Nacional

Syndicate content
on-line izdanje najutjecajnijeg političkog tjednika
Updated: 6 min 24 sek od tega

Šuška se šuška da se “Prijatelji” ponovo okupljaju

Sre, 13/11/2019 - 14:36

Dok hit tv serija „Prijatelji“ nastavlja slaviti svoju 25. godišnjicu, izvori bliski magazinu  Hollywood Reporter tvrde da šest glavnih zvijezda i kreatori ove tv serije pregovaraju o ponovnom ujedinjenju koje bi trebalo rezultirati novim epizodama na streaming servisu HBO Max.

Trenutno se vode razgovori o ponovnom okupljanju radi posebne epizode u kojoj bi glumili Jennifer Aniston, Courteney Cox, Lisa Kudrow, Matt LeBlanc, Matthew Perry i David Schwimmer, dok bi autori bili David Crane i Marta Kauffman. Izvori upozoravaju da je posao još daleko od postignutog. Kada i ako se ugovor zaključi, trebat će naći vrijeme kada će se svi glumci moći okupiti kako bi počelo snimanje. Naravno, razgovori bi se mogli rasplinuti i cijeli bi se koncept mogao raspasti.

Sa svoje strane, Jennifer Aniston je 27. listopada u televizijskom intervjuu odbila mogućnost  ponovnog pokretanja serije „Prijatelji“ ali je rekla voditeljici Ellen DeGeneres “Voljeli bismo da nešto postoji, ali ne znamo što bi to bilo. Dakle, samo pokušavamo. Na nečemu radimo”.

Kategorije: Hrvaška

Umrla Mani Gotovac, žena koja je život posvetila kazalištu

Sre, 13/11/2019 - 14:28

Preminula je Mani Gotovac, spisateljica, kazališna kritičarka i urednica, najpoznatija hrvatska teatrologinja i prva intendantica u povijesti hrvatskog glumišta, žena koja je pomicala granice svojom odvažnošću i iskrenošću.  Gotovac je cijeli radni vijek posvetila kazalištu, u svom je poslu uvijek je bila radoholičarka, beskompromisna i glasna.

Preminula je u utorak, na svoj 80 rođendan. Njena posljednja knjiga nosi simboličan naslov – Rastanci. ‘Rastanke je pisala dvije godine, a dovršila ga je ovo ljeto unatoč lošem zdravstvenom stanju zbog kojeg nije mogla biti na njegovu predstavljanju.

Mani Gotovac rođena je u Splitu 1939. godine. Kći je odvjetnika Zdravka Birimiše i glumice Marije Danire.  Završila je Klasičnu gimnaziju u Splitu koju su u isto doba pohađali Petar Brečić, Igor Mandić, Tonko Maroević, Zvonimir Mrkonjić, Igor Zidić i drugi. Kao studentica piše kazališne kritike, zapošljava se kao novinarka na radiju, piše kritike i eseje o kazalištu koje objavljuje u časopisima Prolog, Scena, Forum, talijanskoj reviji Sipario i drugdje. Diplomirala je komparativnu književnost i teatrologiju kod prof. Ive Hergešića na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Bila je intendantica HNK-a Split i HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci gdje je bila začetnica međunarodnog festivala Riječkih ljetnih noći. Godinama je bila suradnica Dubrovačkih ljetnih igara, u brojnim je predstavama sudjelovala kao dramaturginja ili voditeljica programa. Od 1968. do 1971. bila je voditeljica press službe na Dubrovačkim ljetnim igrama, a potom i urednica Tjednika Igara.

Objavila je knjige Tako prolazi Glorija, Zagreb, 1984. (knjiga teatroloških eseja), Dubrovačke mišolovke, Zagreb, 1986. (knjiga teatroloških eseja), Fališ mi. Prva knjiga: zima/proljeće, Zagreb, 2010., (autobiografski roman), Fališ mi. Druga knjiga: jesen/ljeto, Zagreb, 2011., (autobiografski roman); Fališ mi: u proljeću, u jeseni, u ljetu, u zimi, Zagreb, 2013., novo nadopunjeno izdanje, (autobiografski roman), Ma koji život, ma koji teatar, zapisi iz života i kazališta, Profil , Zagreb 2014 . i druge, a ove godine izišao joj je zadnji roman “Rastanci”.

Nagrađena je brojnim nagradima i ordenom u zemlji i inozemstvu.

U srpnju 2017. godine Mani Gotovac je dala intervju za Nacional koji u nastavku u cijelosti prenosimo.

Nakon reakcija ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek i v.d. intendanta Dubrovačkih ljetnih igara Mladena Tarbuka, teatrologinja, dramaturginja i književnica Mani Gotovac za Nacional govori o problemima Igara, kako ih promijeniti, ali se i oštro obratila Tarbuku, tvrdeći da je u nedavnom intervjuu za Nacional izrekao brojne neistine

Svih 68 godina Dubrovačkih ljetnih igara Mani Gotovac prisutna je kao gledateljica ili suradnica festivala. Dubrovačkog je podrijetla, a rodila se u Splitu. Imala je pet godina kada ju je majka, glumica, prvi put odvela na Lovrijenac gledati Shakespeareova “Hamleta”, kojeg je igrao Veljko Maričić. Ne samo što je pogledala sve Hamlete na Lovrijencu, nego i gotovo sve predstave na Igrama te je u brojnima sudjelovala kao dramaturginja ili voditeljica programa. Od 1968. do 1971. bila je voditeljica press službe na Dubrovačkim ljetnim igrama, a potom i urednica Tjednika Igara. Godine 1985. objavila je knjigu kritičkih eseja “Dubrovačke mišolovke”, a 1994. u zamračenom Gradu na Igrama je gostovala s predstavom Teatra ITD, kojem je tada bila ravnateljica.

U svojim trima autobiografskim romanima radnju često smješta u kućicu u Mokošici, u Rijeci dubrovačkoj. U knjizi “Ma koji život, ma koji teatar” koja je objavljena 2014., na stotinjak stranica piše o Dubrovačkim ljetnim igrama, a radnja njezina romana “Snebivaš me” iz 2015., kao i najnovijeg “Tuga” koji je upravo u tisku, ponajviše je vezana uz more. Na Dubrovačkim ljetnim igrama 2013. pokrenula je autorski projekt Pisci na Igrama, a tijekom pet godina, uz brojne hrvatske pisce, gosti su bili Alessandro Baricco i Pascal Bruckner. Idućeg ljeta najavljuje se dolazak Antonija Skáarmete, čak iz Čilea, te njegova romana i filma “Poštar”. Mani Gotovac 2015. i 2016. bila je pomoćnica intendanta za Dramski program Igara, a nekoliko dana prije kraja Igara 2016. dala je ostavku na tu funkciju. Prva je intendantica u povijesti hrvatskoga kazališta, nagrađena brojnim nagradama i ordenom u zemlji i inozemstvu.

U intervjuu za Nacional 77-godišnja teatrologinja, dramaturginja i književnica govorila je o problemima Dubrovačkih ljetnih igara, kako ih promijeniti jer inače nemaju budućnost i zašto im nikako ne bi željela biti intendantica, spomenula je svoje obiteljske veze s ministricom Ninom Obuljen Koržinek, a oštro se obratila i trenutačnom v. d.-u intendanta Mladenu Tarbuku i poručila da je intervju koji je Tarbuk nedavno dao Nacionalu prepun neistina.

NACIONAL: Mladen Tarbuk je upravo zbog ministričinih izjava u Nacionalu, o programu Igara, dao ostavku na mjesto intendanta jer smatra da nije bilo fer što ministrica nije kontaktirala njega ni uže vodstvo Igara o tim stvarima. Kako gledate na tu njegovu reakciju i smatrate li je opravdanom?

Ma to je, oprostite, smiješno. Maestro Tarbuk završio je svoj mandat prošlog ljeta. Kao i mi, njegovi pomoćnici, maestro Mladen Janjanin i ja. Prema svim dobrim uzusima, on se trebao povući i staviti mandat na raspolaganje. To smo Janjanin i ja učinili. Ali nije Tarbuk. Naprotiv, on je glumio za sebe i za druge, da je i dalje intendant. Iako nije bio. Krenuo je s takvim predstavljanjem još lani, pri kraju ljeta. Silno je pregovarao i dogovarao, smišljao za iduća ljeta. A sve to, za lijepo čudo, nije radio dok je stvarno bio intendant. Bila sam njegova pomoćnica. Pa sam, eto, primjerice, pored pripremanja dramskog programa, osobno dogovarala i prošlogodišnje otvaranje i koncert s Joséom Curom. Tarbuk se samo uplitao u izbor arija koje je Cura predložio, pjevao i dirigirao. I to na štetu svih. Ali, vratit ću se priči: uglavnom, na sastanku posljednjeg prošlogodišnjeg Vijeća, kojemu sam i osobno nazočila, došao je maestro Tarbuk s tim silnim dogovorima i ugovorima. U toj manipuliranoj situaciji, u općem zakašnjenju, Obuljen ga je imenovala v. d.-om intendanta. S naglaskom: Još za ovo ljeto! I sada on, tri dana prije otvaranja, nudi ostavku! Ma, smiješna igra. Umjesto dobrih Igara.

NACIONAL: Na temelju čega ste mi rekli da intervju koji je Mladen Tarbuk dao Nacionalu vrvi neistinama?

Izuzetno cijenim maestra Tarbuka kao znanstvenika, predavača na Glazbenoj akademiji i dirigenta. U tom smislu, on je jedinstvena pojava u našem svijetu kulture. Ali po mome mišljenju, nije se pokazao osobom koja može biti intendant Igara. Njegov glazbeni svjetonazor priliči srednjoeuropskom, nikako mediteranskom festivalu. I zašto bi se pri tome trebao toliko ljutiti? I zašto sebi pripisivati tuđe zasluge? Svi, primjerice, znaju da je na ideju sastanka svih intendanata u zemlji došla Dubravka Vrgoč, intendantica HNK u Zagrebu. A on taj slučaj spominje kao da je u njemu igrao glavnu ulogu. I dalje, svi znaju da sam osobno, kao pomoćnica intendanta, pripremala prošlogodišnje predstave-uspješnice, “Kafetariju” i “Othella”. Izabrala sam djela, redatelje, dogovarala dio podjele, predložila žanr za “Kafetariju”, nazvala je „komedijom s pucanjem i pjevanjem“. Mrsko mi je to isticati, ali zašto on to sebi danas pripisuje? Pa nije se pojavljivao ni na pokuse. Koliko pričaju glumci, ne pojavljuje se ni sada. A upravo bi dramski program mogao ovoga ljeta biti zanimljiv. “Glembajevi” su uvijek društvena i kazališna provokacija. Baš kao i “Život Držića”, što je tema druge dramske premijere.

NACIONAL: Vi ste krajem ljeta 2016. godine prvi dali ostavku, na mjesto pomoćnice intendanta za dramski program. Zašto?

Pa istjecao mi je mandat. Bilo je vrijeme. A intendant me nazvao nakon operacije kralježnice i rekao mi: “Čuvajte se decubitusa.” Nasmijao me, ali sam i duboko shvatila poruku.

NACIONAL: Ministrica je u Nacionalu od prije mjesec dana izrekla dosta kritika na račun ovogodišnjih Igara, ponajviše na račun glazbenog programa koji je ocijenila najlošijom karikom. Kako vidite te njezine kritike? Je li i ona, kao ministrica, mogla utjecati na to da taj program ne bude loš, recimo, većim iznosom ili organizacijskom podrškom?

Da ne bi bilo nekakvih podmetanja, moram unaprijed reći: Nina Obuljen Koržinek i ja u nekom smo dalekom srodstvu. Kao mnogi u Dubrovniku. Ali smo istovremeno posve različitih političkih uvjerenja.

NACIONAL: Dobro. Sada možete i odgovoriti na pitanje.

Po mojemu mišljenju, u njezinu slučaju postoje dva krupna razloga zbog kojih bi ona mogla biti partner u kreiranju Igara. Prvo, ona cijeli svoj vijek ljeta provodi uz Igre. I drugo, ministrica Obuljen već je odavno pokrenula niz projekata za aplikaciju financijskih sredstava iz europskih fondova. Ona bi, dakle, mogla zamišljati Igre kao europski festival. I mogla bi, u slučaju Igara, biti istinski partner. Traži se intendant koji želi tome, i samo tome, posvetiti nekoliko godina svoga života. I koji je odlučio ne koristiti poznati sustav „ja tebi-ti meni“, pozovem te u Dubrovnik pa ti mene pozoveš u Budimpeštu, itd. Kada profunkcionira taj sustav, onda u teatru ništa više ne funkcionira. Teatar to načelo ne može preživjeti.

NACIONAL: Pa vi ste unijeli jako puno dobrih projekata na Igre, možda sebe vidite kao intendanticu? Da vam, primjerice, ministrica to ponudi, biste li prihvatili?

Ma što vam pada na pamet? Pa ja imam skoro stotinu godina. I nadam se, još uvijek tri zrna soli u glavi. U vezi Igara mene još može zanimati gledati dobre predstave, slušati koncerte i pobrinuti se za svoj, autorski zaštićeni, off projekt Pisci na Igrama. Ovoga ljeta peta je godišnjica tog projekta. I to je sve. Inače, potpuno sam u drugom filmu. Zaokupljena sam pisanjem knjiga, romana, romansirane autobiografije itd.

NACIONAL: Imate li ipak neki prijedlog? Znate li možda kako mijenjati Igre?

Nemam onu ideju! Onaj klik! Ali imam prijedlog, i on nije samo moj. O njemu govore brojni stručnjaci kojima je stalo do Igara. Pa tako i ja. Jednostavno, valja strpljivo čekati novu, mladu kazališnu ekipu. Na njezinu čelu valja iznaći teatarsku osobu koja ima ideju. Kao na početku cijele priče. Ta osoba može biti iz zemlje ili inozemstva, svejedno, ali ona mora otkriti i ponuditi novi model, drugačiji put za Igre. I to unutar današnjeg Grada Dubrovnika. Unutar Grada takvog kakav on realno jest. A Dubrovnik jest grad nepojmljivo bogate prošlosti, ali i grad koji je doživio i doživljava silne promjene. I valja ih uvažiti. Primjerice, valja uvažiti da u Dubrovniku više gotovo i nema slobodnih ambijentalnih prostora ni za dramski niti za glazbeni program. A s druge strane, njegov je program vezan uz – ambijentalni teatar. Ali to je tek prvi od brojnih prijepora u kojima se Igre danas nalaze. Dalje, u Dubrovniku nema dovoljno suvremene scenske tehnike ni za običan festival 19. a kamoli 21. stoljeća. I još, Grad vrvi od vreve, čini se kao da će se odjednom sav raspuknuti unutar samih zidina. Te zidine, kada su nastajale, nisu zamišljene za sto tisuća stanovnika, koliko ih otprilike danas prolazi. Zidine su građene za tri ili četiri puta manji broj ljudi. Ali to je realno stanje. Tome se ne možeš suprotstavljati, takva su „brijemena“, valja samo sve to skupa uzeti u obzir. To i činjenicu da je neobična ljepota Dubrovnika jedinstvena u svjetskim razmjerima. I da opstanak njegova Festivala nema alternativu. E sada, u takvim procijepima, što preostaje? Čekajući novu vodeću ekipu, s idejom, možda bi Vijeće Igara tijekom ovog ljeta moglo sazvati znalce od Igara i s njima razgovarati, promišljati, polemizirati, koncentrirati se, uvažavati posebnost Grada, pa u tom stilu i u miru, predlagati putove promjene. Možda bi se iz toga i izlegla neka ideja.

NACIONAL: Ono što je ovog ljeta posebno loše, atmosfera je koja se stvorila na Igrama, a sponzorskih ugovora sve je manje i sa sve manjim iznosima, dok su s druge strane velika očekivanja. Kako to pomiriti?

Sponzorstvo, tajkuni i slične priče dolaze – nakon ideje, nakon djela! Program koji trenutačno stoji pred nama djeluje kao sedativna svaštarnica. Na taj raznobojni paket nalijepila se glamurozna riječ: Sloboda. Kako će se ta sloboda konkretno očitovati u 45 dana Igara, to ćemo vidjeti. Do sada „dramolet“ na otvaranju Igara govorio je usuprot nje. Simbolički je zastajkivao upravo dok se izgovarala “Himna slobodi”. I mnogi su se pitali: zar je ta „sloboda“ toliko dosadna koliko je, primjerice, ovo otvaranje? Mogla se umjesto nje napisati bilo koja riječ sa slovom S. Recimo, Salata, Smokva, Smeće? Sve se slaže, sve je isto.

NACIONAL: Sukob je, čini se, nastao na opernom projektu koji je predložio maestro Mladen Tarbuk?

Maestro Tarbuk predložio je Händelova “Orlanda”. Bez svake sumnje, bit će to čisti biserčić na Lokrumu! Ali po čemu bi on mogao nešto bitno promijeniti na Igrama? Barokna opera uspoređuje se u dramskoj produkciji s dramskim monologom. Nikako s dramom. “Orlando” je nešto poput lijepog šaputanja na jastuku. I to šaputanje može biti briljantno, ali uvijek ostaje samo šaputanje. Potrošit će se puno, a promijeniti ništa.

