Nacional

Syndicate content
on-line izdanje najutjecajnijeg političkog tjednika
Updated: 2 min 13 sek od tega

VIDEO: Film ‘Svi znaju sve’ otkriva skrivene tajne malog gradića

Pon, 22/10/2018 - 11:26

Napeti triler ‘Svi znaju sve’ oskarovca Asghara Farhadija prikazuje se u kinima.

Ovaj talentirani iranski redatelj je u samo pet godina primio dvije prestižne nagrade Oscar za filmska remek-djela ‘Nader i Simin se rastaju’ (2011.) i ‘Trgovački putnik’ (2016.). Osvojio je i brojena priznanja i nagrade na uglednim festivalima diljem svijeta uključujući Zlatni globus za najbolji strani film i Zlatnog medvjeda na festivalu u Berlinu dok je za ‘Trgovačkog putnika’ nagrađen u Cannesu u kategoriji najboljeg scenarija.

Ove godine Asghar Farhadi predstavlja svoj prvi film na španjolskom jeziku, za glavne uloge angažirao je supružnike Penelope Cruz i Javiera Bardema.

Priča psihološkog trilera ‘Svi znaju sve’ prati Lauru (Penelope Cruz) koja sa svoje dvoje djece iz Argentine putuje u mali gradić u Španjolskoj u kojem je odrasla. Razlog putovanja je prisustvo na vjenčanju njezine sestre. Usred radosnog ponovnog obiteljskog okupljanja i proslave, starija kćerka biva oteta. U napetim danima koji slijede, razne obiteljske tenzije kao i duboko skrivene tajne same zajednice malog gradića izaći će na površinu…

Glavne uloge: Penélope Cruz, Javier Bardem, Jaime Lorente, Ricardo Darin…

Pisac scenarija i redatelj filmskog ostvarenja je Asghar Farhadi.

Kategorije: Hrvaška

PETROV “Volio bih da predsjednica opet opomene Šavorića”

Pon, 22/10/2018 - 11:25

Predsjednik Mosta nezavisnih lista Božo Petrov u ponedjeljak je sudjelovao na konferenciji o energetskoj sigurnosti održanom u hotelu Esplanade u Zagrebu.

Osim Petrova, na konferenciji su bili i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, kao i odvjetnik Boris Šavorić, član tzv. grupe Borg. Predsjednica je nakon otvaranja konferencije hotel napustila bez izjava za novinare.

Iako je predsjednica prije nekoliko mjeseci izjavila kako bi svi savjetnici trebali vratiti novac, jer je čast važnija od novca. “Budući da sam sjedio u prvom redu, nisam primijetio što oni rade iza. Ja bih volio da ga ona ponovno opomene, jer, kao što je rekla, čast je važnija od novca”, rekao je Petrov, kako prenosi N1.

Komentirao je i održanu konferenciju. “Hrvatska treba imati u svakom sektoru samostalnost, pogotovo u energetskom. Ono što se samo danas može konstatirati, da nažalost predsjednik Vlade ne igra u korist Hrvatske. Mogu samo pitati u čiju korist igra, budući da se nije riješilo pitanje Ine, niti se potpisao ugovor za financijskog savjetnika nakon godinu i pol dana. Dostavili smo im i model kako mogu riješiti Inu, ostavili smo im 100 milijuna eura koje su naši ljudi dobili za LNG terminal, nije se ništa napravilo. Trebalo je godinu dana uopće da oni usvoje i zakon o LNG-u i prošla su 3-4 mjeseca otad, ništa se nije napravilo. Mogu samo postaviti pitanje za koga ova Vlada igra? Za Hrvatsku ne igra”, rekao je Petrov.

O radu predsjednice rekao je kako je u jednom trenutku dobro krenula i od Vlade počela tražiti rezultate. “Odjednom je sve to stalo, ne mogu razumjeti zašto, ali mislim da bi upravo ona trebala biti ta poluga koja bi trebala biti kontrolni mehanizam ove Vlade. Nažalost, ne čuje je se u ova tri mjeseca”, kazao je.

Kategorije: Hrvaška

Četiri potresa u vodama ispred zapadne obale Kanade

Pon, 22/10/2018 - 11:12

Četiri potresa jačine između 4,9 i 6,8 na Richterovoj ljestvici dogodila su se jedan za drugim u nedjelju navečer po lokalnom vremenu u vodama ispred zapadne obale Kanade, u području Vancouvera, objavile su američke seizmološke službe.

Nema podataka o šteti ili ozlijeđenima, a nije izdana ni uzbuna za cunami.

Epicentar prvog potresa jačine 6,6 bio je u ponedjeljak u 7.49 sati po srednjoeuropskom vremenu 218 kilometara jugozapadno od Port Hardyja, općine na otoku Vancouver, u Britanskoj Kolumbiji.

Drugi, jačine 6,8 na Richterovoj ljestvici dogodio se 190 kilometara od Port-Hardyja, pola sata kasnije.

Šest minuta kasnije treći potres jačine 6,5 zabilježen je 220 kilometara jugozapadno od tog grada, prije četvrtog jačine 4,9 na istom mjestu, 14 minuta kasnije.

Kategorije: Hrvaška

Čović i Dodik dogovorili koaliciju

Pon, 22/10/2018 - 10:56

Predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović dogovorio je u nedjelju s čelnikom Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) i budućim srpskim članom BiH Predsjedništva Miloradom Dodikom stvaranje vladajuće koalicije koja će imati naglasak na europskome putu zemlje te izmjeni izbornoga zakona.

„U Banjoj Luci smo dogovorili što žurniju uspostavu programske koalicije koja će posvećeno raditi na provedbi reformi na putu ka EU, imati jasan i usuglašen pristup u rješavanju problema izmjena izbornog zakona, koji je na proteklim izborima još jednom pokazao sve svoje slabosti“, objavio je na svome Twitter profilu predsjednik HDZ-a BiH nakon susreta s Miloradom Dodikom u nedjelju navečer u Banjoj Luci.

Čović je u medijskim istupima nakon izbora, koji su održani 7. listopada, istaknuo kako se vlast u toj zemlji neće moći uspostaviti bez provedbe presude Ustavnoga suda BiH u slučaju Ljubić o izboru legitimnih predstavnika triju naroda, što je ocijenio prethodnim uvjetom za provedbu rezultata izbora.

Gornji, nacionalno koncipirani Dom naroda Parlamenta Federacije BiH ne može se uspostaviti bez izmjene izbornog zakona, čije je odredbe najprije osporio, a zatim izbrisao Ustavni sud BiH sredinom 2017. godine.

Bez toga doma nije moguće izabrati izvršnu vlast u entitetu Federaciji BiH, ali niti državni Dom naroda te ne može funkcionirati vlast na ovim dvjema razinama.

Dodik je pak kao jedan od uvjeta naveo što bržu uspostavu državnog Vijeća ministara BiH, u kojemu njegova stranka nije sudjelovala posljednje četiri godine, te izrazio potporu ubrzanju europskog puta zemlje.

Dodik i Čović se međutim posve razlikuju po pitanju približavanja BiH u članstvo NATO saveza, kojega hrvatski čelnik snažno podupire, dok srpski lider prati stajalište Beograda o članstvu u tome savezu te ne podupire ulazak zemlje u članstvo.

U državnome Zastupničkom domu, po sadašnjim rezultatima izbora, Čovićeva stranka imat će 5 od 42 zastupnika, dok će Dodikov SNSD imati šest zastupnika. S obzirom da će posve sigurno imati i većinu u nacionalnim klubovima državnog Doma naroda ove dvije stranke bit će nezaobilazan partner kod sklapanja novih koalicija.

Dodik je na posljednjim izborima izabran za srpskog člana Predsjedništva BiH, dok je Čović izgubio od Željka Komšića, kojega su sve hrvatske sredine u BiH nazvale nepoželjnom osobom zbog toga što je na mjesto hrvatskog člana BiH Predsjedništva izabran dominantno glasovima Bošnjaka.

Kategorije: Hrvaška

LETICA “Kakva će Dalija biti majka ako uđe u politiku?”

Pon, 22/10/2018 - 10:23

Bivši političar i kolumnist Slaven Letica komentirao je na društvenoj mreži Facebook gostovanje Dalije Orešković u emisiji ‘Nedjeljom u 2’. Letica je, inače, otac supruga Dalije Orešković, a na Facebooku se upitao kakva će Orešković biti majka ako krene u poltiiku.

“Mnoštvo je poveznica, komentara, rasprava, odobravanja i osporavanja, pa i hejtanja i trolanja, nastalo na tragu današnjeg nastupa Dalije Orešković u gostima kod Aleksandra Stankovića u divanu ‘Nedjeljom u 2’.

Svi zanima kakva će Dalija biti, ako bude, političarka. Mene, pak, zanima i brine samo jedno: da joj bavljenje politikom ne oduzme dragocijeno majčinsko vrijeme koje trebaju moje unuke Meri i Leonora”, napisao je Letica.

(function(d, s, id) { var js, fjs = d.getElementsByTagName(s)[0]; if (d.getElementById(id)) return; js = d.createElement(s); js.id = id; js.src = 'https://connect.facebook.net/hr_HR/sdk.js#xfbml=1&version=v3.1'; fjs.parentNode.insertBefore(js, fjs);}(document, 'script', 'facebook-jssdk'));

Mnoštvo je poveznica, komentara, rasprava, odobravanja i osporavanja, pa i hejtanja i trolanja, nastalo na tragu…

Objavljuje Slaven LeticaNedjelja, 21. listopada 2018.

Kategorije: Hrvaška

TALIJANI OBJAVILI Marcelo prelazi u Juventus?

Pon, 22/10/2018 - 10:19

Talijanski Tuttosport u ponedjeljak je na svojoj naslovnici objavio kako će nogometaš Real Madrida Marcelo u zimskom prijelaznom roku napustiti ‘Kraljevski klub’ i pridružiti se bivšem suigraču Cristianu Ronaldu u Juventusu.

‘Stara dama’ navodno već ima financijski plan kako dovesti Marcela. U planu je prodaja Alexa Sandra, koja bi pokrila transfer Brazilca od oko 50 do 60 milijuna eura.

Real je u velikoj krizi. U posljednjih pet utakmica ne zanaju za pobjedu, a španjolski mediji pišu kako je trener Julen Lopetegui na odlasku. Kao njegov nasljednik spominje se Antonio Conte.

Kategorije: Hrvaška

SRETAN ROĐENDAN 60 godina štrumpfova

Pon, 22/10/2018 - 10:04

Oni su mali, plavi i dobroćudni. Djeca ih posebno vole – već generacijama.

Teško je povjerovati, ali štrumpfovima je već 60 godina. Veseli mali patuljci prvi su se put pojavili 23. listopada 1958. kao sporedni likovi u stripu “Johan et Pirlouit”.

Njihov tvorac, belgijski crtač Pierre Culliford, poznat pod umjetničkim imenom Peyo, nakon toga im odlučuje dati glavnu ulogu i vlastite luckaste pustolovine.

Danas ih poznaje gotovo svatko dijete – ne samo u Europi.

“U svakom slučaju govorimo o globalizaciji”, rekla je za agenciju dpa Veronique Culliford, Peyina kći.

Nankon očeve smrti 1992. ona je zajedno s majkom i bratom nastavila njegov rad. Štrumpfovi nisu popularni samo u Europi, nego i u Kini, Indiji, Rusiji i Latinskoj Americi. Industrija povezana sa štrumpfovima godišnje ostvaruje prihod veći od milijardu eura.

Prekretnica u njihovoj popularnosti stigla je 1975. s filmom “Štrumpfovi i čarobna frula”. U osamdesetim godinama prošlog stoljeća to je nadograđeno televizijskom serijom s 270 epizoda koja je osvojila mnoge Emmyje.

U svijetu su izazvali pravu štrumpfomaniju i nije bilo dječje sobe bez ponekog plišanog štrumpfa.

Nekako u to doba su se pojavili i na ondašnjoj Televiziji Zagreb u genijalnim sinkronizacijama hrvatskih glumaca poput Josipa “Bobija” Marottija, Ljube Kapora, Martina Sagnera, Damira Mejovšeka, Mladena Vasaryja, Ive Rogulje, Mladena Šermenta i “Štrumpfete” Tanje Knezić.

