao sve i podnio ostavku na mjesto župana

Kategorije: Hrvaška

Google predstavio zatamnjeni prikaz ekrana tijekom pretraživanja

Sob, 11/09/2021 - 12:26

Brojni mediji su objavili vijest da je Google konačno predstavio zatamnjeni prikaz ekrana tijekom pretraživanja, otkriva yahoo.com.

Ova opcija se najavljivala već dulje vrijeme, a nakon test ispitivanja u manjim grupama nadogradnja će biti dostupna svim korisnicima interneta diljem svijeta u razdoblju od “nekoliko tjedana”.

Mogućnost aktiviranja zatamnjenog prikaza (dark mode) je vrlo jednostavna. Zatamnjeni prikaz se može pokrenuti u postavkama pod opcijom prikaz. Nekim korisnicima Googlea će se možda ova opcija aktivirati ‘automatski’, to ovisi o uređaju, no kasnije će moći sami odrediti što žele.

U nekim državama će ova nadogradnja biti predstavljena za nekoliko dana, dok će u drugima opcija biti aktivirana kasnije.

Kategorije: Hrvaška

GOST KOLUMNIST: IVO JOSIPOVIĆ: Predsjednikov srednji prst

Sob, 11/09/2021 - 12:20
Predsjednik je obznanjujući javnosti tko će biti njegov kandidat za predsjednika Vrhovnog suda pokazao srednji prst svima koji su s odobravanjem pratili nečuvenu, pravno neutemeljenu i politički motiviranu odluku Ustavnog suda o natječaju koji je raspisao DSV Besmislen i neustavan postupak

Predsjednik Zoran Milanović pokazao je, naravno simbolično, srednji prst. Pokazao ga je Vrhovnom sudu, Državnom sudbenom vijeću, Ustavnom sudu, vladajućoj većini u Saboru i svima koji su, poput nekih novinara, s odobravanjem popratili nečuvenu, pravno potpuno neutemeljenu i politički motiviranu odluku Ustavnog suda. On je očigledno neustavnu i sadržajno nesuvislu odredbu Zakona o sudovima o načinu izbora predsjednika/predsjednice Vrhovnog suda proglasio ustavnom. Pokazao je srednji prst obznanjujući javnosti tko će biti njegov kandidat za predsjednika Vrhovnog suda prije no što je dovršen neustavni a od Ustavnog suda “poustavljeni” postupak prikupljanja kandidatura po pozivu/natječaju koji je raspisalo Državno sudbeno vijeće. Time je predsjednik Milanović s jedne strane pokazao besmisao tog postupka, a s druge strane obznanio da, iako formalno sudjelujući u njemu nemilom postupku, do njega nimalo ne drži, kao ni do Vrhovnog suda i njegova mišljenja o kandidatima koji su se javili na poziv DSV-a.

Podsjećam, nazvao sam svojevremeno neslavnu odluku Ustavnog suda malim državnim udarom. Zato što je njome Ustavni sud, servisirajući premijera Plenkovića u permanentnom sukobu s predsjednikom Milanovićem te podilazeći koaliciji HDZ-a i vrha pravosuđa, proceduru protivnu izričitim odredbama Ustava smišljenu u Zakonu o sudovima da ograniči ovlast predsjednika da neovisno predloži Saboru kandidata za predsjednika/predsjednicu Vrhovnog suda, oglasio ustavnom. Da, i učinio je obvezatnom za svakoga pa i za samog predsjednika.

Jednostavnu ustavnu odredbu, kako predsjednika Vrhovnog suda predlaže Saboru predsjednik Republike i da Sabor o tom prijedlogu (pazite, o jednom kandidatu) odlučuje nakon što (opet, o jednom kandidatu) čuje mišljenje svog Odbora za pravosuđe i mišljenje Opće sjednice Vrhovnog suda, zakonodavac je izmijenio tako da predsjednik više ne formira prijedlog sam. Suprotno Ustavu i dosadašnjim odlukama Ustavnog suda, Državno sudbeno vijeće raspisuje poziv (natječaj) da se na njega javljaju kandidati. A Opća sjednica Vrhovnog suda i Odbor za pravosuđe ne raspravljaju o prijedlogu (jednog) kandidata kojega je nominirao predsjednik Republike, već o svim kandidatima koji su se prijavili.

Ograničimo predsjednika!

Možda će neki olako, kako je to učinio i Ustavni sud te neki laudatori njegove odluke, zaključiti kako ta novouspostavljena procedura izbora predsjednika Vrhovnog suda ne ograničava predsjednika da predlaže kandidata. Ali pri tome se zaboravlja da je po Ustavu (sviđalo se to kome ili ne) predlaganje kandidata za predsjednika/predsjednicu Vrhovnog suda akt političke volje koje je iz vrlo opravdanih razloga Ustav stavio u nadležnost predsjednika Republike. Akt političke volje, ne javni natječaj. Akt koji je dio procedure u kojoj dvije grane vlasti koje imaju izborni legitimitet građana, izvršna u liku predsjednika Republike izabranog od građana neposrednim izborima i zakonodavna izabrana na parlamentarnim izborima (Sabor, što po prirodi stvari uključuje i glavnu granu izvršne vlasti, Vladu) imenuju čelnika pravosuđa kao treće vlasti, osobu koja za to ima zakonske (stručne) uvjete i podršku predsjednika Republike i Sabora. Time čelniku pravosuđa daju onu vrstu demokratskog legitimiteta koju suci po prirodi svoje profesije, posebno po načinu kako danas suci biraju sami sebe, naprosto nemaju. I taj je izbor jedan od oblika ostvarenja demokratskog načela podjele i međusobne kontrole triju grana vlasti, zakonodavne, izvršne i sudske u demokratskom društvu.

Suci Vrhovnog suda ne žele za predsjednika nikoga tko bi narušio idilu statusa quo u pravosuđu ugodnu pravosudnom vrhu koja je kamen oko vrata Hrvatskoj

Na napomenu da već na tehničkoj razini nova procedura predviđena Zakonom o sudovima ograničava predsjednika Republike jer ga ograničava na kandidate koji su se prijavili na poziv koji raspisuje drugo državno tijelo (Državno sudbeno vijeće), čuli smo iz politike i pravosuđa skandalozan odgovor. Neka predsjednik Republike “šapne” svome kandidatu da se javi na poziv/natječaj DSV-a i “svi zadovoljni”. Forma je ispunjena, a predsjednik dobiva svog kandidata. Natječajna narav izbora predsjednika VSH se fingira a cijela procedura dodatno čini besmislenom. Jer što bi DSV pozivao ugledne pravnike, prije svega suce i profesore da se prijavljuju na poziv/natječaj, ako se već unaprijed očekuje kako će predsjednik Republike uputiti svog kandidata da se javi na poziv kako bi ispunio puku formalnost prije no što ga on službeno inaugurira kao kandidata za predsjednika Vrhovnog suda, praveći od svih ostalih koji su se javili na poziv naivne magarce. Već takva “uputa” predsjedniku Republike govori kako motivi onih koji su smislili i proglasili ustavnom spornu odredbu Zakona o sudovima nisu demokratizacija izbora ni postizanje veće kvalitete mogućeg kandidata, već nešto sasvim drugo. Ako ostavimo po strani osobni sukob predsjednika i premijera te moguću želju premijera da pokaže kako je ipak on gazda u državi, ostaje onaj motiv koji smatram ključnim. Ključan je i za stav Ustavnog suda o ustavnosti odredbe Zakona o sudovima o izboru predsjednika Vrhovnog suda, praćenog odobravanjem Vlade, vrha pravosuđa i sklonih im medija, a i za ono što se do sada događalo u pokušajima izbora predsjednika/predsjednice Vrhovnog suda. Najbolje se to vidi po tome kako je postupak izbora predsjednika Vrhovnog suda nakon isteka mandata donedavnom predsjedniku VSH sucu Sessi tekao do sada. Najsažetije, Vrhovni sud, nešto šire i dominantni gremi pravosudne vlasti, ne žele za predsjednika Vrhovnog suda nikoga izvan svojih redova, posebno ne nekoga tko želi narušiti idilu statusa quo u pravosuđu, idilu koja je možda ugodna pravosudnom vrhu, ali je ogromni kamen oko vrata Hrvatskoj. I u tome je do sada imao podršku Vlade i Sabora. Kamen je to oko vrata građanima i njihovu legitimnom očekivanju da o njihovim pravima i obvezama sudovi odlučuju u razumnim rokovima, zakonito i pravedno. Kamen je oko vrata gospodarstvu jer mnogi poslovi stoje a i tvrtke propadaju zbog sporog, često i problematičnog odlučivanja sudova, kamen oko vrata društvu u cjelini. Jer ono gubi povjerenje u pravosuđe, pravdu i demokratsku narav vlasti i pravosuđa kao njegove jednakovažne grane (uz zakonodavnu i izvršnu). A o stranim investicijama da i ne govorim. Uz enormnu birokraciju s nerazumnim odlukama te komplicirano i nemotivirajuće zakonodavstvo, i pravosuđe je doprinijelo lošem imidžu Hrvatske. Na spomen Hrvatske, investitori odgovaraju kraticom “ABC”. Ona znači “anything but Croatia”. Da, naravno, tu je i korupcija koja je pomalo zaštitni znak Hrvatske, korupcija kojom je naše društvo i sve tri grane vlasti temeljito prožeto. O tome ne govore samo neki otkriveni slučajevi, već i mnoge indicije koje opravdavaju zaključak da je tamna brojka kriminaliteta kada je riječ o korupciji u vlasti, pa i pravosuđu, ogromna.

Milanovićevi dostojni i nepolitički kandidati

Predsjedniku Milanoviću se inače, a i u postupku izbora predsjednika Vrhovnog suda mogu uputiti različite kritike, posebno ona o načinu komunikacije kojom je i taj izbor nepotrebno stavljen u kontekst permanentnog sukoba dvaju brda. Ali sigurno mu se ne može prigovoriti da nije jako pomno birao osobe koje je nastojao animirati za tu funkciju ili da su te osobe iz svijeta politike, ne iz svijeta struke. Uz nominiranu Zlatu Đurđević, vrsnu profesoricu, osobu sa znanjem i energijom da bude važan faktor i suradnik Vladi i Saboru u više nego urgentnoj generalnoj reformi teško bolesnog pravosuđa, u javnosti su se spominjala i neka druga vrlo respektabilna imena. Iako razgovori predsjednika Milanovića s njima nisu nikada potvrđeni s Pantovčaka. Tako se šuškalo o sutkinji Europskog suda za ljudska prava, profesorici Kseniji Turković i vrlo kompetentnom stručnjaku, profesoru Alanu Uzelcu. Ali odabir predsjednika pao je na Zlatu Đurđević. Pravosuđe i vlast taj su prijedlog dočekali na nož uz potpuno izmišljenu priču kako Zlatu Đurđević ne prihvaćaju jer da je prekršila zakon pristajući biti kandidat izvan zakonom predviđene procedure. A to naprosto nije istina. Pa su se ispod stola valjali i neki drugi prigovori kandidatkinji, mahom nedostojni demokratskog europskog društva. Oni o krvnim zrncima, vadili se, bolje izmišljali, dokazi o protuhrvatskom djelovanju nje i obitelji, nastojalo se profesoricu difamirati pod svaku cijenu. Nije u tome sudjelovao samo desni žuti tisak, uključili se i suci i političari.

Sudac Dobronić sigurno nije pobornik revolucionarnih promjena kakve je zagovarala Zlata Đurđević. Ali jest dah optimizma i vjere da je drukčije pravosuđe moguće Što to suci neće, a što hoće?

Izbor Zlate Đurđević koja je u svom programu iznijela mnoge iznimno vrijedne smjernice za reformu pravosuđa, propao je u Saboru. Zašto? Upravo zato što pravosuđe i vladajuća politika zapravo ne žele reformu pravosuđa, uvođenje radne discipline, kraj izbora sudaca po babi i stričevima koji vonja po nepotizmu. Ne žele objavu svih presuda, a ni promjene načina izbora sudaca tako da prestanu biti jedina vlast koja bira samu sebe. Ne žele ni drukčiju, realniju evidenciju riješenih predmeta u kojoj se sada kao riješeni predmeti iskazuju i interlokutorne odluke, još manje hoće obavezno stručno usavršavanje u kojemu pogubna doktrina “suci za suce” neće više potpuno nekritično replicirati postojeću, često vrlo lošu sudsku praksu. Suci ne žele ni periodične sigurnosne provjere a ni provjere imovinskih kartica, što prolaze gotovo svi drugi državni dužnosnici. Čak ni već značajan broj predmeta u kojima su suci osumnjičeni za korupciju ili za to postoje ozbiljne naznake, nije dovoljan motiv sudačkoj vrhuški da prihvati mehanizme prevencije i suzbijanja korupcije kakve su sigurnosna provjera ili efikasno nadzirane imovinske kartice. Posebno, Vrhovni sud ne želi napustiti zakonska rješenja koja su, barem kada je riječ o kaznenom odjelu, taj sud gotovo ostavili bez posla i većinom ga prebacila na Visoki kazneni sud sumnjive ustavnosti i funkcionalnosti. Draže im je biti slabo zaposlen i nevažan, nego opterećen značajnim brojem važnih predmetima u kojima meritorno odlučuju i u koje moraju uložiti ne dane, već mjesece rada. Zapravo, ne mogu se sjetiti ni jedna struke koja je tako lako odlučila postati nevažna radi svoga komfora. Jasno da sve to ne žele jer im sadašnja pozicija omogućava da se željni titula i društvenog statusa rado i često igraju omraženih im profesora, neki doktorirajući daleko od mentora s ozbiljnijim kriterijima. Naravno, pri čemu im ostaje dovoljno slobodnog vremena da nastavom i još više sudjelovanjem na raznim komercijalnim seminarima ostvaruju nemali dodatni prihod. Za koji ih nitko razuman ne bi pitao, još im manje prigovarao zbog zarade da pravosuđe nije takvo kakvo jest. S druge strane, istina je, postoje mnogi stručni, moralni i vrijedni suci koji grcaju u spisima, koji su nepotkupljivi i odgovorni, s plaćama koje sigurno nisu prevelike, a radni su im uvjeti često loši i kojih se uvijek sjetim kad prigovaram pravosuđu znajući da je svaka generalizacija velika nepravda tim ljudima. Ali žar s kojim vrh pravosudne vlasti otklanja sve prigovore, s kojim za očigledne slabosti pravosuđa nalazi krivce negdje drugdje, nevoljkost s kojim DSV sankcionira nerad ili loš rad sudaca, ili ih kažnjava tek simbolično, generira zgražanje i nepovjerenje javnosti u cijelo pravosuđe. Koliko je to nepovjerenje koje se kreće negdje oko tri četvrtine građana, nešto neutralnih i tek petnaestak posto onih koji vjeruju pravosuđu, može se osjetiti na svim razinama društvenog, političkog i ekonomskog života. Po tome smo na samom dnu u EU-a. Simptom je to pesimističnog društva s velikim problemima države. A suci ne samo da neće promjene koje su nužne da pravosuđe vrati povjerenje građana, ne samo da brane status quo, već fantaziraju o još većim ovlastima. Htjeli bi sami birati predsjednika Vrhovnog suda. Htjeli bi da sami odlučuju i o financijama pravosuđa. Htjeli bi da iz postupka izbora sudaca izbace i ono malo neutjecajnih članova DSV-a koji nisu suci. Jedno riječju, žele ne samo nastaviti već i ojačati svoj položaj države u državi. Sustava (posebno mislim na njegov vrh) koji nije, kako to misle neki naivni u EU-u, pod presijom politike, već koji je njen ravnopravni partner u nelegitimnom, često i nelegalnom vođenju javnih poslova.

Ova runda izbora predsjednika VSH je pri kraju, tko će pobijediti?

Evo, u finišu smo novog postupka za izbor predsjednika/predsjednice Vrhovnog suda. Rekoh, predsjednik Milanović je svima pokazao srednji prst i davno prije no što je nakaradni postupak iniciran pozivom DSV-a završen obznanio da će njegov kandidat biti sudac Trgovačkog suda Radovan Dobronić. Čast ostalim kandidatima, ali jedini drugi relevantni kandidat je sadašnji v.d. predsjednika Vrhovnog suda, sudac Marin Mrčela. Opća sjednica Vrhovnog suda je više nego uvjerljivom većinom podržala suca Mrčelu. Kandidat predsjednika Milanovića, sudac Dobronić, od Vrhovnog suda nije dobio gotovo nikakvu podršku. Ali Vrhovni sud samo daje neobvezujuće mišljenje, predsjednik predlaže, Sabor odlučuje. Ne poznajem suca Dobronića, prilično samozatajnu osobu koja se kao sudac proslavila važnom i moćnom financijskom lobiju nedragom presudom o ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope uzevši u zaštitu od banaka prezadužene građane. Očito, ta je hrabra presuda bila glavni razlog odabira predsjednika Milanovića. Tražio je “drukčijeg” suca, svakako ne suca Vrhovnog suda, institucije koja je postala branitelj, ali i simbol mnogih loših stvari u pravosuđu. Sudac Dobronić sigurno nije pobornik revolucionarnih promjena kakve je zagovarala Zlata Đurđević. Ali jest dah optimizma i vjere da je moguće drukčije pravosuđe. S druge strane, favorit Vrhovnog suda, sudac Mrčela, sudac je koji važi za dobrog suca i stručnjaka, za kojega se ne veže nikakva korupcijska ili slična afera, čovjek koji i ima gard suca neovisnog od svakog utjecaja. Ali je i čovjek koji ima samo jednu, ali za predsjednika Vrhovnog suda danas kapitalnu manu. Najglasniji je negator krize i slabosti pravosuđa, čovjek koji pravda sve i sva u sudstvu, kojemu su za slabosti uvijek krivi neki drugi, oni izvan sudačkih redova. Čovjek je koji podržava sadašnji koncept pravosuđa kao države u državi i želi ga još ojačati. Vrhovni ga je sud podržao ne samo zato što je sudac toga suda, već i zato što je predvodnik sudačkog obranaštva, čovjek koji ne prihvaća nikakvu značajniju kritiku pravosuđa i koji nad očitim pogrešnim odlukama sudova žmiri na oba oka. Kao onomad kada je na HTV-u napao Zlatu Đurđević koja je kritizirala pravosuđe zbog nepristojno dugog kaznenog postupka protiv Dražena Slavice u predmetu „Kornati“ koji je konačno oslobođen nakon trinaestogodišnjeg suđenja. Kao, što to ona priča, ne zna ona spis, pa vještaci, pa policija, pa ovaj, pa onaj, svi krivi samo ne sudovi koji su trebali tolike godine da predmet dovedu do kraja, koji su trinaest godina u tri prvostupanjska i tri drugostupanjska postupka s mnogim medijima „roštiljali“ nevina čovjeka. Ne spomenuvši pri tome da je koja godina suđenja propala jer su suci protivno zakonu odredili sastav suda. A za to da se sud ispravno sastavi čovjek mora biti više-manje tek pismen. Nije se osvrnuo ni na to je li zaista trebalo da se toliko puta ponavljaju vještačenja. Još manje, referirao se na činjenicu da je predmet na kraju, povodom zadnje žalbe na Vrhovnom sudu, bio u ladici gotovo tri godine.

Predsjedniku se u postupku izbora predsjednika Vrhovnog suda mogu uputiti različite kritike, posebno ona o načinu komunikacije kojom je i taj izbor nepotrebno stavljen u kontekst sukoba dvaju brda. PHOTO: Davorin Visnjic/PIXSELL

Kako bilo, sudac Mrčela neće biti izabran za predsjednika Vrhovnog suda naprosto zato što ga predsjednik Milanović na tu funkciju ne želi predložiti. Hoće nekoga koga se ne može povezati s konceptom države u državi, koji nije dio sadašnjeg sudačkog establišmenta, osobu koja može pobuditi nadu u bolje pravosuđe. Bilo je to od početka jasno, pa se mnogi pitaju zašto se uopće sudac Mrčela prijavljivao na poziv/natječaj DSV-a. Ima samo jedan logičan razlog. Znajući da uživa golemu podršku Vrhovnog suda, vjerojatno i većeg dijela ipak nehomogenog pravosuđa, Mrčela se želi profilirati kao neformalni sudački vođa. U tome mu pomaže i činjenica da je do izbora predsjednika VSH on v.d. predsjednika. Naravno, i čekat će neka bolja vremena i predlagatelja (predsjednika Republike) koji će dijeliti njegov koncept pravosuđa, države u državi koja je partner vladajućoj (HDZ-ovoj) politici.