NACIONAL: Što mislite o odnosu dubrovačkih bogataša prema Igrama? To se postavlja kao jako veliki problem, a i gospodin Tarbuk je to spomenuo, o tome se čak i radi u novoj predstavi o Držiću…

Na tu temu ispričat ću vam jedno malo čudo. Ono se trenutačno zbiva u Zadru. Meni nepoznat, gospodin Vjekoslav Bobić sagradio je hotel u blizini Orgulja i nazvao ga Almayer. Isto tako zove se hotel u svjetski poznatom romanu Alessandra Baricca “Ocean more”. Bobić je sagradio hotel doslovce onako kako piše u romanu. Voli taj roman, toga pisca. Mlad je, bogat, vrijedan čovjek. Ima ideju. I dubrovačke Ploče prepune su bogatih i mladih ljudi. Ali bojim se, tu je više riječ o tajkunima, nego o bogatim ljudima, koji uz svoj redovni posao obavezno čitaju knjige, gledaju filmove, predstave, izložbe. Naravno, valja iznaći način kako bi se Igre i njima obratile. Neće oni doći sami, bez brige. Valja promisliti kakav im program ponuditi, kako ih privući. Doći će, nadam se, opet neko vrijeme kada će i Dubrovnik i Split imati svoje mecene. Kao što su to jednom bili Morpurgo ili Tartaglia u Splitu, Pracata ili Štrok u Dubrovniku.

NACIONAL: Jako ste vezani uz Dubrovačke ljetne igre od samih početaka, zašto je taj festival važan, zapravo ga smatraju najvažnijim festivalom u Hrvatskoj? Čega se najradije sjetite?

Ponekad se u povijesti dogodi da se iznebuha pojavi neka posve neočekivana ideja. Ona odjednom promijeni sve. A već iduće godine čini se kao da je ta ideja naprosto postojala oduvijek. Svi zaborave da se netko toga jednom sjetio. Dat ću vam jedan primjer iz starogrčkog teatra. Eshil se dosjetio da uz jednog jedinog postojećeg glumca, doda drugog. Ponudio je dijalog. Malo tko je tada pomislio da je u tom trenutku, u trenutku tog bljeska, zapravo nastao teatar. Prijelomni trenutak za povijest i kazališta i svijeta. Ali sutra su svi na to zaboravili. Činilo se prirodnim, urođenim, postoji oduvijek…

NACIONAL: Oprostite, u kojoj je to vezi s Igrama?

Eshilov slučaj neusporediv je, naravno, sa slučajem koji se dogodio s Igrama. Ali može u ovom razgovoru biti koristan. Jednog jutra, naime, prije 68 godina, probudio se Marko Fotez i cijelom je svijetu obznanio da je tvrđava Lovrijenac mediteranski dvorac Elsinor. I da je ta tvrđava, po svojim rasporedima, identična Shakespeareovu Globe teatru. Da je to bila ideja Marka Foteza, svi su uskoro zaboravili. Činilo se da ona postoji oduvijek. Ali tim trenutkom, Igre su upale u središte kazališnih i inih znatiželjnika. Pohađao ih je puk, europske kraljice, znalci, protuhe, šekspirolozi, zanesenjaci, umjetnici i kritičari iz Europe i svijeta. Danas rijetko susrećem takve goste. A kritičara ni za lijeka.

Kao dijete bila sam u blizini nizozemske kraljice koju su nosili na starim dubrovačkim nosilima, uz stepenice Lovrijenca. Kao da je knez. Nije se, naime, mogla sama popeti uz te stepenice. Imala je neke godine. A htjela je vidjeti Hamleta na Lovrijencu. Melaniji danas ne trebaju nosila, ali ona, pretpostavljam, uopće ne zna tko je taj Hamlet. I da skratim. Taj hamletovski plamen poklonio je Dubrovniku poziciju jednog od najstarijih festivala u Europi; svjetska razmatranja na temu ambijentalnog teatra; povratak pojma grad-teatar; povratak stendhalovskom pitanju o ljepoti koja ili blokira ili pokreće. Itd. Itd.

NACIONAL: Nakon toliko godina priča se, naravno, ofucala?

Vremena su se promijenila. Igre su sišle s naslovnica. Ali za dugo, jako dugo vrijeme, Igrama je ostao Lovrijenac i četrdesetak pozornica ambijentalnog teatra. A za sva vremena, ostao im je isti organizacijski model. Igre danas funkcioniraju po istim načelima kako su funkcionirale i tada. To ukratko izgleda ovako: postoji Festivalski dramski ansambl koji izvodi dvije ili tri dramske premijere u vlastitoj produkciji. I postoje glazbenici svjetskoga glasa i baletni ansambli koji se pozivaju kao gosti iz zemlje i inozemstva. Tako već gotovo osam desetljeća. Vjerovali ili ne.

NACIONAL: Nije se ni moglo očekivati da će Dubrovačke ljetne igre uvijek ostati na najvišoj razini. Ali bilo je uspona. Sjećate li ih se?

Sjećam se vrlo živo. Kao da se zbiva danas. Bilo je to proljeće Igara. I Hrvatskog proljeća. Događalo se negdje između 1968. i 1971. Postoji statistički podatak prema kojem je otvorenje Igara, mislim na otvorenje a ne vatromet, 1971. godine brojilo najveći broj posjetitelja u cijeloj njihovoj povijesti, do danas. Da ne govorim o kritičarima koji su dolazili u Grad i pisali. Dolazili iz cijeloga svijeta. Mislim da to razdoblje, u smislu kulturologije i fenomenologije, kod nas nije dovoljno istraženo.

NACIONAL: Bilo je i puno padova. No definitivno, posljednje desetljeće čini se najlošijim. Koji su razlozi za to, prema vašemu mišljenju?

Igre ovise o mnogočemu. Neću nabrajati. Ali uvijek ovise i o onoj kreativnoj grupi ljudi koja ih smišlja i vodi. Ima li ta grupa smjelosti ponuditi hrabar, odlučan, iznenađujući, svoj koncept ili ona nudi „malo pa ništa“? To je pitanje. Ovisi nadalje o tome je li toj grupi važno preko Igara zasnovati osobne, unosne poslove u inozemstvu ili njezini članovi već imaju svoju poziciju u svijetu pa im Igre za to nisu potrebne. Kao što su je imali, kada su stvarali Igre, recimo, Branko Gavella, Kosta Spaić, Georgij Paro, pl. Lovro Matačić, i onda kasnije Vjekoslav Šutej, Ivan Repušić…

NACIONAL: A ovoga ljeta?

Dospjeli smo do kraja. Ne treba čekati 25. kolovoza i svečano zatvaranje. Po jutru se dan poznaje. Otvorenje i tiskani program 10. srpnja osobna su iskaznica Igara. A ona nije dobra. Mogao bi, možda, to biti i razlog da napokon počne sve još jednom iznova. Sada već mnogi znaju da ako se do idućeg ljeta ne promijeni model Igara, njihov koncept i njihov život u Gradu, Dubrovačke ljetne igre, postat će teret svima, a ponajviše samima sebi.

NACIONAL: Gdje biste se vi svrstali u ovom trenutačnom razgraničenju strana i ideologija?

Razgraničenja po stranama i ideologijama pripadaju politici. Kod mene postoje samo razgraničenja po čovjekovu djelu. Je li to djelo za mene umjetnički vrijedno ili nije? I ništa više. Trenutačno, primjerice, uživam u pjesmama Drage Glamuzine, u romanu Kristiana Novaka, u glumi Siniše Popovića ili Jadranke Đokić, u dirigentskom zamahu Ivana Repušića ili Tončija Bilića. A na kojoj su oni strani ili kojoj ideologiji pripadaju, iskreno, nemam pojma. Nemam takvu ideju.

Kategorije: Hrvaška

BiH: Deseci uhićenih u policijskoj akciji čija su meta krivotvoritelji diploma

Sre, 13/11/2019 - 14:26

Najmanje dvadeset osoba uhitila je u srijedu policija u Bosni i Hercegovini u sklopu akcije usmjerene protiv skupine koja se, kako tvrde lokalni mediji bavila krivotvorenjem diploma.

Glasnogovornik Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) Luka Miladinović potvrdio je kako su tijekom akcije pod kodnim nazivom “Pero” uhićenja i pretrage objekata provedeni na području Bihaća, Cazina, Sarajeva, Zenice, Visokog, Tuzle i Istočnog Sarajeva.

Sve uhićene osobe osumnjičene su da su počinile kaznena djela organiziranog kriminala, zloporabe službenog položaja i ovlasti te primanje mita, a istragu o tome vodi tužiteljstvo Unsko-sanske županije.

Identitet uhićenih osoba nije objavljen no mediji u BiH navode kako je među njima i Admir Hadžipašić, nekadašnji zastupnik u parlamentu Federacije BiH i dužnosnik stranke A-SDA, čije je sjedište na području Unsko-sanske županije.

Hadžipašić je ujedno utemeljitelj i vlasnik ustanove Centar za obrazovanje odraslih sa sjedištem u Cazinu koji je ranije bio predmetom istrage zbog sumnji u nezakonito izdavanje diploma.

Sam Hadžipašić “proslavio” se kada je 2018. godine objavljena zvučna snimka na kojoj se čuje kako on od jedne djevojke traži seksualni odnos kako bi je zaposlio. Tada je tvrdio kako mu je sve namješteno te kako je riječ o razgovoru izvučenom iz konteksta.

Kategorije: Hrvaška

While Cocaine Jet-setter Michael Dokovich fights his extradition to Croatia, the Balkan Cartel is on the rise

Sre, 13/11/2019 - 14:13

by Blaž Zgaga (Nacional)

contributions by Sylvain Besson (Tamedia), Joerg Schmitt (Der Spiegel), Mark Eeckhaut (De Standaard), Álvaro Sánchez Castrillo (infoLibre), Jan Meeus (NRC Handelsblad) and Mihailo Jovović (Vijesti)

– The hard drug-trafficking Balkan Cartel is now flooding Europe with cocaine at record levels, with experts stating “60 per cent of the narcotics market in Europe” is run by criminal structures from the Balkans

– Exclusive Swiss court documents confirm Montenegrin citizen Michael Dokovich is the suspected leader of an organized criminal organization which smuggled 600 kilograms of cocaine in a private jet to Europe

– Dokovich trafficked cocaine from South America during three flights using a Gulfstream V jet, according to Swiss prosecutors

– Dokovich owns a hotel worth 1.3 million euros in Montenegro, possibly paid for using funds of illicit origin

– Montenegrin sailors have been arrested by international police in anti-drug operations in such high numbers, that the Balkan state’s maritime force now face blacklisting in the U.S

“The Big Boss turned up at the spot. It was a mistake on his part, the goods had to be unloaded and then broken down between different buyers. There are few people in Europe capable of acquiring half a ton of cocaine,“ reveals a Swiss police officer specialized in narcotics, who wishes to remain anonymous, as he explains the biggest cocaine seizure ever made on Swiss territory.

“In principle these bigwigs never get their hands dirty. He was not expected to show up. It was a nice surprise. This guy is at the top of the hierarchy. The stopover [in Basel-Mulhouse, France] was not planned, it was a unique opportunity.”

Before the Swiss police intervened, the convoy was under international surveillance from the French side.

“The delivery was monitored,” adds colonel François Després, of the French gendarmerie. “After the landing, we let the product pass to the Basel side. This corresponded to the police operational plan set up by the Czech and Croatian authorities, who were leading the investigation codenamed “Familia”. The French gendarme praised this as a very good operation and excellent cooperation.

On 16 May 2019, three men from East Europe were arrested in the underground car park of the Grand Casino, in Basel, Switzerland, near the airport of Basel-Mulhouse, in France. They have just landed 600 kilograms of cocaine from a private jet, a Gulfstream V registered M-FISH, flying from Uruguay, with a stopover in Nice. The drugs were packed in 21 suitcases, with a street value of 18 million euros.

In July this year, Croatian newspaper Jutarnji List named one of the big bosses of the Balkan Cartel for the first time in connection with the Basel raid.

His name is Michael Dokovich and he allegedly led his criminal enterprise from rented penthouse in Zagreb, capital of Croatia. A citizen of Montenegro of Albanian origin, Dokovich has an extensive criminal past.

 

Michael Dokovich (photo: Facebook) Busted in Basel

This trafficking operations shows the Balkan Cartel has adopted a sophisticated and professional approach to convoy narcotics. Instead of using slow container ships, which are usually the main transport method for cocaine smuggling, he used a private jet – the fastest method to move the drug.

In the operation, led and coordinated by Croatian FBI-like Police National Bureau for the Suppression of Corruption and Organized Crime (PNUSKOK), also placed under arrest were Croatian IT expert Silvijo Beljević and Czech pilot Aleš Sokolik. All three are in detention and unreachable for comments.

In early 2019, Dokovich founded an aviation company MD Global Jet in Zagreb, and hired Czech pilots who carried VIP passengers, accompanied by real flight attendants, to disguise his trafficking. The cost for renting the jet was 230,000 euros.

The Croatian Ministry of Interior confirmed to Nacional that PNUSKOK has filed “charges for criminal offenses of a criminal association and the commission of crimes within a criminal association, all in connection with the criminal offense of illicit manufacturing and trafficking in drugs”. They did not reveal any other details of this case.

Croatian State Prosecutor’s Office for the Suppression of Organized Crime and Corruption (USKOK) declined to comment due to the secrecy of investigation.

According to Swiss sources the Croatian Silvijo Beljević has already been extradited to Croatia and is currently in detention.

But the judgement of the Swiss Federal Court, which decided on Dokovich’s and Sokolik’s appeals for extradition on 29 October 2019, obtained by EIC partner Tamedia and exclusively published by Nacional, reveals many details of the criminal activities. This confirms Dokovich is one of the suspected bosses.

Swiss Federal Court – Dokovich – page 1

 

Dokovich fights extradition to Croatia

Swiss prosecutors state the following: “A. [which stands for Montenegrin national Michael Dokovich] is collectively accused of being the head of an international gang that smuggled large amounts of cocaine from South America to Europe with the intention of selling it in Europe. A. is said to have organized the purchase, transport and distribution of the cocaine.”

The Swiss Federal Court rejected Dokovich’s appeal against the decision of the Swiss Federal Office of Justice (Ministry of Justice) made on 6 September 2019, which approved his extradition to Croatia. The court also rejected Czech pilot’s appeal and both announced they will fight their extradition in front of the Swiss Supreme Court.

According to a Swiss document the Country court of Zagreb issued arrest warrants for suspects on 14 July and the Croatian Ministry of Justice forwarded it to their Swiss counterparts on 22 July this year.

Swiss Federal Court – Dokovich – head of international OCG – – page 2

 

Three days later the chief of the Zagreb office of PNUSKOK Alen Barta confirmed at a press conference that “two high-ranking members of Balkans narco cartel have been arrested.” One is Michael Dokovich and the other is his right hand man Pero ‘Pjer’ Šarac, who visited South America three times in 2018 to allegedly organize cocaine shipments, according to the Croatian press.

In a complex operation supported by Europol, the US Drug Enforcement Agency (DEA) and Frontex, 16 suspects in total have been arrested. Besides Croatia, which led and coordinated the operation, police forces from Switzerland, Czech Republic, Slovenia, Serbia, Belgium, Italy, France, Hong Kong, Macao, Malaysia, Paraguay and Uruguay collaborated in this operation which resulted in the confiscation of more than a ton of cocaine, along with two million euros in cash and one million euros worth of luxury goods like high-quality watches and cars.

Chief of PNUSKOK’s drugs crimes department Dražen Rastović revealed information about the Balkan Cartel at the press conference on 25 July 2019 in Zagreb. “60 per cent of the narcotics market in Europe is run by criminal structures from the Balkans,” he said. “This [the Balkan Cartel] is a structure with a fluid composition which, when necessary, brings together several different organizations for a particular job.”

On 19 June 2019, the Coordination Meeting concerning the case of the operation “Familia” was held at Eurojust, the main European prosecutorial coordination body. Representatives from states which cooperated in the investigation agreed that the prosecutions should take place in Croatia. It was found that the focus of both the investigation and the criminal activities of the persecuted group was in Croatia. Consequently prosecutors from other European countries agreed that three suspects arrested in Basel will face judges at the County Court in Zagreb.

Three flights of Air Cocaine to South America

But who is Michael Dokovich, one of the suspected bosses of the Balkan Cartel?

He was born 60 years ago in Montenegro as Ilmija Frljučkić and has used many different aliases throughout his life. He was known as Michael Illyriani, Michael Bugatti, Živko Jović and he created a false identity under the name of Radovan, Trzin with the help of a Croatian policeman who was arrested this July. According to information obtained by Montenegrin newspaper Vijesti, he is of Albanian origin.

After his brother Hamdija Frljuckić was arrested in the U.S. in 2003, his criminal activities included the biggest A.T.M. fraud in the U.S. in the 2000’s, which was worth at least 3.5 million Dollars – the details of which were splashed across pages of The New York Times. His gang stole the bank IDs of more than 20,000 Americans through ATM skimming, where they copied card numbers and pin codes. His accomplices were arrested, but Dokovich remained at large. “The main older brother flees with several million in a suitcase,” an investigator said to the newspaper.

According to Europol, the investigation “Familia” revealed that the Balkan traffickers were not only operating in Europe and South America, but also in Asia, where they facilitated and coordinated the maritime trafficking of multi-kilogram quantities of cocaine. A shipment with 421 kilograms of cocaine was seized in Hong Kong in April 2019. The confiscated cocaine in three operations had been shipped to the southeast Asian city from South America and investigators believe most of the drugs were intended to be smuggled to Australia by a private jet.

In collaboration with EIC partners Nacional has identified the flights of the Gulfstream V registered as M-FISH in The Isle of Man. The plane has been owned since 7 January 2016 by Czech company Osprey Wings, which is 99 per cent owned by Aero Partners Corp. incorporated in the tax haven of the Marshall Islands.