Štrumpfovi svoj uspjeh mogu zahvaliti strasti njihova tvorca. Peyo je život posvetio crtanju tih simpatičnih stvorenja.
Veronique Culliford danas kaže da oca iz djetinjstva najviše pamti za crtaćim stolom. “Bio je opsesivan, želio je imati kontrolu nad cijelim procesom”.

Do smrti je neprestano radio nove crteže, smišljao scene i scenarije. Navodno je od svojih pomoćnika tražio da legnu na tlo u šumi pokraj Bruxellesa kako bi vidjeli svijet iz štrumpfovske perspektive.

Čak i danas stripovi, kao i nekada, prvo se skiciraju na papiru. Tek poslije crtači usavršavaju likove pomoću računala. Rade u malom uredu južno od Bruxellesa i trude se crtati što je moguće sličnije Peyinim originalima.

Veronique Culliford tvrdi da je njezinu ocu najdraži lik bio Vicko – to je onaj koji drugima daje poklone koji eksplodiraju. Njoj je najdraža Štrumpfeta, izvorno jedina cura među gomilom muških štrumpfova.

Još jedan razlog njihove dugovječnosti jest prilagodba modernim vremenima. I dok su djedovi i bake prvih fanova čitali stripove naglas i tu i tamo otišli s njima u kino, danas su štrumpfovi posvuda, dostupni u svako vrijeme.

Na Facebooku štrumpfovi imaju 14 milijuna pratitelja. Na youtubeu je 40 kanala s njihovim vragolijama i avanturama.

A ako ste dobri, možda ih načas i stvarno ugledate.

Kategorije: Hrvaška

Počelo suđenje županu Alojzu Tomaševiću

Pon, 22/10/2018 - 09:50

U ponedjeljak je na Općinskom sudu u Slavonskom Brodu počelo suđenje požeško–slavonskom županu Alojzu Tomaševiću za obiteljsko nasilje. Na sudu je i njegova supruga Mara te svjedokinja Dragica Jurić, javlja Dnevnik.hr.

Tomaševićev odvjetnik Željko Damjanac tražio je isključenje javnosti iz cijele rasprave radi zaštite osobnog života optuženika i članova obitelji koji ce svjedočiti. Sudac Slaven Vidmar taj je prijedlog odbio.

Supruga Mara izjavila je da će tražiti imovinsko-pravnu naknadu te ne odustaje od kaznenog postupka. Obrana traži novo medicinsko vještačenje, svjedočenje rodbine, među kojima su sin i snaha iz zajedničkog kućanstva.

Tomašević tvrdi kako nije kriv. Mara Tomašević odbila je pravo na blagodat i poručila kako želi svjedočiti.

“Nasilja je unazad tri godine, ali i ranije. Ukućani su čuli svađe, ali nisu mogli vidjeti. Razbijao mi je oko, gurao me u trudnoći pred roditeljima i braćom… Čak me htio pogaziti autom. Posljednji put, po povratka s puta, šamarao me 5,6 puta po glavi da se ne vide masnice, uhvatio me za vrat. Dizao je nož na mene, prijetio da će me zaklati, psovao. Svemu je uzrok njegov preljub. Nisam mu smjela ništa reći, sve sam ispoljila u SMS porukama. Ne morate tražiti provjeru autentičnosti, to su moje poruke iz revolta. Žena s kojom je bio grebala me po licu i rukama dok me on držao. Sve sam htjela prijaviti, ali njegova sestra i naša kćer nagovarale su me da odustanem jer ću mu uništiti karijeru. Tada sam odustala, no nakon 2.10.2017. mi je prekipjelo. Ozljede tada nisu bile velike, ali mi je bilo svega dosta”, svjedočila je Mara Tomašević.

Podsjetimo, Tomaševiću se u optužnici stavlja na teret da je od listopada 2015. godine do 2. listopada 2017. u obiteljskoj kući u nakani da omalovaži svoju suprugu govorio pogrdne riječi prijeteći joj pritom različitim zlom, istovremeno je rukama hvatao za vrat i pljuskao, čime je kod oštećenice izazvao osjećaj straha i ugroženosti te povredu dostojanstva.

Tereti ga se i da ju je 2. listopada 2017., u nakani da je tjelesno ozlijedi, udarao rukama po glavi, hvatajući je za vrat i nadlaktice, te rukama i nogom snažno odgurnuo, pri čemu je oštećenica zadobila tjelesnu ozljedu.

Mara Tomašević sama je odlučila izaći u javnost i reći što proživljava, no prije toga o svemu je obavijestila i HDZ, čiji je Tomašević bio član. U međuvremenu je isključen iz stranke, ali je odbio dati ostavku na mjesto župana.

Kategorije: Hrvaška

FELJTON Razotkrivanje utopijske ideologije neoliberalizma

Pon, 22/10/2018 - 09:47
Objavljeno u Nacionalu br. 1001, 2017-07-01 Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Rekvijem za američki san – Deset principa koncentracije bogatstva i moći’ čiji je autor čuveni politički filozof Noam Chomsky koji na jasan i strpljiv način objašnjava povezanost bogatstva i moći koji vladaju Amerikom

Od početka sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća na snazi je golema, koncentrirana, koordinirana ofenziva svijeta biznisa kojoj je cilj poništavanje egalitarnih dostignuća ostvarenih tijekom vladavine predsjednika Nixona.

Ta je ofenziva vidljiva na više planova. Prilično je jasno o čemu se radi iz čuvenog Powellovog Memoranduma – dokumenta koji je Trgovinskoj komori, najvećem poslovnom lobiju, poslao tada već bivši sudac Vrhovnog suda Powell – u kojem ih upozorava da poslovni svijet gubi kontrolu nad društvenim kretanjima i da nešto treba učiniti kako bi se “suprotstavilo” tim silama.

U Powellovom Memorandumu stoji da je najčešće tužena klasa u Sjedinjenim Američkim Državama upravo kapitalistička klasa. Veliki posjednici, oni najbogatiji, najčešće su na optuženičkoj klupi. Stvari su u ruke preuzeli raspomamljeni ljevičari – Herbert Marcuse, Ralph Nader, mediji, sveučilišta – ali mi imamo dovoljno novca da im možemo uzvratiti. Ono što moramo napraviti jest sljedeće: moramo iskoristiti svoju ekonomsku snagu da sačuvamo ono što on naziva “slobodom” – misleći pri tome na moć.

Naravno, Powell govori biranim riječima o obrani, “protiv izvanjske sile”. Ali ako bolje pogledamo, vidjet ćemo da se radi o pozivu poslovnom svijetu da preuzme kontrolu i pokrene golemu ofenzivu kako bi se obuzdao taj nadirući val demokratizacije.

NEUMJERENOST DEMOKRACIJE

Na strani međunarodnih liberala došlo je do gotovo iste reakcije. Prvi veliki izvještaj Trilateralne komisije bavio se time pod naslovom Kriza demokracije. Trilateralnu komisiju sačinjavaju liberalni internacionalisti iz tri glavna industrijska, kapitalistička entiteta – Europe, Japana i Sjeverne Amerike. Najbolje je opisuje činjenica da se Carterova administracija skoro posve povukla iz njezinih redova – pa je i to čini svojevrsnom krajnošću političkog spektra.

I oni su bili zgranuti demokratskim tendencijama šezdesetih godina i pomislili, “Pa moramo na to reagirati”. Bili su zabrinuti što se počela razvijati “pretjerana demokracija”. Dijelovi populacije koji su ranije bili poslušni – žene, mladi ljudi, starci, zaposleni – koje se ponekad znalo nazivati “oni od posebne važnosti”, počeli su se organizirati i pokušavali ući u političku arenu. Govorili su da to predstavlja preveliki pritisak na cijeli sustav. Da sustav neće izdržati sve te pritiske. Da ih stoga treba vratiti u stanje pasivnosti i depolitizirati ih. Posebno ih je brinulo to što se događa s mladim ljudima koji su bili u prvim redovima tijekom svega onoga što se događalo šezdesetih godina. Mladi ljudi postaju previše slobodni i previše neovisni. A tu su podbacili škole, fakulteti, crkva – institucije odgovorne za “indoktrinaciju mladih”. Tako oni kažu, ne ja. Mi moramo postići ono što su oni nazvali “umjerenom demokracijom”, i tada će sve biti u redu.

Trilateralna komisija liberala nakon toga je ponudila mjere koje bi trebale postići bolju indoktrinaciju kako bi se obuzdao tisak, kako bi se ljude vratilo u pasivnost i apatiju, i da bi se nakon toga moglo početi razvijati “pravo” društvo. Unutar tog spektra provedeno je nekoliko prijedloga, a promjene u ekonomiji koje su orkestrirane pomogle su da se te mjere i provedu.

OBRAZOVANJE I INDOKTRINACIJA

Teško je ustanoviti izravne odnose uzroka i posljedica, ali prilično je teško ne vidjeti opće tendencije. Uzmimo, primjerice, indoktrinaciju mladih. Od ranih sedamdesetih počinjemo zamjećivati određeni broj procesa kojima se počelo kontrolirati studente. Ako se sjetimo tog vremena, odmah nakon invazije na Kambodžu, zemlja se raspadala. Fakulteti su bili zatvoreni. Ljudi su marširali na Washington, i još mnogo toga. Ta se kontrola odvijala na više načina. Promijenio se arhitektonski pristup fakultetima. Novi fakulteti koji su projektirani nakon tih godina (što je bio slučaj i u ostatku svijeta) počeli su se graditi tako da se studenti više nemaju gdje okupljati. Da se slobodno kreću alejama ili nečim sličnim, ali ne i da se gradi nešto kao Sproul Hall na Berkeleyju, gdje su se studenti okupljali i svašta izvodili.

Od sedamdesetih naovamo fakultetske školarine počele su rasti sve do nevjerojatnih visina. Ponovo moram reći da ne postoje nikakvi dokumenti koji bi mogli potkrijepiti da je to bilo planirano, ali jasno možemo uočiti posljedice – prije svega, veliki je dio stanovništva lišen prava na visoko obrazovanje. Ali čak i oni koji se uspiju probiti kroz fakultet, na koncu se nađu u stupici velikih dugovanja. Ako student završi fakultet s dugom od 100 000 dolara, on je u gotovo bezizlaznoj situaciji. Na raspolaganju mu je vrlo malo mogućnosti. Dug je tako strukturiran da ga ne može otplatiti, ali ne može ni bankrotirati, jer se ne radi ni o poslovnom niti o osobnom dugovanju. Taj dug visi nad vašom glavom cijeli život, a može ugroziti i vaše socijalno osiguranje. Dakle, morate se potpuno podčiniti višoj sili.

Uglavnom se ista stvar događa sa sustavom osnovnog i srednjeg školovanja poznatog pod imenom K-12. Tendencija u osmišljavanju programa K-12 jest svođenje obrazovanja na mehaničke vještine, pri čemu se nimalo ne potiču kreativnost i neovisnost – kako kod nastavnika, tako i kod učenika. Na to se svodi “učenje radi testa”, program “Ne zaboravimo niti jedno dijete”, ili “Utrka do vrha”. Mislim da su to sve programi koje možemo smatrati metodama indoktrinacije i kontrole. Naravno, postojao je i drugi način, jednostavno smanjenje ili potpuno ukidanje besplatnog obrazovanja.

Razvoj sustava privatnih osnovnih i srednjih škola također je tek blago prikriveni pokušaj da se uništi sustav javnog školstva. Privatne škole služe tome da iz fondova javnog sektora otmu dio novaca iz postojećih fondova za školstvo, čime slabe sustav javnog školstva. Čak ni sa svim tim prednostima, ne dobivaju se bolji rezultati, ni u jednom dijelu zemlje. Prema tome, treba uništiti javne ustanove.

U New York Timesu se pojavio članak s izjavama liječnika koji daju lijekove djeci u siromašnim sredinama, ne bi li se time postigli bolji rezultati u školi, iako ti isti liječnici jako dobro znaju da je sve u redu s djecom, ali da je nešto krivo s cijelim društvom. Zapravo, oni su to postavili kao da je društvo odlučilo ne mijenjati sebe, nego promijeniti djecu. Ta djeca dolaze iz siromašnih slojeva, iz škola koje nemaju dovoljno novaca, i tako dalje. A kako oni ne pokazuju dobre rezultate, mi onda u njih trpamo kojekakve lijekove. No nije istina da smo to odlučili mi kao društvo, takvu su odluku donijeli oni koji gospodare našim društvom.