A hoće li sudac Dobronić biti izabran? Teško je prognozirati. S jedne strane, dosadašnje su izjave premijera Plenkovića prilično neutralne a takve su i izjave nakon sastanka vladajuće koalicije. U međuvremenu, osvanuo je i podatak da je DSV zbog neriješenih predmeta protiv Dobronića pokrenuo stegovni postupak. Za to Dobronić ima relativno prihvatljivo obrazloženje koje ga može ekskulpirati od krivnje, barem na razini politike koja odlučuje o predsjedniku VSH. Nama autsajderima čini se kao da premijer Plenković i HDZ još nisu odlučili je li bolje prihvatiti benignog Dobronića i osigurati neko primirje s Pantovčakom s kojim treba riješiti još dosta otvorenih pitanja (veleposlanici, druga imenovanja, različita osjetljiva politička pitanja…) te razočarati svoje partnere u pravosuđu. Ili je bolje ostati u čvrstom savezništvu s pravosuđem i odbiti kandidata kojeg vrh pravosuđa neće. A i odbijenicom uzvratiti predsjedniku Republike pokazani srednji prst. Odgovor na to pitanje vjerojatno još ne zna ni premijer Plenković. Ili možda ipak zna, ali ga ne želi podijeliti s javnošću.

Kategorije: Hrvaška

Umjetnik složio ‘sliku’ Yuana Longpinga s više od tisuću Rubikovih kocki

Sob, 11/09/2021 - 12:14

Cijenjeni kineski agronom i bio inženjer Yuan Longping je preminuo ovog svibnja. Poznat je kao “otac hibridne riže”, jer je tijekom 70-ih godina sa svojim timom razvio prve hibridne sorte.

Jedan azijski umjetnik je na zanimljiv način iskazao počast ovom velikom čovjeku. U veliki okvir slike postavio je 1.200 Rubikovih kocki, koje su složene tako da na ‘grafički’ način prikazuju portret bio inženjera Longpinga.

Za ovakvo zadivljujuće djelo je potrebna velika vještina i dobo poznavanje Rubikovih kocki, ali i talent za umjetnost i grafiku. Precizan prikaz poznatog agronoma u ovakvom ‘formatu’ je rezultat velikog truda i nadarenosti.

Kategorije: Hrvaška

Tornado pogodio talijanski otok Pantelleriju, dvoje poginulih

Sob, 11/09/2021 - 12:03

Dvoje ljudi je poginulo, a devetero je ozlijeđeno u oluji koja je poharala mali talijanski otok Pantelleriju i preokretala automobile.

U tornadu je poginuo vatrogasac koji nije bio na dužnosti i 86-godišnji muškarac koji je u petak navečer putovao u popularno turističko mjesto južno od Sicilije.

Na videosnimkama agencije civilne zaštite vide se prevrnuti automobili i zgrada koju je pogodio automobil podignut u zrak.

“Teško je prihvatiti takvu stvar. To je velika bol”, napisao je pantelerijski gradonačelnik Vincenzo Campo.

Novinska agencija ANSA objavila je u subotu da spasioci i dalje traže nestale dok se obavljaju radovi na ponovnom otvaranju cesta uništenih u tornadu.

Kategorije: Hrvaška

Nacionalni stožer: U Hrvatskoj 1162 nova slučaja, preminulo 14 osoba

Sob, 11/09/2021 - 11:53

Nacionalni stožer civilne zaštite objavio je nove podatke o zaraženima koronavirusom.  U posljednja 24 sata zabilježeno je 1.162 novih slučajeva zaraze virusom SARS-CoV-2 te je broj aktivnih slučajeva u Hrvatskoj danas ukupno 6.143. Među njima je 559 pacijenata na bolničkom liječenju, od toga je na respiratoru 55 pacijenata. Preminulo je 14 osoba.

Preminula je 1 osoba u KB Dubrava, 37.(Ž) godište, u KBC Split 7 osoba, 47.(Ž), 41.(Ž), 47.(Ž), 34. (Ž), 38. (M), 36.(Ž), 54. (Ž) godište, u KBC Zagreb 1 osoba, 54.(M) godište, u Klinici za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević” 1 osoba, 48.(Ž) godište.

U OB Zadar 1 osoba, 55.(M) godište, u OB Karlovac i Specijalna bolnica za produženo liječenje Duga Resa 1 osoba, 49.(M) godište, OŽB Vinkovci 1 osoba 53. (Ž) i u KBC Osijek 1 osoba 38.(Ž) godište.

Do danas je ukupno testirano 2.649.120 osoba, od toga 10.651 u posljednja 24 sata.

Broj osoba u samoizolaciji je 12.937. Ukupno se oporavilo 368.538 osoba, a od toga 696 u posljednja 24 sata.

Kategorije: Hrvaška

Zelena knjiga – priča inspirirana istinitim prijateljstvom koje je nadvladalo rasne i klasne razlike

Sob, 11/09/2021 - 11:45

Dva puta nominiran za nagradu Oscar, Viggo Mortensen („Ruska obećanja“, „Kapetan Fantastični“) i dobitnik nagrade Oscar, Mahershala Ali („Moonlight“) glavni su glumci  u filmu „Zelena knjiga: Vodič za život“. U netipičnom izletu u malo drugačiji žanr, redatelj Peter Farrelly („Glup i gluplji“, „Svi su ludi za Mary“) donosi nam priču inspiriranu istinitim prijateljstvom koje je nadvladalo rasne i klasne razlike šezdesetih godina u SAD-u.

Kada 1962. godine Tony Lip (Mortensen), izbacivač talijansko-američkog podrijetla koji nije završio niti osnovnu školu, dobije posao vozača Dr. Dona Shirleyja (Ali), svjetski poznatog pijanista (ujedno i Afroamerikanca), njih dvojica moraju se koristiti „Zelenom knjigom za crnce koji se nalaze na putu kroz američki jug“ kako bi im ona ukazala na nekolicinu mjesta koja se smatraju sigurnima za Afroamerikance. Suočeni s rasizmom i opasnosti, kao i s neočekivanom humanošću i humorom, njih dvojica prisiljeni su za sobom ostaviti vlastite nesuglasice kako bi preživjeli i doživjeli putovanje svojih života.

Film „Zelena knjiga: Vodič za život“ imao je premijeru 11. rujna 2018. godine, a pobjednik je filmskog festivala u Torontu i dobitnik mnogobrojnih priznanja uključujući i 3 nagrade Zlatni globus (najbolji film – komedija, sporedni glumac i scenarij).

Kategorije: Hrvaška

Plenković o 11. rujnu: “Hrvatska je solidarna s Amerikom”

Sob, 11/09/2021 - 11:35

Hrvatska se s pijetetom prisjeća brojnih žrtava napada 11. rujna i izražava sućut obiteljima i solidarnost sa Sjedinjenim Državama i američkim narodom, objavio je premijer Andrej Plenković na Twitteru u subotu.

“Zlo terorizma globalna je prijetnja koju možemo iskorijeniti zajedničkim djelovanjem i suradnjom”, kazao je Plenković u povodu 20. godišnjice napada 11. rujna.

Tri tisuće ljudi poginulo je u napadu terorista Al Kaide koji su oteli tri zrakoplova i obrušili ih na tornjeve Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku i na Pentagon. Četvrti oteti avion srušili su putnici na livadu u Pennsylvaniji.

Dvadeseta godišnjica u subotu pada manje od dva tjedna nakon američkog povlačenja iz Afganistana i najdužeg američkog rata u povijesti, pokrenutog u znak odmazde protiv zavjerenika i čelništva Al Kaide i talibana koji su im osigurali utočište.

Kategorije: Hrvaška

ŠTO SU 2017. OTKRILI EKSKLUZIVNI DOKUMENTI: Todorićeva nizozemska hobotnica za kupnju Mercatora

Sob, 11/09/2021 - 11:34
Objavljeno u Nacionalu br. 1017, 17. listopad 2017.

Nacional otkriva kako je Todorić u Nizozemskoj osnivao sumnjive firme na čije su račune sjedale stotine milijuna eura

Šokantni saldo u Amsterdamu: izvukao 200 mil. eura sumnjive dividende, sam sebi preplaćivao dionice Mercatora i procijenio da Agrokor vrijedi tri puta manje od ukupnog duga koncerna

Nacional posjeduje ekskluzivne nizozemske dokumente koji otkrivaju nove razmjere financijskih manipulacija i akrobacija Ivice Todorića. Ti dokumenti pokazuju da je Todorić nizozemskim vlastima prikazao da vrijednost 95 posto dionica Agrokora doseže 1,7 milijardi eura. Ako se uzme u obzir da su ukupne obveze koncerna dosegle 40,4 milijarde kuna, što je tek nešto manje od šest milijardi eura, relativno lako može se zaključiti da je potrebno otpisati gotovo dvije trećine ukupnog duga koncerna. To bi trebale biti polazne osnove uoči pregovora Ante Ramljaka, izvanrednog povjerenika Vlade za Agrokor, s vjerovnicima.

Nizozemski dokumenti također otkrivaju da je Todorić na sumnjiv način izvukao najmanje 200 milijuna eura dividende te pokazuju kako je taj novac trošio. Ti dokumenti otvaraju i ozbiljnu sumnju u to da je Todorić oštetio Agrokor i zagonetnim preplaćivanjem dijela dionica slovenskog Mercatora. Ono što je možda i najvažnije, otvaraju se i pitanja jesu li, gdje i u kojem iznosu Todorić i njegove nizozemske tvrtke na te nepoznate prihode trebali plaćati poreze.

Sve je to Todorić zasigurno proveo uz asistenciju nekog od svojih brojnih financijskih savjetnika, kroz hobotnicu međusobno povezanih nizozemskih tvrtki.

U danima kada su se pripremala prva uhićenja povezana s kriminalom u Agrokoru, tijekom proteklog tjedna, Nacional je uspio doći do službenih financijskih izvještaja koji otkrivaju Todorićeve manipulacije u Nizozemskoj. Nizozemska slavi kao jedna od najvećih poreznih oaza na svijetu, u kojoj mnoge svjetske međunarodne korporacije imaju svoj kapital i tok novca.

A godišnja izvješća tvrtki, koje je tamo 2014. osnovao Ivica Todorić i koje ekskluzivno objavljuje Nacional, pokazuju da je iz tvrtke Adria Group Holding BV te godine, kad je imala 95,52 % dionica Agrokora d.d., isplaćeno bilo 200 milijuna eura dividendi. Potom je Todorić uz pomoć druge tvrtke Agrokor Investments BV kupio 38,28 % dionica Mercatora.

U veljači 2015. tvrtka Agrokor Investments BV prodala je 9,54 % Mercatorovih dionica zagrebačkom Agrokoru d.d. po cijeni 86 eura za dionicu. U vrijeme kada se to događalo, tržišna vrijednost Mercatorovih dionica iznosila je 72,5 eura pa se u tom svjetlu otvara pitanje i zašto je kao odgovorna osoba, odnosno direktor u obje te tvrtke, za cijenu tih dionica Agrokor d.d. platio Todorićevoj nizozemskoj tvrtki 7,8 milijuna eura više od njihove tadašnje tržišne vrijednosti.

Sve je počelo 25. travnja 2014., kad je na adresi Prins Bernhardplein 200 u Amsterdamu osnovana prva od Todorićevih nizozemskih tvrtki, Adria Group BV u stopostotnom vlasništvu Ivice Todorića. Pored njega, direktori u toj tvrtki bili su nizozemski državljani Dennis Spierdijk i Jacobus Cornelis Maria Veerman.

Tri dana kasnije, 28. travnja 2014., na istoj adresi u Amsterdamu osnovana je tvrtka kći Adria Group Holding BV, koja je u stopostotnom vlasništvu tvrtke Adria Group BV i s istom trojicom direktora.

Zanimljivo je da je ubrzo nakon osnivanja tih tvrtki došlo do prijenosa imovine Agrokora u Nizozemsku.

Tako je već 13. svibnja 2014. tvrtka kći Adria Group Holding BV izdala dionice majčinskoj tvrtki Adria Group BV u zamjenu za 73,16 posto dionica tvrtke Agrokor d.d. Tri tjedna kasnije, 6. lipnja 2014., tvrtka kći kupila je dodatnih 4,1 posto dionica Agrokora od »treće strane« u vrijednosti 80 milijuna eura.

Nakon velike financijske operacije ostalo je otvoreno pitanje je li 49 mil. neknjiženih eura završilo na privatnom računu Ivice Todorića, ali je jasno da su na nizozemske račune sjedale stotine mil. eura

Potom je 10. lipnja tvrtka kći ponovo izdala dionice tvrtki majki u zamjenu za dodatnih 17,29 posto dionica Agrokora d.d. Važna poslovna transakcija dogodila se dan kasnije, 11. lipnja 2014., kad je Agrokor d.d. izdao novih 37.064 dionica. Nizozemska tvrtka kći Adria Group Holding BV kupila je te dionice po cijeni od 4.951 eura za komad, što je – kako piše u godišnjem izvješću za 2014. – barem na papiru bio značajan doprinos kapitalu Agrokora d.d. (capital contribution) jer je nominalna vrijednost tih Agrokorovih dionica iznosila 500 kuna ili 65,8 eura.

Poslije tih transakcija Adria Group Holding imao je u posjedu 95,52 posto dionica Agrokora d.d. Nizozemske bilance Todorićevih tvrtki otkrivaju da je već tjedan dana kasnije, 19. lipnja 2014., tvrtka kći isplatila 200 milijuna eura dividende tvrtki majci Adria Group BV-u, koja je u stopostotnom vlasništvu Ivice Todorića.

Zašto se tako žurilo s isplatom tih dividendi?

Agrokor d.d. je u 2014. isplatio ukupno 37 milijuna eura dividendi, od čega je 27.585.000 eura u godišnjem izvješću tvrke kćeri Adria Group Holding BV prikazano kao prihod od dividendi njezine tvrtke kćeri, znači Agrokora d.d.

Odgovor na to pitanje najvjerojatnije se može pronaći u tada najvećoj akviziciji – kupnji slovenskog trgovačkog lanca Mercatora, koji je nakon višegodišnjih pokušaja konačno bio na dosegu duge ruke Ivice Todorića.

Ali za taj posao trebao je osnovati i treću tvrtku na istoj adresi u Amsterdamu – Agrokor Investments BV. Tvrtka je bila osnovana 20. lipnja 2014., samo tjedan dana prije isplate 200 milijuna eura dividendi, a njezin stopostotni vlasnik ponovo je Ivica Todorić. Pored njega, direktori su u to vrijeme u toj tvrtki također bili Spierdijk i Veerman. Nijedna od tih triju tvrtki nema nijednog zaposlenika, što znači da su to suštinski tzv. slamnate tvrtke.

Agrokor Investment BV ima samo jedan euro temeljnog kapitala, ali brzo poslije osnivanja, 24. lipnja 2014., primio je 200 milijuna eura kredita od vlasnika Ivice Todorića, što odgovara iznosu dividendi koje je isplatila tvrtka Adria Group BV. Taj kredit Todorić je plasirao bez kamata, na neograničeno vrijeme i bez osiguranja. Na koncu, s tim kreditom krajem lipnja 2014. ta tvrtka kupila je 38,38 posto dionica Mercatora d.d.

Inače, u nizozemskim bilancama pokazuje se da je krajem 2014. Adria Group Holding BV, sa svojih 95,52 % dionica Agrokora d.d., imala 1,7 milijardi eura sve imovine, od čega se 466,8 milijuna eura odnosilo na kredit, dok je ukupni kapital iznosio 1.247.738.000 eura.

Osnovni kapital iznosio je 1.170.608.000 eura, što se dobilo izdavanjem 236.459 dionica svojoj tvrtki majci Adria Group BV po cijeni od 4.951 eura. Nizozemska izvješća pokazuju i da je tvrtka kći u svibnju 2014. dobila i veliki kredit od Deutsche Banka s rokom otplate na četiri godine u iznosu od 485 milijuna eura, s godišnjim kamatama od 9,5 %. Taj kredit je tvrtka osigurala sa svih 95,52 % dionica Agrokora d.d.

Kako je tvrtka kći 2014. ostvarila 279.618.000 eura viška stvarnog kapitala od nominalne vrijednosti, rezervirala je za isplatu dividende tvrtki majci Adria Groupu 200 milijuna eura, koji su na kraju došli do Ivice Todorića. Todorić je odmah posudio 200 milijuna eura svojoj trećoj nizozemskoj tvrtki Agrokor Investments BV za kupnju 38,38 % dionica Mercatora.

Tvrtka kći Adria Group Holding BV 2014. završila je s gubitkom od 2.543.000 eura. Malo veći gubitak te godine je ostvarila i njezina tvrtka majka Adria Group BV. U 2014. imala je i dodatnih 45.000 eura administrativnih troškova, tako da je njezin gubitak iznosio 2.588.000 eura.

Ali tvrtka majka, koja je u 2014. imala 1.274.738.000 eura imovine, već je uspješno obavila, kako se čini, svoj glavni posao – isplatu dividende u iznosu od 200 milijuna eura, koje je primila od svoje tvrtke kćeri i proslijedila je stopostotnom vlasniku Ivici Todoriću.

Kapital tvrtke majke temeljio se na dionicama po cijeni od 4.951 euro. U početku je tih dionica bilo 292.936, što je značilo 1.450.326.000 eura kapitala tvrtke. Ali tijekom godine tvrtka Adria Group otkupila je 40.396 vlastitih dionica za 200 milijuna eura. Toliki iznos dividende ta je tvrtka dobila od svoje tvrtke kćeri. Tako je kraj godine, 31. prosinca 2014., dočekala s 252.540 dionica koje su, prema godišnjem izvješću, vrijedile 1.250.326.000 eura.

Dok su dvije Todorićeve nizozemske tvrtke bilježile gubitak u 2014., sasvim drugačija priča bila je u njegovoj trećoj tvrtki Agrokor Investments. Te godine tvrtka je imala 36,6 milijuna eura profita, koje je Todorić, kao stopostotni vlasnik, zadržao u rezervama tvrtke.

Međutim, do sumnjivih transakcija došlo je u veljači 2015., kad je Agrokor Investments BV prodao 9,54 % dionica Mercatora Agrokoru d.d.

Ovdje treba ponovo istaknuti da je Agrokor Investment BV u svibnju 2014. od Todorića, na neograničeno vrijeme, bez kamata i bez osiguranja primio 200 milijuna eura kredita. Krajem godine, 29. prosinca 2014., tvrtka je dobila novi kredit. Tog puta od tvrtke JP Morgan u iznosu od 50 milijuna eura s rokom vraćanja od pola godine, do 29. svibnja 2015., i kamatom od 5,85 %.

Godišnje izvješće tvrtke Agrokor Investments BV pokazuje da je taj kredit bio u potpunosti vraćen 26. veljače 2015. Svrha tog kredita JP Morgana bila je ovako opisana: »Plaćanje dijela kredita vlasnika tvrtke u iznosu od 49 milijuna eura. Preostali dug vlasnika na dan 31. prosinca 2014. iznosi 151 milijun eura.«

Dakle, sadržaj nizozemskih izvješća pokazuje da je time Ivica Todorić uspio iz Nizozemske primiti 49 milijuna eura, ali taj novac izgleda nije bilježen u bilanci tvrtke Adria Group BV. To, pak, sugerira ili da je novac išao na osobni račun Ivice Todorića ili na račun na koji je sjelo 200 milijuna eura dividende pa je posuđen za kupnju Mercatora.

U veljači 2015. dogodila se i druga intrigantna transakcija, koja je omogućila vraćanje kredita JP Morganu. Kako piše u godišnjem izvješću Agrokor Investments BV-a za 2014., “u veljači 2015. tvrtka je prodala i transferirala 581.395 dionica Mercatora Agrokoru d.d. po cijeni 86 eura za dionicu, što ukupno iznosi 50 milijuna eura za sve prodate dionice”.