 

Gulfstream V used for cocaine trafficking (photo: The Ministry of the Interior of the Republic of Croatia)

 

The flight data since January 2016 reveals that the Gulfstream has been identified as present in South America, mostly over Brazil, on the following days: 8 October 2018, 10 October 2018, 21 December 2018, 28 February 2019, 1 March 2019, 3 March 2019, and 13, 14 and 16 May 2019, when the cartel was busted in Basel. This data shows that the aircraft had at least three intercontinental flights to South America before its final flight on May 16, when it was returning from Uruguay.

Since 2016, the aircraft with the main base in Ostrava, Czech Republic, has flown extensively in Eastern Europe and Russia. It has landed also dozen times in Basel-Mulhouse, where it had its maintenance base. However, the most numerous were flights between Czech airport in Ostrava to Russian destinations. (see infographics)

 

Infographics Tamedia – English

 

Prosecutors corroborate these findings. Swiss court documents outline the following: “The members of the gang on 8 to 11 October 2018, 19 to 22 December 2018 and 28 February to 3 March 2019 with a previously acquired private jet and under the pretext of commercial passenger flights to South America flew to take cocaine there at a previously agreed place and to transport it by plane to Europe and to pass it on.”

The Swiss documents explain the police findings and add that the third flight in March 2019 was without cocaine, after it has been inspected at the airport in Asunción (Paraguay). Then a new flight was planned in May 2019.

“On 16 May 2019 members of the gang flew from Montevideo via Nice to Basel, where they are said to have loaded 21 suitcases from the aircraft into a Ford Transit rental car (license plate number 1). Subsequently, the complainant, C. and B. with the said car and a car Smart (license plate 2) drove to the city center of Basel, where at a police check in an underground garage in the 21 suitcases in the van 600 kilograms and 472 grams of cocaine had been seized,” the document about Czech pilot Sokolik reveals. The persons C. and B. are Dokovich and Beljević.

 

Suspects under police surveillance at Basel-Mulhouse airport (photo: Europol)

 

During a house search of Dokovich’s penthouse in Zagreb, the Croatian police found a letter of intent which reveals his company MD Global Jet planned to buy the Gulfstream V, registered as M-FISH, which they were renting, but was now on sale, so they could organize additional flights.

A 1.3 million euros boutique hotel in Montenegro

One of the alleged bosses of the Balkan Cartel, Dokovich, also owns the Liria Hotel in Tuzi, a small town close to Podgorica airport in Montenegro, which is mostly populated by members of the Albanian minority.

 

Liria Hotel in Tuzi, Montenegro (photo: Facebook)

 

Nacional can reveal this information due to the following discoveries: Annual financial statements of the Montenegrin company Liria-Hotel d.o.o., solely owned and managed by Dokovich, show that he obtained real estate worth 1.3 million Euro in 2014. This is the only Liria Hotel in this town.

Both the Liria Hotel and company Liria Hotel shares address at Tuzi bb ( “bb” is without number). Also on the Facebook profile of the Liria Hotel, a boutique hotel with 15 rooms and luxury decoration, Dokovich appears in three photos.

 

Interior of Liria Hotel, Tuzi, Montenegro (photo: Facebook)

 

Due to his alleged criminal past in the USA and his detention in cocaine trafficking in Switzerland, there is a suspicion that this hotel was bought with money of illicit origin. Therefore a suspicion of money-laundering exists. This is backed up by Dokovich’s claim in his extradition appeal at the Swiss court. He requested his legal costs should be paid by the Swiss taxpayers using the argument that because some of his money may be of illicit origin, his lawyers may not accept it. The Swiss judges decided that his attempt to receive free legal aid from the Swiss state for his litigation was futile.

Located at the same address as Liria Hotel at Tuzi bb is another company, according to the Montenegrin company register. Its name is Imperial Palace and it is owned 99 per cent by Dokovich’s sister and one per cent by a man who appears to be of Czech nationality. This company has been managed by the sister and Dokovich is listed as the company’s authorized representative. Dokovich is also a director in the company Infrastructural Project Finance and Management Limited, which has an address in the capital Podgorica and is owned by a Dublin based company with the same name. All these companies are now defunct.

“I’ve been in the fight against drugs for 14 years, but I’ve never seen such amounts of cocaine”

During the last months European Investigative Collaborations (EIC), of which Nacional is a partner, has conducted an extensive investigation on cocaine trafficking in Europe with many interviews with policemen, prosecutors and representatives of major police international organizations. Many wish to remain anonymous.

In recent months this scene has become routine in European ports and airports. Black sports bags are extracted from a cargo ship, a truck or a private jet, before being lined up and exhibited by the police as trophies. Inside the bags are cocaine bricks sometimes decorated with images glorifying the narco-bosses, such as the likeness of Tony Montana, the anti-hero of the film Scarface, discovered in Basel this May, when the alleged boss Dokovich was arrested. These logos allow the traffickers to distribute their batches of drugs among different criminal groups before transporting the goods all over Europe, including to Croatia.

 

Cocaine brick seized in Basel (photo: The Ministry of the Interior of the Republic of Croatia)

 

In 2019 so far, all the major records for cocaine seizures have been broken. Alongside the 600 kilograms of the Balkan Cartel from Uruguay intercepted in Basel in May, on 17 June US Customs seized nearly 20 tons in Philadelphia on a ship of the Geneva based company MSC on its route to the Dutch port of Rotterdam. The main suspects were again from the Balkan Cartel, but apparently from another clan. Four Montenegrin sailors, including an officer of the ship, were arrested. Since January, nearly 45 tons of cocaine have been seized in the port of Antwerp alone, which is one of the main gateways for drugs in Europe. At this rate, Antwerp is on track to surpass the record amount of 51 metric tons seized in 2018.

And this is just the tip of the iceberg. At best, according to Europol estimates, the authorities discover only 15 per cent of the quantities circulating on the market. “I’ve been in the fight against drugs for 14 years, but I’ve never seen such amounts of cocaine,” says Andres Bastidas, an Interpol expert from Columbia. “That scares me. There is simply too much money to be gained from this traffic.”

Cocaine: a 300 billion euros industry

With some 300 billion euros in annual turnover – according to estimates from one Western intelligence agency – cocaine is by far the most lucrative drug for criminal groups. These huge profits allow them to buy whoever they want – crews, port employees and even government officials. “Drug trafficking generates immense amounts of illicit cash. DEA and our counterparts have always been concerned with the global flow of drug proceeds throughout Europe and elsewhere, particularly given the close connection between terror financing and drug trafficking. Through our drug investigations, DEA has seen terrorist organizations tapping into criminal networks for funding. This is happening in Europe and all over the world,” says Kevin Scully, director of the US anti drug agency DEA for Europe. According to Europol no more than two per cent of drugs money is confiscated.

At the origin of this flood of cocaine is the explosion of world production. It has doubled since 2011 to around 2,000 tons a year, of which at least 600 or 700 go to Europe. In Colombia, coca crops have quadrupled, thanks – paradoxically – to the restoration of civil peace in the country.

Simultaneously, the traffickers reorganized themselves. They managed to hack the global trading system and its most efficient vector, large container ships, to ship increasing quantities of cocaine across the Atlantic.

A favorite new method for cocaine trafficking is called “rip-off”. It consists of opening legitimate containers of goods (such as fish, wood, fruit, wine, cardboard …) in South American ports to hide drugs. “They slip 50 bags of 50 kg of cocaine into the containers, the drug travels with real goods and it is relatively easy to withdraw,” says a Swiss policeman familiar with these issues.

 

Bags of cocaine in container inspected during seizure of MSC Gayane in Philadelphia, U.S., 17 June 2019. (photo: U.S. Customs and Border Protection)

 

On arrival in Europe, the container loaded with cocaine is identified by its serial number, which traffickers transmit to their accomplices at the port of arrival. Then the accomplices recover the drugs and place false seals on the container doors to make the break-in undetectable. Most often, the carrier and the owner of the container are not aware of anything.

The advantage of the rip-off method is that it can carry a lot of drugs with very few people. This is the opposite of the ‘mule’ method, where people transport a few hundred grams of cocaine in their possession, or inside their bodies, with a high risk of detection. The other advantage of the rip-off is that it prevents police identifying the sender of the cocaine. Even if the shipment is caught, the authorities do not know who organized the transport or from where the cocaine originates.

Shipping containers: vehicle for up to 90 per cent of cocaine

Between 70 to 90 per cent of the cocaine that arrives in Europe is transported in containers, according to estimates by Western intelligence services. Each trip can bring 400, 800 kilos, sometimes more. “In the past, we were talking about an average of 60 to 100 kg,” says a report written by a police officer in Antwerp in 2017. Currently, the average weight of a load is greater than 600 kg, with some shipments with more than one ton.

Seizures have increased everywhere. For 18 per cent in Spain between 2017 and 2018, and in Latin America it went up for 40 per cent, according to the Spanish internal intelligence agency. In Antwerp, the catches have doubled every year between 2013 and 2016.

However, these seizures are not enough to stop the flow of cocaine. The huge quantities seized show that traffickers are getting bolder because most of the cocaine passes unnoticed. Big ports such as Antwerp, Rotterdam or Hamburg have millions of containers passing by each year of which only a tiny fraction is controlled by customs.

Also the organization of cocaine traffickers has changed. The cartels and hierarchic mafias of the former period have been replaced by a myriad of groups (Italian, Nigerian, but today also Serbian, Albanian, Dutch, Moroccan and others) who place emissaries in South America to buy cocaine directly. Among them is also the Balkan Cartel with its fluid composition and increasing presence.

These groups sometimes come together “to do their shopping together and organize transportation to Europe together,” explains Kevin Scully of the DEA. The use of encrypted applications on smartphones has simplified communications between criminals, despairing police officers trying to monitor them.

These group purchases explain the logos and emblems found on cocaine packages. They serve to distribute the orders between different distributors once the cocaine arrives at the destination. This distribution operates near major ports such as Antwerp or Rotterdam. Then cocaine reaches the final customer, via couriers and semi-wholesalers.

To be efficient, the rip-off system requires an elaborate chain of accomplices in the ports. Mariners, dockers, customs, logistic companies: everyone is tempted to earn a few tens of thousands of euros to pass the “good” container loaded with cocaine.

1.1 million euros in cash in a Lidl bag

In Antwerp, “criminal organizations are actively recruiting on Facebook, in fitness centers and coffee shops,” according to drug prosecutors Manolo Tersago and Ken Wiptas. And a lot of people are interested. Just to move a container, a job that takes a few minutes, a forklift driver can earn 25,000 to 75,000 euros. Truck drivers, also corrupt, then take over to put the container and its drugs out of port.

In 2017, a Dutch customs employee, Gerrit Groenheide, was sentenced to 14 years in prison for smuggling at least four tons of cocaine into the port of Rotterdam. His work was crucial in allowing shipments to pass through the customs checks. He needed to identify the containers by means of a color code, from white (without risk) to red (mandatory control) through orange – the marginal cases, where the customs officer must individually decide which containers should be inspected or not.

On the day of his arrest, the police found 1.1 million euros in cash in a Lidl bag hanging in Gerritt Groenheide’s kitchen. But the customs officer says that money was not his only motive. He also felt threatened. Traffickers “knew everything about me, including where my children went to school and where they worked,” he told investigators.

These implicit threats sometimes become concrete. In the Netherlands, where the main heads of European cocaine trafficking are based, people are now murdered in the middle of the streets. On 18 September 2019, attorney Derk Wiersum was shot several times in the head as he climbed into his car in a quiet part of Amsterdam. He defended Nabil Bakkali, a prosecution witness in an investigation against the “Mocro mafia”, a criminal group in the Netherlands and Morocco that is active in cocaine trafficking.

The witness’s brother had already been shot dead in Amsterdam in March 2018. Other cocaine-related murders have been reported in recent months in Spain and Germany. Some of these murders are related to a street war between two criminal clans (the Kavački and the Škaljarski), part of the Balkan Cartel from the Montenegrin coastal city of Kotor.

The rise of the Balkan Cartel

Many interviewed experts and officials warn about a rise of Albanians, Serbs, Montenegrins, Croats and other nationalities from the Balkans in cocaine trafficking to Europe.

“Operational knowledge about the smuggling of cocaine from South America into the EU indicates that organized crime groups from several countries in the Western Balkans have a significant role in this,” according to a statement from the Croatian police to Nacional on the subject of trafficking and the Balkan cartel. “It is estimated that organized crime groups from Montenegro and the Republic of Serbia are in the lead in the organization of cocaine smuggling and are connected with criminal groups or individuals from other countries in the Western Balkans, and consequently from the Republic of Croatia, which are less frequently placed in the hierarchy in relation to other members of organized crime groups.”

Spain is also a country where criminal gangs from the Balkan Cartel operate. For example, in September 2019, a joint operation of the Spanish National Police, Civil Guard and Tax Agency took out almost 800 kilograms of cocaine hidden in a sailboat chartered by a Serbian mafia group. Nine months earlier, in December 2018, another investigation culminated in Barcelona with the arrest of Nenad Vinčić, considered one of the representatives in southern Europe of the Balkan Cartel. In 2017 five Montenegrins were sentenced for lengthy prison sentences after the seizure of 3.5 tons of cocaine two years earlier.

A senior official of the Spanish domestic intelligence agency CITCO explained the role of organized criminal groups from the Balkans in Spain. They identified the significant role the Serbs plays in distribution of coke. “When the goods arrive in Spain, of which 60 per cent arrive by sea, they are usually distributed mainly by road, by means of trailers or double-deep cars, depending on the quantity,” says the official. “In fact, the Serbs, who are increasingly positioning themselves in the cocaine market, take a trailer, climb up the container and cross Europe with large quantities of cocaine until they reach Serbia, where they begin to distribute it.”

He adds also that some Balkan groups operating in Spain are of various nationalities. “We have groups from countries of the former Yugoslavia dedicated to cocaine that use Spain to collect and transport it. There is a group of Serbs led by Serbs, there is a group of Croats, but then there is also a group with various nationalities: Croats, Bosnians and Serbs who work with cocaine.”

“These groups, which are moving quite a bit, are worrying us more and more. They even occasionally go to South America to make contacts directly. It is not yet the most problematic, but we see that there is a movement in the Balkans that concerns the whole of the European Union. In fact, in the EMPACT, Europol anti-crime cooperation platform, there are anti-crime groups in the Balkans because that area is a problematic axis due to the supply of drugs or weapons.”

He also answered a question about possible involvement of politicians from the Balkans in organized crime. “Yes, there may have been the collusion of politicians with criminals. But every time politicians try to get less involved, they try to separate themselves as much as they can from these organizations. In fact, there is now a lot of pressure in the European Union on Albania, for example, to do more work in the fight against organized crime.”

“The influence of the Balkan Cartel is currently growing particularly strongly”

Officials from international police agencies who wish to remain anonymous also warned about the rise of the Balkan Cartel. “One of the largest groups in Europe at present is the Albanians. They are behind much of the coke deliveries to Europe. We see many Albanians flying to Latin America to do business there. In our view, the top networks in the coke business in Europe are currently from Albania, Netherlands, Morocco, Pakistan. That means there are a few traditional players in the business and a few new ones,” explains one official.

“We see in the cocaine trade not only the traditional organized criminal groups like Turks, or the Italian mafia who also have their hands in the heroin business. There have been added new groups, especially from the Western Balkans, but also groups that were not even active in the drug business. But there is just so much to earn in this business,” says the other official. “The influence of the Balkan Cartel is currently growing particularly strongly. In the past, they were often just helpers for the mafia, for example, and today we see these groups in all stages of the cocaine trade.”

“The main organized criminal groups in the coke business in Europe are: Ndrangheta, Dutch, Albanians, Moroccans and organized criminal groups from the Balkans (Montenegro, Serbs, Croats),” the third official of international police organizations explains. “And this form of cooperation between the cartels now affects not only Europe. We now see groups from the Balkans in South America acting. They coordinate and monitor transports there.”

A major asset of the Balkan Cartel: Montengerin sailors

There are many different criminal clans in the Western Balkans where populations still suffer heavy economic and social problems after the violent break-up of the former Yugoslavia. Many war criminals were never prosecuted, economies have been facing double digit unemployment for decades, former Yugoslav republics also see an exodus of its younger and educated population to Western Europe and corruption remains widespread. This appears to be a perfect fertile ground for organized criminal groups which infiltrate many parts of societies. Often a criminal activity is the only way for some people to earn enough for a decent life comparable to Western European living standards.

A decade ago one of the main Serbian clans was led by Montenegrin Darko Šarić, who was sentenced to 15 years in prison in 2018 by a Belgrade court for trafficking 5.7 tons of cocaine. This was a big blow and his clan is allegedly led today by his close associate Goran Šoković who is still at large. A Slovene citizen of Montenegrin nationality Dragan Tošić, leader of Šarić’s Slovene branch of clan, was sentenced to 15 years in prison in 2019 in Ljubljana.

The Bosnian clan “Tito and Dino“ received attention this summer when Bosnian online media Zurnal.info published parts of judicial documents based on the Dutch request for international legal assistance, which show that this clan had 14 tons of cocaine confiscated by different police forces during the last two years. Dutch law enforcement estimates that the Bosnian clan smuggled 100 tons of cocaine to Europe during the same time and that this clan is connected to the Dutch Mocro mafia, Italian Camorra and Irish Kinahan family.

The Tito and Dino clan is also being investigated by DEA, one document reveals. According to Žurnal this clan is allegedly led by a Bosnian citizen, who spent most of his life in Netherlands, Edin Gačanin, currently resident in Dubai, who strongly denies these allegations. His brother Mirza Gačanin threatened the journalist Avdo Avdić that “they will search for him in ditches” in October this year, what triggered strong condemnations from journalistic organizations and the Organization for Security and Cooperation in Europe (OSCE).