OSUDA KRITIČARA

Proglasiti nečije djelovanje “antiameričkim” vrlo je zanimljivo – zapravo se radi o totalitarnom pojmu – pojmu koji se ne upotrebljava u slobodnim društvima. Kad je netko u Italiji kritizirao Berlusconija ili korumpiranu talijansku državu, nisu ga proglašavali “antitalijanom”. Štoviše, kad bi nekoga tako nazvali, ljudi bi po ulicama Rima ili Milana popadali od smijeha. No, u totalitarnom društvu, takav se pojam koristi. U starom Sovjetskom Savezu, djelovanje disidenata su proglašavali “antisovjetskim” –takva se osuda smatrala najtežom. Pod brazilskom vojnom huntom protivnike se nazivalo “antibrazilcima”. No valja reći da se takvi koncepti pojavljuju samo u onim kulturama u kojima se država poistovjetila s društvom, kulturom, narodom i svime ostalim. Dakle, ako netko kritizira državnu vlast – a pod državnom vlašću podrazumijevam ne samo vladu, nego i svu državnu korporativnu vlast – dakle, ako netko kritizira svu tu koncentriranu moć, tada je taj isti zapravo protiv cijeloga društva, kao i protiv svih ljudi. Zaista je nevjerojatno da se to na isti način događa i u Sjedinjenim Američkim Državama, jer koliko je meni poznato, mi smo jedino demokratsko društvo u kojem taj koncept nije javno ismijan. A to je znak postojanja onih elemenata elitne kulture koji su doista ružni.

Jednako je tako istina da se kritičare ne trpi i da se prema njima loše postupa u praktički svim društvima. To se čini na različite načine, ovisno o kakvom se društvu radi. U starom Sovjetskom Savezu osamdesetih godina dvadesetog stoljeća trpali su ih u zatvore, dok su istovremeno u El Salvadoru disidente ubijali teroristi koje su obučavale i vodile Sjedinjene Države. U drugim društvima kritičare su javno osuđivali, proglašavali nepoćudnima i slično. Hoću reći, to je normalno očekivati, ali u Sjedinjenim Državama, ako se nekoga želi uvrijediti, onda mu se prišije “antiamerikanizam”. Postoji cijeli niz sličnih uvreda, poput nazivanja nekoga marksistom, no zapravo to nije presudno, jer smo u cjelini vrlo slobodno društvo. Sa svime onime što u tome društvu možete kritizirati, to doista po mnogo čemu jest najslobodnije društvo na svijetu. Istina, represija postoji, ali među donekle privilegiranom populacijom, koju čini velika većina stanovništva, postoji visoki stupanj slobode. Dakle, ako vas i okleveće nekakav komesar, koga briga, jednostavno dalje nastavite raditi što ste i do tada radili.

NACIONALNI INTERES

Za Powella, na desnici, to znači, “mi imamo novac, mi imamo ljude od povjerenja, mi ćemo uvesti disciplinu”, i tako dalje. Što se tiče liberala, oni su umjereniji, ali svodi se na isto. Štoviše, Trilateralna komisija zapravo je upozorila da su mediji izvan svake kontrole i da će, nastave li biti ovako neodgovorni, vlada morati uvesti nužni nadzor da ih dovede u red. Iako svatko tko pažljivije prati medije zna da su oni toliko konformistički da je to sramota. Međutim, i to je previše za liberale, jer povremeno se dogodi i nešto što im se ne svidi.

Ako pogledate njihove studije, vidjet ćete da postoji jedan interes koji se nikada ne spominje – privatni biznis. I to s razlogom – jer tu se, ne daj Bože, ne radi o javnom interesu, nego o nacionalnom interesu, to se zapravo uzima zdravo za gotovo. Stoga je ama baš sve što dolazi od njih OK. Njima je dopušteno da budu lobisti, da kupuju cijele kampanje, postavljaju ljude u izvršnoj vlasti, donose odluke – to je u redu, dok sve ostalo, javni interes, široki slojevi stanovništva – njih valja podčiniti.

Dakle, takvo je stanje stvari. Odnosno, to je ideološka ravan izvršenog reaktivnog udara. No, najsnažnija reakcija i udar koji su se odvijali paralelno s ovime, odvijali su se u redizajniranju ekonomije.

POWELLOV MEMORANDUM, 1971. I DRUGI IZVORI

Powellov Memorandum, Lewis F. Powell ml., 1971.

Dimenzije napada

Niti jedan čovjek koji imalo misli ne može dovesti u pitanje tvrdnju da je američki ekonomski poredak pod snažnim udarom. Opseg tog udara nestalan je, kao i njegov intenzitet i upotrijebljene tehnike, te stupanj vidljivosti (…)

Izvori napada

Izvori se mijenjaju i vrlo su rašireni. Među njima, nimalo neočekivano, ima komunista, novih ljevičara i drugih revolucionara koji bi najradije uništili sve, i politički i ekonomski poredak.

Ti ekstremni ljevičari daleko su najbrojniji, bolje su financirani, prihvaćeniji su te imaju podršku drugih društvenih skupina više nego ikada prije u povijesti. Ipak, oni su tek omanja skupina te i dalje nisu glavni razlog zabrinutosti.

Oni što se najglasnije čuju i koji zajednički udaraju dolaze iz najuglednijih društvenih skupina: iz fakultetskih kampusa, s govornica, iz medija, intelektualnih i književnih časopisa, iz redova umjetnika i znanstvenika, kao i političara. U većini ovih društvenih skupina oni koji sudjeluju u pobuni protiv poretka i dalje su manjina. Međutim, oni često znaju biti vrlo dobro artikulirani, vrlo glasni i učinkoviti u onome što pišu i govore (…)

Ton napada

(…) Jedan od možda najučinkovitijih protivnika američkog biznisa je Ralph Nader koji je – zahvaljujući ponajprije medijima – postao legenda svog vremena i idol milijuna Amerikanaca.

Nedavni tekst u časopisu Fortune govori o Naderu na sljedeći način: “Strast koja ga pokreće – a on je vrlo strastven čovjek – usmjerena je na uništavanje jasnog cilja njegove mržnje, a to je korporativna vlast…”

Apatija i nemoć biznisa

(…) Američki poslovni svijet [je] “jednostavno u problemima”; odgovori na veliki broj kritika bili su neučinkoviti i došlo je do stagnacije; nastupilo je vrijeme – doista, krajnji je čas – da se američki poslovni svijet svojom pameću, domišljatošću i svim drugim mogućim sredstvima suprotstavi onima koji ga žele uništiti.

Odgovornost izvršnih menadžera

(…) Ono što je najvažnije jest da poslovni ljudi shvate da je sada najvažnije da se preživi – da preživi ono što zovemo slobodno poduzetništvo, kao i sve ono što to znači po snagu i boljitak Amerike i slobode naših građana.

Nešto agresivniji pristup

Vrijeme je da američki poslovni svijet – onaj koji je pokazao da je u povijesti ljudskoga roda bio u stanju najviše proizvesti i utjecati na potrošačke odluke – svoje velike talente iskoristi u najvećoj mjeri za očuvanje samog poretka.

KRIZA DEMOKRACIJE: IZVJEŠTAJ O MOGUĆNOSTIMA UPRAVLJANJA DEMOKRACIJOM PRED TRILATERALNOM KOMISIJOM, 1975.

Vitalnost i mogućnosti upravljanja američkom demokracijom

Šezdesetih godina svjedočili smo dramatičnoj obnovi demokratskog duha u Americi. Među dominantnijim trendovima tog desetljeća bilo je preispitivanje autoriteta etabliranih političkih, društvenih i ekonomskih institucija, sve veća umiješanost u poslove i kontrola tih institucija, reakcija na koncentraciju moći u izvršnoj vlasti Kongresa, države, ali i lokalnih vlasti. Uz to su ponovo postale zanimljive ideje o jednakosti intelektualaca i drugih elita, ideje o “javnom interesu”, o lobističkim skupinama, sve se više pažnje poklanjalo pravima i pružanju prilike manjinama i ženama, ne bi li više sudjelovali u političkom i ekonomskom životu, dok se sve jače kritiziralo one koji su imali ili za koje se samo mislilo da imaju veliko bogatstvo i moć. Bio je to duh protesta, duh jednakosti, želja da se istaknu i isprave nepravde širom cijele zemlje. Teme šezdesetih godina podsjećale su na težnje Andrewa Jacksona da demokraciji približi obične ljude, na težnje Progresivaca za novim otkrićima; te teme su u sebi utjelovljavale ideje i uvjerenja poznate još iz davne američke prošlosti, ali koje nikad nisu dosegle tako strastveni intenzitet kao što se to dogodilo šezdesetih. To je desetljeće posvjedočilo vitalnost demokratskih ideja. Bilo je to desetljeće demokratskih težnji i obnovljene potrebe za demokratskim egalitarizmom…

Šezdesete su godine svjedočile, naravno, i značajnom porastu drugih oblika građanske participacije, marševa, demonstracija, protestnih pokreta i raznih organizacija “s višim ciljem” (kao što su bile Common Cause, Nader grupe i ekolozi). Ekspanzija te participacije u društvu odrazila se na sve veću samoosviještenost crnaca, Indijanaca, Meksikanaca, raznih bjelačkih etničkih skupina, studenata i žena – koji su se na nove načine mobilizirali i organizirali, ne bi li postigli ono što su smatrali vlastitim udjelom u sudjelovanju i rezultatu.

(…) Ranije pasivne i neorganizirane skupine stanovništva sada su pokušavale zajedničkim naporima zatražiti svoja prava na nove mogućnosti, položaje, nagrade i privilegije, za koje ranije nisu smatrali da na njih imaju pravo (… ).

Postupno opadanje autoriteta vlasti

(…) Bit demokratskih težnji šezdesetih bila je u općem propitivanju postojećih sustava i autoriteta, kako javnih, tako i privatnih. U ovom ili onom obliku, ovo propitivanje se odrazilo i na odnose unutar obitelji i na fakultetima i u poslovnim krugovima, u javnim i privatnim društvima, u politici, u krugovima birokracije vlasti, kao i u vojsci. Ljudi više nisu osjećali da se moraju pokoravati onima koje su do tada smatrali sebi superiornima, ni po starosti, ni po statusu, činu, karakteru niti po talentu… Autoritetu koji se bazirao na hijerarhiji, znanju ili imovnom statusu, šezdesetih godina suprotstavio se demokratski i egalitarni duh vremena, tako da se sve to troje našlo na udaru.

ZAKLJUČCI: USUSRET URAVNOTEŽENOJ DEMOKRACIJI

(…) Al Smith je jednom primijetio da je “jedini lijek protiv nedaća demokracije uvođenje još više demokracije”. Naša analiza pokazuje da bi primjena ove metode u sadašnjem vremenu samo dolila ulje na vatru. Umjesto toga, vidljivo je da su neki problemi vlasti u Sjedinjenim Državama nastali upravo radi “pretjerane demokracije”, baš kao što je to lijepo objasnio David Donald govoreći o posljedicama Jacksonove revolucije koja je nesmotreno dovela do Građanskoga rata. Ono što je umjesto toga potrebno, jest demokracija znatno većeg stupnja umjerenosti.

Canton, Američka savezna država Georgija: Kad dr. Michael Anderson čuje da njegovi pacijenti slabijeg imovnog stanja imaju probleme u osnovnoj školi, obično im propiše vrlo moćan lijek: Adderall. Te pilule pomažu pri fokusiranju pažnje kod djece kod koje je zamijećen poremećaj hiperaktivnosti, poznat kao ADHD. Iako je to poremećaj koji ustanovljava sam dr. Anderson, on ga naziva “izmišljotinom” i “lošom isprikom” i propisivanjem pilula on liječi ono od čega misli da djeca doista pate – a to je slab uspjeh u neadekvatnim školama.