Cijena dionice po kojoj je Agrokor u svibnju 2014. kupio dionice Mercatora, iznosila je upravo 86 eura, iako je tržišna vrijednost te dionice na Ljubljanskoj burzi tog mjeseca varirala između 72 i 83 eura. Ali u veljači 2015. vrijednost Mercatorove dionice na Ljubljanskoj burzi iznosila je 72,5 eura, što znači da je Agrokor d.d. platio Todorićevoj nizozemskoj tvrtki 13,5 eura više od tržišne vrijednosti, a za sve prodane dionice razlika između tržišne i ugovorne cijene iznosi 7,8 milijuna eura.

Todorić je kao gazda Agrokora po višoj cijeni kupio dionice Mercatora od svoje nizozemske tvrtke i time potencijalno oštetio Agrokor za milijune eura, te je i sam sebi davao kredite po visokim kamatama

I tu se otvara pitanje: zašto je Ivica Todorić kao gazda Agrokora po višoj cijeni kupio dionice od svoje nizozemske tvrtke? Otvara se stoga i pitanje može li se osnovano sumnjati u to da je kao povezana osoba time oštetio Agrokor d.d. za spomenuti iznos.

Dodatno je u 2015. nizozemska tvrtka majka Adria Group BV svojoj tvrtki kćeri Adria Group Holding BV-u dala još dva kredita bez osiguranja i s neograničenim rokom povrata. Ali s visokim kamatama, što je često metoda za izvlačenje novca iz tvrtke kćeri. Prvi kredit u iznosu od 8,8 milijuna eura ima godišnje kamate od osam posto i do kraja godine već se nakupilo 366.822 eura kamata. A drugi, veći kredit tvrtka majka dala je tvrtki kćeri krajem godine, tako da je preostali kredit u vrijednosti od 23.549.444 eura s godišnjim kamatama od 5,5 posto, na posljednji dan godine imao 7.097 eura kamata, koliko iznose kamate za dva dana.

No detaljniji uvid u godišnje izvješće tvrtke majke Adria Group BV pokazuje da su to ponovo krediti od Ivice Todorića. Tvrtka majka je u 2015. godini primila 8,8 milijuna eura kredita osobno od Ivice Todorića, također na neograničeno vrijeme, bez osiguranja i bez kamata. Ali 23.600.000 eura primila je od nove tvrtke, koju je 2015. u Zagrebu aktivirao Ivica Todorić.

Radi se o tvrtki Agrokor Projekti d.o.o. Kredit je odobren na neograničeno vrijeme, bez osiguranja i s 5,5 % godišnjim kamatama. Tvrtku Agrokor Projekti d.o.o. Todorić je osnovao već 2011., ali prema javno dostupnim godišnjim izvještajima, tvrtka je još tijekom 2014. bila neaktivna. Međutim, sljedeće godine, 2015., ta tvrtka je postala stopostotni vlasnik Adria Group BV-a, znači nizozemske tvrtke majke. Na dan 23. studenog 2015. osnovni kapital tvrtke Agrokor Projekti d.o.o povećao se s 20.000 kuna na pet milijardi i 320 milijuna kuna ili 700 milijuna eura, čime se dio nizozemskog lanca koji kontrolira Agrokor d.d. vratio u Zagreb.

Sada se sve to nalazi u fokusu istražitelja koji pokušavaju rasvijetliti sve krakove Todorićeve financijske hobotnice. Nacional je Todorića suočio s više pitanja povezanih s tim transakcijama, ali je on odlučio ostati nedostupan da na njih odgovori.

Kategorije: Hrvaška

Božinović: “Neće biti novog lockdowna i policijskog sata, ali bi mogli uvesti obvezu cijepljenja” 

Sob, 11/09/2021 - 11:30

Potpredsjednik vlade i Načelnik stožera za civilnu zaštitu Davor Božinović komentirao je političke aktualnosti. U razgovoru za HRT, govorio je o četvrtom valu koronavirusa, novom lockdownu, pooštravanju mjera, pripremljenosti zdravstvenog sustava, ali i o izboru predsjednika Vrhovnog suda, stanju u policiji i mogućim političkim preslagivanjima na političkoj sceni i sigurnosnim izazovima za Europu i Hrvatsku nakon pobjede talibana u Afganistanu.

U uvodnom dijelu emisije ministar je govorio o povećanom broju zaraženih, naglasio je da završavamo udaran dio turističke sezone koji je na razini 2019., kada govorimo o srpnju i kolovozu. U usporedbi s prošlom godinom, dodao je, ove godine je bilo puno više ljudi i aktivnosti, pa je i rast očekivan, uključujući činjenicu da se diljem svijeta šiti i delta soj koji je dosta zarazniji.

“Nismo iznenađeni porastom broja zaraženih, no ulazimo u jesen i zbog toga cijelo vrijeme govorimo o preporukama koje se svode uvijek na isto – fizička distanca, nošenje maske u zatvorenom, prozračivanje zatvorenih prostora i cijepljenje”, rekao je Božinović u razgovoru za HRT.

Kada se sve to sumira, kada vidite iskustva iz svijeta, cijepljenje je, smatra, jedini izlaz i ono na čemu moramo i dalje inzistirati – što se više ljudi cijepi, manji je rezervoar u kojem će se virus širiti.

“Mogli bi uvesti obvezu cijepljenja”

Na pitanje što hoće li se uvesti obveza cijepljenja, ministar je rekao da bi moglo doći do toga, ali oni koji su cijepljeni ili su preboljeli COVID-10, ne bi joj podlijegali, no o tome se intenzivno razgovara. Dodao je kako bi poseban naglasak bio na vulnerabilne skupine, poput bolnica ili domova za starije.

“Ovaj virus se neće tako lako iskorijeniti”, dodao je.

Optimistični scenariji su na početku pandemije računali da bi oko 2 mlrd. ljudi moglo ostati izvan obuhvata cijepljenja. Božinović je objasnio da će se u tim sredinama virus i dalje širiti, vjerojatno s novim varijantama.

“U svemu tome, život ne smije stati, mislim da smo mi u Vladi i u Stožeru pokazali vrlo visok stupanj razumijevanja za ono što ljudi u datom trenutku mogu prihvatiti. Naše mjere nikada nisu bile toliko striktne, niti su bile praćene nekim represivnim postupanjem tijela policije, ali ne možemo ni pustiti da se virus širi bez ikakvih mjera. Ono minimalno mora ostati”, dodao je.

“Neće biti novog lockdowna”

Neće biti novog lockdowna, niti će biti policijskog sata, rekao je dodavši da smo naučili to da možemo kalibrirati mjere, ali jedina prava zaštita je cijepljenje.

Predsjednik Zoran Milanović je rekao da “ovo ljudima već ždere živce”, Božinović kaže da ovo nije situacija koja je normalna, na koju smo navikli, ali Vlada ima odgovornost.

“Mi moramo donositi određene mjere, moramo ukazivati na opasnosti koje su realne – više od 8.300 ljudi u Hrvatskoj je umrlo od ovog virusa. Opasnost je tu, cjepiva imamo dovoljno i svatko u Hrvatskoj se može na najučinkovitiji mogući način zaštititi”, dodao je.

O argumentima za ne cijepljenje

Neki od argumenata za odbijanje cijepljenja su da cijepljeni mogu i širiti zarazu i mogu se sami zaraziti. Božinović je naveo primjer splitske bolnice, gdje su od svih hospitaliziranih, njih 93% nije cijepljeno.

” Naravno da neki cijepljeni obole, neki i umru, ali najveći dio kod nas cijepljenih su u starijoj životnoj dobi, ljudi koji imaju razne komorbiditete, oni unatoč cijepljenju ne razviju dovoljnu razinu imuniteta koja bi ih zaštitila od korone”, dodao je.

COVID potvrde

Što se tiče COVID potvrda, rekao je kako se razmišlja da se one uvedu za zdravstveno osoblje u bolnicama. Polaze od činjenice da zdravstveni djelatnici moraju znati najviše o virusologiji, također je teško objašnjivo da netko nezaražen dođe u bolnicu i ondje se zarazi.

“To je nešto što je teško prihvatljivo i teško se može braniti”, dodao je.

Pritisak na zdravstveni sustav

Broj intenzivnih jedinica za COVID bolesnike trebao bi se proširiti na više bolnica, čime bi i KB Dubrava zadržala svoje druge djelatnosti”.

“Danas vidimo da i druge bolnice mogu tretirati COVID bolesnike, imaju kapacitete. Ne smijemo zanemariti onaj drugi dio bolesne populacije, njima moramo učiniti dostupnu svaku vrstu zdravstvene skrbi”, objasnio je.

O popisu stanovništva

“Preporuke su da ti ljudi imaju COVID potvrde. Kada dođu kod građana koje popisuju, bilo bi dobro da se to obavi brzo, vani, to podrazumijeva i nošenje maski”, rekao je.

Kategorije: Hrvaška

Čelnici Toyote otkrili kako promišljaju o razvoju električnih automobila i tržišta

Sob, 11/09/2021 - 11:29

Čelnici Toyota Motor Corporationa, među kojima je i šef odjela za tehnologiju Masahiko Maeda, su se ovaj tjedan na javnoj stručnoj prezentaciji osvrnuli na kretanja i razvoj tržišta električnih automobila, piše global.toyota.

Maeda ponavlja da u današnje vrijeme postoje vozila, koja imaju baterije (BEV) te ona koja imaju ćelije (FCEV) i nultu stopu emisije (ZEV). Redukcija emisije ugljika tri hibridna električna vozila (HEV) je skoro jednaka kao kod jednog vozila, koje ima samo elektromotor, tj. baterije.  Elektrifikacija u području automobilska industrije je efektivan način smanjenja razine emisije CO2 u cijeloj industriji na svjetskoj razini.

Toyota će uz druge automobilske tvrtke i druge kompanije iz raznih industrija i dalje tražiti načine kako ostvariti cilj ugljične neutralnosti. Otkriveno je da će u skorije vrijeme na tržište izaći više serija električnih vozila. Već ranije najavljeni model Toyota bZ4X bi trebao pokazati zadovoljavajući odaziv na svjetskim tržištima.

Velike automobilske tvrtke diljem svijeta je zadivio primjer iz Južne Amerike, gdje je pokrenut projekt korištenja bioetanola, koji se smatra jednom od vodećih opcija za još jače uvođenje biogoriva za ekološki prihvatljive motore.

Kompanija je  zadovoljna što tržište pokazuje sve veći interes za hibridna vozila. Razvoj baterija svih tvrtki u ovoj industriji je usredotočen na kapacitet ili ono što se može nazvati “izdržljivošću”. Svi dionici u industrijskom procesu paze na sigurnost, dugi vijek trajanja i kvalitetu visokoučinkovitih baterija. Postavlja se pitanje ubrzanja električnih vozila i pridržavanje pravila sigurne vožnje, balans faktora i usklađivanje komponenti je nužno za daljnji razvoj.

Kategorije: Hrvaška

SENATSKA KOMISIJA 2004. RASPLELA TERORISTIČKU ZAVJERU: Prvi plan za napad 11. rujna uključivao je 22 aviona

Sob, 11/09/2021 - 11:27
Objavljeno u Nacionalu br. 449, 22. lipanj 2004. Napokon je u potpunosti rekonstruirana zavjera koje je konačan rezultat bio teroristički napad na New York i Washington 11. rujna 2001.: izvješće dvostranačke komisije detaljno je opisalo kako su tekle pripreme za napad, ali i kako su američke vlasti sasvim slabo i nedostatno reagirale na prijetnju

Napokon je u SAD-u potpuno rekonstruirana urota čiji je ishod bio teroristički napad 11. rujna 2001. na New York i Washington. Rekonstrukcija je djelo dvostranačke neovisne komisije, koju je potkraj 2002. osnovao Kongres kako bi istražila okolnosti terorističkog napada i zašto ga američka vlast nije spriječila. Preliminarni nacrt izvještaja privukao je u SAD-u veliku pozornost. Podrobno je opisano kako se pripremala operacija, tko je u njoj sudjelovaote kako je njen opseg i cilj iz tehničkih razloga već na početku reduciran. Prema izvještaju, američka je vlast nedostatno reagirala na napad, a raščišćene su i dvojbe o spornim tvrdnjama o napadu. Izvještaj u jednom dijelu čita kao krimić, a on je i važan dokument, kritičan prema američkoj vlasti koja nije na vrijeme razotkrila pripreme za tu akciju, što je neadekvatno nadzirala ulazak stranaca u SAD i loše reagirala kad je napad počeo.

Kao kriminalistički roman čita se podroban opis priprema za akciju, uglavnom na temelju svjedočenja dvojice vrhunskih operativaca Al Qaede, Khalida Shaikha Mohammeda i Ramzija Binalshibha, koji su se nakon napada i početka američke protuakcije sakrili, ali su ih Amerikanci zarobili u Pakistanu. Od Mohammeda doznali da je on još 1996. Osami bin Ladenu predložio napad otetim avionima.

Khalid Mohammed kuvajtskog je podrijetla, odrastao je u pakistanskoj pokrajini Beludžistan u vrlo religioznoj obitelji. Kao mladić u SAD-u je studirao na koledžu i dobro naučio engleski. U Afganistanu se 80-ih borio protiv sovjetske vojske, a potom u Pakistanu humanitarnu organizaciju za pomoć Afganistanu i pritom upoznao Saudijca Osamu bin Ladena koji je humanitarno, financijski i vojno pomagao afganistanskim mudžahedinima.

Mohammed se početkom 90-ih uključio u tajne ekstremističke krugove koji su pripremali terorističke akcije protiv SAD-a, čini se, preko svog nećaka Ramzija Yousefa, koji je 1993. isplanirao prvi teroristički napad na nebodere Svjetskog trgovačkog centra (WTC) u New Yorku, kad je postavljena autobomba u parkiralištu ispod nebodera te je pet osoba ubijeno a stotine su ozlijeđene. Yousef je isplanirao i veliku akciju 1995. kad je srušeno 12 aviona zapadnih zračnih kompanija nad Pacifikom, koja je spriječena kad je filipinska policija slučajno otkrila njegovu tajnu radionicu paklenih strojeva pa je Yousef sad u SAD-u u zatvoru.

Mohammed je radio na tim operacijama s nećakom, a nakon propasti operacije na Pacifiku sklonio se u Afganistan, kamo se doselio Osama bin Laden, koji je u međuvremenu bio u Sudanu i osnovao Al Qaedu. Sastali su se u Afganistanu sredinom 1996. kad je Mohammed iznio Bin Ladenu ideje o napadima na SAD, pa i pomoću putničkih aviona pa je 1998. Bin Laden organizirao napade na američka veleposlanstva u Keniji i Tanzaniji. Mohammeda je u proljeće 1999. pozvao na sastanak u Kandahar, ponovno saslušao njegove prijedloge i obavijestio ga da njegovu ideja o napadu na SAD otetim putničkim avionima podržava Al Qaeda.

Mohammed je predložio da se 10 otetih aviona u SAD-u i 12 u jugoistočnoj Aziji usmjere na razne ciljeve, ali se odustalo od azijske komponente jer je takve operacije bilo teško koordinirati na dva kontinenta. Zato je akcija svedena na otmicu deset aviona u SAD-u koje se planiralo upotrijebiti za napade na ciljeve ne samo u New Yorku i Washingtonu nego i u Kaliforniji, a jedan od ciljeva trebala je biti i jedna nuklearna centrala. U akciji je kanio sudjelovati i sam Mohammed. Trebao je biti u avionu koji ne bi bio usmjeren ni na kakav cilj nego bi otmičari poklali sve muškarce u avionu, spustili se na aerodrom, obznanili razloge svoje akcije i pustili žene i djecu. No i taj plan u SAD-u je reduciran na samo četiri aviona, koji su trebali biti usmjereni na New York i Washington. U New Yorku za ciljeve su odabrani neboderi WTC-a kao simboli američke ekonomske moći, u Washingtonu je siguran cilj bio Pentagon, dok se sve do samog dana akcije raspravljalo kamo da se usmjeri drugi avion, u Bijelu kuću ili Kongres.

Pripreme su bile spore. Bin Laden je Mohammedu dao na raspolaganje četvoricu svojih najvjernijih i najgorljivijih mladih arapskih sljedbenika, dvojicu Saudijaca i dvojicu Jemenaca. Mohammed ih je u logoru Al Qaede u Afganistanu pripremao za akciju. Ondje ih je učio engleski i upoznavao ih sa životom na Zapadu. Učio ih je kako da čitaju avionske redove letenja, kako da kupe avionske karte, kako da se služe Internetom i snađu u drugim svakodnevnim situacijama. Bili su poslani u SAD, ali su na kraju tamo otišli samo dvojica Saudijaca, Nawah al Hamzi i Khalid al Mihdhar, jer Jemenci nisu dobili vize. Oni su preko Bangkoka 15. siječnja 2000. stigli u Los Angeles, kao prva dvojica od budućih 19 terorista. U Kaliforniji su se suočili s brojnim problemima. Nisu znali engleski pa su tražili pomoć arapskih useljenika. Jedva su našli smještaj u San Diegu. Upisali su se u pilotske škole, ali im je nedostajalo elementarnog tehničkog znanja. Samo dvojica pokazala su se sposobnima pa je Mohammed shvatio da u otmici moraju sudjelovati obrazovani mladi ljudi koji poznaju Zapad. Četvorica takvih upravo su stigli u Afganistan, mladi Arapi koji su studirali u Hamburgu. Najstariji, Egipćanin Mohamed Atta, u Hamburg je stigao na studij 1992. diplomiravši u Kairu. U Njemačkoj se sprijateljio s Marwanom al Shehijem, mladićem iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, koji je u Njemačku stigao 1995. s vojnom stipendijom. Tu se našao i bogati Libanonac Ziad Jarrah, koji je u Hamburg stigao 1996., te Jemenac Ramzi Binalshibh, koji je stigao u Hamburg godinu prije. Imali su slične vjerske i političke poglede, dijeleći snažne antiameričke stavove.

U drugoj polovici 90-ih odlučili su pomagati islamskim vjernicima koji se u svijetu bore za svoja prava. Odlučili su poći u Čečeniju, gdje je tada bjesnio rat, kako bi pomogli čečenskim pobunjenicima protiv ruske vojske. Netko im je rekao da je teško iz Europe otići u Čečeniju pa im je predložio da najprije pođu u Afganistan. U studenom i prosincu 1999. onamo su stigli jedan po jedan i upoznali vodeće ljude Al Qaede, koji su utvrdili da im baš oni trebaju za ono što su planirali izvesti u SAD-u. Prisegnuli su na vjernosti Bin Ladenu i doznali da bi u akciji u kojoj pristaju sudjelovati trebali ? poginuti. Mohammed im je rekao da moraju naučiti pilotirati. Najstariji među njima, Egipćanin Atta, određen je da bude vođa (emir) grupe, ali i svima drugima koji će im se pridružiti. Oni su se u ožujku 2000. vratili iz Afganistana u Njemačku sa zadatkom da se upišu u pilotsku školu i svladaju umijeće letenja.

No ubrzo po povratku utvrdili su da to neće biti lako, jer u Njemačkoj postoje značajne restrikcije pri upisu u pilotske škole te da bi sve to bilo mnogo lakše obaviti u SAD-u, gdje bi istodobno mogli opservirati i ciljeve koje trebaju napasti i sve to tehnički pripremiti. Zato su dobili odobrenje da se što prije presele u SAD. U kasno proljeće 2000. sva su četvorica zatražila američke vize, no uspjeli su ih dobiti samo trojica, Atta, Shehhi i Jarrah, dok Jemencu Binalshibhu američke vlasti nisu htjele dati vizu. Zato je odlučeno da u SAD otputuju samo ova trojica, dok je Binalshibh dobio zadatak da u Njemačkoj koordinira komunikacije među sudionicima buduće akcije i centrale Al Qaede u Afganistanu.