The tiny Adriatic country of Montenegro is a country where many criminal clans of the Balkan Cartel have its roots. Assassinations in a street war between the Kavački and the Škaljarski clans in the city of Kotor have now transferred to western European cities.

However, one of the main logistical strengths of the Montenegrin criminal gangs are its seafarers. According to estimates by the newspaper Vijesti, 7,000 Montenegrin sailors work for global maritime companies and earn cumulatively between 200 to 300 million euros annually. In a poor country with the average net salary of 515 Euro per month (or 6,180 Euro annually), an annual average salary between 35,000 and 42,000 Euro makes seafarers rich citizens. But how do they resist the temptation to earn such or bigger amount in a single day with helping criminal gangs in trafficking cocaine? It seems many do not.

It appears that wherever there is a big seizure of cocaine in the world, Montenegrin sailors are involved. In the biggest 20 tons catch this year in Philadelphia, worth about 1.3 billion Dollars, the second officer of MSC ship Gayane Ivan Đurašević and sailors Boško Marković, Aleksandar Kavaja and Nenad Ilić were arrested.

Container loaded with bags of cocaine during the biggest seizure in Philadelphia, U.S. (photo: U.S. Customs and Border Protection)

In 2015 Vinetu Čoković, Vladimir Marjanović, Veselin Pavličić, Dejan Djonović Petrović and Marija Matić were arrested after they organized a transport of cocaine which was dropped from cargo ships, collected near the Spanish coast by small yachts and finally delivered to Spanish ports. All were sentenced in 2017.

A year later Dalibor Dalović was sentenced in Amsterdam to six years in prison for using similar methods of trafficking with fishermen from the Dutch town of Urk, which collected 261 kilograms of cocaine from a cargo ship. All the sailors mentioned above are Montenegrin.

Montenegrin sailors ‘blacklisted’ in U.S.

The involvement of Montenegrin seafarers into cocaine trafficking seems to be so significant that after June 2019, when 19.76 tons of cocaine were seized, the USA informed major global container shipping companies that ships with crews formed in the majority by Montenegrins are not wanted in USA anymore.

MSC Gayane (photo: U.S. Customs and Border Patrol)

Additionally, global shipping company MSC started replacing Montenegrin sailors from ships on route to South American ports with sailors from other countries. Even the Association of Naval Captains of Montenegro publicly protested because reputation of Montenegrin seafarers has been damaged because some “seafarers” are involved in criminal activities.

Besides the few clans mentioned above many other Western Balkans clans operates in secrecy and unnoticed by police investigators.

With so much money earned by cocaine trafficking and weak economic prospects, high unemployment and low salaries in Western Balkans countries it seems the Balkan Cartel with all its different clans will thrive for a decades to come.

 

Kategorije: Hrvaška

Ronaldo nakon incidenta napušta Juventus?

Sre, 13/11/2019 - 14:12

Manchester United sprema se iskoristiti situaciju u Juventusu i dovesti Cristiana Ronalda već ove zime.

Cristiano Ronaldo našao se u problemima nakon derbija s Milanom. Portugalac je zamijenjen u 55. minuti. To mu nije najbolje sjelo pa je najprije opsovao trenera Maurizija Sarrija, a onda i prije kraja utakmice napustio stadion. Osim što je napravio neugodnu situaciju u svlačionici, mogao bi biti i drakonski kažnjen. Bivši talijanski napadač, a danas televizijski analitičar Antonio Cassano opisao je kakve bi posljedice mogle biti za Ronalda.

‘Meni se ista stvar dogodila prije 12 godina na utakmici Roma – Lazio. Capello me zamijenio, a ja sam poludio i otišao doma, ali morao sam se brzo vratiti zbog anti-doping kontrole što je bilo dobro jer bih inače riskirao dvogodišnju suspenziju’, otkrio je Cassano.

Ronaldo je svojim potezom tako pod upitnik stavio svoju karijeru u dresu Juventusa, odnosno nastavak natjecanja u Serie A, a situaciju bi mogao iskoristiti njegov bivši klub koji ga želi vratiti u svoje redove.

Prema pisanju Expressa, Manchester United želi već ove zime vratiti Ronalda na Otok. Portugalac je u United stigao na ljeto 2003. godine iz Sportinga za 19 milijuna eura i u klubu ostao do 2009. godine kada je za 94 milijuna eura prešao u Real Madrid. Za engleskog velikana je odigrao 292 utakmice i zabio 118 golova, te upisao 69 asistencija, a u Unitedu nisu nikada prežalili njegov odlazak.

Englezi smatraju da je sada savršen trenutak za njegov povratak jer, ako i ne dobije kaznu od čelnika talijanske lige, narušen je njegov odnos sa Sarrijem i to bi mogao biti početak kraja njegovog boravka u Italiji. Juventus ga je na ljeto 2018. godine platio 112 milijuna eura, a ugovor mu traje do 2022. godine, piše tportal.

Kategorije: Hrvaška

Elizabeth Banks dozvolila Kristen Stewart da bude guyish

Sre, 13/11/2019 - 14:03

Elizabeth Banks je potvrdila kako je anđelica Sabina Wilson ‘definitivno gay’, piše dailymail.co.uk.

Redateljica se u ranim produkcijskim nacrtima složila kako bi se ovaj lik trebao tako predstaviti, a uloga paše mladoj i živahnoj Kristen Stewart.

“Mislim, ona je htjela da to izgleda gay u filmu i rekla sam: Da!”, otkrila je jednostvano u nedavnom intervjuu.

“Dala sam to na znanje kako bi se sačuvao taj trenutak i kako bi publika shvatila što ju privlači. Dobrodošli ste o tome s njom popričati. Ona voli otvoreno o tome razgovarati. Htjela sam biti sigurna da će moći predstaviti lik iza kojeg stoji”, dodala je.

Dodajmo kako Elizabeth Banks napisala scenarij, producirala i tumači jednu od uloga u filmu ‘Charlijevi anđeli’.

“Režija se odnosi samo na vodstvo. U osnovi, govorili su da ne mogu voditi. Radila sam, kao glumica, s mnogim karakterno teškim muškarcima i to nikad nije bio problem. Dobar vođa je dobar vođa“, rekla je nedavno govoreći o svom iskustvu kao žena u Hollywoodu.

Kategorije: Hrvaška

Navijači Hajduka iz Zagreba upisali Bajdu u park Za sva vrimena

Sre, 13/11/2019 - 14:02

Članovi Društva prijatelja Hajduka iz Zagreba uplatili su 7.500 kuna i u naš park kraj Poljuda upisali Bernarda Vukasa, za mnoge najvećeg nogometaša Hajduka svih vremena.

Na ideju smo došli vrlo brzo nakon što smo uplatili za ime našeg DPH-a. Mi kao Društvo slavimo Bajdu, čovjeka koji je istinska poveznica Zagreba i Hajduka, naše prostorije u kojima gledamo Hajdukove utakmice zovu se Bajdin dom, rekao je Luka Šimunić, tajnik DPH Zagreb.

Baš u Bajdinom domu se rodila, ali i realizirala ideja da Bajdo bude u parku Za sva vrimena.

Bajdin sin Zdeslav je dao pristanak ideji, a onda smo počeli skupljati novac za vrijeme gledanja utakmica, pripomoglo je i DPH Krško s aukcijom za dres na zajedničkom malonogometnom turniru svih DPH-ova. I, evo, došli smo do cilja. Želim zahvaliti svim našim članovima i navijačima Hajduka koji su svojim prilozima pomogli da Bajdo bude u parku Za sva vrimena, rekao je Šimunić.

DPH Zagreb je prilikom dolaska na Poljud prvi put javno predstavio logo koji ubuduće namjeravaju koristiti. Jasno, u glavnoj ulozi je Bajdo, a s ovom uplatom za Bajdino ime kažu kako su zatvorili jubilarnu godinu u kojoj su proslavili 70. godišnjicu svog osnutka.

Kategorije: Hrvaška

Balkanski kokainski boss sa zagrebačkom adresom ŽESTOKO SE BORI PROTIV IZRUČENJA HRVATSKOJ

Sre, 13/11/2019 - 13:44

Nakon višemjesečnog istraživanja Nacional je u suradnji s članicama mreže EIC došao u posjed opsežne dokumentacije koja otkriva kako funkcionira balkanski kokainski kartel koji pokriva gotovo šezdeset posto europskog tržišta. Po dokumentima švicarskog suda, ključni čovjek tog kartela je crnogorski državljanin Michael Dokovich koji je iz svoje vile na zagrebačkim Šestinama vodio veliku zločinačku organizaciju

Jedna od rijetkih fotografija Michaela Dokovicha koja je objavljena na Facebook stranici hotela Liria u Tuzima, malom gradu blizu podgoričke zračne luke koji je u Dokovichevom vlasništvu

Nacional je nakon višemjesečnog istraživanja u suradnji s članicama mreže EIC (Europske istraživačke suradnje) došao u posjed opsežne dokumentacije koja otkriva kako funkcionira balkanski kokainski kartel, koji pokriva gotovo šezdeset posto europskog tržišta. Ta međunarodna novinarska istraživačka operacija nudi dubinski uvid u razloge zbog kojih će se njegovim protagonistima suditi u Zagrebu, kako se njegov vođa bori protiv izručenja Hrvatskoj, kao i gdje je sve i koliko puta letio privatni zrakoplov koji je za njegov interes prenosio stotine kilograma kokaina širom svijeta. Nacional otkriva što sve kartel koji, prema nekim procjenama, „pokriva“ čak šezdeset posto europskog tržišta, povezuje sa Zagrebom, ali i s kakvom sve imovinom raspolaže Michael Dokovich – njegov po mnogočemu ključni čovjek, koji je, kako istražitelji sumnjaju, svim poslovima rukovodio iz luksuznog penthousea u zagrebačkim Šestinama.

Nacional je do tih ekskluzivnih otkrića došao u suradnji s mrežom EIC u istraživanju koje je započelo nedugo nakon što je Dokovich uhićen u Švicarskoj. On je bio jedan od trojice muškaraca iz istočne Europe koji su 16. svibnja uhićeni u podzemnom parkiralištu Grand Casina u švicarskom Baselu, u blizini zračne luke Basel-Mulhouse koja se nalazi u Francuskoj.

Upravo su bili sletjeli privatnim zrakoplovom Gulfstream V, registriranim kao M-FISH, koji je letio iz Urugvaja, sa zaustavljanjem u Nici, sa 600 kilograma kokaina. Droga je bila zapakirana u 21 koferu, a njena ulična vrijednost iznosila je 18 milijuna eura.

U srpnju ove godine hrvatski dnevnik Jutarnji list prvi je imenovao Dokovicha kao jednog od velikih šefova balkanskog kartela povezanog sa zapljenom droge u Baselu.

Istražitelji vjeruju da je taj crnogorski državljanin albanskog porijekla s opsežnom kriminalnom prošlošću, svoj zločinački pothvat vodio iz iznajmljenog penthousea u Zagrebu. U operaciji koju je vodio i koordinirao Policijski odjel za borbu protiv korupcije i organiziranog kriminaliteta (PNUSKOK), uhićeni su i hrvatski IT stručnjak Silvijo Beljević i češki pilot Aleš Sokolik. Sva trojica su u pritvoru i nedostupna su za komentare. Prema švicarskim izvorima, Hrvat Silvijo Beljević već je izručen Hrvatskoj i trenutno je u pritvoru.

“Veliki šef pojavio se na mjestu isporuke. To mu je bila greška, roba je morala biti istovarena i potom raspoređena za različite kupce. Malo je ljudi u Europi sposobno nabaviti pola tone kokaina”, rekao je švicarski policajac specijaliziran za narkotike koji je želio ostati anoniman, objašnjavajući najveću zapljenu kokaina ikad na švicarskom teritoriju.

“Tako važne osobe rijetko prljaju ruke. Nije se očekivalo da će se pojaviti. Bilo je to lijepo iznenađenje. Taj tip je na vrhu hijerarhije. Nadzor (u Basel-Mulhouseu, u Francuskoj) nije bio planiran i bila je to jedinstvena prilika“, dodao je. Prije intervencije švicarske policije konvoj je bio pod međunarodnim nadzorom francuske strane.

“Dostava se nadzirala”, rekao je pukovnik François Després iz francuske žandarmerije. „Nakon slijetanja pustili smo da roba dođe do Basela. To je odgovaralo pravosudnom scenariju koji su postavile češke i hrvatske vlasti koje su predvodile istragu kodnog naziva Familia.’’ Francuski policajac ustvrdio je da je operacija bila vrlo dobro organizirana, a suradnja izvrsna.

Nešto kasnije, 19. lipnja 2019., u Eurojustu, tijelu Europske unije koje je osnovano radi ostvarivanja učinkovite pravosudne suradnje u kaznenim procesima između država članica Europske unije, održan je koordinacijski sastanak o operaciji Familia. Predstavnici država koje su surađivale u istrazi dogovorili su se da se sudski procesi trebaju održati u Hrvatskoj.

Utvrđeno je da je žarište istrage i kriminalnih aktivnosti skupine bilo u Hrvatskoj. Slijedom toga, tužitelji iz drugih europskih zemalja složili su se da će se trojica osumnjičenih i uhićenih u Baselu suočiti s istražiteljima Državnog odvjetništva u Zagrebu.

U složenoj operaciji koju su podržali Europol, američka agencija za borbu protiv droge DEA i Frontex, uhićeno je 16 osumnjičenih. Osim hrvatske policije, koja je vodila i koordinirala operaciju, sudjelovale su policijske snage iz Švicarske, Češke, Slovenije, Srbije, Belgije, Italije, Francuske, Hong Konga, Makaa, Malezije, Paragvaja i Urugvaja, što je rezultiralo oduzimanjem više od tone kokaina, dva milijuna eura u gotovini i milijun eura vrijedne luksuzne robe poput skupocjenih satova i automobila.

Dokovich je odabrao najbržu metodu za transport droge. Umjesto sporih brodskih kontejnera koji su obično glavni način prijevoza kokaina, koristio je privatni zrakoplov. Početkom 2019. osnovao je u Zagrebu zrakoplovnu tvrtku MD Global Jet i angažirao češke pilote koji su prevozili VIP putnike u pratnji pravih stjuardesa, kako bi prikrio trgovinu drogom. Cijena najma tog aviona bila je 230.000 eura.

U suradnji s partnerima EIC-a Nacional je uspio identificirati letove zrakoplova Gulfstream V registriranog kao M-FISH na otoku Manu. Zrakoplov je od 7. siječnja 2016. godine bio u vlasništvu češke kompanije Osprey Wings koja je u 99-postotnom vlasništvu tvrtke Aero Partners Corp. smještene u poreznom raju, na Maršalovim otocima.

Podaci o letovima od siječnja 2016. otkrivaju da je zrakoplov Gulfstream identificiran u Južnoj Americi, uglavnom nad Brazilom: 8. listopada 2018., 10. listopada 2018., 21. prosinca 2018., 28. veljače 2019., 1. ožujka 2019., 3. ožujka 2019. godine i 13., 14. i 16. svibnja 2019., kada je kartel uhićen u Baselu. Ti podaci pokazuju da je zrakoplov imao najmanje tri interkontinentalna leta prema Južnoj Americi prije posljednjeg leta 16. svibnja, kada se vraćao iz Urugvaja.

Avion s glavnom bazom u Ostravi, u Češkoj, od 2016. godine dosta je letio u istočnoj Europi i Rusiji. Sletio je i desetak puta u Basel-Mulhouse, gdje je imao bazu za remont. Međutim, najbrojniji su bili letovi između češke zračne luke u Ostravi do ruskih odredišta (vidi grafiku).

Tužitelji su te informacije potvrdili. Dokumenti švicarskog suda navode sljedeće: „Članovi bande od 8. do 11. listopada 2018., od 19. do 22. prosinca 2018. i od 28. veljače do 3. ožujka 2019. s ranije nabavljenim privatnim avionom i pod izgovorom komercijalnih putničkih letova za Južnu Ameriku, letjeli su da bi preuzeli kokain na dogovorenom mjestu, transportirali ga zrakoplovom u Europu te ga proslijedili za prodaju.”

Švicarski dokumenti potvrđuju nalaze policije i dodaju da je treći let u ožujku 2019. bio bez kokaina, nakon što je pregledan u zračnoj luci Asunción (Paragvaj). Tada je planiran novi let u svibnju 2019. godine.

„Članovi bande su 16. svibnja 2019. letjeli iz Montevidea preko Nice u Basel, gdje su, kako se navodi, ukrcali 21 kofer iz zrakoplova u unajmljeni automobil Ford Transit (registarska tablica broj 1). Nakon toga podnositelji pritužbe C. i B. su se s navedenim automobilom i automobilom Smart (registarska tablica 2) odvezli do centra grada Basela, gdje je u policijskoj provjeri u podzemnoj garaži u 21 koferu u kombiju otkriveno 600 kilograma kokaina“, otkriva dokument o češkom pilotu Sokoliku. Osobe C. i B. su Dokovich i Beljević.

Tijekom pretresa Dokovicheva penthausa u Zagrebu hrvatska policija pronašla je pismo namjere u kojem stoji da je njegova tvrtka MD Global Jet planirala kupiti Gulfstream V, registriran kao M-FISH. Zrakoplov su iznajmljivali, ali je bio ponuđen na prodaju pa bi kupnjom mogli organizirati još više letova.