“Nemam mnogo izbora”, govori dr. Anderson, pedijatar koji brine o mnogim siromašnim obiteljima okruga Cherokee, sjeverno od Atlante. “Mi smo kao društvo donijeli odluku da je preskupo mijenjati djetetovu okolinu. Prema tome, moramo promijeniti dijete.” Dr. Anderson je jedan od mnogih zagovornika ideje koja među liječnicima stječe sve više simpatija. Oni su počeli propisivati stimulanse lošim učenicima po školama u kojima kronično nedostaje novaca – ali ne da bi nužno tretirali ADHD, nego da bi popravili njihov školski uspjeh.

Nije, međutim, jasno je li dr. Anderson predstavnik nekog rastućeg trenda. Ipak, neki stručnjaci bilježe da, kao što boljestojeći učenici uzimaju razna stimulativna sredstva kako bi dobili bolje ocjene u srednjim školama i na koledžima, tako razne medicinske preparate koriste i siromašniji učenici osnovnih škola koji imaju lošije ocjene i čiji roditelji žele da uspiju.

“Mi kao društvo nismo spremni kod djece i njihovih obitelji ulagati u vrlo učinkovite intervencije bez ikakve primjene farmaceutika”, govori dr. Ramesh Raghavan, znanstvenik koji se na Sveučilištu Washington u St. Louisu bavi mentalnim zdravljem djece, i stručnjak za propisivanje lijekova za djecu lošeg imovnog stanja. “Mi vrlo učinkovito tjeramo psihijatre na lokalnoj razini da koriste jedino sredstvo koje im je na raspolaganju, a to su psihotropni medikamenti.”

Kategorije: Hrvaška

DOSSIER Djeca u procjepu stvarnih potreba i beskrupulozne industrije

Pon, 22/10/2018 - 09:40
Objavljeno u Nacionalu br. 882, 2015-03-24 Engleski jezik za bebe od tri mjeseca, likovne radionice za djecu od godinu dana, sviranje instrumenta za dijete od tri godine, plesovi poput zumbe, capoeire ili hip-hopa, kuglanje za dvogodišnjake, brzo zbrajanje, razni sportovi… Sve je više takvih aktivnosti, a Nacional je istražio je li to pomodni hit ili stvarna potreba

Sve do prije nekoliko godina bilo je nezamislivo da djeca stara dvije, tri godine, pa čak i mlađa, rade bilo što drugo osim da uživaju u igri. U Hrvatskoj se to počelo dramatično mijenjati. Premda u razvijenim zapadnim zemljama, posebno u Americi, postoje najrazličitiji programi za djecu najranije dobi, u Hrvatskoj, prije svega u Zagrebu, posljednjih su godina pokrenuti najrazličitiji programi i aktivnosti u kojima sudjeluju djeca već od tri mjeseca starosti. Rano učenje engleskog jezika po metodi Helen Doron za bebe od tri mjeseca nadalje, program likovnih radionica Mali kreativci za djecu već od godinu dana starosti, sviranje instrumenta za dijete od tri godine, razni plesovi poput zumbe, capoeire ili hip-hopa za četverogodišnjake, radionice za male znanstvenike te sportovi svih vrsta neki su od spomenutih programa.

Nacional je istražio radi li se u tim situacijama o stvarnim potrebama djeteta ili roditelja da već i djecu tako rane dobi uključe u razne aktivnosti izvan jaslica i vrtića, ili se radi o pomno smišljenim industrijskim projektima kojima je osnovni cilj zarada od ambicioznih roditelja, dok je briga za dijete u drugom planu. Nacional je istražio i koji se to sadržaji nude za djecu već od jasličke i predškolske dobi te koliko takvi sadržaji djeci zaista pomažu, a koliko su pak tek pomodni trenutačni hirovi. Većina stručnjaka kineziologa, psihologa i pedagoga smatra da je za dijete od najranije dobi iznimno važna fizička aktivnost. Kad je riječ o sportu, postoje dvojbe kad je najbolje vrijeme da dijete počne s nekom sportskom aktivnošću. Kosjenka Lovrec – Marinović, psihologinja u zagrebačkom Dječjem vrtiću Prečko, kaže da “guranje” djece u aktivnosti na koja nisu spremna ni fizički, a pogotovo emocionalno, može djeci više naštetiti nego koristiti.

“Dječji vrtići imaju posebne programe verificirane od Ministarstva znanosti, obrazovanje i sport za djecu od treće godine nadalje, ali u sklopu tih programa kineziolog i odgajatelj s djecom vježbaju i potiču prirodne oblike kretanja. Važno je da dijete u toj ranoj dobi kroz elemente raznih sportova, u vrtiću ili izvan njega potiče tjelesni razvoj u skladu sa svojom dobi i tjelesnim mogućnostima. Zašto? Forsiranjem samo jednog sporta razvijaju se samo određene skupine mišića, a to nije dobro za ranu dob”, smatra psihologinja Kosjenka Lovrec-Marinović i kaže da se djeca premalo kreću. Ona tvrdi da je tjelesno kretanje bitno za razvoj živčanih struktura, za razvoj mozga, što je povezano i s kasnijim intelektualnim razvojem pa će djeca koja su fizički aktivnija u školi lakše učiti.

“Jako je važna stručnost ljudi koji nude takve programe. Kad je o sportu riječ, postoje treneri koji će reći da dijete može početi trenirati i prije treće godine, no nestručni pristup djetetu predškolske dobi može štetiti u fizičkom i psihičkom smislu, a mnogi treneri nemaju edukaciju ni potrebna znanja za rad s tako malom djecom”, govori Kosjenka Lovrec Marinović.

Treneri s kojima smo razgovarali slažu se da dijete, unatoč programima za djecu mlađu od tri godine koji postoje na tržištu, sa sportskim aktivnostima ipak ne bi trebalo početi tako rano. Kineziologinja Ivona Skelin-Reinić, vlasnica zagrebačkog taekwondo kluba Aktiv, te bivša članica hrvatske reprezentacije, aktivna sportašica s puno natjecanja i osvojenih medalja iza sebe, tvrdi da je s pet godina starosti dijete u najboljoj dobi za aktivnije bavljenje sportom.

“Ne postoji pisano pravilo koja je donja granica kad su godine u pitanju, iako sportski psiholozi savjetuju da je najbolje da djeca sa sportskom aktivnosti kreću s navršene tri godine života. No uvijek kažem da treba biti vrlo oprezan, odnosno da ne treba žuriti jer se vrlo često događa da djeca nisu spremna za sport, što svojom emocionalnom zrelošću što motoričkim sposobnostima, jer za praćenje rada u grupi moraju to željeti i moraju to moći pratiti. Roditelj bi trebao poznavati svoje dijete i vidjeti je li ono spremno. Svako je dijete specifično pa je specifičan i njegov razvoj te je stoga najbolje pričekati vrijeme kad procijenite da je spremno, nego ga gurati u aktivnosti iz nekih svojih neostvarenih ambicija ili zato što ste se možda vi bavili sportom. Meni je iskustvo pokazalo da je petogodišnje dijete apsolutno spremno za bavljenje borilačkim sportom, a samim time i za bilo koji drugi sport”, kaže Ivona Skelin Reinić.

ZIN_5134IVONA SKELIN REINIĆ (NA SLICI S MALIM POLAZNICIMA NJEZINOG TAEKWONDO KLUBA AKTIV)Foto: Saša Zinaja

Zagrebački Centar za ples, sport i fitness Savska za djecu već od predškolskog uzrasta nudi za mnoge neobične i pomalo egzotične sportove. Tako dijete od četiri godine može, primjerice, upisati treninge brazilske borilačke vještine capoeire, ili pak urbane plesove poput hip hopa, lockinga, poppinga ili housea.

Udruga Capoeira Amazonas Zagreb osnovana je 2003., kaže predsjednik Nikola Orešković i dodaje kako je capoeira popularnija danas nego kad su počinjali s radom, a djeci se sviđa posebno zato što se osim samih plesnih pokreta na treningu uče i mnoge druge stvari.

“Polaznici, a imamo i 15-ak predškolaca, svladavaju capoeira pokret, to su različiti oblici kretanja, udarci, rušenja i akrobatski elementi, te uče svirati tradicionalne afro-brazilske muzičke instrumente i pjevati capoeira pjesme. Također uče i osnove portugalskog jezika, koji je jezik capoeire – pjesme su na portugalskom jeziku, kao i imena pokreta. Polaznici također uče dio povijesti i brazilske kulture”, rekao je Orešković. Kaže da je capoeira idealna aktivnost za djecu.

“Složio bih se s tvrdnjom da djecu ne treba gurati u specifičan sport dok su jako mala, već da se trebaju baviti što raznolikijim oblicima kretanja. Upravo to je prednost capoeire – koja pruža iznimno šarolik spektar pokreta, uz bonuse koje drugi sportovi ne pružaju, ili ne pružaju u cijelosti – a to su: učenje stranog jezika, razvijanje osjećaja za ritam i muzikalnost, učenje sviranja instrumenata te socijalizaciju i rad u grupi, kao i razvijanje individualnosti”, objašnjava Nikola Orešković i dodaje kako voditelji treninga capoeire, osim što vode redovne programe, rade i s djecom s posebnim potrebama i s djecom s poremećajima u ponašanju, koristeći capoeiru kao alat za socijalnu inkluziju i razvoj perceptivno-motoričkih sposobnosti.

Vesna Grandes Howard, plesna pedagoginja i direktorica Plesne škole Funkadelik osnovane 2013., kaže da je bolje da djeca s ciljanim sportom počnu s navršenih sedam godina, pa se tako urbane plesne tehnike koje se mogu učiti u Funkadeliku počinju raditi sa školskom djecom. Predškolci moraju pričekati s hip-hopom i sličnim plesovima, ali se s njima rade ritmika i kreativni ples.

Djeca od čak samo dvije godine starosti mogu se okušati i u kuglanju, kaže Miše Mrkonjić iz Bowling centra Klub 300.

“Sve veća je zainteresiranost djece za proslave rođendana na bowlingu. S djecom rade isključivo animatori trenirani od bowling trenera. Postoji mini bowling gdje su kugle manje, a staze imaju ogradice tako da je svako bacanje uspješno. Također, na pravom velikom bowlingu za malu djecu imamo tobogane za kugle. Starija djeca se natječu i prate rezultate”, kaže Mrkonjić, inače jedan od najboljih hrvatskih bowlera. Iako on smatra da je pristup bilo kojem sportu zapravo pristup životnim prilikama u budućnosti, te da djeca moraju barem na kratko osjetiti što više sportova i natjecateljski duh, njegovo mišljenje ne dijeli psihologinja Kosjenka Lovrec-Marinović.

“Prema mišljenju ljudi moje struke, dijete se ne bi trebalo natjecati prije 12. godine života jer nije psihički spremno podnijeti poraz. Ali bilo koji sport traži od djeteta natjecanje puno prije te 12. godine, ako je dijete talentirano. Sad se postavlja pitanje koliko roditelj ima znanja i želje paziti na djetetov psihološki i emotivni razvoj, uz onaj fizički. Pitanje je i samog sporta i trenera. Ima klubova koji kontaktiraju sportske psihologe koji znaju raditi s djecom od najranije dobi, ali to opet košta a rijetko koji klub će to priuštiti djetetu”, kaže Kosjenka Lovrec-Marinović.

Jednako kao i Kosjenka Lovrec-Marinović, pedagoginja Lidija Burmaz smatra da sportska aktivnost, ako se s njom krene prerano i ako je ne provode educirani treneri, može naškoditi djetetovu razvoju, posebno emocionalnom. No za razliku od sportskih aktivnosti, djeci se danas nudi mnogo sadržaja koji prije svega potiču intelektualni i kreativni razvoj, poput likovnih radionica i tečajeva, učenje stranog jezika, tečajeva za brzo pamćenje ili brzo zbrajanje, ili pak sviranje nekog instrumenta. Takve aktivnosti, smatraju stručnjaci, ne mogu bitnije naškoditi djetetovu razvoju.

“Sve te aktivnosti trebale bi biti prilagođene individualnom razvoju svakog djeteta. Neka djeca nauče čitati vrlo rano. Takvoj i sličnoj djeci može se ponuditi nešto više nego onoj djeci koja nauče čitati i pisati s pet ili šest godina. Motivacija roditelja trebala bi biti usmjerena na zdravlje i razvoj djeteta, a ne na krajnji rezultat i postignuće. Roditelji često kroz djecu žele ostvariti svoje neostvarene ambicije. Osim toga, stručnost i kvalificiranost osoblja koja rade s djecom bitan je kriterij pri odabiru takvih aktivnosti”, smatra pedagoginja Lidija Burmaz i dodaje da je zapravo veliko pitanje o kakvim je roditeljima riječ, jer iznimno malu djecu tjeraju na aktivnosti koje im zapravo nisu potrebne.