Njih su trojica stigli u SAD odvojeno potkraj svibnja i početkom lipnja 2000., smjestili su se u gradiću Venice na Floridi te sva trojica upisala u pilotske škole. Pohađali su nastavu svakodnevno i već za nekoliko tjedana stekli prve pilotske licence, Jarrah početkom kolovoza 2000. a Atta i Shahhi sredinom tog mjeseca. No to su bile licence samo za letenje manjim avionima, nužne za upis na više tečajeve kako bi naučili pilotiranje većim avionima, pa i putničkima.

Budući da Binalshibh nije uspio dobiti američku vizu, da su se ona dvojica sudionika u akciji, koji su se smjestili na pacifičkoj obali u San Diegu, pokazali nesposobnima da svladaju pilotske vještine, za planiranu akciju s četiri aviona trebao im je još jedan pilot. Problem je ponovno riješen igrom slučaja. Instruktori “Al Qaede” u jednom logoru Afganistanu zamijetili su među novopridošlim islamistima u ljeto 2000. iznimno sposobnog mladića, Saudijca Hanija Hanjoura, koji je svakako želio sudjelovati u ratu protiv Amerike, zemlje koju je dobro poznavao, jer je od 1991. ondje studirao. Štoviše, on je 90-ih u Arizoni nakon dugog tečaja uspio dobiti i licencu pilota putničkih aviona. Poslan je k Bin Ladenu koji mu je predložio da se uključi u planiranu akciju, a on je pristao. Nakon što je prošao obuku kod Mohammeda u Karachiju, Hanjour je u rujnu 2000. doputovao u Kaliforniju te stupio u kontakt s Attom. Tako su sva četvorica potrebnih pilota bili na mjestu gdje su trebali obaviti smrtonosni zadatak.

No trebali su za akciju i oni koji će oteti avion, svladati pilote i držati putnike pod kontrolom. “Mozgovima” operacije trebalo je dodati “mišiće”. Odlučeno je da dvojica “mišića” budu Hamzi i Mihdhar, koji su već bili u SAD-u, koji su prvo trebali biti piloti, ali u tome nisu uspjeli, pa su sada živjeli u Kaliforniji čekajući nove instrukcije. Ocijenjeno je da za otmicu svakog aviona treba imati ekipu od najmanje pet članova, jednog čovjeka koji će biti pilot i vođa otmice i još četvoricu ljudi. Sada su u SAD-u imali šest osoba, to znači da im je trebalo još 14.

Bin Laden je među onima koji su se nalazili u njegovim logorima u Afganistanu izabrao tu četrnaestoricu koji će obaviti i te poslove. Budući da je saudijskim državljanima bilo najlakše dobiti američke vize, on je za “mišiće” izabrao mahom Saudijce, fanatične i pouzdane 20-godišnjake, koji nisu baš imali neko osobito obrazovanje. Od 14 izabranih trinaestorica su uspjeli dobiti vize i ući u SAD, dvanaestorica Saudijaca i jedan državljanin Ujedinjenih Arapskih Emirata. Oni su u SAD počeli stizati u travnju 2001. a posljednja dvojica stigla su lipnju, kad je cijela ekipa, raspoređena u četiri grupe, bila na licu mjesta, spremna za operaciju, koja će uslijediti tri mjeseca poslije.

Bin Laden je navaljivao da se u akciju krene što prije, no Mohammed je bio protiv toga, uvjeravajući šefa da je nužno da se otmičari što bolje pripreme, da sve bude na svom mjestu, da Atta bude zadovoljan sa pripremama, siguran da će moći sve izvesti kako je planirano. Bin Laden je prvo želio da se akcija izvede već početkom 2001, pa u svibnju 2001., sedam mjeseci nakon uspješnog napada na američki razarač “Cole” u luci Aden, potom je pristao da se to odgodi za lipanj 2001., kad je u SAD-u bio izraelski premijer Ariel Sharon. Sva ta požurivanja Mohammed je odbijao, tvrdeći da datum napada treba prepustiti Atti.

Na kraju je stvarno sam Atta izabrao za datum napada 11. rujna, jer je tog dana u Washingtonu zasjedao Kongres. Zanimljivo je da u vodstvu Al Qaede nisu svi bili za tu akciju, jer su neki procjenjivali da će ta akcija donijeti više nevolja od koristi. Protiv akcije bio je i vođa talibana Mohammed Omar, i to, po njegovim riječima, iz vjerskih razloga. Tvrdio je da Amerikance ne smiju napasti, ali je rekao da bi odobrio takvu akciju protiv Izraela. Nikom u vodstvu Al Qaede ni na kraju pameti nije bila mogućnost da bi SAD mogao zbog tog napada napasti Afganistan te da bi oni mogli izgubiti tu bazu za operiranje. Naprotiv, svi su bili uvjereni da će napad na SAD ojačati Al Qaedu dovesti nove dobrovoljce i financijere.

Za tri aviona točno se znalo što će im biti ciljevi, to su trebali biti tornjevi World Trade Centera u New Yorku i Pentagon u Washingtonu, a oko toga da li da se četvrtim avionom napadne Kongres ili Bijela kuća rasprava se vodila sve do posljednjeg trenutka. Atta je bio protiv napada na Bijelu kuću, jer je tvrdio da je ona bolje branjena od Kongresa te da će avion, koji bude letio prema njoj, biti srušen. Na kraju je dogovoreno da otmičari sami odluče što će napasti, a što su odlučili, ako su uopće nešto i odlučili, nikad se neće doznati jer taj drugi avion, koji je letio prema Washingtonu nije uspio stići do grada, budući da su se oteti putnici pobunili te je avion pao u Pennsylvaniji.

Iako su se otmičari dobro pripremali, problema s organiziranjem akcije bilo je sve do kraja. Akcija je umalo morala biti odgođena kad je u posljednji trenutak jedan od pilota ? bogati Libanonac Ziad al Jarrah – najavio da odustaje. On se 1999. u islamskoj ceremoniji oženio Turkinjom koja je živjela u Hamburgu. Nakon što je stigao u SAD, pet se puta vraćao u Europu da bi bio s njom, a i ona je neko vrijeme boravila s njim u SAD-u. Kad je peti put napustio SAD, odlučio je odustati od akcije, ali ga je Binalshibh nakon dugog razgovora u Hamburgu ipak uspio nagovoriti da se vrati u SAD te da sudjeluje u akciji ? i pogine.

Na kraju napad je izveden mnogo lakše nego što se očekivalo, a jedini problem za otmičare bila je pobuna putnika u avionu koji je letio prema Bijeloj kući ili Kongresu, pa on i nije uspio stići do Washingtona, nego se srušio na polje u Pennsylvaniji. Ostala tri aviona pogodila su svoje ciljeve ubivši 3000 ljudi, čime je Bin Laden ostvario svoj politički cilj. U izvještaju komisije tvrdi se da je to bilo i stoga što je američka vlast traljavo reagirala kad se otkrilo da je veliki napad u tijeku, nakon što se prvi avion već zabio u neboder WTC-a. Američki potpredsjednik Dick Cheney tada je naredio američkom ratnom zrakoplovstvu da ruši sumnjive putničke avione, no naredba je zbog kaosa u liniji zapovijedanja stigla do pilota tek nakon što je akcija već bila gotova.

Kategorije: Hrvaška

TIMUR VERMES 2015.: ‘Danas je moguće da se ponovno pojavi novi Hitler, ali to će ovaj put biti uz našu pomoć’

Sob, 11/09/2021 - 11:20
Objavljeno u Nacionalu br. 915, 13. studeni 2015. NJEMAČKI KNJIŽEVNIK za Nacional govori o svojoj knjizi ‘Opet on’ u kojoj je Hitlera ‘probudio’ 2011. u Berlinu, pojašnjava kako se u Njemačkoj danas gleda na njega i nacizam te priča o trenutnoj političkoj situaciji u toj zemlji

Usred puste ledine, nakon 70 godina kome, Adolf Hitler probudi se u Berlinu 2011. godine. Hitler je opet tu – ali što bi on još mogao prirediti? Knjiga “Opet on” njemačkog autora Timura Vermesa, gorka satira o modernom društvu, to će jednostavno propitati tako što će ga ponovo oživjeti.

Timur Vermes rođen je 1967. u Nürnbergu, kao sin Njemice i Mađara. Studirao je povijest i političke znanosti u Erlangenu, a nakon toga radio kao novinar. Do 2001. pisao je za Abendzeitung i kölnski Express, a potom je radio za više magazina te naposljetku za Shape, časopis za modu i fitness. Od 2009. godine kao ghostwriter, odnosno pisac iz sjene, objavio je četiri knjige.

Knjiga “Opet on” od prve stranice bolno pogađa čitatelja, jer njezin je protagonist pravi Hitler. Ne onaj komični Hitler s televizije ni onaj holivudski silnik, nego čovjek koji je svoju okolinu analizirao na svoj vlastiti bolesni način. Onaj koji ljudske slabosti zapaža u hipu i nadasve oštroumno. Onaj koji nepogrešivo slijedi svoju logiku i koji je zadrt, ali ne lud. Knjiga “Opet on” jednako je toliko pakosna koliko i perfidna, jer čitatelj samoga sebe zatekne kako se Hitleru sve manje smije. On se počinje smijati s njim. Smijati se s Hitlerom – je li to u redu? Je li to uopće dopušteno? Vermes, autor knjige – po kojoj je upravo premijerno prikazan istoimeni film u režiji Davida Wnendta – za Nacional odgovara na ta pitanja, ali i pojašnjava kako se u Njemačkoj danas gleda na Hitlera i nacizam te priča o trenutačnoj političkoj situaciji u zemlji uslijed izbjegličke krize.

Nacional: Otkud inspiracija za ovu knjigu?

Ideju sam dobio jer sam želio da knjiga koju napišem bude prije svega zabavna. Tražio sam nešto što bi mene zabavilo. S obzirom na to da sam pisao kao ghostwriter, poznat mi je način pripovijedanja potreban za takav tip romana. Druga stvar na koju sam obraćao pozornost bila je promišljanje o tome kako bi bilo ući u glavu Adolfa Hitlera. Nitko to nije pokušao. Otkrio sam da je on bio ljudsko biće sa svim svojim manama, a svijet je promatrao na vrlo jednostavan način. U početku mi je ideja bila zabavna pa sam shvatio da bi to moglo biti nešto što će i druge zanimati.

Nacional: Upravo je prema knjizi premijerno prikazan i istoimeni film, a knjiga – vaš debi – postigla je nevjerojatan uspjeh. Kako to objašnjavate?

Pa baš time što je radnja zabavna na pomalo zastrašujući način. Mogao bih ponuditi objašnjenje, jer nikad ne možete sa sigurnošću otkriti razloge uspjeha, da je to zato što je roman neobično napisan, u prvom licu i ne nudi nikakve izlike. Ne mogu se kriti iza Hitlera jer pišem u “ja” formi, a to mi, pak, pruža mogućnost da budem samouvjeren kao što je bio i Hitler. To je nešto što se ne čita tako često.

Nacional: U intervjuima ste već rekli da se s Hitlerom i svime povezanim uz njegov lik i djelo, nije smjelo šaliti, pogotovo se to nije smjelo u Njemačkoj. Čini se da se to ovom knjigom promijenilo.

U neku ruku, iako se nekako još uvijek postavlja pitanje je li nam dopušteno smijati se tome. Danas je to stvarno smiješno. Smijanje tome svemu ionako se ne može izbjeći, to je poput kihanja. Nije zabranjeno, ali ljudi svejedno misle da se moraju ispričati ako to čine. Međutim, ipak se čitatelji smiju jer znaju da je Hitler umro i zapravo se od prve stranice smiju s njim, odnosno, smiju se cijeloj toj ideji da je on ponovno živ. U jednom trenutku shvate da su stvari otišle predaleko, to je taj zastrašujući dio. Je li to zabranjeno? Nije. Je li zabranjeno čitati “Moju borbu” u Njemačkoj? Nije. Ali ju je zabranjeno distribuirati.

Nacional: Knjiga “Opet on” je, naravno, satira društva i poruka, koju i u knjizi navodite, da se stvari koje je Hitler napravio ne smiju ponoviti. Jesu li čitatelji shvatili vašu poruku, pa je i to pridonijelo njezinu uspjehu?

Knjiga je satira modernog svijeta i satira mogućnosti pojave novog Hitlera. Mislimo da smo sigurni i da je to sve igra. Zato se u knjizi nitko ne može identificirati s njim, ali svejedno on jako podsjeća na njega, svejedno govori kao on, šalje iste poruke kao i on. Sigurni smo da to ne može biti Hitler! Iako podsjeća na njega, čitatelji ipak vide da on nije tako loš, jer ne može biti tako loš s obzirom na to da nije Hitler. Čak je i nježan, čak se i nasmije povremeno. Uglavnom, bilo je jako zabavno iskustvo biti u njegovoj glavi.

Nacional: Je li današnji svijet „spreman”, je li dovoljno stabilan za novog potencijalnog Hitlera? Je li mu se spreman oduprijeti?

Danas se „Hitler” može pojaviti u doslovce svakoj zemlji na svijetu. Prvi uvjet za to je da niste zadovoljni svojom demokracijom, svojim ustrojem.

Nacional: To se trenutačno događa…

Tako je, zato što se rješenje problema ne može naći dovoljno brzo. Previše se priča, a premalo radi. Primjerice, ruski predsjednik Vladimir Putin ne razmišlja previše, brzo djeluje. A zapadni čelnici, pak, previše razgovaraju, a malo je tu akcije. Dakle, potencijalna opasnost za državu javlja se ako narod iz bilo kojeg razloga pati. Patnja možda ne treba biti prava, poput gladi, primjerice, ali može biti bilo koje druge naravi. Onda odjednom netko dođe i to popravi. U neku ruku to je uspjelo talijanskom komičaru Beppu Grillu. Pojavio se niotkuda i osvojio 30 posto glasova!

Nacional: Kako vidite Hitlera iz današnje perspektive? Činjenica je da je bio izabran na legalnim izborima. U knjizi se pitate može li se jednog čovjeka okriviti za ono što je podržano od cijelog naroda. Može li se?

E pa, činjenica je da je on svoje prijedloge iznio njemačkom narodu koji je to prihvatio. U početku se zaista tako dogodilo, no kasnije je sve izmaklo kontroli. Možemo li okriviti jednog čovjeka? Iako se misli da je cijeli narod samo slijedio čudovište, činjenica je da narod ne slijedi čudovišta. Slijedi ljude za koje smatra da rade nešto korisno. Ali, s druge strane, ne možemo baš sve okrivljavati jer da nije Hitler, u to vrijeme netko bi drugi sličnih sklonosti isplivao na površinu. Ali slažem se da je uvijek lakše okriviti jednu osobu. On je čudovište, a narod nije ni za što kriv. Oni su divni, dragi ljudi. Ali znamo da nije bilo tako.

 

‘Možemo li za zla okriviti jednog čovjeka? Iako se misli da je narod slijedio čudovište, činjenica je da narod ne slijedi čudovišta, nego ljude za koje misli da nešto rade’

 

Nacional: Kakva je danas situacija u Njemačkoj po pitanju denacifikacije? Nedavno mi je austrijski književnik Daniel Kehlman rekao da Austrija nikad nije završila taj proces i da je nacizam ostao „visjeti u zraku”. Je li Njemačka završila taj proces?

Nisam siguran. Javnost se uporno uvjerava u nužnost tog procesa, ali u praksi to baš ne funkcionira u potpunosti. Primjerice, svi idu u Dokumentacijski centar i svima je posve jasno što se dogodilo. Ali nikome, posebno djeci koja tamo odlaze s učiteljima, nije jasno kakve veze događaji iz prošlosti imaju s njima danas. U neku ruku to je kao kad svakoga dana u isto vrijeme čujete crkveno zvono. Najprije vam strašno smeta, ali nakon nekog vremena ni ne čujete to zvono. To se radi u Njemačkoj, konstantno se ponavlja da je to bilo zlo, ali nitko više ne čuje. Upravo je u tome i poruka moje knjige: da to nije pogreška glupih ljudi iz prošlosti, jer bi tada svi napravili isto ili slično. Danas, pak, postoji mogućnost da se nešto takvo ponovi, a ovog puta bit će to uz našu pomoć! Zato u knjizi čitatelj shvati da Hitler i nije tako loš. Da sam ja živio 1930-ih, bio bih zapanjen onim što se događalo. Ali 99 posto ljudi ne bi. Diktatura je funkcionirala zbog većine, a većina je smatrala da on radi nešto dobro. Biti nacist nije bilo uopće teško. To je bilo toliko lako da je svaki nacist itekako profitirao od svog udjela u stranci, dobio je svoj „dio kolača” kao nagradu za vjernost. Diktatura se pobrinula da budu dobro zbrinuti.

Nacional: Kako se na Hitlera gleda danas u Njemačkoj, u svjetlu jačanja ekstremno desničarskih stranaka? Doživljavate li to kao potencijalnu opasnost?

Hitler se ne gleda u pozitivnom svjetlu, gleda se kao netko koga treba izbjegavati. Ako želiš imati uspješnu desnu stranku, ona ne smije imati veze s Hitlerom. No možda će se situacija promijeniti nagore za koji tjedan, zbog izbjegličke krize koja utječe na mnogo toga u Njemačkoj.

Nacional: Kako gledate na tu krizu? Jer veliki val ide samo prema Austriji i Njemačkoj.

Prvi problem koji narod spominje je činjenica da će to biti iznimno skupo. Govorim o velikom iznosu novca. I svi mi ćemo to osjetiti. Druga stvar, ti ljudi će dolaziti i postavljati šatore, a to znači da neće biti regulacije tko kamo ide niti kad će to prestati. Ako, pak, zatvorite granice i imate desetke tisuća izbjeglica pred vratima, morate biti svjesni činjenice da će započeti sukobi. Oni mogu započeti pištoljima na vodu, ali ne moraju tu stati, završit će na pravim pištoljima. Doći će do pokolja. Vidjet ćemo kako će se stvari razvijati.

Nacional: Kako se Njemačka nosi s time?

Iako to zvuči smiješno, ljudi radije ne pričaju o tome. Ružna strana zatvorene granice jesu mrtva tijela tih ljudi na drugoj strani. Hoćemo li o tome razgovarati ili ćemo misliti da neće biti tako strašno?

Nacional: Mislite li da postoji mogućnost da Njemačka zatvori svoje granice za te izbjeglice?

Ovisi o tome što narod misli. Moguć je taj scenarij, vrlo moguć. Posebno zato što ljudi sporo, ali sigurno shvaćaju koliki je to trošak za zemlju. Ali mislim da ćemo, bez obzira na to što ljudi u Njemačkoj misle, ionako morati platiti tu krizu na ovaj ili onaj način. Ali isto tako, moramo dijeliti odgovornost s ostatkom svijeta jer će u suprotnome zaista biti mrtvih tijela na granici. Na našoj ili mađarskoj, na bilo kojoj.

 

‘Vrlo je moguće da Njemačka zatvori granice izbjeglicama, posebno zato što se sve više priča o velikom iznosu novca koje ova kriza vuče za sobom’

 

Nacional: Nije li jedino rješenje pomoći tim ljudima? Iako, vjerujem da narod u Njemačkoj misli da nije fer što oni podnose najveći teret.

To vam je isto kao kod poplave. Voda nailazi samo prema nama. Čak i da nam nitko ne pomogne, voda će i dalje nailaziti. Nije fer, ali voda će doći. U jednom trenutku druge europske zemlje morat će preuzeti odgovornost, ali zasad smo sami. Kad razmišljate o temeljima Europske unije, zaista je to sve jadno jer solidarnost ne postoji. Hitler je u solidarnosti vidio veliku snagu, iako je to zaista bilo drugačije vrijeme. Ljudi su nakon katastrofe Prvog svjetskog rata odlučili zajedno graditi bolji, drugačiji svijet. Ali vidimo da ta ideja o boljem svijetu, stara 70 godina, i dalje nije naišla na plodno tlo.

Nacional: Što mislite o Angeli Merkel i načinu na koji vodi Njemačku, a mnogi kažu i Europu?

Ona jest bila broj jedan u Europi kad je grčka kriza izbila, a danas radi ono što bi svatko na njezinu mjestu radila. Nema puno mogućnosti. Kad je otvorila granice za sirijske izbjeglice, ne mislim da je to napravila zato što ima veliko srce, već zato što je željela poslati signal drugim zemljama da nitko ne smije stajati sa strane, već se svi moraju aktivno uključiti u pomaganje tim ljudima. Izbjeglice bi ionako došle u Europu, a da ona nije postupila na ovaj način, nastao bi veliki prasak. Ona šalje signal da mi radimo ono što bi i drugi trebali.