Presuda švicarskog Saveznog suda koji je odlučivao o žalbama Dokovicha i Sokolika na izručenje 29. listopada 2019., koju je dobio EIC-ov partner Tamedia, a Nacional ekskluzivno objavljuje, otkriva mnoge detalje kriminalnih aktivnosti, koji potvrđuju da je Dokovich jedan od osumnjičenih šefova.

Tužitelji iz Švicarske navode sljedeće: „A. (odnosi se na crnogorskog državljanina Michaela Dokovicha) je osumnjičen da je bio šef međunarodne bande koja je krijumčarila velike količine kokaina iz Južne Amerike u Europu s namjerom da ga tamo proda. A. se sumnjiči da je organizirao kupnju, transport i distribuciju kokaina.” Švicarski savezni sud odbio je Dokovichevu žalbu protiv odluke švicarskog Saveznog ureda za pravosuđe (Ministarstva pravosuđa) donesene 6. rujna 2019., kojom je odobreno njegovo izručenje Hrvatskoj. Sud je također odbio žalbu češkog pilota i obojica su najavili da će se boriti protiv svog izručenja pred Vrhovnim sudom Švicarske.

Prema švicarskim dokumentima, zagrebačko Državno odvjetništvo izdalo je 14. srpnja nalog za uhićenje osumnjičenih, a hrvatsko Ministarstvo pravosuđa proslijedilo ga je svojim švicarskim kolegama 22. srpnja ove godine.

Tri dana kasnije šef zagrebačkog ureda PNUSKOK-a Alen Barta potvrdio je na konferenciji za novinare da su „uhićena dva visoka člana balkanskog narkokartela“. Jedan je Michael Dokovich, a drugi njegova desna ruka Pero Pjer Šarac, koji je 2018. tri puta posjetio Južnu Ameriku kako bi navodno organizirao isporuke kokaina.

Michael Dokovich rođen je prije 60 godina u Crnoj Gori kao Iljmija Frljučkić, a tijekom života koristio je mnogo različitih pseudonima. Bio je poznat kao Michael Illyriani, Michael Bugatti i Živko Jović, a dobio je i lažni identitet pod imenom Radovan Trzin uz pomoć hrvatskog policajca koji je uhićen u srpnju ove godine. Prema informacijama iz crnogorskog dnevnog lista Vijesti, on je albanskog porijekla.

Nakon što je njegov brat Hamdija Frljučkić uhićen u SAD-u 2003. godine, otkrivene su njegove kriminalne aktivnosti koje su uključivale i najveću prijevaru s bankomatima u SAD-u 2000-ih koja je iznosila najmanje 3,5 milijuna dolara, a detalji te akcije objavljeni su u New York Timesu. Njegova je banda opljačkala više od 20.000 Amerikanaca kopirajući brojeve bankovnih kartica i pin kodove. Uhićeni su njegovi pomagači, ali Dokovich je ostao na slobodi. “Glavni šef i stariji brat bježi s nekoliko milijuna dolara u koferu”, rekao je istražitelj New York Timesu.

Prema Europolu, istraga Familia otkrila je da balkanski trgovci drogom ne djeluju samo u Europi i Južnoj Americi, već i u Aziji, gdje kontroliraju pomorski promet kokainom. Pošiljka s 421 kilogramom kokaina zaplijenjena je u Hong Kongu u travnju 2019. Kokain preuzet tijekom triju operacija dopremljen je u grad iz Južne Amerike, a istražitelji vjeruju da je većinu droge trebalo prebaciti u Australiju privatnim zrakoplovom.

Dokovich, jedan od osumnjičenih šefova balkanskog kartela, također posjeduje hotel Liria u Tuzima, malom gradu blizu podgoričke zračne luke u Crnoj Gori, u kojem većinom žive pripadnici albanske manjine.

Nacional je otkrio da godišnji financijski izvještaji crnogorske kompanije Liria-Hotel d.o.o., čiji je jedini vlasnik Dokovich, pokazuju da je 2014. godine tvrtka postala vlasnik nekretnine u vrijednosti 1,3 milijuna eura. To je jedini hotel Liria u tom gradu. I hotel Liria i tvrtka Liria Hotel imaju istu adresu, Tuzi bb. Osim toga, na Facebook stranici hotela Liria, boutique hotela s 15 soba i luksuznim uređenjem, Dokovich se pojavljuje na trima fotografijama.

Zbog Dokovicheve navodne kriminalne prošlosti u SAD-u i uhićenja zbog navodne trgovine kokainom u Baselu, postoji sumnja da je hotel kupljen novcem nezakonita porijekla, odnosno sumnja u pranje novca. To potvrđuju Dokovicheve tvrdnje iz njegove žalbe na izručenje švicarskom sudu. Zatražio je da mu pravne troškove plate švicarski porezni obveznici, tvrdeći da njegov novac može biti kriminalnog porijekla pa ga njegovi pravnici možda neće htjeti prihvatiti. Švicarski suci odlučili su da je njegov pokušaj dobivanja besplatne pravne pomoći švicarske države, za njegov sudski spor uzaludan.

Prema navodima u crnogorskom registru kompanija, na istoj adresi kao Liria Hotel još je jedna tvrtka. Zove se Imperial Palace, 99 posto vlasništva ima Dokovicheva sestra, a jedan posto muškarac koji je, čini se, češke nacionalnosti. Sestra upravlja tvrtkom, a Dokovich je naveden kao njen ovlašteni predstavnik. Dokovich je i direktor u kompaniji Infrastructural Project Finance and Management Limited, koja ima adresu u glavnom gradu Podgorici i u vlasništvu je istoimene irske kompanije sa sjedištem u Dublinu. Sve te tvrtke trenutno ne posluju. Dražen Rastović, šef PNUSKOK-ova odjela za borbu protiv droge, na konferenciji za novinare koncem srpnja ovako je govorio o strukturi i opsegu djelovanja balkanskog kokainskog kartela: „Otkriveno je da 60% posto tržišta narkoticima na području Europe vode kriminalne strukture s područja Balkana. Riječ je o jednoj strukturi s fluidnim ustrojem, poput kartela, koja po potrebi objedinjuje nekoliko različitih organizacija zbog određenoga posla., dakle nekoliko različitih organizacija”

Hrvatsko ministarstvo unutarnjih poslova potvrdilo je za Nacional da je PNUSKOK podnio “kaznenu prijavu za kaznena djela zločinačkog udruženja i počinjenje kaznenih djela u sastavu zločinačkog udruženja, sve u vezi sa kaznenim djelom neovlaštene proizvodnje i prometa drogama”. Nisu otkrili nikakve druge detalje o ovom slučaju. USKOK je odbio komentirati slučaj zbog tajnosti istrage.

 

Kategorije: Hrvaška

Moby na svoj način promovira prava životinja

Sre, 13/11/2019 - 13:44

Legendarni glazbenik, DJ i producent Moby (54) je na svoj jedinstven način obilježio 32 godine otkada je postao vegan.

Glazbenik iz New Yorka je nedavno na vratu istetovirao slogan “Vegan For Life”, a nedavno je na društvenim mrežama pokazao novu tetovažu i poruku. Moby je poznati borac za prava životinja i to je ponovo potvrdio.

“Ja sam vegan i borac za prava životinja zbog mnogih razloga, ali prvenstveno, jer vjerujem u dubini bića kako svaka životinja ima pravo na svoj život, prema svojoj volji”, objasnio je fotografiju na kojoj se vidi dvanaest slovnih tetovaža.

Zahvalio se i tattoo umjetnici, veganici Kat Von D, na dobro učinjenom radu.

Kategorije: Hrvaška

SUĐENJE GLAVAŠU: “Nemoguće je odrediti protok vremena od ispijanja kiseline do Vučkovićeve smrti”

Sre, 13/11/2019 - 13:29

Svjedočenjem toksikologa Zdravka Kovačića, koji je kazao da nije moguće ustvrditi protok vremena od ispijanja sumporne kiseline do smrti žrtve ‘garaže’ Čedomira Vučkovića, u srijedu je nastavljeno ponovljeno suđenje Branimiru Glavašu i njegovim suoptuženicima za ratne zločine nad osječkim Srbima.

”Nije moguće ustvrditi koliko je vremena prošlo od konzumiranja otrova do smrti oštećenika Čedomira Vučkovića. Jedino je moguće utvrditi količinu otrova pronađenu u pojedinom organu oštećenika”, kazao je na zagrebačkom Županijskom sudu toksikolog koji je u rujnu 1991. obavio odbdukciju Vučkovića u čijem je želucu pronađena smrtonosna doza kiseline.

Toksikolog, koji je ostao pri svojem prijašnjem nalazu, dodao je da tehnička sumporna kiselina sadrži nečisti arsen i da se ta kiselina, između ostalog, koristi i za punjenje akumulatora.  Upitan je li toksikološkim vještačenjem utvrđeno trovanje arsenom, Kovačić je rekao da istražni sudac u svojem istražnom nalogu te detalje nije tražio.

I vještak balističar Rade Stojadinović ostao je pri svojem ranijem nalazu i mišljenju, a ponovio je kako su strijelne ozljede na Vučkovićevom trbuhu i podlaktici nastale hicima tipičnim za pušku. No, te ozljede, ponovio je Stojadinović, nisu bile smrtonosne.

Na idućem ročištu, zakazanom za 27. studenoga, kao svjedoci saslušat će se Vladimir Šeks i Josip Manolić.

Novo suđenje u slučajevima ‘garaža’ i ‘selotejp’ zakazano je nakon što je Vrhovni sud početkom siječnja ukinuo odluku izvanraspravnog vijeća zagrebačkoga Županijskog suda iz ožujka prošle godine prema kojoj se ponovljeno suđenje Glavašu trebalo odvojiti od postupka njegovim suoptuženicima.

Na prvom suđenju Glavaš i ostali osuđeni su na višegodišnje za zatvorske kazne, ali je pravomoćnu presudu ukinuo Ustavni sud. Glavaš je do tada odradio i većinu osmogodišnje kazne u zatvorima u BiH gdje je otišao uoči izricanja prve presude.

Kategorije: Hrvaška

Maras ne odustaje od poruka na laptopu u sabornici

Sre, 13/11/2019 - 13:27
Nakon što je Upravni sud potvrdio odluku Državnog izbornog povjerenstva o kažnjavanju isticanju izbornih poruka u sabornici, SDP-ov zastupnik Gordan Maras ponovno je u srijedu došao s laptopom na kojem je istaknuta poruka.Maras je ovaj put na laptopu istaknuo poruku “HDZ=korupcija” u skladu s SDP-ovim isticanjem borbe protiv korupcije kao jednim od najvažnijih pitanja, dok su se ranije poruke uglavnom odnosile na kampanju za EU parlament.

Upravni sud potvrdio je odluku DIP-a da se Marasa kazni s 86 tisuća kuna jer je tijekom kampanje za EU parlament kao SDP-ov kandidat isticao u sabornici na laptopu izborne poruke.

Za Upravni sud, kao i za DIP, to predstavlja kršenje Zakona o financiranju izborne promidžbe.

U SDP-u su najavili žalbu, a Maras kazao da je spreman ići do Ustavnog suda.

“Na odluku Upravnog suda gledam kao na jedan postupak koji će završiti na Ustavnom sudu. Zanimljivo je da je Upravni sud donio odluku bez rasprave u mjesec i pol dana, a za HDZ i Fimi mediju odluka se ne može donijeti odluka 13 godina da vrati 20 i više milijuna kuna koje su ukrali iz državnog proračuna”, rekao je Maras.

“Oni koji danas imaju vlast u Hrvatskoj imaju presudnu ulogu preko Đure Sesse na pravosuđe i zaštitili su sebe, a za slučaj naljepnice u Hrvatskom saboru koja nikoga nije ništa koštala presuda se bez rasprave donosi u mjesec i pol dana”, dodao je.

Maras drži da kao zastupnik ima pravo u  sabornici iznositi svoj stav bez sankcija i najavljuje da će se za to i dalje boriti,  “da Hrvatska ne bude Sjeverna Koreja već parlamentarna demokracija”.

“Ovdje se krši temeljno ustavno pravo, da zastupnik u sabornici može iznositi svoje stavove bez sankcija”, istaknuo je.

 

Kategorije: Hrvaška

Nakon nekoliko mjeseci izabran princ Eric

Sre, 13/11/2019 - 13:02

Jonah Hauer-King (24) je izabran za ulogu princa Erica u live-action filmu ‘Mala sirena’, piše dailymail.co.uk.

Više puta smo izvještavali o audicijama i castinzima za film, zadnja vijest je bila kako je Christian Navarro pozvan na razgovor za projekt. Svjetski mediji su spominjali i imena Harrya Stylesa, Ashera Angela…

Mladi Britanac iza sebe ima nekoliko uspješnih uloga, a i njegov izgled je sličan animiranoj verziji i ljubavi princeze Ariel, koju će glumiti Halle Bailey.

Javier Bardem tumači ulogu kralja Tritona, Jacob Tremblay i Awkwafina će posuditi glas slatkoj tropskoj ribici i šaljivom galebu, a spominju se i angažmani Melisse McCarthy i Daveeda Diggsa.

Rob Marshall će snimiti film prema scenariju Jane Goldman. Alan Menken je napisao glazbu za originalno ostvarenje, a ovaj put će mu pomoći Lin-Manuel Miranda i John DeLuca. Produkcija bi trebala početi početkom 2020. godine.

Kategorije: Hrvaška

GOLFERI U HRVATSKOJ 18 rupa za užitak

Sre, 13/11/2019 - 12:53
Objavljeno u Nacionalu br. 554, 2006-06-26 NACIONALOV DOSSIER PREDSTAVLJA DOMAĆE GOLFERE koji govore kada su se i zašto počeli baviti tim sportom i objašnjavaju da golf nije monotona igra nego strastven sport dostupan svima i idealan spoj mentalnog i fizičkog

Golf je igra stara čak 600 godina i jedan je od najpopularnijih sportova u svijetu. Njime se bavi više od 60 milijuna ljudi od čega gotovo polovica u Sjedinjenim Američkim Državama gdje je golf, inače nastao u Škotskoj, vjerojatno najmasovniji sport. I dok se u mnogim zemljama svijeta, pogotovo Europe gradi sve više golf igrališta, Hrvatska još uvijek nema dovoljno terena za ovaj sport. No zanimljivo je da se, unatoč činjenici da u cijeloj državi danas postoji tek jedno golf igralište s 18 rupa, dva s devet rupa i šest vježbališta za golf, sve se više Hrvata počinje zanimati za ovaj sport. Mnogi hrvatski političari, sportaši i biznismeni česti su posjetitelji golf terena, pa se s golferskom palicom u ruci može vidjeti i premijera Ivu Sanadera, ministra znanosti Dragana Primorca, sportaše Gorana Ivaniševića, Dražena Ladića i Tonija Kukoča, te biznismene Željka Čovića i Uwe Gregoriusa.

No na domaćim golf terenima jednako su česti igrači i “obični” ljudi koji ovaj sport doživljavaju kao idealnu priliku za rekreaciju, druženje i opuštanje. Osam hrvatskih golfera za Nacionalov dossier govor o tome kada su se i zašto počeli baviti ovim sportom, te uvjeravaju da, suprotno mišljenju mnogih, golf nije monotona igra rezervirana isključivo za imućnu društvenu elitu. Škot Stuart Callan u svojoj se domovini gotovo petnaest godina profesionalno bavio golfom, a kad je odlučio karijeru igrača zamijeniti onom trenerskom prihvatio je poziv Golf & country cluba Zagreb. U Hrvatsku je sa suprugom i dvojicom sinova stigao prije tri godine i od tada na prvom golf igralištu u Zagrebu Hrvate uči pravilima i finesama sporta koji je nastao upravo u zemlji u kojoj je rođen.

Callan uvjerava da se od trenutka kada je u Zagrebu počeo raditi kao učitelj golfa do danas vidi bitan pomak u zanimanju Hrvata za ovaj sport. “Prije tri godine situacija s golfom u Hrvatskoj bila je još uspavana, no sada se stvari brzo mijenjaju i sve više ljudi želi naučiti igrati golf. Kad sam počeo raditi kao učitelj u školi golfa imali smo tek desetak polaznika na godinu. Sada se taj broj popeo na 200 ljudi što jasno govori o porastu interesa za ovaj sport”, objašnjava Stuart Callan. Bivši profesionalni golfer uvjeren je da ljude golf ponajviše privlači zato što ga mogu igrati svi, od djece do starijih ljudi. Ostali sportovi su, kaže, fizički bitno zahtjevniji pa samim tim nisu za svakoga. Osim toga u golfu se nikad ne ponavlja isti udarac, svaka je partija drukčija i to je, smatra, ono što ljude najviše privlači igri. Među Callanovim učenicima 60 je posto muškaraca, 40 posto žena, a školu golfa koju vodi trenutačno pohađa i pedesetoro djece.

Kaže da su Hrvati prilično talentirani za ovaj sport, te da se u njemu dobro snalaze ponajviše zbog discipliniranosti, upornosti i atletske građe. Iako je svjestan da sport kojim se bavi mnogi smatraju isključivo elitističkim, Stuart Callan ne slaže se s takvim mišljenjem. “U Škotskoj golf nikako nije sport samo za elitu, jer se ondje njime tradicionalno bavi golem broj ljudi različitih profila. U zemljama koje još nisu razvile kulturu igranja golfa bavljenje tim sportom jest nešto skuplje jer izgradnja novih terena puno košta pa investitori kroz članarine i naplate igranja na terenu pokušavaju nadomjestiti dio uloženog novca. No ne slažem se s tvrdnjom da je golf elitistički sport. U Zagrebu već tri godine sedam dana tjedno radim kao učitelj golfa i radio sam sa svim profilima ljudi, mladima, starima, bogatima i onim manje imućnima i nikako ne bih rekao da na hrvatskim terenima loptice udaraju isključivo pripadnici jet seta”, objašnjava 39-godišnji Škot koji je golfersku palici prvi put primio već kao šestogodišnjak.