A da je zaista riječ o iznimno maloj djeci govori i podatak da su u programe u Hrvatskoj jedinstvenih Malih kreativaca uključena djeca već od jedne godine starosti.

“Naš je program koncipiran tako da kroz šest ciklusa – likovni, glazbeni, dramski, istraživački, društvene igre i mini projekti – radimo na različitim razvojnim psihofizičkim segmentima djece. Kreativnost je podloga u svim našim ciklusima, no dok na likovnom ciklusu djeca razvijaju maštu i kreativnost, usvajaju vještine i znanja, kroz crtanje i slikanje na slobodan način izražavaju svoje misli i osjećaje, na glazbenim radionicama kroz slušanje glazbe i izradu instrumenata djeca razvijaju sluh, smisao za ritam, znanje o instrumentima, a rješavaju se i povučenosti te im raste samopouzdanje”, kaže Maja Jurin, direktorica Malih kreativaca, osnovanih 2012. I sama kaže da ponekad djeca od svega godinu dana starosti ne mogu pratiti program, te da se onda roditeljima preporučuje dolazak kad dijete navrši najmanje 18 mjeseci.

“Naše radionice su za djecu od jedne godine na više. No, kako djeca u toj dobi svijet najviše istražuju rukama i ustima, nekim roditeljima je teško prihvatiti da će dijete doći na radionicu i umjesto da odmah uzme kist i počne slikati, prostor oko sebe doživljavati kušanjem, dodirivanjem, bacanjem materijala. Ako se radi o takvim situacijama, preporučujemo da nam dođu kad dijete napuni 18 mjeseci jer u toj dobi dijete može pratiti radnju nekoliko minuta. Stvari koje djeca rade kod nas nisu populističke, nisu produkt modernog, potrošačkog društva. Mi radimo s pedagoški neoblikovanim i recikliranim materijalima, pokazujemo i djeci i roditeljima kako je jednostavno i, zapravo, prihvatljivo biti svoj. Pri tome nipošto ne mislim da je današnje društvo loše ili negativno, samo smo se zbog načina života, stresa i žurbe jako odmakli od nekih osnovnih ljudskih vrijednosti”, objašnjava Maja Jurin i kaže da je cijena različita, ovisno o broju dolazaka. Još mlađa djeca, dakle bebe od tri mjeseca naviše, od 2009. mogu početi učiti engleski jezik po metodi Helen Doron.

“Ništa nije složenije od učenja jezika. Ipak sva djeca s lakoćom nauče svoj materinji jezik. Razlog je što je dječji mozak programiran za učenje jezika sve do 6. godine. U tom se razdoblju u neurološkim putevima stvaraju dragocjene veze koje se ne mogu formirati nakon šeste godine. Helen Doron metoda koncipirana je tako da se jezik usvaja kao što se usvaja materinji jezik. Jezik se usvaja tako da s djecom od prvog sata komuniciramo isključivo na engleskom jeziku uz puno pjesme, pokreta, poticanja svih osjetila i zabave”, kaže Danijela Haralović, voditeljica tog programa u Hrvatskoj. Objašnjava kako je Helen Doron prirodna i učinkovita metoda upijanja jezika u prirodnom okruženju bez naglaska na gramatička pravila.

“Dijete koje je redovno izloženo stranom jeziku osjeća njegovu melodiju za razliku od djeteta koje uči tako što slijedi gramatička pravila. Također, ovo znači da Helen Doron metoda ne samo da pomaže razviti govorne vještine kod djece, nego im pomaže u razvoju osobnosti”, tvrdi Danijela Haralović. No, iako su u Helen Doron Hrvatska uvjereni kako je njihova metoda ranog učenja engleskog jezika uspješna, u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta ističu da je nezakonita metoda koju primjenjuje Udruga Helen Doron za učenje engleskog jezika za djecu mlađu od tri godine.

“Izvješćujemo vas da Udruga Helen Doron ne provodi programe s djecom rane i predškolske dobi sukladno propisima Republike Hrvatske i roditelji su isključivo odgovorni za svoje postupke kod uključivanja djece u te programe. Naime, ta je udruga početkom 2013. zatražila suglasnost na provedbu programa ranog učenja engleskog jezika s djecom rane i predškolske dobi i dobila je negativno mišljenje Agencije za odgoj i obrazovanje na sve prijedloge rada s djecom mlađom od navršene tri godine života. Dana 4. lipnja 2013. godine je dana suglasnost na program ranog učenja engleskog jezika s djecom od navršene tri godine života do polaska u osnovnu školu, pod uvjetom da Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport donese rješenje o ispunjavanju uvjeta za početak rada u odgovarajućim prostorima Udruge, što do danas nije učinjeno, te Udruga nema zakonskog prava provoditi programe ranog učenja engleskog jezika s djecom rane i predškolske dobi”, rekli su za Nacional iz Ureda za odnose s javnošću Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta.

Isto tako, s obzirom na to da je pravnim osobama omogućeno da od ministarstva zatraže verifikaciju različitih programa, koji se nude djeci rane i predškolske dobi, ne bi se smjelo događati, kažu u Ministarstvu, da se nude neverificirane aktivnosti. “Osobito je problematično kad nekvalificirane osobe otvaraju kojekakve igraonice u neprimjerenim prostorima. Roditelji na to nikako ne bi trebali pristati jer snose odgovornost za brigu o djetetu. Ministarstvo ne daje smjernice za izvanškolske aktivnosti koje djeca i njihovi roditelji mogu slobodno birati prema njihovim potrebama, interesima, mogućnostima i sposobnostima. Ministarstvo je odbilo mnogobrojne programe koji nisu bili primjereni dobi djece rane i predškolske dobi ili nisu priređeni sukladno propisima koji se odnose na rad s djecom te dobi ili nemaju odgovarajuće obrazovane osobe koje bi provodile te programe ili ne spadaju u programske igraonice. Da bi se moglo započeti s provedbom programa i rada s djecom rane i predškolske dobi, svi programi moraju proći verifikaciju Ministarstva, a godišnje se verificira više od 450 različitih programa za različitu dob djece. Važno je istaknuti da samo četiri dječja vrtića u Republici Hrvatskoj imaju suglasnosti na programe rada s djecom od šest mjeseci do navršenih 12 mjeseci – Medveščak, Duga i Sopot u Zagrebu i Rijeka u Rijeci”, poručuju iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta.

Psihologinja Kosjenka Lovrec Marinović kaže kako se sve kreativne aktivnosti – glazba, ples, slikanje, upotreba pedagoški neoblikovanog materijala i slično – nude djeci u okviru cijene redovnog vrtićkog programa, u svakodnevnom radu s djecom od strane stručno osposobljenih osoba. To počinje već u jaslicama, a traje do polaska u školu.

Pedagoginja Lidija Burmaz kaže da je lijepo imati mogućnost odabira aktivnosti za dijete, ali treba imati mjeru i nikako ne kretati prerano.

“Znamo što djetetu od godinu dana najviše treba. Treba mu vrijeme koje će provoditi s roditeljima i vrijeme za slobodnu igru. Mnogo današnjih obitelji imaju takva radna mjesta da sve duže vremena provode na poslu, a sve manje s vlastitom djecom. Zbog nedostatka vremena i bojazni da ne propuste nešto, neki roditelji svoju djecu upisuju u razne programe i aktivnosti i tako nadoknađuju “propušteno vrijeme”. Vrlo su popularne aktivnosti koje potiču intelektualni razvoj, jer ih roditelji doživljavaju kao prečac za uspješno savladavanje budućeg školskog gradiva”, kaže pedagoginja Lidija Burmaz.

Jedna od takvih aktivnosti za djecu je i 2013. osnovan Brainobrain, odnosno program za djecu od 4 do 14 godina starosti, s ciljem potpunog razvoja mozga pomoću abakusa ili BrainGym metode poduke.

“Abakus se, primjerice, koristi za mentalnu gimnastiku te omogućuje brzo i učinkovito učenje, povećanje koncentracije i brzine procesuiranja informacija, poboljšanje pamćenja, vizualnih i slušateljskih sposobnosti, te školskih vještina pisanja, čitanja i računanja. Iako mnogi pitaju: “Pa kad će se ta djeca igrati?“, moram reći da Brainobrain program primjenjuje princip učenja kroz igru te osigurava razumnu ravnotežu između planiranih aktivnosti i slobodnog vremena. Igra je primarni i najzabavniji oblik učenja o sebi, drugima i svijetu koji ih okružuje, a izraz je beskrajne mogućnosti mašte i improvizacije. Stoga naši treneri kreiraju okruženje koje dozvoljava djeci da se igraju”, objašnjava Marina Mezak iz udruge Brainobrain. Dijete koje program Brainobrain počinje pohađati u dobi od četiri godine, kako kažu u udruzi, odskakat će po mnogočemu u odnosu na svoje vršnjake.

“Navikli smo da začuđeni odgojitelji pitaju roditelje naših najmlađih polaznika što se to događa s njihovom djecom jer primjećuju promjene u obradi informacija, koncentraciji, pamćenju, samopouzdanju te vizualnim i slušateljskim sposobnostima djece. Dovoljno je reći da djeca koja s četiri godine starosti upišu Brainobrain program do polaska u školu već znaju množiti troznamenkaste s jednoznamenkastim brojevima te su u stanju pratiti 120 minuta nastave bez pauze”, objašnjava Marina Mezak i dodaje da cijena u iznosu od 490 kuna mjesečno pokriva četiri dvosatna predavanja, koja se održavaju jednom tjedno.

Isto kao i u Brainobrain programu, predškolci koji rano počnu učiti svirati instrument, a neki počnu i s tri godine života, odskakat će u odnosu na svoje vršnjake. Tako kaže Valentina Kos, osnivačica Glazbene škole Vanja Kos, jedine u Hrvatskoj koja organizirano održava tečajeve za djecu predškolskog uzrasta. Iako je uvriježeno mišljenje sve donedavno bilo da dijete glazbenu školu upiše u trećem razredu osnovne škole, te tako paralelno s osnovnom školom završi i osnovnu glazbenu školu, to se unazad nekoliko godina promijenilo.

“Uvidjeli smo da postoji potreba djece još u vrtiću da krenu s učenjem sviranja instrumenta, pa sad u školi imamo 30-ak predškolaca. Osim sviranja učimo i solfeggio, ali kroz igru. Objasnimo im da violinski ključ ima glavu, trbuh i cipelu. Nota “osminka”, primjerice, ima glavu, tijelo i ruku. Znači, objasnimo im na njihov način kako note izgledaju i što predstavljaju, a oni to jako dobro razumiju. Imamo nekoliko odličnih polaznika, primjerice četiri dječaka predškolske dobi sad se pripremaju za glazbenu školu”, priča Valentina Kos.

Glazbus, odnosno tečajevi za predškolce, organizirani su tako da postoji program glazbene abecede za djecu od tri i pol do šest godina. To je grupni program gdje polaznici svladavaju osnovne glazbene pojmove, igraju glazbene igre, crtaju instrument kojeg vide, pobojaju ga i slično, a nakon toga se kreće na individualnu nastavu s profesorom. U pravilu, kaže Valentina Kos, predškolsko dijete u dvije godine prođe gradivo jednog razreda glazbene škole. Dakle, dijete koje počne svirati instrument s tri i pol godine, već je s pet i pol spremno upisati prvi razred glazbene škole. Ako je poznato da su neki od vrhunskih glazbenika, poput violončelista Stefana Milenkovicha ili pijanista Evgenyja Kissina, svoju karijeru počeli kao predškolci, onda ne čudi sve veći interes roditelja i djece za upis u glazbenu školu u sve ranijoj dobi.