Nacional: Vidite li je kao snažnog vođu ili pragmatika?

Ona je pragmatična, nije preglupa. Nisam njezin preveliki fan, ali ponaša se i radi ono što bi svatko u krizi morao raditi. Kriza je, ne možeš razmišljati o milijun rješenja, jer rješenje je samo jedno. Dobro joj ide, mislim da bi bilo tko drugi na njezinu mjestu napravio više-manje istu stvar.

Nacional: Kao povjesničar i politolog, kako vidite ulogu SAD-a u ovoj izbjegličkoj krizi? Mnogi smatraju da su trebali preuzeti veću odgovornost.

Nisam stručnjak za vanjsku politiku, ali mogu pokušati objasniti što se događa. SAD ima interes u nekim zemljama i dokle god je taj interes jak, oni će u tim zemljama ostati i jako je teško očekivati da će napraviti pravu stvar.

Nacional: Mislite li da izbjegavaju tu temu?

Na primjeru Putina vidimo kako je lako biti aktivan. No on iza sebe nema demokratski proces i nije toliko odgovoran za sve što radi pa ga nije briga za štetu, za žrtve. Bez ikakvih problema izrazio je spremnost poslati vojsku u Siriju, što ni jedan zapadni vođa sebi ne može dopustiti, jer to bi značilo da će neke svoje sunarodnjake poslati u smrt. Putina za to nije briga, a činjenica da ga nije briga za mrtve Ruse, daje mu slobodu da bude učinkovitiji od ostalih. Ako želimo ići u korijen problema, na svijetu postoji drugačija raspodjela bogatstva. Možemo vidjeti da zemlje Bliskog istoka, čak i Dalekog istoka, ne uspijevaju pokrenuti svoje ekonomije koje bi proizvele traperice i Coca-Colu. Neke zemlje to ne mogu, a stanovnici tih zemalja željeli bi te proizvode. Kad vide da te stvari mogu dobiti u drugim zemljama, onda odlaze u te zemlje. Zato imamo zemlje koje su jednostavno atraktivnije od drugih. Baš sam razmišljao neki dan, što bi se dogodilo kad bi SAD i zapadne zemlje energiju, umjesto sad pomoću nafte, mogle stvoriti iz sunca? Ne bi trebale naftu i to bi sve promijenilo. Odjednom više ne bi bilo interesa za arapske zemlje i iz njih bi se otišlo u neke tropske zemlje s puno sunca.

Kategorije: Hrvaška

Dark net – Eldorado za ubojice, pedofile i ekstremiste

Sob, 11/09/2021 - 11:14
Objavljeno u Nacionalu br. 971, 12. prosinac 2016. Besplatnim softverskim paketom bolji poznavatelji kompjuterskih tehnologija mogu pristupiti tamnoj strani interneta na kojoj djeluju trgovci ljudima, oružjem i dječjom pornografijom, a Jamie Bartlett u knjizi koja uskoro izlazi u Hrvatskoj, otkriva i to da postoji tržište za atentate

Gledam u nešto što mi izgleda kao lista za odstrel. Vidim fotografije osoba koje prepoznajem – uglavnom je riječ o poznatim političarima – a pored svake je navedena određena svota novca. Autor stranice misli da biste, da ste u poziciji platiti za nečije ubojstvo – uz pretpostavku da ne postoji apsolutno nikakva vjerojatnost da vas uhvate – to i učinili. To je jedan od razloga što je osnovao Tržište za atentate (Assassination Market). Na početnoj stranici nalaze se četiri jednostavne upute:

– dodajte ime na listu,

– dodajte novac u blagajnu pored imena osobe,

– predvidite kada će nastupiti smrt te osobe,

– tko pogodi, dobiva novac iz blagajne.

Tržište za atentate ne možete pronaći guglanjem. Nalazi se u skrivenom, šifriranom dijelu interneta, kojem ste donedavno mogli pristupiti samo uz pomoć preglednika (browsera) The Onion Router ili Tor. Tor je nastao kao projekt Istraživačkog laboratorija Mornarice Sjedinjenih Američkih Država, ali je u međuvremenu prerastao u neprofitnu organizaciju koju dijelom financiraju američka vlada i razne grupe za građanska prava. Milijunima ljudi diljem svijeta omogućuje da anonimno i sigurno pregledavaju internet. Jednostavno, Tor funkcionira tako da višestruko šifrira računalne aktivnosti i usmjerava ih kroz nekoliko mrežnih čvorišta, odnosno onion routera, i tako prikriva podrijetlo, odredište i sadržaj aktivnosti. Korisnike Tora ne može se pratiti, kao i web stranice, forume ili blogove koji postoje kao njegovi skriveni servisi koji koriste jednako šifriranje prometa kako bi prikrili svoje lokacije.

Tržište atentata možda koristi usluge poslužitelja na nepoznatom dijelu interneta, ali se može pronaći prilično jednostavno. Za to je potreban samo jedan, i to besplatan, softverski paket. Prijavite se, slijedite upute i čekate.

Tržište atentata radikalni je primjer onoga što se može pronaći na internetu. Osim dobro poznatog svijeta Googlea, Hotmaila i Amazona, postoji i druga strana interneta: darknet. To je mjesto bez ograničenja, mjesto na kojem se pomiču granice, mjesto na kojem se ideje izražavaju bez cenzure, mjesto koje će zadovoljiti radoznalost i želje. Tržište atentata pokrenuto u ljeto 2013. samo je jedan od najdrastičnijih sadržaja i usluga na darknetu. Novinar i pisac Jamie Bartlett, direktor Centra za analizu društvenih mreža u tvrtki Demos, o darknetu piše u svojoj istoimenoj knjizi iz 2014., koja će za koji dan biti objavljena i u Hrvatskoj.

Što je to darknet, tko sve i kako pristupa takvim i sličnim stranicama, kako “otkriti” tko stoji iza takvih sadržaja te je li istinit podatak da “obični” ljudi koriste 20 posto interneta, a 80 posto je zapravo “mračni web”, za Nacional je objasnio Dragan Petric, izvršni urednik Buga, koji se tom i sličnim temama bavi desetljećima.

“Dark web je dio deep weba – dakle onog dijela weba kojem nije lako pristupiti ‘guglanjem’ ili drugim uobičajenim metodama – na kojem se prvenstveno nalaze ilegalni sadržaji i putem kojeg se odvijaju ilegalne aktivnosti na digitalnom prostoru. Istina je da je ‘vidljiv’ samo mali dio weba – podudarnost nalik onoj s ‘vrhom sante leda’ – no nije istina da je ‘nevidljivi’ dio čitav ‘dark’. Treba, dakle, razlikovati dark web od deep weba jer je, kako kažem, dark web samo onaj ‘crni’, odnosno ‘nepoćudni’ dio deep weba”, objašnjava Petric.

Da bi se došlo do sadržaja na dark webu, a riječ je o zastrašujućim stvarima – od otvorenog trgovanja ljudima i drogom, kupnje i prodaje oružja, dječje pornografije pa do spomenutog Tržišta atentata – Petric kaže da je potrebno koristiti posebne web-browsere namijenjene korištenju dark weba.

“Nekonvencionalnim metodama i ‘digitalnim rudarenjem’ – kopanjem po forumima, chat-roomovima i sličnim okupljalištima na internetu – moguće je domoći se adresa kojima se kroz takav posebno kreiran web-browser dolazi do sadržaja na dark webu. Nužno je, dakle, imati natprosječno poznavanje internetskih komunikacijskih tehnologija kako bi se pristupilo dark webu”, kaže Petric, dodavši da je realizacija svake aktivnosti koju omogućuju sadržaji dostupni na dark webu – moguća prijetnja. Od trgovine narkoticima, preko pedofilije pa sve do trgovine ljudima, naručivanja ubojstava i sličnih visoko kriminalnih djela. Dragan Petric kaže da se korisnike vjerojatno – kao i u “stvarnom” životu – može podijeliti na one koji su samo znatiželjni kada je riječ o tome što se nudi, kako i u kojoj mjeri kada je riječ o kriminalnim aktivnostima na internetu, i na one koji su doista zainteresirani platiti te “usluge”.

“Da, dark web je teško dostupan, doista je i tehnološki ‘odvojen’ i drugačije koncipiran od ‘običnog’ weba te naprosto predstavlja digitalni pandan ‘podzemlju’ iz naše stvarnosti”, pojašnjava Petric. Smatra da logika nalaže da se takve grupe ili osobe koji djeluju na dark webu može tretirati kao cyber kriminalce, što je posljednjih godina u porastu i u Hrvatskoj, zato što njihova aktivnost predstavlja kazneno djelo, barem u većini civilizacije. Problematično može biti, zaključuje Petric, ako oni internacionalno nude usluge ostvarivanja kaznenih djela iz zemlje u kojoj to eventualno nije kažnjivo te uz server lociran u zemlji u kojoj to nije kažnjivo, te ih je tada – i u slučaju da se otkrije tko su – dosta teško pravno progoniti.

Kako u svojoj knjizi “Dark net” piše Jamie Bartlett, u tom internetu ispod interneta može se pronaći apsolutno sve te je takav digitalni prostor Eldorado za kriminalce, kriminalne organizacije, radikalne pokrete ili terorističke skupine.

“Radikalne društvene i političke pokrete počeo sam istraživati još 2007., kada sam proveo dvije i pol godine prateći islamske ekstremiste po Europi i Sjevernoj Americi, u pokušaju sastavljanja cjelokupne slike o često nepovezanoj mreži mladih simpatizera ideologije Al Kaide. Godine 2010., kad sam završio svoje istraživanje, činilo mi se da je svijet drukčiji. Svaki društveni ili politički fenomen na koji sam nailazio – od teoretičara zavjere do aktivista ekstremne desnice i kultura droge – bivao je sve prisutniji i sve aktivniji na netu. Često sam dvaput razgovarao s istom osobom – jednom na netu, a onda uživo – i činilo mi se da pričam s različitim ljudima. Otkrivao sam paralelne svjetove s različitim pravilima, obrascima ponašanja, protagonistima. Kad god bih pomislio da sam u potpunosti istražio neku online kulturu, otkrio bih nove, još neistražene, povezane i tajne dijelove. Za pristup nekima od njih trebalo je napredno tehničko znanje, dok je druge bilo jednostavno pronaći, iako su postale sve važniji segment života i identiteta mnogih te su lokacije na netu uglavnom nevidljive. Zato sam krenuo u potragu za njima”, piše u svojoj knjizi Bartlett, otkrivajući detalje nekih od stranica na kojima se mogu pronaći ilegalni sadržaji. Tako piše i o stranicama “specijaliziranima” za dječju pornografiju. Kako se sve više zemalja priključivalo na internet, tako su nicala i nova mjesta za proizvodnju pornografskog materijala. Zloglasni Lolita siti u Ukrajini početkom stoljeća preplavio je internet s pola milijuna fotografija, prije no što je zatvoren 2004. Dvojica vlasnika te agencije su pritvorena, a zatim puštena. U listopadu 2007. Interpolova baza podataka o zlostavljanju djece – a sastoji se od fotografija koje je zaplijenila policija – imala je pola milijuna fotografija. Baza podataka britanske policije, koju čuva CEOP – Child Exploitation and Online Protection Centre (Centar za zaštitu djece od zlostavljanja na internetu), 2010. imao je više od 850 tisuća fotografija, a nedavno su objavili da su našli gotovo dva milijuna fotografija u zbirci samo jednog prijestupnika. Pravosudna tijela u SAD-u 2011. predala su Nacionalnom centru za nestalu i zlostavljanu djecu više od 22 milijuna fotografija i videozapisa dječje pornografije. Dvadeset pet godina nakon procjene NSPCC-a, danas na netu postoje ogromne količine dječje pornografije kojoj je lako pristupiti i koja se efikasno distribuira. Američko Ministarstvo pravde je između 2006. i 2009. zabilježilo 20 milijuna IP adresa s kojih se distribuira dječja pornografija, koristeći peer-to-peer softver.

 

Iznimno je velik broj stranica na kojima se otvoreno šalju ekstremističke poruke. Ekstremisti su posebno skloni novim tehnologijama jer im je pojavljivanje u medijima ograničeno

 

Postoji velika i trajna potražnja za pornografijom u kojoj se pojavljuju tinejdžerice. Sadržaji s “legalnim tinejdžericama” oduvijek su najpopularnija podvrsta pornoindustrije, a Bartlett piše i o stranicama na kojima je “dežurna” djevojka, takozvana cam-girl ili camera-girl, “zadužena” za ispunjavanje seksualnih maštanja svakoga tko joj je voljan platiti.

Iznimno je velik broj stranica na kojima se otvoreno šalju ekstremističke poruke, recimo stranica na kojoj je objavljivao Andreis Breivik, norveški radikalni desničar i samoprozvani “kršćanski križar” koji je 2011. krenuo u pokolj i ubio 77, a ranio 209 mladih na otoku Utøya. Takve osobe ili ekstremističke organizacije posebno su sklone mogućnostima koje pružaju nove tehnologije jer im je pojavljivanje u velikim medijima ograničeno pa nisu u prilici iznositi svoje stavove u javnosti. Osamdesetih i devedesetih godina, primjerice, piše Bartlett, organizacije bijelih rasista u Americi – Stormfront i Arijevsko bratstvo – osnovale su popularne grupe za podršku. Blood and Honour (Krv i čast), epicentar ekstremističke neonacističke glazbene scene, ima na desetke otvorenih stranica na YouTubeu i nekolicinu zatvorenih online foruma. Web stranica Stormfronta – stormfront.org – već dugo ima forum s gotovo 300 tisuća članova koji su objavili više od deset milijuna poruka. Među neonacistima posebno je omiljen Twitter; njihova korisnička imena često sadrže brojeve 14 i 88. Četrnaest se odnosi na “14 riječi” – “We must secure the existence of our people and a future for white children” (Moramo osigurati opstanak našeg naroda i budućnost za bijelu djecu), dok se 88 odnosi na osmo slovo abecede, HH: Heil Hitler. Prema riječima istraživača s King‘s Collegea u Londonu, neonacisti ne koriste Twitter samo za širenje ideja i propagandu, već i za održavanje koherentne svijesti o vlastitom identitetu. Neki nacionalisti za okupljanje koriste dječje chat-sobe ili grupe nevinih imena na Yahoou. Među engleskim nacionalistima posebno su popularni forumi o anglosaksonskoj povijesti, koji imaju na stotine korisnika s imenima kao što su Aethelred i Harold. Oni vode rasprave o tome kako imati “što čišću i bjelju Englesku”. Početkom 2007. francuska nacionalistička stranka Nacionalni front bio je prva europska politička stranka koja je osnovala ogranak u virtualnom svijetu – Second Life – što je izazvalo burne online proteste nekih korisnika. Iste godine su ksenofobni korisnici te stranice posjetili virtualnu džamiju, zaposjeli virtualni Kur’an i objavljivali antisemitske slogane, a onda aktivirali hakersku skriptu koja je automatski izbacila sve iz zgrade. Organizacija za ljudska prava Centar Simon Wiesenthal, procjenjuje da je 2013. postojalo 20 tisuća aktivnih web stranica, grupa na društvenim mrežama i online foruma koje su se bavili širenjem mržnje. Taj broj svake godine raste. Online svijet postao je utočište za rasiste i nacionaliste, a političkim ekstremistima pruža mogućnost iznošenja stavova i ideja te regrutiranje novih aktivista.

Da je dark web posebno opasan i može biti koban za mlade, Bartlett objašnjava i na primjeru stranice putem koje se mlade djevojke nezadovoljne svojim izgledom, uglavnom zbog viška kilograma, nagovara da ne jedu, “tjera” ih se na gledanje mršavih manekenki, nudi im se dijeta koja uglavnom promovira unošenje svega 300 kalorija u organizam na dan, dok prosječan čovjek u organizam minimalno unosi oko 1800 kalorija.

Kao i u drugim zemljama, u Hrvatskoj situacija nije sjajna. Takozvana cyber kriminalna djela u porastu su posljednjih godina, prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova.

Iako je osobe koje se bave ilegalnim aktivnostima putem dark weba teže identificirati nego na nekim drugim klasičnim platformama, ne znači da su i apsolutno zaštićene ako se bave takvim aktivnostima jer različiti slojevi pristupa internetu omogućavaju samo određeni stupanj anonimnosti. Europske policije su 2014. raskrinkale ljude koji su se bavili takvim kriminalom u 27 zemalja, što je i u Hrvatskoj dobilo svoj epilog, a hrvatska policija prošle godine sudjelovala je i u rušenju underground foruma “darkcode” na kojem su se i hrvatski državljani bavili ilegalnim aktivnostima.

U Hrvatskoj je putem crnog internetskog tržišta najpopularnija kupnja droge, a ima i korištenja crnih tržišta za dječju pornografiju koju se naručitelju dostavlja kriptirano. Putem crnih tržišta može se kupovati ukradene umjetnine ili čak naručiti ubojstvo, no u Hrvatskoj još nije zabilježen takav slučaj.

Usluge na darknetu plaćaju se virtualnom valutom, a trenutačno je najpopularnija bitcoin, čija se prednost u odnosu na kreditne kartice očituje u težem praćenju traga novca. Bitcoin je, primjerice, koristio vlasnik i osnivač Silk Roada, jednog od prvih ilegalnih online tržišta, “specijaliziranog” za trgovinu drogom, ali je ipak na kraju uhićen i osuđen na doživotni zatvor.

Najvažnija poruka je – biti na oprezu. I oni koji su “samo” znatiželjni što se na stranicama darkneta nudi i oni koji su potencijalni korisnici takvih sadržaja i usluga, moraju biti svjesni činjenice da sve što je online, tamo i ostaje, željeli oni to ili ne. Digitalni trag ne nestaje.

Crna internetska tržišta samo su dio cyber kriminaliteta koji, uz terorizam i ilegalne migracije, spada među “top prijetnje” u Europskoj uniji, znači i u Hrvatskoj. Kod nas je tako 2014. godine zabilježeno oko 1200 djela cyber kriminala, što je triput više nego 2008. i 2009. godine. Sve više kriminaliteta seli se na internet jer je tako naprosto jednostavnije i jeftinije.

Kategorije: Hrvaška

Poznati detalji: USKOK sumnjiči Kovača za lažiranje prijetnji, u tome mu pomogao policijski inspektor Sever

Sob, 11/09/2021 - 11:10

Državno odvjetništvo objavilo i detalje zbog koji se sumnjiči bivši SDP-ov gradonačelnik Čakovca Stjepan Kovač. Prema objavljenim informacijama, Kovača se tereti za lažiranje prijetnji, a u tome mu je pomogao policijski inspektor Mario Sever.

“USKOK je, na temelju kaznene prijave PU koprivničko-križevačke, donio rješenje o provođenju istrage protiv trojice hrvatskih državljana (1974., 1976., 1968.) zbog osnovane sumnje na počinjenje kaznenih djela zlouporabe položaja i ovlasti, trgovanja utjecajem te pomaganja u zlouporabi položaja i ovlasti. (11. 9. 2021.)

Utaja poreza

Osnovano se sumnja da je u razdoblju od 15. travnja 2019. do 11. ožujka 2020. u Čakovcu, prvookrivljeni kao policijski službenik Policijske uprave međimurske, Službe kriminalističke policije, kojem su u okviru službe bile dostupne informacije da se nad više osoba provode posebne dokazne radnje zbog osnova sumnje u počinjenje kaznenih djela utaje poreza ili carine u sastavu zločinačkog udruženja vezano za trgovinu rabljenim vozilima posredstvom trgovačkih društava, jednoj od tih osoba rekao da se u odnosu na njega i druge osobe primjenjuju posebne dokazne radnje.