Zagrebački producent Miro Požar golf je počeo rekreativno igrati prije nekoliko godina i kaže da njegova strast za tim sportom još nije jenjala. Palicu je prvi put uzeo u ruke kada više nije bio dovoljno fizički spreman da nastavi igrati košarku i tenis kojima se prije bavio. Danas na golf teren odlazi kad god ima slobodnog vremena. “Golf se pokazao kao idealna relaksacija. Nekoliko sati hodaš okružen zelenilom, ne misliš ni na što osim da lopticu ubaciš u jednu rupu, a takva razbibriga meni savršeno paše. Osim toga, partiju golfa uvijek igraš s većim brojem ljudi, svaku s nekim drugim što je itekako zanimljivo jer stalno imaš mogućnost steći nova poznanstva i prijateljstva.” Kaže da mu osnove igre nije bilo teško svladati, no napominje da je golf sport koji se mora učiti i da se prava “utreniranost” stječe tek nakon nekoliko godina kontinuiranog igranja. Smatra kako trenutačni broj golf terena u Hrvatskoj nipošto nije dovoljan i tvrdi da bi se za istinski bum ovog sporta u Hrvatskoj i sama država trebala uključiti u poticanje izgradnje većeg broja igrališta.

No, Hrvatska je u svemu pa tako i u golfu uvijek u raskoraku. “Ako jedna Austrija s puno lošijom klimom od naše ima 150 terena za golf, a mi samo dva, svaki komentar je suvišan. Osim toga, apsurdno je da se hrvatsko prvenstvo u golfu igra u Sloveniji, a ne kod nas. Imamo veliki potencijal u mladim ljudima u ovom sportu kao i onaj za gradnju terena, nadam se da će jednom biti maksimalno iskorišteni”, kaže Požar i dodaje: “Vjerujem da bi se golfom u nas bavilo i više ljudi da nije riječ o prilično skupom sportu. Oprema sama po sebi nije pretjerano skupa jer kad je jednom kupite može vam trajati i deset godina. Jednako tako odjeća i obuća za igranje nije pretjerani luksuz jer svatko ima neku polo majicu, hlače i tenisice. No ono što zaista zna biti skupo jest plaćanje igranja na terenima.” S Mirom Požarom partiju golfa često odigra Ivo Vukadin. Taj inženjer elektrotehnike i suvlasnik zagrebačke informatičke tvrtke slovi za jednog od najboljih hrvatskih golfera. Ovim se sportom “zarazio” još 1996. godine kada ga je prijatelj poveo na partiju golfa. Prvi put probao je igrati u dvorani, dva mjeseca kasnije već je položio golferski ispit, a na svom prvom turniru u Mokricama postigao je longest drive, najduži početni udarac od svih natjecatelja.

“Uvijek sam se bavio sportom, uglavnom nogometom i tenisom, ali otkad sam prvi put udario golf lopticu nisam se do danas zasitio tog sporta. Kada prvi put uspijete sjajno pogoditi lopticu tako da ona odleti dalje od sto metara kao da vas zahvati neki virus, a kada on uđe u krv lijeka više nema”, kaže Vukadin, dodajući kako je u početku svoje golferske karijere na igralište odlazio barem tri puta tjedno. Danas igra nešto rjeđe, ali u pripremama za natjecanje nastoji vježbati svaki dan. Kaže da je golf strogo individualni sport koji ovisi isključivo o pojedincu i onome kako se on osjeća u trenutku kada treba izvesti udarac. Ivo Vukadin ljubav prema golfu uspio je usaditi i vlastitoj supruzi, kao i mnogim prijateljima. “Ne postoji ni jedna osoba koju sam doveo na golf, a da je kasnije odustala od te igre. Druženje je općenito velika prednost ovog sporta. Partiju nikad ne igrate sami, a kako zna trajati i po pet sati u to vrijeme ljude s kojima igrate imate priliku jako dobro upoznati. Uz to, lijep je golferski običaj da tim nakon igre zajedno ode na piće ili večeru i mislim da su takva druženja veliki plus za ovaj sport”, kaže jedan od najboljih igrača golfa u Hrvatskoj. Vukadin je ujedno i predsjednik Udruženja hrvatskih golf klubova koje je nedavno osnovano s ciljem da se golf kao sport popularizira u Hrvatskoj, ali i da se upozori na propuste vezane uz ovaj sport. “Činjenica je da je golf u Hrvatskoj još uvijek slabo razvijen sport s malim brojem igrališta i malo golf igrača, osobito mladih, a Hrvatski golf savez, kao najviše tijelo zaduženo za razvoj golfa, malo radi na njegovoj popularizaciji jer je sve prepušteno stihiji i volji pojedinaca entuzijasta i pojedinih golf klubova. Pomalo je apsurdno da taj savez vode ljudi koji uopće ne igraju golf. Još je jedan apsurd to što u nas golf klubovi egzistiraju, a nemaju svoje igralište, što nigdje u Europi nije slučaj. Kada jednog dana hrvatski klubovi budu imali vlastita igrališta situacija s golfom u našoj državi bit će bolja i perspektivnija.”

Boljim danima za hrvatski golf nada se i Nadja Schaps, studentica zagrebačkog Ekonomskog fakulteta koja golf igra već šest godina. U taj se sport zaljubila još kao trinaestogodišnjakinja kada su je roditelji za vrijeme proljetnih praznika poslali u Veliku Britaniju u školu golfa i engleskog jezika. Ondje je upoznala danas 21-godišnju Zagrepčanku Moranu koja joj je postala prijateljica i najdraže društvo na golf terenu. “Tada o golfu nismo znale ništa, nismo čak ni bile ‘zapaljene’ za sport nego nas je oduševila zabava u Engleskoj. No na koncu smo počeli jako uživati u igri. U šest godina u Hrvatskoj formirao se krug vrlo mladih zaljubljenika u ovaj sport s kojima se družimo i putujemo na turnire”, kaže Nadja Schaps dodajući kako su na svjetskim turnirima upravo mladi golferi počeli preuzimati prevlast. Njezina prijateljica Morana Grgić kaže kako su njih dvije, ali i njihovi brojni prijatelji, dokaz da taj sport nije igra za starije kako se obično misli. O onome što ih najviše privlači ovom sportu kaže: “Golf je više od sporta. To je način života i razmišljanja. On je i kao sport iznimno zanimljiv jer je idealan sport fizičkog i mentalnog. Da biste pogodili lopticu kako treba i izveli kvalitetan udarac morate biti fizički spremni, ali i mentalno stabilni i koncentrirani. Nervozan igrač nikad neće udariti lopticu kako treba, zato je psihička ravnoteža vrlo bitna osobina svakog golfera.”

Dvije prijateljice kažu da su golfom uspjele zaraziti veliki broj svojih poznanika. Priznaju da su u početku mnogi od njih bili skeptični prema tom sportu, smatrajući ga sporim i monotonim. “No kada su ušli u igru shvatili su da je golf puno više od pukog guranja loptice u rupu”, dodaje Nadja Schaps. Bivša juniorska prvakinja Hrvatske kaže kako nastoji svakoga dana otići na golf igralište jer bavljenje ovim sportom doživljava najboljim načinom za opuštanje. O trenutačnom stanju golfa u Hrvatskoj djevojke su jednoglasne: “Ne treba biti posebno pametan i obrazovan da bi bilo jasno da golf privlači turiste iz cijelog svijeta i to u dijelu sezone kada ih u Hrvatskoj nema previše. Jasno je da nam fale golf igrališta, ali zanimljivo je da unatoč tome zadnjih godinu dvije golf u nas jako napredovao. Na turnirima se pojavljuje veliki broj potpuno novih igrača, u Golf & country clubu u Zagrebu sve je više onih koji dolaze učiti golf i to vrlo aktivno.” Nadja Schaps i Morana Grgić kažu da je jedan do razloga rastuće popularnosti golfa u Hrvatskoj i to što on postaje svojevrsni trend, a Hrvati su, kažu, oduvijek voljeli raditi ono što je “in” u danom trenutku. “Treba biti iskren i reći da u Hrvatskoj mnogi u svijet golfa ne ulaze ne radi sporta nego zbog ‘šminke’, no to je naprosto tako”, zaključuje Nadja Schaps.

Najzaslužniji što je ova mlada djevojka postala strastvena golferica njezin je otac Sigurd. Zajedno igraju golf, putuju na turnire i tako jedno s drugim provode puno više vremena nego bi to mogli da se ne bave istim sportom. Sigurd Schaps golf je prvi put zaigrao još prije petnaest godina kada su ga prijatelji poveli na zagrebački Bundek gdje je ispucao svoju prvu golf lopticu. “Potom smo igrali na Savi, a nitko nije bio sretniji od mene kada je prije dvije godine Zagreb napokon dobio pravo golf igralište u sklopu Golf & country cluba. Osobno mi se kod golfa najviše sviđalo to što sve radiš sam. U tenisu koji sam igrao veliki dio života, samo je servis tvoj udarac, sve ostalo su odgovori na tuđe. U golfu je sve tvoja zasluga ili krivnja i baš je to ono što je najzanimljivije jer ne igraš protiv suparnika nego protiv terena i samoga sebe”, objašnjava Schaps. Kaže kako je u golfu glavna “kvaka” to što svaki igrač misli da će lako doći do cilja, a to se zapravo vrlo rijetko dogodi. Upravo je to razlog što igrači golfa igru doživljavaju kao veliki izazov za sebe same. “Pa pogledajte velike sportaše Gorana Ivaniševića, Tonija Kukoča, Dražena Ladića ili Michaela Jordana, Michaela Schumachera i Damona Hilla. Ostvarili su nevjerojatne sportske karijere, a onda se zaludili golfom. Mislim da to dovoljno govori o zanimljivosti ovog sporta.

Istina je da u Hrvatskoj golf još nije ‘sport za narod’ ali uvjeren sam da će uskoro biti. Ako je u Austriji i Njemačkoj normalno da i kamionđije igraju golf, ne vidim zašto tako ne bi bilo u nas. Uvjeren sam da će za deset godina Zagreb imati barem deset golf igrališta”, optimističan je Sigurd Schaps. Zagrebački ugostitelj Rihard Krasnić kaže da ga u golfu najviše veseli to što je riječ o obiteljskom sportu. Igra ga već deset godina, a na igralište najčešće odlazi u društvu svoje supruge, kćeri i unuke koje također vole ovaj sport. Priznaje da je i sam imao predrasude prema golfu te da je dugo mislio kako je riječ o statičnom sportu koji kod igrača naprosto ne može probuditi adrenalin. “Naravno, bio sam u krivu. Ovaj sport u sebi sadrži jako puno tehnike, taktike i vještine i sve je, samo ne dosadan. Osim toga, prednost ovog sporta je to što ga možete igrati i s bitno slabijim ili jačim protivnikom, je iako igrate u timu ne igrate jedan protiv drugoga. Ipak, najveća vrijednost golfa je činjenica da može biti idealan obiteljski sport. Moja obitelj najbolji je dokaz tomu i presretni smo što slobodno vrijeme možemo zajedno provoditi u prirodi, a ne da vikendom svatko ode na svoju stranu.” Rihard Krasnić ujedno je i osnivač golf kluba Hole in One koji postoji već dvije godine i u sklopu kojeg djeluje i škola golfa. U njoj se golfu uče djeca predškolskog i školskog uzrasta, a među članovima je i veliki broj žena koje četvrtkom na vježbalištu u zagrebačkom naselju Lanište imaju svoj ladies day. Krasnić ovu godinu naziva godinom ekspanzije golfa u Hrvatskoj i ulaska novih ljudi u ovaj sport, a primjećuje da je među hrvatskim golferima najviše bivših igrača tenisa.

“Mnogi bivši tenisači rekreativci prebacili su se na golf kada u tenisu više nisu mogli dati svoj maksimum. Sličnost golfa i tenisa je utoliko veća što se nekada i na tenis gledalo kao na elitistički sport kako je to danas slučaj s golfom, no nadam se da će takve predrasude nestati kao što je bio slučaj i s tenisom.” Golf igralište s 9 rupa Golf & country cluba Zagreb otvoreno je u svibnju 2004. na nekada pustoj šikari nedaleko nikad dovršene Sveučilišne bolnice. Njegova voditeljica Sonja Jelača kaže kako su se dotad golfom u Hrvatskoj uglavnom bavili samo oni koji su imali mogućnosti, novca i vremena da putuju na terene u slovenskim Mokricama ili Krašiću. Kada je Zagreb prije dvije godine napokon dobio svoje najveće igralište ovaj je sport postao dostupan puno većem krugu ljudi, bilo da je riječ o onima koji ga tek žele naučiti ili onima koji su već svladali osnove golfa. Danas na terenu Golf & country cluba Zagreb trenira oko 1000 ljudi. Sonja Jelača tvrdi da među njima članovi društvene elite nemaju prevlast. “Ne može se reći da elita nije uključena u golf, jer takvih ljudi ima dosta. No riječ je o osobama koje puno rade, puno zarade i općenito od života traže nešto više, a golf je upravo takav sport u kojem je čovjek stalno u izazovu sa samim sobom. No golf nikako nije rezerviran samo za imućne”, kaže Sonja Jelača. Ona smatra da je za razvoj turizma u Hrvatskoj itekako važna gradnja golf terena. Strah koji kod nekih ekologa u posljednje vrijeme izazivaju najave gradnje većeg broja golf igrališta na hrvatskoj obali, Sonja Jelača smatra bezrazložnim. “Ako Hrvatska zaista želi razviti svoju turističku ponudu, kako se stalno ističe, neće to moći bez gradnje igrališta jer će ona sa sobom povući i izgradnju hotela i pratećih sadržaja visoke kategorije kakvih u Hrvatskoj nedostaje. Treba napokon shvatiti da elitne goste kakvima se nadamo privlači upravo takva ponuda”, kazala je voditeljica Golf & country cluba Zagreb, koja i sama uživa u igranju golfa.

Ono što je nju najviše privuklo ovom sportu je izazov koji pruža. “I ja sam u početku kao i većina ljudi mislila da nema ništa lakše nego lupiti lopticu golf palicom. No kad kreneš igrati shvatiš da je to itekako zahtjevno, da loptica ne leti uvijek tamo gdje želiš, a samim tim izazov postaje snažniji. Također, u golfu je jednako bitna i psihička i fizička kondicija, ta igra tjera čovjeka da trenira sposobnost koncentracije i vjerujem da je to veliki dio čari ove igre.” Da golf u Hrvatskoj postaje sve popularniji, dokazuje i to što su mnoge tvrtke počele osnivati vlastite golf sekcije u koje uključuju svoje zaposlenike i klijente. Takvu praksu ponajviše prihvaćaju IT kompanije i banke, a među prvima to su učinili Privredna banka Zagreb i Siemens Hrvatska koji već nekoliko godina održavaju i vlastite turnire. Na jednom od tih turnira, održanom prije tri godine, golf je zaigrao i predsjednik Uprave Siemensa Uwe Gregorius koji danas slovi za jednog od najstrastvenijih golfera među Hrvatskim biznismenima.

Tvrtka kojoj je na čelu, nedavno je pokrenula i vlastiti golf klub, a među najaktivnijim golferima u tvrtki istaknula se direktorica Korporativnih komunikacija Marina Dijaković. “Gospodin Gregorius uspio je na mene prenijeti svoju strast za golfom, a potom smo oboje utjecali na brojne kolege uvjeravajući ih da moraju probati i da neće odustati kada jednom zaigraju. Ubrzo smo počeli sponzorirati turnir na igralištu od 18 rupa u slovenskim Mokricama na kojem se dva puta godišnje nadmeću kolege iz naše tvrtke kao i naši poslovni partneri”, priča Marina Dijaković. Da golf u zadnje vrijeme postaje sve popularniji dokazuje i to što se na prvim Siemensovim turnirima uspijevalo skupiti jedva dvadesetak natjecatelja, dok se na posljednji prijavilo gotovo sto igrača. “Treba reći i da se golf zapravo pokazao kao idealno mjesto za uspostavljanje boljeg odnosa s našim poslovnim partnerima, kao i za sklapanje novih poslova. Nije isto sresti se s potencijalnim klijentom na kratkom i službenom sastanku ili provesti s njim u prirodi nekoliko sati. Zbog toga se zaista puno novih poslova sklopi upravo na partijama golfa. Marina Dijaković kaže da ju je u golfu zainteresiralo to što je riječ o sportu u kojem je jedini protivnik igrača on sam. “Ta borba protiv samog sebe, treniranje vlastitih živaca i ispitivanja mogućnosti koncentracije ono je što golf čini drukčijim od ostalih sportova. Boriti se sam sa sobom golemi je izazov i meni osobno najveći čar ovog sporta.

Osim toga, oduševljava me prirodni ambijent zelenila golf terena gdje je sve mirno. Na nekim terenima igrač u prosjeku prošeće i do 15 kilometara što je sjajan kondicioni trening. Dakle, baviti se sportom, a istodobno se u prirodi družiti sa zanimljivim ljudima i još sklopiti poneki posao, te se rasteretiti svakodnevnog užurbanog poslovnog ritma, zaista je idealna kombinacija za opuštanje i rekreaciju.” ‘Golf nije rezerviran samo za imućne’ Golf igralište s devet rupa Golf & country cluba Zagreb otvoreno je u svibnju 2004. na nekada pustoj šikari nedaleko, nikad dovršene, Sveučilišne bolnice.