“Instrumenti u kojima su predškolci najuspješniji su violina, klavir, bubnjevi, harmonika i gitara. Osim instrumenata, predškolci su zainteresirani i za satove solo pjevanja, a takva djeca, kako su primijetili roditelji, puno bolje govore, lakše čitaju i naprednija su u hrvatskom jeziku, a kod nas u školi puno lakše svladavaju solfeggio. Zanimljivo je da ta djeca već u tako ranoj dobi snimaju pjesme u studiju, pa imaju i to iskustvo iza sebe. S djecom rade profesori koji su specijalizirani za rad s malom djecom”, kaže Valentina Kos, profesorica klavira koja i sama radi s predškolcima. Kaže da su, općenito, djeca koja rano kreću u glazbenu školu puna samopouzdanja, nemaju tremu od javnog nastupa, otvorenija su i društvenija. Vanja Kos kaže da su u dosadašnjoj praksi imali slučajeva kad su roditelji forsirali da dijete svira neki instrument, a dijete nije bilo talentirano ili za sviranje nije imalo volju.

“Ima djece koja jednostavno nisu spremna pa im savjetujemo da dođu za godinu ili dvije”, objašnjava Valentina Kos.

Još jedna aktivnost na kojoj djeca od najranije dobi “treniraju mozak” jesu i Fora radionice, na kojima djeca uz pomoć obučenih inženjera sama rade razne pokuse.

“Predškolci su visokomotivirani za istraživanje i učenje i uvijek dođu u velikom broju na naše programe. Naša je misija pružiti djetetu priliku za samostalno istraživanje. Svako dijete ima svoj set opreme, ili rade u paru, kako bi svojim ritmom, uključujući sva svoja čula, i svoje mentalne procese isprobalo, osjetilo, doživjelo određene prirodne zakonitosti kroz svoje iskustvo. Voditelj priča zabavne priče, ali sam proces konstrukcije znanja prepuštamo djeci. To je tzv. konstruktivistički način učenja. Znanje do kojeg sami dođemo od najveće je vrijednosti. Čak i nije bitno da sve odmah znamo “točno”. Greške su isto dragocjene, a najvažnija je motivacija, strast, želja za otkrivanjem, učenjem, te razvoj logičkog i kritičkog razmišljanja. Mi radimo s kemijskom opremom, tehnološkom opremom, koristimo didaktičke materijale nove generacije – za učenje o struji, materijalima, građenju – a puno je pokusa temeljeno na upotrebi svakodnevnih stvari iz prirode i čovjekovog okruženja. S djecom rade mladi budući učitelji, profesori prirodnih znanosti, inženjeri koje posebno obučavamo za ovaj tip rada”, objašnjava Željka Babić, osnivačica Fora radionica.

Unatoč činjenici što se stručnjaci slažu u tome da je u mnogim slučajevima uključivanje u sportske i intelektualne aktivnosti djece predškolske dobi zapravo pretjerivanje, pravobraniteljica za djecu Ivana Milas Klarić upozorava da je veliki problem što sve te aktivnosti, ili bar neke od njih nisu dostupne svoj djeci, posebno djeci u manjim sredinama ili na otocima.

“Jedna od glavnih zadaća pravobranitelja za djecu je pratiti kako Republika Hrvatska izvršava obveze koje proizlaze iz UN-ove Konvencije o pravima djeteta. Jedno od područja tih obveza odnosi se na pravo djeteta na odmor, igru, slobodno vrijeme te kulturne i umjetničke aktivnosti. Upravo smo prošle godine upozorili na slabosti u tom području. Istaknula sam da u mnogim lokalnim zajednicama djeca nemaju prostor za druženje i provedbu kvalitetnih vođenih aktivnosti u slobodnom vremenu, da se programi za djecu naplaćuju pa nisu dostupni svima te da se besplatni programi uglavnom nude u školama kao izvannastavne aktivnosti, ali da je ta je ponuda skromna, osobito u manjim mjestima i na otocima i da ne može zadovoljiti potrebe sve djece. Isto tako, upozorila sam i da nisu na odgovarajući način propisani uvjeti za rad igraonica i dječjih igrališta niti nadzor nad njihovim radom, što u pojedinim slučajevima dovodi u pitanje kvalitetu usluge koja se pruža djeci i sigurnost djece. Ne postoji sustavno praćenje zdravlja djece koja se bave sportom i rekreacijom, da djeca često treniraju u noćnim satima te da s njima često rade treneri koji nisu osposobljeni za rad s djecom”, kaže pravobraniteljica za djecu Ivana Milas Klarić.

Pitanje slobodnih aktivnosti djece vrlo je važna odgovornost države i lokalne zajednice, koje moraju svakom djetetu jamčiti pristup kvalitetnim i razvojno poticajnim sadržajima za odmor, rekreaciju i kreativno izražavanje, smatra pravobraniteljica za djecu.

“To znači da takvi sadržaji trebaju biti besplatni i dostupni svakom djetetu. Zato kontinuirano upućujem preporuke općinama i gradovima da osnivaju centre za djecu i mlade koji nude takve sadržaje, često u suradnji s udrugama, da poboljšaju uvjete na postojećim dječjim igralištima i izdvoje u proračunu sredstva za to. Upozoravam i na iznimnu važnost organiziranja besplatnih izvannastavnih aktivnosti za djecu u školama te preporučujem da država osigura financijsku potporu za takve aktivnosti u siromašnim sredinama, osobito u malim mjestima i na otocima. S obzirom na iznimnu vrijednost kretanja i sporta za djecu od najranije dobi, u čemu je važna uloga dječjih vrtića i škola, ali i sportskih udruga, ističem potrebu da se te aktivnosti učine dostupnima svakom djetetu, a ne da se uvjetuju skupim članarinama, da se uvede sustavno praćenje zdravlja djece koja se bave sportom i rekreacijom te licenciranje svih sportskih djelatnika koji rade s djecom”, rekla je pravobraniteljica za djecu Ivana Milas Klarić.

Iako neki smatraju kako je ponuda aktivnosti za djeca zaista pretjerana, sve aktivnosti u koje roditelji mogu uključiti svoju djecu, čak i od najranije dobi, mogu biti odličan način jačanja intelektualne ili fizičke sposobnosti najmlađih. No kao i u svemu ostalome, niti u ovome ne treba pretjerivati niti djecu uključivati u tri, četiri ili više aktivnosti jer djeca prije svega trebaju igru.

Kategorije: Hrvaška

FELJTON Alpinisti iza ‘željezne zavjese’ na rubu smrti

Pon, 22/10/2018 - 09:38
Objavljeno u Nacionalu br. 987, 2017-03-31 Kanadska autorica Bernadette McDonald napisala je knjigu ‘Alpski ratnici’ o fantastičnim i u svijetu često prešućivanim uspjesima slovenskih alpinista na najvišim svjetskim vrhovima, u kojima su sudjelovali i pojedini Hrvati, a Nacional donosi predgovor Stipe Božića,kao i ulomke koji govore o vizionarstvu Aleša Kunavera i tragičnoj smrti Nejca Zaplotnika

B rod klizi niz jezero površine poput zrcala, prži se na ekvatorijalnom suncu. Blagi povjetarac hladi penjače dok preskaču užad, trče krugove po palubi i vješaju se gdje god je moguće. Posada stoji zapanjena, čudeći se ovoj hordi „majmuna“ – koji su zapravo jugoslavenski penjači na putu do Karachija. U Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji jedini način da otiđete na Himalaju bio je taj da budete član nacionalne ekspedicije, a ovi su penjači naporno trenirali da bi osvojili mjesto u ekipi. Nisu htjeli dopustiti da im pet tjedana provedenih na brodu uništi kondiciju.

Prvi jugoslavenski pothvat u himalajskoj areni bio je planiran na Manaslu 1956. godine. Plan je bio kratkoga daha, uglavnom zbog rezanja vladine potpore. Četiri godine poslije, 1960., bacili su oko na 7816 metara visoku Nanda Devi, jednu od najljepših indijskih planina i drugu najvišu. No zakoračiti na „Blagoslivljajuću božicu“ također nije bilo suđeno. Dok je ekipa, koja se ponajviše sastojala od slovenskih penjača, punom parom plovila preko Indijskog oceana, preko radio stanice stigla je poruka da je indijska vlada povukla svoju dozvolu za Nanda Devi i umjesto toga ponudila njezina susjeda, Trisul. Naravno, penjači su bili razočarani, ali ne zadugo. Prva jugoslavenska ekspedicija na Himalaju bila je odlučna pokazati svoju vrijednost i sada će Trisul biti njihov testni poligon.

Tri vrha Trisula tvore jugozapadni kut obruča vrhova što okružuju svetište Nanda Devi. Trisul I, na 7120 metara nadmorske visine najviši je od trojca, a prvi ga je put sa sjeverne strane ispenjao Englez Tom Longstaff. A sada, 53 godine nakon prvog uspona, stigli su Jugoslaveni. No skromni tim od sedam himalajskih početnika nije imao namjeru slijediti Longstaffove stope. Oni će istraživati planinu s teže, južne strane i pokušati novi smjer. Još uvijek na morskoj pučini, penjači su nastavili trenirati. Među njima je i mladi čovjek iz Ljubljane, glavnoga grada Slovenije, najsjevernije jugoslavenske republike.

Aleš Kunaver rođen je 23. lipnja 1935. u obrazovanoj obitelji. Njegova majka, Bečanka, bila je priznata pijanistica, a njegov otac Pavel bio je učitelj zemljopisa i astronom, poznat u Sloveniji kao jedan od najboljih istraživača krša svoga vremena. No Pavel nije bio samo teoretičar s glavom u oblacima. On je bio penjač kojem se pripisuje da je bio prvi slovenski alpinist koji je zabio klin u stijenu (premda se poslije ispostavilo da je to bila drvena kajla, a ne željezni klin). Aleš je bio dobar, no nekonvencionalan učenik. Njegove domaće zadaće iz francuskoga nisu nikada bile napravljene na vrijeme, no jezik je mogao tečno govoriti. Bio je također iznimno domišljat. Ako mu je trebao neki alat, napravio bi ga. Ako mu je trebala vjetrovka, sašio bi je. Ako mu je trebao klin, on bi ga iskovao jer je bilo gotovo nemoguće pronaći sportsku opremu – ili bilo što drugo – u slovenskim trgovinama toga doba. Čak su i vrlo ograničene količine hrane bile raspoređivane preko bonova za hranu.

Svakog se ljeta Aleš pridruživao svojoj obitelji u kolibi u dolini Vrata pod sjevernom stijenom Triglava. Neizbježan je zaključak bio da će ga, u nekom trenutku, on i ispenjati. Svoj je prvi pohod u stijenu poduzeo kad je bio dječak od trinaest godina. Dolje u podnožju Pavel je kroz dalekozor motrio svaki korak dok se Aleš sa svojim prijateljima uspinjao po strmoj stijeni. Nejc Zaplotnik shvaćao je Alešovu zaljubljenost u svijet vertikala. Kao što je napisao u Putu: „Počeci moje alpinističke karijere bili su jako romantični. Planine su bile moj dom, u njima sam se osjećao sigurno, samo sam se tu osjećao gospodarom situacije. U dolini… morao sam raditi ono što su ljudi od mene tražili i očekivali, a planine su bile bez granica, kao što su bezgranični bili moji snovi. Ograničavalo me samo tijelo.“

Kako je rastao Alešov interes za penjanje, pridružio se ljubljanskoj sekciji slovenskog alpinističkog kluba. U klubu je bila i Dušica Zlobec, devetnaestogodišnja studentica iz Ljubljane. Njezina strastvena inteligencija bila je očita iz pogleda njezinih dubokih smeđih očiju. U vrijeme kad su se upoznali, zgodni mladi Aleš s fino isklesanim licem već je bio instruktor i predsjednik kluba. Bila je Stara godina 1954. i oni su se nalazili u planinarskom domu na Tamaru. Klub je imao tradiciju uspona na vrh Jalovca za doček nove godine. Krenuli bi iz planinarskog doma oko devet navečer i ostali na vrhu šest ili sedam sati.

Dušica je te Stare godine iskusila više stvari „prvi put“: prvi put u planinama noću, prvi put uspon na planinu zimi, prvi put se zaljubila. Prilaz vrhu bio je po kuloaru* zbog čega se tresla od straha. „Kad je došao Aleš, osjećala sam se tako sigurno. Osjećala sam da će me zaštititi. On nije rekao ništa već je hodao iza mene da postigne da se osjećam sigurno.“ Poslije je priznala da je to bila ljubav na prvi pogled. Vjenčali su se i naposljetku dobili troje djece.