To je učinio u cilju da osobama koje su bile uključene u navedenu kriminalnu aktivnost omogući da izbjegnu kazneni progon i sakriju dokaze o počinjenju kaznenih djela. Jednako tako je tijekom provedbe navedenih mjera toj osobi kontinuirao dojavljivao podatke o tijeku i sadržaju radnji uključujući i obavijest o planiranom vremenu realizacije kriminalističkog istraživanja. Slijedom toga su dvije osobe uništile dio dokaza koji ih povezuju s kriminalnim radnjama, dok je jedna osoba prije uhićenja sakrila dio vozila nabavljenih djelovanjem zločinačkog udruženja kako bi izbjegla njihovo oduzimanje po policijskim službenicima i potom realizirala njihovu prodaju.

Lažne prijetnje

Nadalje se osnovano sumnja da je u razdoblju od 27. travnja 2021. do 1. lipnja 2021. u Čakovcu, drugookrivljeni gradonačelnik Grada Čakovca, nakon što su na jednoj internetskoj stranici koju je kreirala nepoznata osoba objavljeni navodi koje je drugookrivljeni doživio kao klevetničke i uvredljive sadržaje koji bi mogli naštetiti njegovoj časti i ugledu te umanjiti izglede za pobjedu na predstojećim lokalnim izborima na kojima se natjecao za novi mandat gradonačelnika, 26. travnja 2021. Policijskoj upravi međimurskoj, Službi kriminalističke policije, podnio kaznenu  prijavu protiv nepoznatog počinitelja zbog kaznenog djela klevete.

Navedenu kaznenu prijavu osobno je zaprimio prvookrivljeni policijski službenik koji je drugookrivljenog upoznao s činjenicom da se kazneni progon za klevetu poduzima po privatnoj tužbi te da stoga nema zakonske osnove za daljnje policijsko postupanje po toj prijavi. Zatim je drugookrivljeni, koristeći autoritet gradonačelnika, zatražio od prvookrivljenog policijskog službenika da poduzme sve radnje potrebne da se otkrije identitet osobe koja je izradila navedenu internetsku stranicu te da mu zatražene podatke dostavi kako bi ih koristio za vlastite potrebe. S tom namjerom je prvookrivljeni angažirao trećeokrivljenog, a potom su zajedno s drugookrivljenim  dogovorili kako će inscenirati kazneno djelo prijetnje na štetu drugookrivljenog, a koje se progoni po službenoj dužnosti.

Lažna kaznena prijava

Tako su dogovorili da će drugookrivljeni poslati trećeokrivljenom prijeteće SMS poruke iz čijeg sadržaja bi proizlazilo da je počinitelj tog kaznenog djela ista osoba koja je izradila predmetnu internetsku stranicu, sve kako bi se pod izlikom prijave tog događaja Policijskoj upravi međimurskoj od strane drugookrivljenog stvorila osnova za pokretanje kriminalističkog istraživanja u okviru kojeg bi se poduzimale potrebne izvidne mjere i radnje radi utvrđivanja identiteta autora te internetske stranice. Radi realizacije dogovorenog, 6. svibnja 2021. trećeokrivljeni je na mobitel drugookrivljenog poslao šest SMS prijetećih poruka, uključujući i prijetnje smrću.

Potom je drugookrivljeni 7. svibnja 2021. podnio kaznenu prijavu protiv NN počinitelja zbog kaznenog djela prijetnje  premda je znao da se radi o fingiranim SMS porukama i da ih je prema prethodnom dogovoru poslao trećeokrivljeni. Nemajući razloga sumnjati u istinitost navoda kaznene prijave, policijski službenici su formirali predmet koji je dodijeljen u rad prvookrivljenom jer je nadređene upoznao s činjenicom da je prethodno osobno zaprimio prijavu.

Istražni zatvor

Tijekom kriminalističkog istraživanja prvookrivljeni je poduzimao mjere i radnje radi otkrivanja identiteta osobe koja je izradila internetsku stranicu, a zatim je po utvrđenju njezina mogućeg tvorca s rezultatima upoznao drugookrivljenog koji je od načelnika navedene Policijske uprave zahtijevao žurni dovršetak operativne obrade.

Osim toga je tražio da se prije okončanja drugog kruga izbora za gradonačelnika Grada Čakovca protiv tvorca internetske stranice nadležnom državnom odvjetništvu podnese posebno izvješće kao dopuna njegove kaznene prijave zbog kaznenog djela prijetnje te da se podaci o tome priopće javnosti kako bi pridobio naklonost potencijalnih birača.

Drugookrivljeni je tijekom istupanja u javnosti tijekom izborne kampanje objavio da je počinjeno kazneno djelo prijetnje na njegovu štetu i da se prema rezultatima provedenih policijskih izvida mogućeg počinitelja tog kaznenog djela može dovesti u vezu s jednim od njegovih protukandidata na predmetnim izborima.

USKOK će sucu istrage Županijskog suda u Zagrebu predložiti određivanje istražnog zatvora protiv prvookrivljenika”, piše u priopćenju DORH-a.

Kategorije: Hrvaška

FELJTON: Tomáš Masaryk apostol demokracije

Sob, 11/09/2021 - 11:09
Objavljeno u Nacionalu br. 1012, 16. rujan 2017. Nacional uoči 80. godišnjice njegove smrti objavljuje feljton o češkom ‘predsjedniku osloboditelju’, političaru koji je 17 puta predlagan za Nobelovu nagradu za mir i strancu s najviše ulica u Hrvatskoj

Što povezuje Matiju Gupca i Tomáša Masaryka? Na prvi pogled ništa – prvi je bio vođa seljačke bune hrvatskih i slovenskih seljaka 1573. koji je sve do danas ostao simbol seljačkog buntovništva i borbe za socijalna prava, dok drugi kao filozof, sociolog, sveučilišni profesor, političar, utemeljitelj i prvi predsjednik Čehoslovačke simbolizira sve ono pozitivno što se veže uz pojam građanske politike. Poveznica hrvatskog i češkog velikana je njihova “posmrtna slava”. Gubec je Hrvat koji u Hrvatskoj ima najviše ulica, njih 362. Masaryk ih ima tek sedam, ali to mu je bilo dovoljno da postane stranac s najvećim brojem ulica u Hrvatskoj. Osim u Zagrebu, Masarykove ulice postoje i u Dubrovniku, Varaždinu, Čakovcu, Bjelovaru, Virovitici i Daruvaru, dok u Karlovcu Masarykova ulica, birokratskom greškom, nosi ime njegovog sina Jana Masaryka. Ipak, pretjerano bi bilo zaključiti da se radi o najpopularnijem ili najpoznatijem strancu u Hrvatskoj. Ulice s njegovim imenom trag su prošlih vremena, a ne Masarykove trenutne popularnosti. Ulice je u Hrvatskoj dobio još za života, u doba kad su tadašnja Čehoslovačka i Jugoslavija bile savezničke zemlje u sklopu Male Antante pa je Masarykov kult bio razvijen gotovo kao i u njegovoj domovini, čemu su pridonosile i njegove veze s Hrvatima iz vremena prije nego što je postao predsjednik. Masarykove ulice u Hrvatskoj ukinute su uspostavom NDH 1941., ali nakon njene propasti 1945. ponovno su djelomično vraćene, a preživjele su i novi val preimenovanja ulica nakon 1990., iako je, barem u Zagrebu, bilo više pokušaja da se Masarykova ulica ukloni. Posljednja razmišljanja u tom pravcu početkom rujna 2017., upravo uoči 80. godišnjice Masarykove smrti, postala su politička top-tema, a Masaryk je po učestalosti spominjanja prisutniji u javnosti čak i od Tita. Otpor prema Masaryku u dijelu hrvatske javnosti zapravo je vrlo stara pojava. On je još od početka 20. stoljeća bio nepodoban protivnicima jugoslavenske ideje i bilo kakve jugoslavenske državne zajednice. Činjenica je da Masaryk nije najbolje razumio svu složenost hrvatsko-srpskih odnosa i da je baratao mnogim pogrešnim informacijama o stanju na ovom području, no ipak je neupitno da se radi o velikanu svjetskog formata. Iako je bio znanstvenik i mislioc, a ne vojnik, uspio je učiniti svojevrsno čudo kad je u središtu Europe na ruševinama Austro-Ugarske ne samo stvorio novu državu, nego takvu koja je bila uzor ostalom dijelu Europe po svojoj demokraciji, slobodama i gospodarskom razvoju. Ne čudi što je za Nobelovu nagradu za mir bio predlagan čak 17 puta.

“Bez vojničke akademije, bez diplomatske škole, stvorio je čvrstu narodnu državu, slobodnu, pravednu i čovječnu. Sablja se lomi i sila se lomi, samo zemlja ostaje i plug ostaje”, izjavio je 1937. povodom Masarykove smrti za praške Lidové noviny njegov prijatelj Ivan Meštrović. Sa svojim habitusom Masaryk se najviše približio Platonovu idealu vladara-filozofa, tako da ne čudi da je George Bernard Shaw, kad su ga pitali tko bi po njegovu mišljenju bio najbolji predsjednik ujedinjene Europe, rekao da zna samo jednu osobu – Masaryka.

Tomáš Masaryk rodio se 7. ožujka 1850. u Hodonínu, u istočnoj Moravskoj. Njegovi roditelji, otac Jozef i majka Terezie bili su pomalo neobičan par. Majka je bila Čehinja iz mjesta Hustopeče, po majci Njemica, a budući da je radila kao sluškinja i kuharica u bogataškim kućama, težila je tome da joj se djeca školuju i postanu gospoda. Otac je bio nepismeni kočijaš na velikaškim imanjima, Slovak iz Kopčana u zapadnoj Slovačkoj, deset godina mlađi od supruge. Kao dječak Masaryk je najprije učio za kovača, ali zahvaljujući kapelanu Františeku Sátori koji je prepoznao njegovu darovitost poslan je u gimnaziju u Brno. Maturirao je u Beču 1872. i počeo studirati filozofiju koju je doktorirao 1876. Zatim se usavršavao u Leipzigu, gdje je upoznao mladu Amerikanku Charlotte Garrigue, u kojoj je našao ženu svog života. Bila je pametna, obrazovana i emancipirana te se uvelike razlikovala od tipičnih europskih žena. Par se vjenčao 1878. u New Yorku, a Masaryk je tada preuzeo ženino prezime i od tada se zove Tomáš Garrigue Masaryk. Imali su petero djece – Alice, Herberta, Jana, Olgu te Elenanor koja je umrla ubrzo nakon rođenja. Herbert je umro 1915., Jan je kasnije postao diplomat i čehoslovački ministar vanjskih poslova koji je pod tajanstvenim okolnostima poginuo 1948., Alice je bila očeva glavna pomoćnica i nakon osnutka Čehoslovačke figurirala je kao prva dama jer se nikad nije udala. Umrla je u Chicagu 1966. Olga se udala za švicarskog liječnika Henrija Revillioda, s kojim je imala dva sina, Herberta i Leonarda koji su poginuli kao britanski vojnici u Drugom svjetskom ratu. Umrla je u Velikoj Britaniji 1978. Masaryk i danas ima nasljednike, a radi se o potomcima sina Herberta, odnosno njegove kćeri Herberte.

Ulice u Hrvatskoj Masaryk je dobio još za života, u doba kada su tadašnja Čehoslovačka i Jugoslavija bile saveznice. Uspostavom NDH 1941. Masarykove su ulice ukinute, a 1945. opet vraćene

Masaryk se u Beču uključio u češke studentske udruge i tada zapravo u političkom smislu postaje Čeh jer je odrastao u etnički mješovitoj Moravskoj i bio po ocu Slovak. Masaryk se opredijelio za akademsku karijeru i 1879. postao docent Filozofskog fakulteta u Beču. Kad je 1882. Karlovo sveučilište podijeljeno na njemački i češki dio, Masaryk je došao u Prag za profesora filozofije i postao jedan od središnjih ličnosti javnog života. Uključio se i u politiku i stvorio novi politički smjer koji naziva realizam.

To je bila potpuna novost u tadašnjoj češkoj politici koja se dotad svodila na robovanje mitovima o slavnoj češkoj povijesti, dok joj je Masaryk zadao novi pozitivan smjer. Njen cilj trebao je biti da Češka dođe na razinu razvijenih europskih država i naroda, a način da se to postigne bio je kritički pogled na stvarni život i aktivno djelovanje da se tadašnje stanje promijeni, tzv. sitni rad. To je značilo praktično, a ne tek deklarativno zalaganje na svim razinama života da se Češka pokrene. Masaryk je govorio da za ideale treba živjeti i raditi, a ne patiti i umirati, da se ne treba gubiti u uspomenama na slavnu prošlost, već da se treba boriti za slavnu budućnost. Iako realist, Masaryk je bio izrazito duhovna osoba i protivio se marksističkom materijalizmu te se zalagao za humani socijalizam koji bi proizašao iz moralnog i vjerskog načela o ravnopravnosti. Govorio je: “Demokracija nije samo državna forma, nego nazor na život koji počiva na povjerenju u ljude i čovječnosti”.

Masarykova realistična skupina uključila se 1890. u mladočešku stranku i 1891. osvojila tri zastupnička mandata u Carevinskom vijeću u Beču. Jedan od tih zastupnika bio je i Masaryk, ali nakon dvije godine razočarao se u mladočehe i 1900. osnovao realističku Češku narodnu stranku (od 1905. Češka napredna stranka). Masaryk je 1907. ponovno izabran u bečki parlament, gdje je bio zastupnik sve do 1914.

Važan element Masarykova realizma bila je i privrženost istini, u skladu s geslom Jana Husa “Istina pobjeđuje” te se borio protiv lažnih nacionalnih mitova, želeći da češka kultura i društvo ne počivaju na laži, nego na istini.

Masaryk je bio i žestoki borac protiv antisemitizma pa je 1899. stao u obranu židovskog mladića Leopolda Hilsnera optuženog za ritualno ubojstvo jedne češke djevojke. Bio je izložen neviđenoj hajci pa je planirao preseliti se u Ameriku, ali ga je supruga uspjela uvjeriti da je njegovo mjesto u Češkoj. S vremenom je Masaryk postao jedna od vodećih osoba češkog znanstvenog, kulturnog i javnog života, iako u politici nije imao većeg uspjeha.

Kao profesor Masaryk je imao značajan utjecaj na hrvatske studente koji su studirali u Pragu. Oni su u Masarykovim realističnim idejama vidjeli nešto što se može primijeniti i u Hrvatskoj, a najistaknutiji među tim studentima bio je Stjepan Radić koji je u Prag došao još 1893. i koji se s Masarykom i sprijateljio. Masarykove ideje o praktičnom djelovanju Radić je počeo djelatno provoditi u svom radu među hrvatskim seljaštvom koje je počeo politički obrazovati. No brzo je došlo do razlaza. Radić je kritizirao što se kod Masaryka njegov realizam često svodio na politički pragmatizam, što se očitovalo u Masarykovu odnosu prema odnosu Hrvata i Srba. Njih je Masaryk tada smatrao jednim narodom, ne uzimajući u obzir povijesne, kulturne i civilizacijske razlike, no i mnogi Hrvati zalagali su se za jedinstvo Hrvata i Srba, pa i Masarykovi učenici. Oni su u Pragu 1897. pokrenuli novine Hrvatska misao, a 1904. dio ih je osnovao Hrvatsku naprednu stranku. Ona je 1905. pristupila Hrvatsko-srpskoj koaliciji kojom se, u skladu s Masarykovim učenjem, pokušalo nadvladati razlike i sukobe među Hrvatima i Srbima i stvoriti novi politički koncept usmjeren prema budućnosti. Nakon što je u listopadu 1908. Austro-Ugarska anektirala Bosnu i Hercegovinu, kako bi se opravdao taj čin u proljeće 1909. u Zagrebu je održan sudski proces protiv 53 Srba optuženih da su radili na rušenju Monarhije i ujedinjenju sa Srbijom (Veleizdajnički proces). Masaryk se umiješao u spor i u bečkom parlamentu upozoravao da se radi o namještenom procesu, no bez uspjeha jer optuženi su osuđeni na ukupno 173 godine robije. Presuda je u travnju 1910. ukinuta, a okrivljenike je Franjo Josip amnestirao. Masaryk je i osobno prisustvovao suđenju i tako zainteresirao europsku javnost, a njegov dolazak u Zagreb izazvao je proturječne reakcije pristaša i protivnika. Masaryk se 1909. zauzeo i za hrvatskog političara Frana Supila optuženog u Beču na tzv. Friedjungovom procesu i razotkrio da se radi o politički namještenom procesu u kojem je Supilo na temelju krivotvorenih dokumenata lažno oklevetan kao plaćenik Srbije. Supilo je bio oslobođen optužbi, a politički vrh Austro-Ugarske kompromitiran.

Nakon što je 28. srpnja 1914. započeo Prvi svjetski rat, dotadašnji ugledni praški profesor i češki zastupnik u Beču stupio je na svjetsku političku scenu. Osjećajući da nastupa novo doba u kojem će se promijeniti politička karta Europe i odnos među europskim silama, Masaryk je odlučio da će se aktivirati. Napustio je stav o mogućnosti reorganizacije Austro-Ugarske i počeo se zalagati za njen raspad, a za stvaranje češko-slovačke države te je u rujnu otišao u emigraciju. Osnovao je Češki inozemni komitet i počeo lobirati kod zemalja Antante da podrže rušenje Austro-Ugarske. Antanta to međutim nije podržavala jer je nakon rata u slučaju svoje pobjede namjeravala zadržati Monarhiju na okupu, a tek neke dijelove pripojiti svojim saveznicama Italiji i Srbiji (u oba slučaja riječ je o hrvatskim i slovenskim krajevima). I češki političari koji su ostali u domovini provodili su prohabsburšku politiku i nisu priznavali Masarykovu djelatnost, tako da je Masaryk morao uložiti mnogo truda da za svoje planove pridobije i svjetsku i domaću javnost, riskirajući pritom vlastiti život jer ga je Austro-Ugarska proglasila veleizdajnikom. S vremenom je i u Češkoj jačala potpora Masarykovoj protuaustrijskoj politici koja je sve više prerastala u narodni otpor. Po uzoru na Jugoslavenski odbor u veljači 1916., Masaryk je u Parizu osnovao Češko-slovačko narodno vijeće i postao njegov predsjednik.

Kao profesor Masaryk je imao značajan utjecaj na hrvatske studente koji su studirali u Pragu.Među njima je bio i Stjepan Radić koji se s Masarykom sprijateljio

U svom djelu ‘’Nova Europa – slavensko stajalište’’ Masaryk je iznio svoje viđenje buduće Europe. Zalagao se za neovisnost Češke i njeno spajanje sa Slovačkom te za stvaranje federativne države južnoslavenskih naroda pod vodstvom Srbije, s time da bi se ujedinjenje provelo postupno. Masaryk je predložio da se za početak Crna Gora ujedini sa Srbijom, a Dalmacija, Istra te Bosna i Hercegovina s Hrvatskom. Da se ostvario Masarykov prijedlog, bila bi to najveća hrvatska država u povijesti, premda u sastavu južnoslavenske državne zajednice. Masaryk je u svojim planovima išao toliko daleko da je razmišljao o teritorijalnom spoju češko-slovačke i južnoslavenske države koridorom kroz zapadnu Ugarsku (današnje Gradišće), u kojoj je živio velik broj Hrvata. Velik dio hrvatskih političara u Jugoslavenskom odboru podržao je tu ideju, ali predsjednik Odbora Ante Trumbić bio je realniji i odbacio ju je s obrazloženjem da se ideja protivi načelu o samoodređenju naroda jer bi na području koridora, uz 70.000 Slavena, živjelo 600.000 Nijemaca.

Masaryk je nakon Februarske revolucije u Rusiji 1917. došao na ideju da od zarobljenih Čeha i Slovaka iz austro-ugarske vojske formira dobrovoljačke legije i tako dade djelatan doprinos pobjedi Antante, što mu je i uspjelo. Masaryk je tako postao vojni zapovjednik, a ruska privremena vlada tretirala ga je kao šefa buduće države. Legije su brojale oko 60.000 vojnika i plan je bio poslati ih u borbu protiv Njemačke i Austro-Ugarske, no u studenom 1917. došlo je do Oktobarske revolucije, a sovjetska vlast odlučila je s Njemačkom sklopiti mir, čime se Rusija povukla iz rata. Legije su se počele preko Sibira i Tihog oceana povlačiti prema Europi i tom su prilikom zauzele trasu transsibirske željeznice i dobar dio Sibira. Masaryk se u to vrijeme nalazio u SAD-u, a američke novine nazivale su ga “gospodarom cijelog Sibira i pola Rusije.”