Do tada su igrači iz Hrvatske odlazili na terene u slovenske Mokrice ili Krašić a nakon izgradnje terena u Hrvatskoj golf je postao dostupan većem broju ljudi. Danas golf na terenu trenira oko 1000 ljudi i voditeljica Sonja Jelača tvrdi da među njima članovi društvene elite nemaju prevlast.”Ne može se reći da elita nije uključena u golf jer takvih ljudi ima dosta, no riječ je o osobama koje puno rade, puno zarađuju i od života traže nešto više, a golf je upravo takav sport u kojem je čovjek stalno u izazovu sa samim sobom. No golf nije rezerviran samo za imućne”, rekla je Sonja Jeloča. Sportaši vole golf, mnogi veliki sportaši poput Tonija Kukoča, Michaela Schumachera, Michaela Jordana ­i Dražena Ladića bili su vrhunski sportaši ali su se zaludili golfom, što puno govori o zanimljivosti ovog sporta. Hrvati nadareni za golf Callan je sa suprugom i dvojicom sinova u Hrvatsku stigao prije tri godine i od tada na prvom domaćem golf igralištu, Golf & Country Club Zagreb Hrvate uči pravilima i finesama sporta koji je nastao u zemlji gdje je rođen. Kaže da su Hrvati prilično talentirani za ovaj sport zbog discipline, upornosti i atletske građe.

Kategorije: Hrvaška

Branko Borković – zadnji zapovjednik obrane Vukovara

Sre, 13/11/2019 - 12:46
Objavljeno u Nacionalu br. 522, 2005-11-14 Branko Borković (44), umirovljeni brigadir HV-a, uoči 14. godišnjice pada Vukovara govori o svojoj ulozi u obrani grada i uživanju u povučenom životu

Nekoliko dana prije četrnaeste obljetnice pada Vukovara, posljednji zapovjednik obrane toga grada Branko Borković, poznat kao Mladi Jastreb, neuobičajeno je zauzet. Borkovića više od javnih svađa o statusu branitelja Vukovara, od problema s priznavanjem ili nepriznavanjem ratnog statusa 204. brigade kojom je zapovijedao zaokupljaju – dva mlada pastuha. Riječ je o dva najmlađa grla hrvatskog posavca od ukupno 15, koliko ih on ima na svojoj farmi u zabačenom turopoljskom selu Prečnom. Priprema ih za licenciranje pred Savezom uzgajivača u obližnjoj Martinskoj Vesi.
Iako će Borković na obljetnicu pada posjetiti Vukovar i susresti se s ratnim prijateljima, tek kada počne pričati o konjima, na licu mu se vidi da je rat daleko iza njega. O svojim posavcima, autohtonoj i rijetkoj pasmini konja, priča u jednom dahu, grleći ih i mazeći, a na farmi još drži i svinje te malo peradi. Baveći se uzgojem stoke, dogurao je i do dužnosti predsjednika središnjeg Saveza uzgajivača konja pasmine hrvatski posavac.
Već osmu godinu taj prisilno umirovljeni brigadir uz pomoć supruge Jadranke dane provodi u fizičkom radu, brinući se za svoje životinje. Nedaleko od farme čak je iskrčio i očistio divlje odlagalište i pretvorio ga u ribnjak. Hvali se da je prošle godine u njega ubacio 12 velikih šarana koji su se već omrijestili.
Kada smo posjetili umirovljenog brigadira Branka Borkovića, upravo se spremao na svečanu sjednicu, koja se na Martinje održavala u Martinjskoj Vesi, na koju je pozvan kao ugledni uzgajivač stoke.

NACIONAL: Je li još koji vaš ratni kolega također postao poljoprivrednik?

– Rekao bih da ja nisam iznimka. Mnogo se branitelja iz ovog kraja vratilo iz rata i nastavilo baviti poljoprivredom. Ipak, u drugim regijama bavljenje poljoprivredom nije tako popularno. Mislim da je tomu kriv politički trend koji je branitelje gurao u velike gradove, počevši od toga da invalid bira gdje će uzeti stan. Umjesto toga, trebalo je ljude pokušali zbližiti s krajem u kojem su odrasli i ondje im omogućiti bolje životne uvjete.

NACIONAL: Vojska i poljoprivreda nisu baš srodne djelatnosti. Kako ste se odlučili na vojnu karijeru?

– Ljudi odlaze iz ovog kraja jer su im, kao i meni, roditelji govorili: Nemoj se patiti kao i ja, idi, uči i odlazi! I ja sam prihvatio taj savjet, ali sam zapravo bio neodlučan hoću li biti svećenik ili vojnik. Na posljetku sam odlučio biti vojnik. U Sarajevu sam najprije završio srednju vojnu školu, a 1986. i tehničku vojnu akademiju. Jadranka i ja vjenčali smo se 1989. Na službi sam do početka rata bio u Zagrebu, a čim je počeo rat, pridružio sam se Zboru narodne garde.

NACIONAL: Kako ste završili u Vukovaru, svojom željom ili po zapovijedi?

– Nešto između. Kada sam došao u gardu, želio sam otići negdje na teren a ne biti u Zagrebu. Trebao sam ići u Dubrovnik. U Vukovaru se zakuhalo malo brže nego što se očekivalo, pa me gospodin Imre Agotić pitao bih li htio ići u Vukovar. Već sam imao spremljene stvari jer sam čekao put u Dubrovnik, pa sam odmah pristao. Došao sam tamo s Milom Dedakovićem potkraj kolovoza.

NACIONAL: Jeste li ikada prije rata bili u Vukovaru?

– Nikad u životu. Ipak, poznavao sam taj prostor, nekoliko sam puta bio u Iloku i u Bačkoj Palanci u Vojvodini.

NACIONAL: Kakav je osjećaj za jednog profesionalnog vojnika doći u grad koji je u gotovo beznadnom položaju branila na brzinu skupljena vojska?

– Zbog jedne stvari nije mi bilo teško. Naime, tko god je bio ondje, ostao je svojom dobrom voljom. Ljudi su bili puni entuzijazma i rado su slušali u dobroj vjeri ljude koji su imali profesionalno iskustvo. A bez te njihove dobre volje i motiviranosti ne bi bilo ništa od obrane.

NACIONAL: Je li se događalo da stvari izmaknu kontroli, je li se mogao održavati kakav-takav red u opkoljenom gradu?

– Znao sam da mogu nastati problemi jer policija zapravo nije mogla imati ovlasti nad vojskom. Upravo je zato u Vukovaru osnovana prva jedinica vojne policije, prva takva hrvatska postrojba pa smo mogli držati red u ratnim uvjetima.

NACIONAL: Nakon ratnog iskustva i vremena što ste ga ondje proveli, osjećate li se u Vukovaru kao kod kuće?

– Da, ali moram reći da kada bih birao najdraže mjesto na tom prostoru, odabrao bih Ilok a ne Vukovar! Vukovar ima šansu postati gospodarski normalan grad. Čak bih rekao da će Vukovar prije oživjeti bude li uz njega vezano što manje politike. Vukovar će graditi novi Vukovarci. Neće ga graditi oni koji su bili ondje za rata; mnogo se njih neće vratiti, nagovarao ih tko ili ne. Ali Vukovar je grad koji ima budućnost. Ilok je predivan, ali će propasti ako mu se ne pomogne izvana. On bi mogao biti novi hrvatski Dubrovnik sjevera, ali taj grad neće preživjeti samo proizvodeći vino.

NACIONAL: Što se zapravo dogodilo s vama nakon proboja iz Vukovara, zbog čega ste završili u zatvoru?

– Zatvorio nas je Josip Perković, koji je bio pomoćnik ministra obrane Gojka Šuška za SIS i zapravo je nadzirao vojnu policiju. To je napravio po nalogu Josipa Manolića. Zatvorili su Dedakovića, a zatim i mene. Mene su uhvatili na prijevaru kada sam došao na razgovor kod zapovjednika glavnog stožera Antuna Tusa. To se dogodilo 20. ili 21. studenoga. Držali su me u zatvoru na Lašćini tri tjedna. Dok sam bio zatvoren, nitko mi nije htio reći zbog čega sam pritvoren. Inače, optužili su nas da samo htjeli srušiti državni vrh.

NACIONAL: Jeste li ga htjeli srušiti?
-Nismo, dandanas mi nije jasno što je to uopće trebalo značiti.

NACIONAL: Jesu li vas reaktivirali u vojsci nakon puštanja iz pritvora?

– Nisu me reaktivirali nego me nisu mogli istjerati – nisam se dao iz vojske van. Dobio sam čin brigadira, koji i danas nosim. Tražio sam od Tusa da se vratim u akciju. Poslan sam u Đakovo, gdje je osnovana 124. brigada, i to kao zapovjednik. No kad sam došao tamo, stavili su nekog drugog za zapovjednika, a mene kao zamjenika. To nisam htio prihvatiti. Vratio sam se u Zagreb, gdje smo se brinuli o zbrinjavanju vojnika 204. brigade.

NACIONAL: Kako to da u ovih 14 godina niste dobili barem jedan viši čin?

– U Hrvatskoj postoje zanimljivi fenomeni. Zakon se ne primjenjuje po potrebi, pa iako sam euroskeptik, čini mi se da nas jedino članstvo u EU može natjerati da poštujemo neke norme i zakone.

NACIONAL: Koliko je vojnika bilo u obrani Vukovara?

-Malo više od 1800! Govorim o onima koji su se borili s puškom u ruci, a u taj broj uključeni su i oni koji su poginuli tijekom obrane. Zabune o broju branitelja unosi sustav narodne i civilne zaštite, dakle oni koji su se brinuli o funkcioniranju grada. Oni su bili jako važni i ne može se usporediti nekog tko je bio u vukovarskoj civilnoj zaštiti s onim koji je to radio u Zagrebu. Ti su ljudi ginuli s nama, ali ipak ih ne mogu zavesti među one koji su se borili s puškom u ruci. Nepravda je zakona što su ti ljudi statusno jednaki s onima koji nisu bili u tako užasnim uvjetima. Njih je bilo oko 2600. Među njima su vatrogasci, djelatnici bolnice, neborbeni dio MUP-a, djelatnici Elektre… Dio njih je poslije statusno zbrinut kao da su vojnici, i to je ono što stvara nesporazume o broju branitelja. Civilna zaštita je tada zakonski bila dio vojske, a poslije ih je zakon dodijelio MUP-u. Nakon te promjene, dosta ih je izgubilo status.

NACIONAL: Kakvi su bili vaši odnosi s Tuđmanom nakon što ste uhićeni 1991.?

– Nije tako jednostavno o tome govoriti, složeni su to odnosi. Nikad neću doznati što je on mislio o meni i Vukovarcima. Dok je bio živ, imao je šaptače pokraj sebe koji su mu svijet prikazivali kako je njima odgovaralo, pa se u razgovoru sa mnom nije jedanput iznenadio kada bih mu rekao kako stvari stoje. Suditi o Tuđmanu a ne uzeti u obzir te šaptače – Granića, Sanadera, Canjugu, Pašalića i Šarinića – nije realno. Koliko su ti ljudi tašti vidi se po tome što sada svi imaju svoje stranke.

NACIONAL: Jeste li pitali Tuđmana zašto su vas zatvorili?

– Jesam, ali nikada nisam dobio odgovor. Sve se svodilo na tu Manolićevu optužnicu o tome da smo htjeli rušiti ustavni poredak. Od optužnice je Državno odvjetništvo odustalo u mojem slučaju, a nastavilo progoniti Dedakovića i grupu iz HOS-a na čelu s Dobroslavom Paragom. Umirovljen sam protiv svoje volje, predsjednik Tuđman me poslao u povlaštenu starosnu mirovinu. Tada sam bio načelnik pješaštva Hrvatske vojske. To je vrlo visoka vojna dužnost s koje možete završiti u zatvoru ili raditi do mirovine. A mirovina dolazi kada vas politički vrh odluči umiroviti. Ja sam kao najmlađi otišao u starosnu mirovinu. Imao sam 35 godina. Inače, neki su časnici, stariji od mene, kao perspektivni nastavili karijeru i brzo postajali generali.

NACIONAL: Tko vam je od političara osobito drag ili osobito mrzak?

– Pa ne bi ih volio svrstavati kao osobito drage ili mrske, sve ih gledam kao kvalitetnije ili manje kvalitetne ljude. Osobno, od onih s kojima sam komunicirao i koji su mi bili kao osobe bliži bili su Vlado Gotovac i Dražen Budiša. Žao mi je što se Budiša kao kvalitetna osoba povukao iz politike.

NACIONAL: Biste li se odazvali da vas se pozove na vojno učilište da održite neki seminar za hrvatske časnike?

– Ne zanima me to, neka vojska i vojni sustav rade što hoće. To je već devet godina iza mene. Ono što sam ponudio ministru Berislavu Rončeviću jest sudjelovanje u dokumentiranju obrane Vukovara na znanstveni način. Želim da se verificira tko je branio Vukovar i s čim je branio Vukovar. Svakom je jasno da se Vukovar sam po sebi nije mogao obraniti. Uzrok pada toga grada nije u obrani iznutra, nego u pogreškama izvana. Nismo dobili oružje, zaustavljani su proboji. Poslije su zbog pogrešnih procjena i nečije nesposobnosti maha uhvatile teorije da je Vukovar prodan, ali čini mi se da istinu treba tražiti negdje drugdje. Točno imenom i prezimenom imam popis ljudi koji su bili pod oružjem i koje su oružje imali. Uz to, svaki sam dan iz bolnice dobivao i popise mrtvih i ranjenih, s oznakama jesu li civili ili vojnici. Sva moja dokumentacija bit će uskoro usuglašena s popisima u Ministarstvu obrane, a onda se mogu vratiti svojoj farmi.

NACIONAL: S obzirom na to da je Vukovar ratarski kraj, jeste li tijekom rata ondje stekli prijatelje koji su imali slične afinitete prema poljoprivredi?

– Marin Vidić Bili, povjerenik Vlade RH za Vukovar, s kojim sam svakodnevno surađivao tijekom obrane grada, zapravo me ponukao da se vratim zemlji. Danas smo obiteljski prijatelji, a on se posvetio uzgoju voćaka.

NACIONAL: Ne čini li vam se neobičnim da se profesionalni vojnik odjedanput odluči baviti poljoprivredom?

– Ja sam rođen u ovom selu i do odlaska na vojno školovanje radio sam s konjima. U genima je moje obitelji ljubav prema konjima i životinjama općenito. Moji su konji jako mazni i dobroćudni. Ja ih mogu potegnuti za rep i neće me udariti. Mislim da svi vlasnici konja znaju da je to nešto što njihov konj ne bi oprostio. Volim posavce jer nisu zli, privrženi su čovjeku i mirni su. To je zbog prirodne selekcije, jer su stanovnici ovih krajeva stoljećima eliminirali iz uzgoja sve koji nisu bili vjerni i privrženi čovjeku. U ovim je konjima povijest ovog prostora. Oni su križani s konjima osvajača Avara, Tatara, Mađara, Nijemaca i s arapskim konjima. Posavskih konja ima malo: samo je 100 pastuha i 1600 rasplodnih kobila, to je sve što je ostalo od njih. To je matica iz koje ćemo spasiti tu autohtonu pasminu. Iako je moja je obitelj osamdesetih godina rasprodala svoje konje, ja sam nakon rata ponovno krenuo s uzgojem.

NACIONAL: Jeste li konje nabavili odmah nakon umirovljenja?

– Nisam, počeo sam 1997. uzgajati svinje te domaće guske i patke i izvorne podravske kokoši. Uzgajam ih i danas i na tome zarađujem. Poljoprivreda i život na selu, to su stvari koje smo zaboravili i od kojih smo se otuđili. Uzgajam i pse, japanske tose. To je moćan i velik borbeni pas. Oni su valjda jedini “stranci” u mojem uzgoju, ali su moja velika ljubav i ne uzgajam ih za prodaju. Nažalost, ljudi ih žele samo za borbe pasa zbog njihove snage i nezgodnog karaktera.

NACIONAL: Planirate li ih prodavati?

– Ni jedan pas kojeg ja uzgojim neće završiti na borilištu. Mogu biti samo ljubimci. Iako svaki vrijedi 2000 eura, ne prodajem ih nego ih uzgajam za sebe. Japanska tosa je borbeni pas, tjelesni čuvar. Jako je odan gazdi i najbolji je borbeni pas. Nije divljak kao pitt bull, ali je strašno inteligentan i za gospodara je spreman ubiti. Jedanput sam zbog toga umalo izgubio pastuha. Malo se propeo prema meni, bio je temperamentan, pa je pas mislio da sam ugrožen. Jedva sam ga zaustavio da ne zakolje konja. Ubio bi ga na licu mjesta. Prvi kontakt tosa s konjima bio je nezgodan, ali sam ih naviknuo jedne na druge pa više nema problema. S njima treba znati, moraju imati autoritativnog gospodara inače postaju nezgodni. Ja sam ih uzgojio šest, ali se jedan otrovao a drugi je uginuo od raka limfnih čvorova. Čovjek koji ih osjeti kraj sebe, teško da će ikada poželjeti drugog psa.
Što se tiče konja, znam da su ovako mišićavi i mesnati konji poput posavaca zgodni mesarima, ali moja je odluka da niti jedan moj konj neće završiti kao suhomesnati proizvod. Ne znam koliki mi je godišnji trošak uzgoja tih životinja, jer to ne želim zbrajati, to je moj moralni doprinos očuvanju izvornih hrvatskih pasmina. Uzgajam i turopoljske svinje. One su još ugroženije od posavca: ostalo je samo 200 krmača. One su zanimljive jer za razliku od ostalih svinja koje se komercijalno uzgajaju, mogu preživjeti i bez ljudske pomoći. Kada se dogodi požar ili poplava, domaće svinje uginu ako ih gazda ne može nahraniti. Ove turopoljske same se snalaze. Treba ih puštati na otvoreno, a kod praščića se najslabiji eliminiraju prirodnom selekcijom.