U tim godinama nakon Drugoga svjetskog rata u Sloveniji je bilo svega otprilike desetak aktivnih penjača. Većina ostalih bilase pridružila antinacističkim snagama otpora – Oslobodilačkoj fronti ili njezinom naoružanom odvjetku, partizanima – te je utamničena ili ubijena. Međunarodna planinarska i alpinistička federacija (UIAA) klasificirala je uspone u niz stupnjeva, a VI. stupanj u to je doba bio priznat kao najteži. Svatko u Sloveniji tko bi ispenjao tu razinu postao bi slavan. Aleš je bio među njima. Slovenska ljubavna veza s planinama pridonijela je njegovoj glasovitosti. „Mislim da nema nacije na svijetu koja voli planine kao mi“, podsjetila je Dušica.

Tijekom tih poslijeratnih godina penjači diljem Jugoslavije suočavali su se s brojnim preprekama čak i kako bi samo otputovali na neku planinu u inozemstvu. Zahladnjeli odnosi između Jugoslavije i SSSR-a značili su da su gorja Kavkaz i Pamir nedostupni. Fokus se prebacio na Dolomite i Alpe, no penjačima je i dalje bila potrebna viza za europske zemlje, a da bi je dobili prvo su morali otići u udaljeni Beograd, glavni grad Jugoslavije. Drugi izazov bio je novac. Bez pristupa stranim valutama mnogi jugoslavenski penjači stvarno su iskusili glad na tim ranim putovanjima u Alpe. Aleš je bio među njima. No poput Nejca, njegova predanost planinama bila je potpuna. Iz Puta: Meni su planine uvijek davale ono što su ljudi u gradovima davno već izgubili… Tisućljećima su se ljudi morali prilagođavati prirodi, iz nje su crpili snagu i život, sad bi odjednom morali početi mirno, uredno, sjedilački životariti iz dana u dan. Zaboravljamo da smo, unatoč svim strojevima i zgradama još uvijek samo dio prirode. U sebi sam nosio život i smrt tisućljeća koja me nisu opterećivala, već su mi davala snagu kojoj nisam mogao nazrijeti kraj. U meni je gorjelo i poznavao sam samo dva izlaza: ili stalno održavati vatru; ili pak pustiti da izgorim u njoj.

Alešovi su se snovi širili dalje od Julijskih Alpa. Dalje od francuskih Alpa. Želio je otići na Himalaju i 1960. dobio je svoju priliku.

***

Sve povezano s ekspedicijom na Trisul bilo je novo. Penjači su morali sami napraviti svoju cjelokupnu opremu, pronaći materijal, dizajnirati svoje šatore i odjeću, moljakati tvornice za proizvode i ekspertizu. Ništa slično tome nije se bilo dogodilo u Jugoslaviji; glede ekspedicija, penjači su bili desetljećima u zaostatku iza svojih europskih susjeda.

Krajem ožujka njihov je brod bio nadomak Azije. Aleš, koji je već pokazivao znakove liderstva, uvjerio je kapetana da mu dozvoli da nakratko upravlja brodom. Preuzeo je kormilo uživajući u osjećaju moći koji je imao upravljajući s osam tisuća tona na otvorenom moru. Dok je sunce padalo za horizont, ocean je postao svjetlucavi pokrov valovitog zlata. Aleš je bio itekako svjestan očekivanja od ove ekipe. Svaki dan te deset tisuća kilometara duge morske plovidbe i dvije tisuće kilometara kopnenog putovanja bio je ispunjen snovima o Himalaji – i pritiskom da se mora uspjeti na neispenjanom smjeru na južnim padinama Trisula.

Sedmoga svibnja 1960., nakon mjesec dana penjanja i dovlačenja bezbrojnih tovara hrane i opreme uz planinu, penjači su podigli logor II na visini od 4700 metara. Kako su se selili naviše, kroz ledopad do visokog sedla između vrhova, pokušavali su izbjeći lavine koje su grmjele oko njih. Napokon su se odlučili za uspon noću, kad je bilo hladnije i sigurnije. U svojem je dnevniku Aleš zapisao: „Planina nije samo igra četiriju godišnjih doba, igra svjetla i mraka, igra oblaka, koji katkad okružuju planinu i stvaraju njezin karakter… već i osobnost koja mijenja raspoloženja, katkad nestabilna, katkad pruža dobrodošlicu. Vjerujemo u svoju dužnost; prihvatili smo njezinu cijenu i ulažemo u nju sve svoje snage. Zaljubili smo se u ovu planinu i polako postaje naša prijateljica.“

Dok je upijao čaroliju blještavih himalajskih vrhova oko sebe, Aleš je počeo graditi dublju vezu s krajolikom. Shvaćao je da uspjeh neće biti jedina mjera vrijednosti ovog iskustva. „Ove goleme katedrale od stijena i leda koje se nazivaju planinama mogu na ljubav uzvratiti ljubavlju.“ Osjećao je bliskost koja se stvara kad se pojedinci suočavaju s opasnošću kao ekipa. Oluje su ih otpuhale s Trisula I, no oni su ispenjali Trisul II i III, što su bili prvi usponi i na oba vrha. Uski vrh Trisula III pružio je posebnu zadovoljštinu jer je nebo bilo bez oblačka, nije bilo ni daška vjetra. „Kakav dar prirode“, ustvrdio je Aleš u svojem dnevniku.

Njihov povratak u Ljubljanu bio je trijumfalan. Aleš je bio zapanjen kad je vidio da su ulice ispunjene tisućama ljudi – bilo ih je toliko mnogo da je njihov autobus morao vozio tako sporo da je gotovo puzao. Počeo je shvaćati koliko im je pojedinaca bilo pomoglo da uspiju na Himalaji. Toliki su ljudi pridonijeli, neki samo s ponekim malim rješenjem, komadićem opreme, djelićem financiranja. Svi ti darovi zbrojili su se u piramidu na kojoj je samo njih nekolicina mogla stajati – nekolicina s vrha – no dok je promatrao gomilu koja je izražavala dobrodošlicu, shvatio je važnost baze.

Uspon na dva planinska vrha iznad šest tisuća metara bio je dobar rezultat za prvu jugoslavensku himalajsku ekspediciju. Zapravo, europsko penjačko bratstvo bilo je zapanjeno ovom nepoznatom jugoslavenskom ekipom, za koju se činilo da je dojurila ni od kuda – s Balkana, za Boga miloga, nerazvijene regije preplavljene, u mašti javnosti, Ciganima i plešućim dervišima.

Što sljedeće? Jugoslavenski penjači samo su se smješkali jer su bili voljni i spremni ostaviti svoj trag na himalajskom horizontu.

***

Aleš se vratio u Nepal 1962., ali ne radi penjanja već da luta među tim planinskim bespućima i istražuje penjačke mogućnosti. Na tom se putovanju pojavila njegova vizionarska strana, kao i snaga i poriv koji su mu bili potrebni da postane „utemeljitelj jugoslavenskog himalajskog penjanja“. Na istom je putovanju Aleš prvi put vidio južnu stijenu Lhotsea i počeo maštati da je ispenje. To je bilo osam godina prije nego što je bilo koja druga važna himalajska stijena bila ispenjana; tek je 1970. britanski tim ispenjao južnu stijenu Annapurne, a Britanci su istraživali Himalaju još davno prije prijelaza stoljeća. Razmišljanje o usponu uz južnu stijenu Lhotsea 1962. godine bilo je poput sna o odlasku na Mars. No Aleš je bio ozbiljan, a ova je planina počela dominirati njegovim životom.

Te godine nije samo Lhotse zaokupio njegovu maštu. Njegove su oči privlačile zahtjevne stijene i beskonačni grebeni ostalih himalajskih vrhova – od kojih će mnogi biti okosnica nastojanja jugoslavenskog ekspedicionizma u idućim godinama i katapultirat će jugoslavenske alpiniste u sam vrh svjetskog penjanja.

PALE ZVIJEZDE

Kad je vodeći hrvatski alpinist Stipe Božić organizirao splitsku ekspediciju na 8163 metra visok Manaslu 1983., pozvao je dvojicu među najboljim slovenskim himalajskim penjačima kako bi povećao šanse za uspjeh – Nejca Zaplotnika i Vikija Grošelja.

Jugoslavija je vrlo rano, još 1956., težila da pošalje ekspediciju na još neispenjani Manaslu. Osma najviša planina na svijetu, smještena je u zapadnom dijelu središnjeg Nepala. No političke i ekonomske okolnosti tada su to onemogućavale. Umjesto toga, te je iste godine Manaslu prvi put ispenjao jedan japanski tim, a Japanci su to ponovili 1971. i 1974. godine. Manaslu je postao poznat kao japanska planina. Godine 1972. svjedočilo se Messnerovu dolasku na vrh s tirolskom ekipom, no to je bila godina kad je na planini poginulo sedamnaest ljudi, uglavnom u lavini. Manaslu je stekao reputaciju ubojice. Cilj ekspedicije na Manaslu 1983. koju je predvodio Hrvat iz Splita Vinko Maroević bila je ispenjati donji dio teške južne stijene po tirolskom smjeru, a zatim nastaviti do vrha još neispenjanim južnim grebenom. I opet cilj nije bio ponoviti već poznat smjer, nego prokrčiti nov teren – dosad je to već bila jugoslavenska specijalnost.

Odmah je postalo jasno da je prilaz stijeni ekstremno opasan, izložen strašnom riziku lavina i od snijega i od leda. Nadvisivali su ih veliki seraci. No najveća je prijetnja trajala samo pola sata te su se svi složili kako je riječ o ruskom ruletu. Bio je to jednostavan proces: isključi mozak i penji se. Ekipa je izvrsno napredovala i za tri su tjedna bili iznad sedam tisuća metara u tom smjeru.

Na svojem povratku u bazni logor radi malo itekako zasluženog odmora, Nejc je promatrao krajolik oko sebe i spekulirao o danima koji će doći. U svoj je dnevnik napisao: „Opet dolazimo do beskonačnog ledenjaka i strmih blatnjavih morena iz kojih u našem smjeru dolazi neprekidna kanonada kamenja. A ondje, stojeći na lijepom travnatom hrptu, uočavamo šatore u baznom logoru iznad jezera, zbijene na hrpu poput prestrašenih pilića.“

Petnaestog travnja cijela se ekipa okupila u baznom logoru da proslave Nejcov 31. rođendan. To će mu biti zadnji. Dvadeset četvrtog travnja Stipe i njegov tim bili su u baznom logoru. Viki je bio nekoliko stotina metara gore u stijeni, a Nejc je sa Srećkom Gregovom i Antom Bućanom polako išao prema Vikiju. Glasna tutnjava proparala je tišinu. Viki je ugledao veliki serak koji se, zaljuljavši se, odlomio između logora I i II. Isprva se činilo da lebdi, kao da nekim čudom visi u visokom, rijetkom zraku. No kad je čudo završilo, survao se niz planinu brzinom munje. On se lecnuo i ispružio da vidi nalazi li se netko na njegovu putu. Ugledao je tri penjača kako bježe poput zečeva u trku. No lavina ih je progutala u trenutku. Kad se oblak snijega i leda razišao, Viki je mogao razabrati da se jedna osoba još uvijek kreće. Vičući, počeo je silaziti niz padinu dok je Stipe pojurio gore iz baze. Prvo su uočili izobličeni ruksak, a zatim i par planinarskih cipela koje su virile iz leda. I jedno i drugo pripadalo je Nejcu. Udarali su po ostacima lavine svojim cepinima, no njihov je trud bio uzaludan jer su se snijeg i led stvrdnuli u masu tvrdu poput cementa. Još nestabilnih seraka prijetilo im je odozgo. Tek su nakon četrdeset minuta kopanja i razbijanja nemilosrdne površine konačno oslobodili Nejca iz njegova ledenog groba. Njegovo je lice bilo čudno mirno, no vrat mu je bio do kraja slomljen. Nejc je bio mrtav. Stipe je posvetio svoju pozornost Srećku, koji je bio ozbiljno ozlijeđen, a unatoč nastavku potrage, Antino tijelo nije pronađeno. Trebalo im je dva dana da prenesu Nejcovo tijelo dolje, do ruba ledenjaka, gdje su ga pokopali u čvrstom tlu.