Pod utjecajem Oktobarske revolucije promijenio se stav Antante prema opstanku Austro-Ugarske pa je Masaryk napokon dobio i političku potporu za svoje planove. Masaryk se u SAD-u povezao s češkim i slovačkim iseljeničkim organizacijama, s kojima je 30. svibnja 1918. potpisao Pittsburgški sporazum, prema kojem se predviđa stvaranje češko-slovačke države u kojoj će Slovačka imati autonomiju. Tom su se dogovoru pridružile i rusinske udruge koje su dobile isto obećanje kao i Slovaci. Masaryk se četiri puta susreo s predsjednikom Woodrowom Wilsonom koji mu je dao punu potporu, a zatim su uslijedila priznanja Češko-slovačkog narodnog vijeća kao privremene vlade buduće države od Francuske, Velike Britanije i SAD-a. Masarykove aktivnosti u inozemstvu bile su koordinirane s onima u Češkoj i 28. listopada u Pragu je proglašena samostalnost nove države Čehoslovačke, a 14. studenog Masaryk je izabran za njenog predsjednika. Samostalnost Čehoslovačke saveznici su priznali 4. prosinca, a Masaryk se u domovinu vratio 21. prosinca, trijumfalno dočekan kao osloboditelj. S njim se vratila i kći Olga, dok su ga u Pragu dočekali kći Alice i sin Jan te supruga Charlotte koja je bila teško bolesna te je umrla 1923. Sin Herbert, slikar, umro je 1915. od tifusa kojim se zarazio tijekom obilaska izbjegličkog logora u Galiciji.

Osnutkom Čehoslovačke započelo je najvažnije razdoblje Masarykova života jer je napokon mogao kao vladar izgrađivati državu u skladu sa svojim planovima i idejama. U Čehoslovačkoj je Masaryk imao neupitan status. Razvijao se kult ličnosti, njegovi portreti postali su jedan od simbola nove države, a iako je izgledom podsjećao na starog profesora, Masaryk je često nosio uniformu, znajući koliko ona može doprinijeti stvaranju autoriteta. Volio je jahati na konju i u mnogome podsjećao na Franju Josipa, ne samo po godinama nego i karizmom. Nenavikli na republikansko uređenje, Česi u početku nisu znali kako bi se ophodili prema svom predsjedniku pa su mu neki željeli ljubiti ruke, kako se radilo caru. Ustav je Masaryku dao dovoljno velike ovlasti da utječe na politički život, iako je imao nestranački, točnije nadstranački položaj. Velik dio političara i intelektualaca bili su njegovi pristaše i činili su neformalnu skupinu Hrad (doslovce “dvorac”, misli se na Pražský hrad, sjedište čehoslovačkih predsjednika) kojom je Masaryk aktivno utjecao na politiku i javni život. Masaryk je za predsjednika u parlamentu biran četiri puta – 1918., 1920., 1927. i 1934., a ostavku je dao zbog zdravstvenih razloga u prosincu 1935., kada je dužnost prepustio svom najbližem suradniku Edvardu Benešu, dugogodišnjem ministru vanjskih poslova.

Svog prvog predsjednika Česi ne nazivaju ocem nacije već ‘tatičekom’ (taticom), što je znak velike emotivne povezanosti naroda s Masarykom kao čovjekom, a ne samo predsjednikom

U doba Masaryka Čehoslovačka je bila jedina stabilna demokratska država u srednjoj Europi i jedna od sedam zemalja svijeta gdje su i žene imale pravo glasa, no nije nedostajalo unutarnjih problema. Čehoslovačka je po svom nacionalnom sastavu bila poput umanjene Austro-Ugarske jer je Čeha bilo 51 posto, Nijemaca oko 34 posto, a Slovaka oko 15 posto. Paradoks je da se radilo o češko-slovačkoj državi, a da su Nijemci kojih je bilo oko 3,5 milijuna, bili brojniji od Slovaka. Unatoč obećanju, Slovaci nisu dobili autonomiju, kao ni Rusini jer je Čehoslovačka postala centralizirana država u kojoj je vladala dogma da su Česi i Slovaci jedan narod, slično kao što je bilo i u Jugoslaviji.

Čehoslovačka i Kraljevina SHS, uz Rumunjsku, bile su od 1921. članice Male Antante koja je dovela do povezivanja dviju zemalja na gospodarskom i kulturnom planu, ali koja je prije svega bila političko-vojni savez. Iako je Čehoslovačka bila demokratska republika, a Kraljevina SHS pseudoparlamentarna monarhija, interes Čehoslovačke bilo je očuvanje stabilnosti i jedinstva svoje saveznice, u strahu da bi njen raspad doveo i do raspada Čehoslovačke. Iz zapisa Stjepana Radića doznajemo da je Masaryk krajem 1918. reagirao na njegove dopise u kojima je upozoravao na teror srpske vojske u Hrvatskoj i zauzeo se u Beogradu da se to prestane, ali od izravne kritike režima morao se suzdržati zbog načela nemiješanja u unutarnje stvari druge države. Koliko je Masaryk osobno ipak bio nezadovoljan, svjedoči u svojim memoarima Ivan Meštrović koji mu je 1924. izrađivao poprsje i tom prigodom razgovarao o političkim prilikama. Masaryk je uzrok stanju u Jugoslaviji vidio u načinu na koji je nastala pa je Meštroviću rekao: “Ja sam vam govorio da ne vjerujem da će to tako lako ići, nego da je trebalo početi s konfederacijom, s dualizmom između Zagreba i Beograda”. Kad ga je Meštrović malo pobliže upoznao s prilikama, Masaryk je uzdahnuo i rekao: “Da, da, Radić može biti konfuzan i pretjeran, ali to ne valja što se iz Beograda radi. Mi smo se nadali da će se Srbi debalkanizirati u zajednici, međutim će oni, čini mi se, cijelu zajednicu balkanizirati pa će tako i one svoje dobre kvalitete kompromitirati. Kad bismo imali zajedničke granice s Hrvatima, onda bi bilo nešto sasvim drugo. Makar da inače volim Hrvate koliko i Srbe, a u mnogome Srbe više cijenim, ipak ne bih pustio da se s Hrvatima onako postupa pa makar tako pokvario odnose sa Srbima”. Masaryk je Meštroviću otvoreno rekao da je odbio posjetiti Jugoslaviju jer mu ne bi dali da svrati u Zagreb i posjeti svoje prijatelje. Požalio se da ga Aleksandar možda cijeni, ali ne drži puno do njegova mišljenja. “On je vrlo simpatičan, ali je previše samo vojnik, a premalo naobražen”, rekao je Masaryk. “Pa vi biste mogli na njega savjetom utjecati. To bi on od vas primio, jer zna da nam svima dobro želite”, odgovorio je Meštrović kojem je Masaryk razočarano kazao: “Ne vjerujem, prijatelju. Pokušao sam, ali on drži da sam ja civilist i stari profesor, možda stoga i poštovanja vrijedan, ali koji ne zna kako se država drži i izgrađuje. Srbi se uvijek pozivaju i oslanjaju na vojsku, na silu i tvrde da imaju najbolju vojsku. Ja sam sklon vjerovati da je vojska dobra, ali to nije sve.’’ Meštrović navodi i riječi Jana Masaryka o tome kako je njegov otac savjetovao Aleksandru da riješi hrvatsko pitanje, ali bezuspješno. Jednom mu je Aleksandar ironično odgovorio: “Vaš otac je profesor, a ja sam vojnik. Vašu je zemlju napravio povoljan ishod rata, a moja je napravljena krvlju srpske vojske koja na svoje djelo budno pazi”. Prema Meštroviću, Jan Masaryk “nije imao dosta oštrih riječi u osuđivanju Aleksandra i diktature”, a Meštroviću je predskazao što će se dogoditi: “Srpska nadutost i Aleksandar upropastit će i sebe i nas.”

Masaryk se tijekom boravka u SAD-u četiri puta sastao s američkim predsjednikom Woodrowom Wilsonom koji mu je dao punu političku potporu za osnivanje nove samostalne države Čehoslovačke

Masaryk je najveće počasti diljem Hrvatske doživio 1930. kad se svečano slavio njegov 80. rođendan. Tada je dobio ulicu u Zagrebu i bio izabran počasnim članom Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, a još 1921. Sveučilište u Zagrebu dodijelilo mu je počasni doktorat. Rođendanska proslava održana je i u Beogradu, ali Aleksandar ju je bojkotirao. Kako piše u tadašnjem izvještaju čehoslovačkog veleposlanstva, “kralj se navodno ljuti na predsjednika Masaryka, budući da on zna da predsjednik Masaryk nije pristalica sadašnjeg režima u Jugoslaviji. Kralj je također nezadovoljan zbog toga što predsjednik Masaryk još nije uzvratio njegov posjet iz 1922.”.

Masaryk je bio dobrog zdravlja sve dok nije 1934. doživio moždani udar te je 14. prosinca 1935. dao ostavku koju je zaključio riječima: “Duboko vjerujem da će sve biti dobro i ako Bog da, još ću vas malo gledati kako to vodite.” Parlament mu je odao priznanje davši mu titulu predsjednika-osloboditelja. Masaryk se povukao u svoju ladanjsku rezidenciju, dvorac Lány, gdje je umro 14. rujna 1937. Pokopan je na seoskom groblju uz suprugu, a veličanstveni ispraćaj mu je bio priređen u Pragu, gdje se skupilo oko dva milijuna ljudi. Masarykova smrt simbolički je naznačila i skori kraj njegove republike jer je već godinu dana kasnije došlo do Münchenskog sporazuma koji je Čehoslovačkoj oduzeo pogranično područje, a u ožujku 1939. Češku je okupirala nacistička Njemačka. Tada su s javnih mjesta nestali brojni Masarykovi spomenici. Nakon 1945. Masarykov kult bio je obnovljen, ali uspostavom komunističkog režima 1948. Masaryk je opet postao nepoželjan. Staro geslo čehoslovačkih komunista bilo je “Lenjin, a ne Masaryk” i toga su se dosljedno držali.

Danas je Češka uređena i gospodarski razvijena zemlja zahvaljujući i tome što se nakon 1989. pod vodstvom Václava Havela vratila Masarykovoj baštini i demokratskim vrijednostima koje je Česima usađivao upravo Masaryk. Kao što su u srednjem vijeku idealnim vladarom smatrali svog kneza iz desetog stoljeća, svetog Václava, tako je Česima danas kad imaju predsjednike nedostižan uzor upravo Masaryk, političar kojeg Česi u zadnjih sto godina ne samo poštuju, nego i vole. Svog prvog predsjednika Česi ne nazivaju ocem nacije, nego “tatíčekom” (taticom), što je znak velike emotivne povezanosti s Masarykom kao čovjekom, a ne samo predsjednikom. “Apostol demokracije” Tomáš Masaryk i danas može biti primjer ne samo zbog činjenice što se radi o misliocu koji je uspio donijeti slobodu i samostalnost svom narodu, nego prvenstveno zbog toga što se radilo o čovjeku čvrstih stavova i uvjerenja koje je zastupao i za koja se borio i kada to nije bilo popularno.

Kategorije: Hrvaška

DOSSIER: POLITIČARI NA BURZI: Bivše političare nitko neće zaposliti

Sob, 11/09/2021 - 11:06
Objavljeno u Nacionalu br. 452, 13. srpanj 2004. Pedesetak bivših saborskih zastupnika i nekoliko ministara još ovaj će mjesec primit punu zastupničku plaću koja s dodacima iznosi idućih šest mjeseci prepoloviti

Ivan Milas, bivši čuvar državnog pečata i ministar pravosuđa u Gregurićevoj vladi te potpredsjednik Šarinićeve vlade, danas živi kao umirovljenik u rodnom selu Zmijavcima pokraj Imotskog. Čovjek koji je čitavo desetljeće bio u vrhu Tuđmanovo pokreta, posljednjih šest mjeseci živi povučeno u rodnom selu sa stotinjak kuća, školom i crkvom. “Malo uređujem okućnicu”, odgovara Milas na pitanje čime se bavi i dodaje, “prihvatio sam umirovljenički život s radošću, a imao sam i teških zdravstvenih problema. Politika je za mene definitivno završena priča. Jedino što sam u tom smislu u posljednje vrijeme radio bio je skup HDZ-a u mom rodnom selu na kojem sam prisustvovao”. Milas također nije mnogo želio govoriti za Nacional jer, kako sam kaže, više nije, niti bi želio biti javna osoba.

Za mnoge je političare povratak na posao psihološki problem – nije se lako prisiliti svakog jutra ustajati u 7 i odlaziti u službu nakon stranačkih i državnih sinekura U kojoj mjeri ga ljute mediji potvrdilo se kada ga je u četvrtak 7 srpnja posjetio Nacionalov fotoreporter. Vidjevši kameru, Milas je pobjesnio. “Ne dopuštam da me snimate, odakle vam pravo da me uznemirujete”, bijesno je vikao. Ljutiti bivši čuvar državnog pečata potom je pažljivo pregledao fotografovu osobnu iskaznicu, a zatim zaprijetio: “Da se nisi usudio snimiti mi kuću”. Ipak, snimljena je, iako se za to vrijeme njezin vlasnik skrivao u unutrašnjosti.

Milas je samo jedan od pedesetak političara koji su nakon prošlogodišnjih izbora ostali bez posla. Ivo Sanader ga nije stavio na listu i time je njegova politička karijera okončana. Pritom se može reći da je među sretnijima ? barem je priskrbio povlaštenu mirovinu koja iznosi nešto manje od 10.000 kuna. Za razliku od njega, deseci donedavnih zastupnika i nekolicina ministara ne znaju što im nosi bliža budućnost. Još ovaj mjesec primit će punu zastupničku plaću koja s dodacima iznosi oko 14.000 kuna, a onda će iduće pola godine dobivati polovicu tog iznosa. Nakon novogodišnjih blagdana nestat će i beneficije koje su uživali otkako su ušli u parlament i morat će se potruditi u pronalaženju novog posla. Ako ne uspiju, Hrvatska bi mogla dobiti novu, istina relativno malobrojnu, društvenu kategoriju ? političare na burzi rada.

Za mnoge je to dvostruki problem: psihološki, jer se nije lako prisiliti svakog jutra ustajati u 7 i odlaziti u službu, i materijalni, budući da su doista rijetki među političarima u prijašnjim karijerama imali dobro plaćene poslove. U Hrvatskoj se političari regrutiraju iz srednje klase i najčešće su čak i unutar vlastitih profesija anonimni prije nego zauzmu stranačku ili državnu sinekuru. Stoga ne čude primjeri poput jednog bivšeg državnog dužnosnika koji je prije dvije godine u privatnom razgovoru izrazio istinsku bojazan od prijevremenih izbora: “Ne bum valjda opet moral predavati u srednjoj školi”, prestrašeno je prošaputao autoru ovog teksta. A nije jedini koji drži da je politika posao za povlaštene.

“Neće valjda saborski zastupnik za tako odgovoran posao biti plaćen poput učitelja ili poštara. Samo demagozi mogu tražiti da zastupnici imaju male plaće, za mene je to kao da slušam priče iz vremena socijalizma”, ljutito rezonira Milan Đukić, predsjednik Srpske narodne stranke. Nakon što su ga na prošlim izborima porazili Milorad Pupovac, Vojislav Stanimirović i Ratko Gajica, Đukić se definitivno vratio u Donji Lapac i postao općinski načelnik. Makar je rad u devastiranoj ličkoj općini s jedva 3500 stanovnika kudikamo manje privlačan od karijere saborskog zastupnika, Đukić tvrdi da nije nezadovoljan sadašnjom pozicijom.
“Možda ste u Zagrebu bliže vlastima i živite lagodnije, ali biti načelnik je sasvim sigurno kreativniji posao od sjedenja u saboru. Nema tog pitanja s kojim kao načelnik nisam upoznat i tek ovdje na terenu shvaćam stvarne rezultate visoke politike”, drži Đukić. Kaže da živi jednako skromno kao i u prošlosti, a pitanja o prihodima ga ljute jer misli da je “ružno govoriti o plaćama”. Donjim Lapcom upravlja volonterski, a od saborske plaće vraća kredit koji je podigao kako bi obnovio kuću koja je spaljena u Oluji. “Od države nisam dobio niti lipe za obnovu svega što mi je porušeno, ali barem imam razloga biti ponosan da sam sve što je bilo devastirano doveo u red isključivo vlastitim novcem i radom”, pojašnjava Đukić. Izborni poraz nije ga pokolebao i planira ostati u politici, a da će hrvatsku javnost još povremeno zaintrigirati, jamči skori izlazak njegove knjige o stradanjima srpskog naroda u Hrvatskoj.

HSS-ovka Marijana Petir iskoristila je posljednje mjesece za rad na diplomskom ispitu na Katoličko-bogoslovnom fakultetu, a volonterski je glasnogovornica stranke i predsjednica Sisačko-moslavačke županijske organizacije. Zahvaljujući diplomi iz ekologije u fokusu njezinih interesa i dalje je zaštita okoliša tako da vodi i HSS-ovo povjerenstvo za ekologiju i GMO, čiji je cilj onemogućavanje proizvodnje genetski modificirane hrane u Hrvatskoj. Marijana Petir tvrdi da do sada nije tražila novi posao, makar nije isključen povratak u neku od organizacija koje se bave očuvanjem prirode.

“Imam dvije fakultetske diplome i vjerujem da ću pronaći posao bez većih problema. Ali politika je moj život”, naglašava Marijana Petir.

Kada je 3 siječnja 2000. vlast preuzela koalicija stranaka predvođena SDP-om, njihova članica iz Osijeka Sanja Kapetanović bila je najmlađa saborska zastupnica. Imala je 25 godina, u parlamentu se zalagala za dekriminalizaciju lakih droga i mnogi su pretpostavljali da će postati profesionalna političarka. Dogodilo se suprotno, s vremenom je marginalizirana, a na posljednjim izborima nije bila niti na listi socijaldemokrata. Umjesto bavljenja politikom danas je redovna studentica druge godine sociologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.

“Sve što sam vidjela i doživjela u politici toliko me razočaralo da sam se odlučila posvetiti studiranju. Hrvatsko društvo nije zdravo, a ja sam uvjerena da stvari ne moraju biti ovakve kakve su danas. Vjerujem da ću kao sociolog pomoći poboljšanju situacije u puno većoj mjeri nego dok sam bila dio političke scene”, smatra Sanja Kapetanović. Danas se ova bivša zastupnica nimalo ne razlikuje od ostalih studenata, redovito pohađa nastavu i ovih dana polaže ispite. Omiljeni sociolog je Max Weber, a ponosno ističe kako je prošli tjedan položila Klasične sociološke teorije II s odličnim i to kao najbolja u svojoj grupi. Na pitanje kako je prihvaćaju drugi studenti, odgovara kako se fakultet ne razlikuje od drugih mjesta gdje se okupljaju ljudi: “Svagdje je isto, neki te vole, a drugi preziru. Stekla sam nekoliko prijateljica i sve u svemu danas sam samo jedna studentica Filozofskog fakulteta”.

Na jesen planira potražiti posao u nekoj nevladinoj organizaciji ili udrugama koje se bave ekologijom, pitanjima održivog razvitka ili ravnopravnosti spolova. To postaje imperativ jer nakon nove godine i ona gubi bilo kakvu naknadu i može završiti na burzi rada.
“Iako sam i psihički i tjelesno u odličnoj formi, odlučio sam otići u saborsku mirovinu. Imam 12 godina beneficiranog staža kao profesionalni nogometaš, godinama sam bio direktor šibenske pošte, a od 1997. i saborski zastupnik. Mislim da je bilo sasvim dosta, makar ne mogu obećati da se neću reaktivirati i još jednom vratiti u politiku”, priča Ivan Ninić, donedavni SDP-ov zastupnik u saboru.