NACIONAL: Kako ste se uopće zainteresirali za hrvatske posavce? Zarađujete li na konjima, njih nije jeftino držati?

-Oduvijek volim konje, a nadam se da će uskoro uzgoj biti isplativ. Sad kad se približavamo Europi, jedina su šansa našeg identiteta te ruralne specifičnosti, po tome smo drukčiji od drugih naroda. S tim ćemo obogatiti Europu i očuvati sebe. I psi i konji zapravo su mi čisti trošak, s tim da za konje dobivam državnu potporu. Vjerujem da ću ih uskoro moći iskoristiti za turiste, jahanje, pa bi troškovi došli na nulu. Sada ih dajem za folklorne prigode, a tri grla pripremam za jahanje. Oni su mirni pa su dobri za učenje jahanja. Smatram da je poljoprivreda, pogotovo uzgoj konja, dobra za mentalnu stabilnost. Nervozan ili bijesan čovjek ne može prići konju, on ga odbija i bježi. Tko hoće biti blizu konja, mora zaboraviti na bijes i ljutnju. Nisu mi jako velik trošak, ali ne mogu ih imati više od dvadeset jer nemam dovoljno velik pašnjak. Savez uzgajivača posavca osnovan je 1993. godine, kada je Miroslav Kovač u ime Stočarskog centra istraživao je li uopće preostao koji posavski konj. Tada su neki čak smatrali da on više ne postoji. Prošle godine ministar Čobanković dao nam je ovlasti javne organizacije u stočarstvu koja se može baviti uzgojem. Sve je to prilagođeno normama EU-a. Samostalno vodimo uzgoj prema programu koji smo napravili sa stručnjacima. Voditelj uzgoja obilježava grla žigom u obliku stilizirane potkove s dvjema valovitim crtama koje su simbol rijeke Save.

NACIONAL: Ne čini li vam se to kao igra kauboja i Indijanaca?

– Ne, zapravo malo ljudi zna da se to kod nas radilo prije nego u Americi. To je stara hrvatska tradicija. I moji su konji obilježeni, ali se to ne vidi jer im raste zimska dlaka. Nadam se da ćemo ispuniti cilj Saveza i očuvati izvornost konja i biološku ravnotežu na ovom prostoru.

Kategorije: Hrvaška

Zbog Milanovića javni ovršitelji postaju žrtve

Sre, 13/11/2019 - 12:41
Objavljeno u Nacionalu br. 853, 2012-03-20 Iako su se dodatno školovali, te uložili u opremu i prostor, javni ovršitelji neće stići ni okušati se u tom poslu jer ih je Vlada odlučila ukinuti – njihovi predstavnici Darko Graf i Vedran Vidmar objašnjavaju zašto se ne slažu s tom odlukom

Ovrhe prijete poduzetnicima, gospodarstvu, ali i običnim građanima okovanim u “dužničko ropstvo” u koje ih, doduše, nitko nije tjerao. Ali, otplata kredita im je na stolu, a treba i preživjeti. Govoriti im danas da nisu bili odgovorni kada su ulazili u te zastrašujuće dugove nije im od nikakve pomoći, pa kako se to uobičajilo spas traže u potezima vlade. Te kreditne rate postale su posve dostatan razlog za besane noći i strepnju većine Hrvata. Stoga je prošlotjedna odluka Milanovićeve vlade o ukidanju javnih ovršitelja naizgled umirila, barem nakratko, hrvatsku javnost. U prvi tren blagotvorno je djelovala jer je odagnala neutemeljen strah ljudi da će im ti isti javni ovršitelji početi upadati u stanove usred noći, plijeniti im televizore, hladnjake, štednjake, krevete. Dok je ministar pravosuđa Orsat Miljenić pojašnjavao razloge te odluke tvrdeći da se isti posao, dakle, ovrhe kvalitetno mogu obavljati usavršavanjem dosadašnjeg modela preko Fine, ti isti javni ovršitelji, njih ukupno 68, uzvraćaju da se oni s tim ne slažu. Uvjereni su da je njihova percepcija u javnosti posve pogrešna.

“Ovrha je bilo, provode se danas, a bit će ih i ubuduće. Javni ovršitelji su mogli samo biti od pomoći, ne samo vjerovnicima kako se to često pogrešno misli, nego kao upućeni medijatori i zaduženim građanima i poduzetnicma”, tvrde u razgovoru za Nacional dvojica njihovih predstavnika Darko Graf i Vedran Vidmar. Riječ je o stručnjacima koji su uz već položene pravosudne ispite višegodišnju pravosudnu praksu polagali i državne ispite za javne ovršitelje da bi dobili potrebne licence. Međutim, služba za koju su se dodatno školovali, sudeći prema posljednjoj odluci Vlade, vjerojatno neće zaživjeti. A uložili su, kako kažu, mnogo. Po nekoliko desetaka tisuća kuna u uređenje ureda, a prema već donijetim provedbenim aktima, trebali su osigurati najmanje 55 kvadratnih metara. Morali su nabaviti i vatrootporne ormare koji, doduše, još nisu stigli iz Kine. Prošloga su tjedna njih dvojica, zajedno s petoricom kolega, bili na sastanku s ministrom pravosuđa, gdje su saslušali vladinu odluku o budućoj vlastitoj egzekuciji. Bit će ukinuti, a nisu imali priliku ni oprobati se u tom, po svemu sudeći, nepopularnom poslu.

Vidmar je utoliko bio pronicljiv što nije napustio dosadašnji posao sudskog savjetnika na ovršnom odjelu Građanskog suda u Zagrebu. Ni za unajmljeni poslovni prostor neće ništa platiti jer je u ugovor o najmu, odvjetnički vješto, ugradio i klauzulu o promijenjenim okolnostima. Imao je sreće i što mu najmodavac nije unaprijed tražio polog, pa su “promijenjene okolnosti” smanjile i te troškove. Kao trošak nije mogao izbjeći već utrošenih 1.000 kuna, koliko je platio za četiri uredska stola, a morat će platiti i ostatak za već naručene vatrootporne ormare koji mu, također, neće trebati. Dakako, nezadovoljan odlukom vlade za koju smatra da neće moći ukinuti ni njihova tužba podnijeta Ustavnom sudu. Na presudu će se čekati, prema njihovim procjenama, najmanje tri godine, pa od nje neće biti velike koristi.

Grafa je, pak, nakon svega, razočarao taj “maćehinski odnos države”. Tvrdi da je odustajanje od zakona koji je, po njemu bio dobar, utoliko više iznenađujuće jer su u njegovom usvajanju potkraj 2010. godine sudjelovali i zastupnici danas vladajućih stranaka, koji mu sad okreću leđa. Sam sebi ne može objasniti kako su ti isti zastupnici potkraj 2010. godine, kada se donosio zakon, govorili jedno prepoznajući u uvođenju javnih ovršitelja pravu stvar, a samo godinu dana kasnije u saborskoj raspravi potkraj prošle godine govore nešto posve drugo. On je u ovoj priči s najavom ukidanja javnih ovršitelja prošao lošije od kolege Vidmara. Kako je Graf bio odvjetnik prije no što je položio ispit za javnog ovršitelja, potkraj prošle godine otkazao je odvjetnički ured pripremajući se za novi posao. Sada za povratak među odvjetnike mora najprije čekati šest mjeseci jer to nalažu pravila odvjetničke komore, a poslije za upisninu mora ponovo platiti 5000 eura.

No, baš kao što je to bilo obznanjeno hrvatskoj javnosti, ministar im se potrudio prošloga tjedna objasniti da će se postojeći model ovrha preko Fine usavršiti te da država neće imati potrebe za njihovim uslugama. Prema dostupnim analizama Ministarstva pravosuđa unatoč tome što javni ovršitelji tvrde da bi njihovo stavljanje u pogon smanjilo troškove ovrha pa onda i troškove dužnika, skratilo trajanje postupka i smanjilo prazne hodove, broj ovršnih predmeta povećao bi se od četiri do pet puta. Prema Vidmaru i Grafu, sve su te ministrove procjene veoma upitne. Nadalje, tvrde da ih je zapravo uklonila “industrija duga”, ma što to značilo i ma tko se krio iza tog pojma. Kako god bilo, nove se industrije nastavljaju množiti pa nam je sada poslije”financijske industrije”, prema javnim ovršiteljima, na vrata zakucala i ta nova – “industrija duga”.

Za razliku od te opće javne predodžbe, javni bi ovršitelji, premda im malo tko vjeruje na riječ, pomogli građanima da “manje tegobno” prebrode suočavanje s neizbježnim ovršnim postupcima. S njima ili bez njih, svejedno, s tim će se morati suočiti, a neće imati na raspolaganju specijaliste koji bi mogli biti medijatori i posredovati između vjerovnika i dužnika. S druge strane, po Vidmaru i Grafu, vlada najavom odluke o njihovom ukidanju otvorila je bokove i prema Bruxellesu, koji nas nadzire sve do ulaska u punopravno članstvo 1. srpnja 2013. godine pa uvijek prijeti opasnost da ono bude odgođeno. Jer, kako kažu, javni ovršitelji dio su paketa Poglavlja 23 o pravosuđu i temeljnim pravima pa bi njihova eliminacija mogla biti shvaćena kao loša poruka u hrvatskom pristupnom procesu. U tom je kontekstu još neugodnija činjenica da je novac za pripremu projekta uvođenja institucije javnih ovršitelja dala nizozemska vlada, koja je dosada uvijek bio najstroži promatrač prilikom ulaska u članstvo EU svih država pristupnica, statusa koji trenutačno uživa Hrvatska.

Kada je riječ o ovoj europskoj dimenziji priče o uvođenju institucije javnih ovršitelja, Graf i Vidmar priznaju da institucija javnih ovršitelja još uvijek nije neprijeporni dio pravne stečevine Europske unije, iako javnoovršiteljska služba postoji i uredno funkcionira u devetnaest njezinih država članica. Ali ipak, kako kažu, taj projekt je financirala nizozemska vlada, a Nizozemci su uvijek bili najneugodniji filter. Graf i Vidmar tvrde da je apsolutno netočno da javni ovršitelji mogu upadati noću u stanove da bi nam plijenili televizore. Oni ne mogu ništa poduzimati bez prethodne sudske odluke, pa ako bi dolazilo do bilo kakve zaplijene, to bi bilo učinjeno na isti način kao što to danas rade i postojeći sudski ovršitelji, ali bez opterećivanja suda postupcima koji zapravo nisu sudski. Posjećuju “dužnike” kao javna služba koja predstavlja pravnu državu, u pratnji policije i ovlaštenog bravara, koji se treba tu naći da eventualno otključa vrata ako bi ona ostala zaključana.

Zamjenica ministra pravosuđa Sandra Artuković Kunšt razumije javne ovršitelje, koji će vjerojatno ostati bez posla ako će se u konačnici potvrditi odluka koji nije još definitivno regulirala konačni status javnih ovršitelja. Međutim, kako je rekla, analiza Ministarstva pravosuđa pokazala je da je naplata dosadašnjim modelom preko Fine bila djelotvorna. Fina je, preko svog sustava, obradila više od 1.165.050 predmeta od čega je u gotovo polovici slučajeva, njih 414.410 uspjela u cijelosti naplatiti, 557.014 je proslijeđeno u dalji postupak, dok je ostatak odbačen kao nepodoban. Rješavanje tih predmeta, prema zamjenici ministra, opovrgava tezu o “bauku više od milijun ovrha”, koje su na čekanju.

S druge strane, kako tvrdi, uvođenje javnih ovršitelja ne bi ubrzao ovršni postupak, niti bi pojeftinio troškove dužnika jer bi se morali uvesti i dodatni stadiji u ovršni postupak.
Sandra Artuković Kunšt smatra da je “teza o bauku ovrha” koje su se nadvile nad Hrvatskom neosnovana. Jasno je, prema njenim riječima, da je ovrhu nemoguće učiniti bezbolnom i ugodnom pa se to ne bi moglo učiniti ni s javnim ovršiteljima. Ono što se ovrhama može i mora učiniti, prema riječima zamjenice ministra, postići će važan cilj: financijsku konsolidaciju i preuzimanje odgovornosti za preuzete obveze s jasnom porukom da se dugovi moraju platiti, a to će se osigurati i uspostavom pojednostavljene, ekonomične i djelotvorne ovrhe. Hoće li zbog toga biti lakše kreditima opterećenim građanima, teško je povjerovati. Po svemu sudeći, prezadužena Hrvatska i njeni građani nastavit će grcati u dugovima s javnim ovršiteljima ili bez njih. Svejedno.

Kategorije: Hrvaška

VIDEO: Prikupljanje ljekovite himalajske soli

Sre, 13/11/2019 - 12:35

Himalajska sol poznata je u svijetu po blagosti i ljekovitim svojstvima.

Pogledajmo kako se prikuplja sol na području Tibeta iz umjetno stvorenih, malih bazena. Ružićasta sol dobiva boju baš iz svoje okoline, tj. bazena u kojima se nalazi boćata izvorska voda, koja hlapi te ostaje sol bogata mineralima i elementima u tragovima.

Mediji ističu kako je ova tradicija je u ovom okrugu starija od 1 300 godina. No, ne zaboravimo kako trebamo paziti na unos soli u organizam. Iako je himalajska sol nešto blaža, zbog svojih antiseptičkih svojstava pogodna je za korištenje u kozmetici, za manje ranice ili kupke.

Kategorije: Hrvaška

Otkriven novi izgled ježa Sonica

Sre, 13/11/2019 - 12:04

Najava za film ‘Sonic the Hedgehog’ je u kratkom roku sakupila više od 12 milijuna pregleda.

Prije objavljeni teaser nije zadovoljio veći broj fanova, nakon čega je redatelj Jeff Fowler izjavio kako je “jasno i glasno” primio poruku i saslušao kritike te je sa svojom ekipom promjenio dizajn poznatg kompjuterskog lika. Datum izlaska live-action ostvarenja je zbog toga prebačen na veljaču 2020. godine.

Novi kompjuterski jež Sonic je sada sličniji originalnom characteru. Ima veće oči i manje, mekše i oblije zube. Većina obožavatelja je na društvenim mrežama reagirala pozitivno.

Tvrtke Paramount i Sega su ponosne na film i korištenje CGI tehnika, a Ben Schwartz, Jim Carrey, Tika Sumpter i James Mardsen će zasigurno razveseliti mlade i njihove roditelje.

Kategorije: Hrvaška

Potopljeni Podrumi Dioklecijanove palače

Sre, 13/11/2019 - 11:54

Podrumi Dioklecijanove palače potopljeni su zbog kiše koja danima pada u Splitu, a na teren su stigli i vatrogasci koji pomažu u ispumpavanju vode.

Podrumi palače potopljeni su noćas, doznaje Hina od Marijana Čipčića iz Muzeja grada Splita.

“Osim obilne kiše, podignula se i razina mora, pa pumpe, koje su ranije bile postavljene u Podrumima, nisu bile dovoljne za borbu s vodom”, rekao je Čipčić i dodao kako domarima Muzeja grada Splita Tonćiju Vatavuku i Igoru Čotiću u izbacivanju vode iz Podruma od jutra pomažu i vatrogasci.

Jaka kiša u Splitu i dalje pada, a tako će biti do popodneva Podrumi su danas zatvoreni za posjetitelje.

Kategorije: Hrvaška

POLICAJAC PREŽIVIO NOĆ Pištolj opalio tijekom preuzimanja

Sre, 13/11/2019 - 11:52

Pravosudni policajac, koji se u utorak nešto prije 14 sati prostrijelio vatrenim oružjem na porti Županijskog suda u Rijeci i zadobio prostrijelnu ranu mozga, preživio je noć i stanje mu je stabilno, iako i dalje vrlo teško.

Kako doznaje Novi list iz KBC-a Sušak, policajac se i dalje nalazi na jedinici intenzivnog liječenja, ali dodatnih komplikacija dosad, srećom, nije bilo.

Nesretni pravosudni policajac jučer je još podvrgnut operativnom zahvatu, koji je potrajao puna četiri sata. Radi o 42-godišnjem policajcu koji dugi niz godina radi u sustavu te je prije nego što je postao pravosudni policajac dvadesetak godina radio kao policajac u zatvoru.

Prema još neslužbenim informacijama, do samoozlijeđivanja i opaljenja pištolja došlo je sasvim slučajno, prilikom preuzimanja i provjere oružja. Ministar Dražen Bošnjaković jučer je prilikom posjeta riječkoj bolnici isključio svaku mogućnost nasilnog čina.

Kategorije: Hrvaška

VIDEO: Autonomni gradski prijevoz polako dolazi u promet

Sre, 13/11/2019 - 11:37

Autonomni gradski i podzemni vlak je uspješno položio test vožnju.

Projekt je razvila jedna kineska tvrtka, lokomotiva automatski vozi, otvara vrata, zaobilazi prepreke i rješava hitne slučajeve.

Vlak ima šest vagona, može primiti 2 300 putnika i dostiže brzine do 120 km/h. Napravljen je od lakog čelika i ima smanjenu potrošnju energije.

Slična testiranja su provedena i za autonomne vlakove velikih brzina. Ovi projekti bi trebali zaživjeti u NR Kini 2022. godine, tijekom održavanja Zimskih olimpijskih igara. 

Kategorije: Hrvaška