Lagodan umirovljenički život osigurala mu je i povlaštena mirovina koja iznosi 8000 kuna, tako da odlaskom u mirovinu nije doživio financijski šok. “Nemam pravo tužiti se, ali još sam kao nogometaš i rukovodilac imao vrlo dobre prihode, tako da sam u saboru primao manju plaću nego prije ulaska u politiku. Stambeno sam situiran, u Šibeniku imam kuću tako da ne moram strahovati od budućnosti”, pretpostavlja Ninić.

Za razliku od njega, donedavno vodećeg slavonskog SDP-ovca Željka Malevića očekuje neizvjesna budućnost. Ovih dana primit će posljednju redovnu zastupničku plaću, a onda do kraja godine svakog mjeseca na račun će dolaziti polovica svote koju je dobivao od veljače 2000-te kada je kao istaknuti član pobjedničke koalicije ušao u Hrvatski sabor. Pred kraj mandata Malević se sukobio s Matom Arlovićem kojeg su podržali Ivica Račan i ostali članovi vrha stranke, i njegovo se ime nije našlo niti na jednoj saborskoj listi. Tako je ispao dvostruki gubitnik, više nije zastupnik, a danas je samo običan član stranke s vrlo neizvjesnom egzistencijom. Prema vlastitom priznanju vjerojatno će u siječnju 2005. otići na Zavod za zapošljavanje.

“Stvarno ne znam što ću raditi za šest mjeseci jer moje je ime u Slavoniji toliko vezano uz SDP da sumnjam da će me itko htjeti zaposliti. Ali imam dvoje male djece, i ako treba, obavljat ću fizičke poslove jer moram prehraniti obitelj”, pojašnjava Malević. Sličnim se poslovima bavio i prije ulaska u politiku, radio je u trgovačkom poduzeću, zatim kraće vrijeme i na baušteli, a potom u lokalnom ogranku socijaldemokrata za mjesečnu nadnicu od 1400 kuna. Živi u Đakovu, supruga je srednjoškolska profesorica i imaju 9-godišnju kćerku i 6-godišnjeg sina. “Zbog politike sam godinama bio vikend-tata, ali toliko sam uložio u razvoj socijaldemokracije u Slavoniji, da ni pod kojim uvjetima neću napustiti politiku. Za razliku od vodstva stranke na terenu me puno bolje prihvaćaju, nedavno sam u selu Tomašanci održao javnu tribinu poslije čega je dvadesetak seljaka pristupilo SDP-u. Takve situacije me drže u vjeri da ću se jednog dana vratiti u politički život, možda već na sljedećim lokalnim izborima”, optimist je Željko Malević.

Slični egzistencijalni problemi ne brinu Pavla Kalinića koji živi od mirovine koju je stekao kao ratni invalid. U međuvremenu se počeo baviti marketingom i s Andrejem Majherom osnovao agenciju Kontra blok. Nedavno je odradio i prvi posao za Danijela Žderića kojemu je pomogao u organizaciji Megastorea, najveće nedavno otvorene knjižare u centru Zagreba. Premda ga u medijima često spominju kao savjetnika Ivice Račana za pitanja ratnih veterana, izgleda kako je njegova politička karijera na zalazu. “Ja sam prije svega pisac koji je objavio devet knjiga, a politikom ću se baviti samo u mjeri u kojoj to neće utjecati na moje pisanje i privatne poslove”, pojašnjava Kalinić.

“Još prije prošlih izbora toliko sam se razočarala u politiku da sam napustila SDP i odlučila otići u nepovoljnu obiteljsku mirovinu”, tvrdi Jadranka Reihl-Kir. Supruga nekadašnjeg šefa osječke policije, koji je pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima likvidiran u ljeto 1991., prije sedam godina pristupila je Socijaldemokratskoj partiji, a onda na trećesiječanjskim izborima postala saborska zastupnica IV. izborne jedinice. Ulazak u politiku zahvaljuje obiteljskom prezimenu jer je njezin suprug Josip Reihl-Kir sinonim miroljubive politike i najveći protivnik Branimiru Glavašu u istočnoj Slavoniji. Jadranka Reihl-Kir tvrdi da je u politiku ušla samo kako bi na taj način rasvijetlila suprugovo ubojstvo. No, nije uspjela.

“Koalicijska vlast kojoj sam pripadala ponašala se identično kao HDZ i nisu napravili ništa u raščišćavanju tragedije moje obitelji. Opstruirali su svaki moj pokušaj i tek sam 14. listopada prošle godine uspjela natjerati ključnog svjedoka događaja iz 1991. da se pojavi pred istražnim sucem. Vlast se nikako nije htjela upustiti u rješavanje ubojstva mog muža, iako sam čak tri puta prijetila izlaskom iz SDP-a, a o svemu sam razgovarala i s tadašnjim premijerom Ivicom Račanom. Danas vidim da su u SDP-u iskoristili mene i mog supruga”, ogorčena je Jadranka Reihl-Kir.

Prije ulaska u politiku radila je u đakovačkom poglavarstvu na komunalnim poslovima. I dalje živi u Đakovu i većinu vremena provodi obrađujući vrt, dok joj je hobi slikanje. “Kako sam živjela prije, tako ću i ubuduće. U politiku nisam ušla zbog novca i nije me strah budućnosti”, smatra Jadranka Reihl-Kir.

“Moja majka je bila čistačica, a otac je radio u brodogradilištu tako da nikada nismo bili bogati i naučio sam skromno živjeti. Ne patim od ludih automobila, imam stan tako da se ne bojim financijski skromnije budućnosti”, govori Željko Glavan, saborski zastupnik HSLS-a iz prošlog mandata. Donedavno jedan od najbučnijih saborski desničara, danas je aktivan samo na lokalnoj razini kao predsjednik gradskog vijeća grada Rijeke.

“Iz politike nisam izišao bogatiji, imam isti stan i iste prijatelje, a nikad nisam robovao skupim stvarima”, tvrdi i Joško Kontić, bivši saborski zastupnik koji je u međuvremenu napustio HSLS. “Dostojanstveno smo se razišli, a nakon toga se nisam angažirao ni u jednoj drugoj stranci”, a najvjerojatnije će kao i ostali bivši zastupnici nakon mandata još šest mjeseci primati polovicu saborske plaće, koja mu, kako kaže, nije spektakularno promijenila život.

“Moja obitelj nikada nije bila financijski ovisna o saborskoj plaći s obzirom da potječe iz dobrostojeće sinjske obitelji, a roditelji imaju poslovne prostore u Sinju. Iako je posao supruge u međuvremenu ugašen, ne strahujem od financijske krize. Trenutno čitam Churchillove memoare, malo pišem i mnogo se odmaram. Posao zastupnika vrlo je stresan, mnogo sam putovao što je negativno utjecalo na moje zdravlje”.

Kontić je prije nekoliko mjeseci diplomirao novinarstvo na zagrebačkom fakultetu političkih znanosti, a na to je dodao: “Globus je jako rado napisao kako sam iz nekog ispita dobio ocjenu dovoljan, no nisu napisali kako sam prije objave te informacije i diplomirao, to ih nije zanimalo”. Neko je vrijeme radio kao novinar kolumnist u desničarskom tjedniku Fokus, a suradnju je prekinuo kad su mu počeli cenzurirati tekstove. Sada se nada kako će na jesen nastaviti novinarsku karijeru kroz dnevnu novinsku kolumnu ili kroz televizijsku političku emisiju za što već postoje kontakti s jednom od zagrebačkih produkcijskih kuća.

Dugogodišnji šef HSLS-a, dva puta kandidat za predsjednika države i s Ivicom Račanom glavni kreator promjena 2000. godine, Dražen Budiša, ispričao se novinaru Nacionala i nije želio sudjelovati u ovoj temi. Budiša je kazao kako više ne daje izjave novinama jer je u mirovini kako životnoj, odnosno saborskoj, tako i političkoj. Budiša je s: “Nemam komentara” odgovorio na upit o mogućoj ponovnoj kandidaturi na predstojećim predsjedničkim izborima. Neki njegovi kolege političari smatraju da će se on naposljetku vratiti u politiku. “Budiša je i ranije govorio kako u mirovini na miru želi uzgajati povrće pa i ne čudi što se time danas bavi, no ponavljam, mislim da će se ipak vratiti politici”, pojasnio je jedan član HSLS-a uz uvjet da ostane anoniman.

“Kroz sve ove godine koje sam proveo u politici očito se skupilo svega, tako da ni srce nije izdržalo. Operirao sam srce, ‘renovirao sam ga’, tako da sada imam ugrađene dvije premosnice. Odmaram se od aktivne politike kojom sam se u Saboru bavio 14 godina, sada sjednice pratim samo putem televizije”, žali se Milan Kovač, bivši saborski zastupnik HDZ-a i Hrvatskog bloka, a u Matešinoj Vladi ministar privatizacije i ministar za posebne odnose Hrvatske i BiH. Kao ekonomist do 1990. radio je u Tekstil prometu da bi nakon toga odradio četiri saborska mandata.

Kovač, kojega je nedavno predsjednik Mesić prozvao zbog malverzacija novcem dijaspore sada tvrdi kako osim zastupničke plaće nije imao nikakvih drugih prihoda. “Sva primanja od upravnih odbora u kojima sam bio član davao sam u dobrotvorne svrhe. Iako su mi prihodi dvostruko manji, jednako tako su i moji troškovi mnogo manji. Ne putujem tako često, ne moram svaki mjesec kupovati novu garderobu i živim u skladu s mogućnostima”, brani se Kovač. Žestoko kritizira bivšu stranku u pogledu politike prema Den Haagu, a saborsku raspravu o kvalifikaciji optužnica smatra mazanjem očiju javnosti. Politički je aktivan volonterski kao potpredsjednik Hrvatskog bloka koji je osnovao s Ivićem Pašalićem nakon što ga je Sanader izbacio iz HDZ-a.
Otkako se prestala baviti politikom Dijana Čižmadija, SDP-ovka iz Rijeke, javila se na nekoliko natječaja koje su raspisali USAID i neke druge međunarodne organizacije, ali je redovito bila odbijena. Prije ulaska u sabor bila je zaposlena u Primorsko-goranskom SDP-u, međutim u međuvremenu se razišla sa strančkim vodstvom tako da je povratak na prijašnje radno mjesto teško zamisliv. Unatoč svemu tvrdi da se ne plaši budućnosti. “Imam 40 godina i vjerujem da znam raditi i pokušat ću kroz civilni sektor pokazati da službena politika ne smije utjecati na naše sudbine kao što je to sada”, skeptična je Dijana Čižmadija.

Ljerka Mintas-Hodak, bivša saborska zastupnica, ministrica za europske integracije i potpredsjednica Matešine Vlade, vrlo je šturo govorila za Nacional. “Nikad nisam financijski ovisila o saborskoj plaći, tako da ne osjećam nikakvu promjenu sada kad je više ne primam. Trenutno predajem na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta”. Mintas Hodak je 1989. doktorirala pravne znanosti, a do ulaska u politiku kratko je radila u RIZ radioindustriji te kasnije kao znanstvena suradnica u Jadranskom zavodu današnje HAZU. Od 1989. jedna je od prvih članica HSLS-a da bi nakon parlamentarnih izbora 1993. ušla u HDZ iz kojeg je izašla u listopadu 2002. nakon Sanaderovog čišćenja stranke.

Drago Krpina, HDZ-ov zastupnik do 2003. također ne želi govoriti za medije. Nakon nagovaranja ipak je kazao kako se odmara i prati politiku kontemplativno te kako nije gotov s političkom karijerom. “Ponovno ću se uključiti u hrvatsku politiku kada za to bude pravi trenutak”, kratko je dodao na kraju razgovora Krpina. Danas živi u Biogradu na Moru i ovog mjeseca će primiti posljednjih 13.000 kuna saborske plaće. Čime će se kasnije baviti bivši seoski učitelj nije poznato.

I Joso Škara nevoljko razgovara o sebi uz obrazloženje kako više nije javna osoba. Bio je ministar rada i socijalne skrbi u Valentićevoj i Matešinoj Vladi te glavni tajnik HDZ-a do 2002. kada ga je zamijenio današnji ministar gospodarstva Branko Vukelić. Škara danas zarađuje kao pomoćnik ravnatelja zagrebačkog Doma zdravlja Istok, dok politički, bez obzira na događaje iz 2002. godine, radi kao potpredsjednik temeljne organizacije HDZ-a u Martinovci. “U HDZ-u sam od 1990. To je oduvijek moja stranka i ostat će moja stranka”, na pitanje o HDZ-u kratko je odgovorio Škara. Tako očito ne misli aktualni vrh HDZ-a predvođen Ivom Sanaderom koji ga je, sumnjajući da šuruje s Ivićem Pašalićem, potpuno politički marginalizirao.

Nacional je s bivšim zastupnikom HDZ-a Ljubom Ćesićem Rojsom razgovarao u srijedu, na dan kada je Ćesić počeo sam sebi rušiti kuću pod Sljemenom. “Nisam gotov s političkim životom, neće oni meni slomiti kičmu, a znam da bi to htjeli. Nije meni do kuće, a nije ni njima. Da su htjeli učiniti nešto korisno, mogli su mi reći da iselim, naplatiti mi kaznu i u kuću useliti nezbrinutu djecu ili invalide. Rado bih pristao na to”, optužuje Rojs vrh HDZ-a koji ga je izbacio iz članstva.

“Ta su tri slova za mene svetinja i ja ću politički raditi kroz tu stranku”, govori Ćesić, a na pitanje kako će to izvesti kad je izbačen iz članstva stranke odgovara: “mogu oni izbaciti mene iz HDZ-a, ali ne mogu izbaciti HDZ iz mene. I dalje ću raditi kroz HDZ, mijenjati ovo što ne valja iznutra. Danas su na vlasti ljudi koje je Tuđman odbacio, lopovi i kurvini sinovi, pogledajte tko su dioničari tvrtki koje obavljaju rušenja za Vladu”. Na pitanje od čega živi nakon izlaska iz Sabora, Rojs kaže kako je i dalje djelatni general Hrvatske vojske i kako prima plaću od MORH-a, i napominje da nije sirotinja, jer je još 1990. imao prijeđenih dva i pol milijuna kilometara s kojima je zaradio milijun njemačkih maraka već tada. “To što sam potrošio da sagradim ovu kuću i što ću platiti da je srušim nije sigurno malo, ali nije mi to najvažnije. Muči me to što djeca moraju to gledati i trpjeti. U životu sam bio i gol i bos, pa sam se uz pomoć obitelji i prijatelja sam izvukao iz toga. Nije meni novac najvažniji”, pokušava sugovornike uvjeriti Ljubo Ćesić.

Anto Kovačević, bivši predsjednik HKDU-a, kaže kako trenutno piše dvije knjige: “Hrvatska nekom si domovina, nekom si imovina” i “Moji zatvorski dani”, pomalo prevodi s njemačkog i latinskog od čega namjerava živjeti. “Normalno da to što više ne dobivam cijelu dužnosničku plaću utječe na način kojim živim. Za razliku od nekih, ja se nisam ‘otajkunio’. U osam godina robije naučio sam patiti, postiti i razmišljati, tako da mi je u stvari svejedno spavam li u Sheratonu ili u zatvoru, nisam postao konformist”. Što se političke budućnosti tiče, Kovačević je kazao kako i dalje radi u stranci, iako više nije predsjednik. “Netko u Hrvatskoj mora jednom reći dosta lošoj praksi i prepustiti fotelju nakon što loše prođe na izborima”. Također je za Nacional rekao kako bi se na nagovor nekih prijatelja mogao kandidirati na predstojećim predsjedničkim izborima.

Ivica Kostović, bivši potpredsjednik Sabora, potpredsjednik Valentićeve Vlade i ministar znanosti i tehnologije u Matešinoj vladi danas je direktor Hrvatskog instituta za istraživanje mozga i predsjednik Hrvatskog društva za neuroznanost. “Kao potpredsjednik Sabora sam mogao otići u mirovinu koja bi bila veća od moje plaće, no nisam to učinio. Nemam financijskih problema, dobivam najveću moguću plaću koju mogu dobivati na fakultetu i to je oko 10.000 kuna. Bio sam redovni profesor i prije ulaska u politiku, tako da sam se samo vratio na ugovor”. Kostović kaže kako nema više nikakvih političkih ambicija “U politiku sam otišao isključivo radi rata i krize u zemlji. Pozvali su me da rješavam humanitarne krize i na to sam pristao, iako jednom profesoru visoka politika profesionalno može samo škoditi, no bio je rat i pristao sam. Kada su me pozvali radi krize, bio sam profesor na sveučilištu u Amsterdamu gdje sam primao plaću otprilike 14.000 guldena (7000 eura) i tamo sam mogao ostati”, odgovara na pitanje i dokazuje koliko mu je financijski bila važna politička karijera. Ivica Kostović je također bez ustezanja kazao kako su mu primanja u vrijeme dok je bio potpredsjednik Sabora bila oko 16.000 kuna.

Dorica Nikolić iz HSLS-a povukla se u saborsku mirovinu. “Umirovljena sam automatizmom. Kako po godinama, tako i po odrađenom stažu dostigla sam uvjete za mirovinu. Visoka me politika više ne zanima, danas politički radim isključivo volonterski u HSLS-u. U stranci radim marketing i odnose s javnošću, a i članica sam stranačkih odbora za međunarodnu politiku i Hrvate u inozemstvu. Radila sam 22 godine kao profesorica jezika u prometnoj školi, tako da sam navikla na malu plaću, no kako sam zaista radoholičar, uvijek bih prevodeći s nekoliko jezika uspijevala dodatno zaraditi”. Dorica Nikolić jedna je od rijetkih s kojima je Nacional razgovarao o ovoj temi koja je bez ikakvog nagovaranja kazala da joj je saborska plaća iznosila oko 12.000 kuna, dok joj je mirovina 7600 kuna.

Kategorije: Hrvaška

Michael Kors u Central Parku održao prvu modnu reviju uživo od početka pandemije

Sob, 11/09/2021 - 11:01

Dizajner Michael Kors zauzeo je čuveni njujorški restoran Tavern od the Green u Central Parku u petak te priredio prvu reviju uživo od početka pandemije.

Premda mu je broj posjetitelja bio ograničen prema propisima zbog covida-19, Kors je rekao da je okupljenima pružio intimno ozračje.

“Uzbudljivo mi je moći prirediti reviju uživo. Drago mi je da su ljudi mogli uživo doživjeti modu”, rekao je Kors.

Organizatori su zahtijevali da svi posjetitelji budu dvostruko cijepljeni, a osoblje i novinari morali su obaviti test na samom mjestu događaja prije no što su smjeli pristupiti.

Glumica Kate Hudson, koja je Korsova prijateljica, bila je oduševljena što je bila na svom prvom takvom događaju nakon mnogo mjeseci. “Tako sam uzbuđena. Revija je lijepa, mala, intimna, i mislim da će biti zaista krasna. Ali ovo nisam radila već dugo pa se osjećam pomalo čudno i divno u isto vrijeme”, dodala je.

Modeli uključujući Gigi Hadid i Kendall Jenner prodefilirali su vrtom na otvorenom, a uživo je nastupila zvijezda Broadwaya Ariana DeBose.

Kategorije: Hrvaška

Turska: Arheolozi iskopali kip rimskog cara Hadrijana od dva i pol metra

Sob, 11/09/2021 - 10:57

Arheolozi su otkrili rijetki kip rimskog cara Hadrijana u gradu Ajdinu na zapadu Turske, objavila je agencija Anadolija.

Datirana u 2. stoljeće, skulptura visoka dva i pol metra iskopana je u šest dijelova na nalazištu u drevnom gradu Alabandi, rekao je voditelj iskapanja Ali Yalcin Tavukcu.

Kip je jedan od “vrlo rijetkih te vrste na svijetu”, izjavio je Tavukcu. “Jako smo uzbuđeni što smo jedan takav našli ovdje”.

Iskapanja na tome mjestu se nastavljaju u potrazi za novim “uzbudljivim” otkrićima, poput kamenih ploča ili natpisa koji bi mogli rasvijetliti to razdoblje, dodao je Tavukcu.

Kada završi obnova, statua za koju se vjeruje da je nastala tijekom posjete Publiusa Aeliusa Traianusa Hadrianusa, trebala bi se izložiti u muzeju u Ajdinu.

Kategorije: Hrvaška