Kategorije: Hrvaška

Australija se ispričala žrtvama pedofilije

Pon, 22/10/2018 - 09:32

Australski premijer Scott Morrison iznio je u ponedjeljak nacionalnu ispriku žrtvama pedofilije priznajući pred parlamentom da država nije bila na visini zadatka spram “zluradih zločina”.

“Počinili su ih Australci protiv Australaca, neprijatelji prisutni među nama”, osudio je premijer u govoru izravno emitiranom na televiziji, prije nego je progovorio o žrtvama.

“Kao nacija, nismo ispunili dužnost prema njima, napustili smo ih, i zbog toga će nas uvijek biti sram”, dodao je on, vidno dirnut spominjući seksualno nasilje počinjeno unutar vjerskih ali i državnih institucija.

Nakon desetljeća otkrića, australska vlada napokon je 2012. popustila pritiscima i osnovala Kraljevsko istražno povjerenstvo o institucionalnim odgovorima na pedofilske zločine.

Povjerenstvo je krajem 2017. objavilo porazno izvješće. Obratilo mu se više od 15.000 osoba koje su tvrdile da su bile žrtve pedofilije pod okriljem Crkve, iz sirotišta, sportskih klubova, škola ili omladinskih organizacija tijekom dugih desetljeća, a da te sumnje nisu završile istragama.

Više od 4000 institucija dovedeno je u pitanje, među kojima brojne katoličke ustanove, u svjedočanstvima često vrlo bolnim, na javnim saslušanjima ili iza zatvorenih vrata.

Osuđujući zločine počinjene “dan za danom, tjedan za tjednom, mjesec za mjesecom, godinu za godinom, desetljeće za desetljećem” u školama, crkvama, omladinskim organizacijama, izviđačkim klubovima, sirotištima, sportskim klubovima, kućanstvima, Morrison je izrekao novu nacionalnu doktrinu spram žrtava: “Mi vam vjerujemo”.

“Danas se ispričavamo djeci prema kojoj nismo ispunili svoju zadaću. Oprostite! Roditeljima čije smo povjerenje izigrali. Oprostite! Onima koji su nas upozoravali a nismo ih slušali. Oprostite!”, nastavio je premijer drhtavog glasa.

“Suprugama, supružnicima, djeci koja su se morala nositi s posljedicama tog zlostavljanja, prikrivanjima i opstrukcijama. Oprostite! Prošlim i sadašnjim generacijama. Oprostite!”

Parlamentarci su ustali i održali minutu šutnje nakon tih isprika, dok su brojne žrtve prisustvovale tom govoru u prijenosima organiziranima posvuda u zemlji.

Izvan parlamenta u Canberri obitelji preminulih  žrtava okupile su se s transparentima na kojima su pisala imena te djece, braće, sestara za koje su službene isprike došle prekasno.

Kategorije: Hrvaška

Karlović postao najstariji osvajač Challengera u povijesti

Pon, 22/10/2018 - 09:20

Hrvatski tenisač Ivo Karlović u nedjelju je ispisao povijest, postavši najstariji osvajač ATP Challenger turnira.

Karlović je s 39 godina i osam mjeseci osvojio ATP Challenger u Calgaryju, pobjedom nad Australcem Jordanom Thompsonom sa 7:6(3) i 6:3.

Karloviću je to sedma Challenger titula, a u karijeri je osvojio i osam ATP titula.

HISTORY in Calgary!@ivokarlovic becomes the oldest winner in #ATPChallenger history. The 39-year-old reigns at the @YYCNBChallenger on Sunday.

More

Kategorije: Hrvaška

Radnici Uljanika započeli novi štrajk

Pon, 22/10/2018 - 09:11

Radnici Uljanika od jutros su ponovno u štrajku, zbog neisplate plaće za rujan. Posljednjeg dana postupka mirenja nije stigao nikakav konkretan odgovor ili prijedlog rješenja za aktualnu situaciju u ovom brodogradilštu. Štrajkaški odbor na jučerašnjem je sastanku donio odluku da se ide u štrajk.

Dogovoreno je da se u ponedjeljak ujutro u 8,30 sati svi radnici okupe u menzi kako bi s njima dogovorili daljnje štrajkaške aktivnosti. Prva će nam stvar svakako biti doći ispred zgrade direkcije i još jednom iskazati nezadovoljstvo situacijom te tražiti ostavku Uprave za koju smatramo da snosi veliki dio odgovornosti za stanje u kojem se naše brodogradilište našlo, a samim time i radnici Uljanika”, rekao je Boris Cerovac.

Dodao je kako sadašnja Uprava više nema ni legitimitet ni snagu da nešto poduzme u rješavanju ovog problema.Ukoliko većina radnika bude za to da se ponovo izađe na ulice, to ćemo i učiniti. Naravno, svaka podrška je dobrodošla u ovom trenutku, jer ne idemo u štrajk samo zbog plaća. Neisplata plaća samo je zakonski uvjet za stupanje u štrajk, ali mislim da je svima jasno da štrajkamo prvenstveno zbog budućnosti brodogradnje”, istaknuo je predsjednik Štrajkaškog odbora Boris Cerovac.

Radnicima Uljanika u ponedjeljak, 15. listopada nije bila isplaćena plaća za rujan te je s obzirom na to da je istekao i zadnji termin predviđen Kolektivnim ugovorom za isplatu plaća za oko četiri tisuće radnika Uljanik grupe, od utorka pokrenut proces mirenja koji je trajao pet dana.

Kategorije: Hrvaška

Migrantska karavana napreduje prema SAD-u

Pon, 22/10/2018 - 09:06

Karavana s oko 3000 migranata, uglavnom iz Hondurasa, nastavila je u nedjelju putovanje kroz Meksiko prema Sjedinjenim Državama unatoč upozorenjima američkog predsjednika Donalda Trumpa i meksičke vlade.

Tisuće muškaraca, žena i djece napredovalo je 40 kilometara unutar meksičkog teritorija od Ciudada Hidalgoa, na granici s Gvatemalom, do grada Tapachule, oba u državi Chiapas.

Većina migranata ušla je u zemlju ilegalno i ignorirali su pozive meksičkih vlasti da zatraže azil u Meksiku.

“Meksička država poziva vas da regulirate svoj migrantski status u zemlji”, rekao je regionalni dužnosnik zadužen za pitanje migracija Francisco Echevarria. “U suprotnom, morat će se primijeniti zakon”, dodao je.

Organizatori kažu da je u karavani 7500 ljudi, ali nema službenih podataka.

Do američke granice migranti moraju proći još 3800 kilometara.

Trump, koji je zaprijetio da će pozvati vojsku da zatvori američku granicu s Meksikom, objavio je u nedjelju na Twitteru da se “poduzimaju sveobuhvatni napori kako bi se zaustavio” val ilegalnih migranata.

On inzistira na tome da migranti moraju prvo zatražiti azil u Meksiku dodajući da “ako to ne učine, SAD će ih vratiti natrag”.

Trump je takođet zaprijetio da će prekinuti pomoć Hondurasu, Gvatemali i Salvadoru ako ne spriječe migrante da prijeđu njihove granice na putu prema Sjedinjenim Državama.

Kategorije: Hrvaška

Macron razgovarao s Trumpom o ubojstvu Khashoggija

Pon, 22/10/2018 - 08:47

Predsjednici Francuske i SAD-a, Emmanuel Macron i Donald Trump, razgovarali su u nedjelju navečer o ubojstvu saudijskog novinara Jamala Khashoggija, ubijena unutar konzulata njegove zemlje u Istanbulu, rekla je Bijela kuća.

Trumpova glasnogovornica Sarah Sanders izvijestila je u priopćenju da su dvojica šefova država razgovarala telefonski uoči dolaska američkog predsjednika u Francusku na komemoraciju stote obljetnice primirja iz 1918.

Razgovarali su o “okolnostima koje su popratile tragičnu smrt saudijskog novinara Jamala Khashoggija”, istaknula je Sanders.

Nakon što je pokazao popustljivost spram Saudijske Arabije u toj aferi, Trump je promijenio ton u subotu, ocjenjujući da je “očito bilo obmana i laži”.

Francuska je istaknula u nedjelju, s Njemačkom i Velikom Britanijom, “hitnu potrebu za rasvjetljavanjem” događaja.

Turski predsjednik Recep Tayyyip Erdogan obećao je u nedjelju detaljno izvješće o Kashoggijevom ubojstvu u saudijskom konzulatu u Istanbulu, a saudijski kralj i prijestolonasljednik navodno su nazvali novinarovu obitelj kako bi joj izrazili sućut.

Rijad je u subotu priznao da je Khashoggi ubijen u konzulatu Saudijske Arabije u Istanbulu, ali međunarodna zajednica s nevjericom gleda na verziju koju je ponudilaa Saudijska Arabija.

London, Pariz i Berlin u zajedničkom su priopćenju objavili da Saudijska Arabija mora pružiti činjenice kako bi se njezino objašnjenje o okolnostima smrti saudijskog novinara Jamala Khashoggija smatralo vjerodostojnim.

Glasnogovornica američkog predsjednika dodala je da su Trump i Macron “također razgovarali o nizu gospodarskih i sigurnosnih pitanja, među kojima o stanju u Siriji” i povlačenju SAD-a iz ugovora potpisana s Rusijom o nuklearnom naoružanju srednjeg dometa.

Kategorije: Hrvaška

Umjereno oblačno, na Jadranu olujna i orkanska bura

Pon, 22/10/2018 - 08:25

U unutrašnjosti zemlje danas će prevladavatu umjereno do pretežno oblačno, ponegdje i uz malo kiše, ponajprije u gorskim područjima. Na Jadranu sunčanije i uglavnom suho te vjetrovito, prognoziraju iz DHMZ-a.

Vjetar na kopnu slab i umjeren sjeverni i sjeveroistočni, u gorju s jakim udarima. Na Jadranu će puhati umjerena i jaka bura s olujnim, podno Velebita i orkanskim udarima. Najviša dnevna temperatura zraka u unutrašnjosti između 10 i 15, a duž obale i na otocima od 15 do 20 °C.

Meteoalarm je za ponedjeljak oudao upozorenje narančaste boje za područje Rijeke zbog mjestimice orkankih udara bure. Zbog olujne bure na snazi su i žuta upozorenja za područja Splita i Dubrovnika.

U utorak djelomice, na Jadranu i pretežno sunčano. Ujutro u unutrašnjosti moguća magla, osobito po kotlinama i dolinama rijeka. Slab do umjeren sjeverni i sjeveroistočni vjetar okrenut će na jugozapadni. Na Jadranu će jaka bura s olujnim udarima postupno slabjeti i okrenuti na sjeverozapadnjak. Najniža jutarnja temperatura od 3 do 8, na Jadranu 10 do 15, a najviša dnevna između 12 i 17 na kopnu te od 18 do 22 °C na obali i otocima.

Kategorije: Hrvaška

Olujni vjetar ometa cestovni i pomorski promet

Pon, 22/10/2018 - 08:19

Zbog olujnog vjetra na dijelu dionice autoceste A1, između čvora Posedarje i čvora Sveti Rok, zabrana je prometa za sve skupine vozila, javlja jutros Hrvatski autoklub.

Samo za osobna vozila otvoreni su (zbog olujnog vjetra): autocesta A6 Rijeka-Zagreb, između čvorova Kikovica-Delnice (obilazak za ostale skupine je starom cestom kroz Gorski kotar DC3); državna cesta DC54 Maslenica-Zaton Obrovački, obilazak za ostale skupine vozila je državnim cestama preko Gračaca, Zatona Obrovačkog i Karina (DC50 i DC27); Paški most.

Na Krčkom mostu zabrana je prometa za autobuse na kat, vozila s kamp-prikolicama i motocikle (I. skupinu vozila), a na Jadranskoj magistrali (DC8) između Bakra i Svete Marije Magdalene te na autocesti A7 Draga-Šmrika zabrana je prometa još i za dostavna vozila i vozila s natkrivenim teretnim prostorom (II. skupinu vozila).

Zbog pojačanog prometa u zonama radova vozi se u koloni na autocestama: A2 Zagreb-Macelj u zoni dvosmjernog prometa između Zaprešića i Jankomira; zagrebačkoj obilaznici (A3) kod mosta Sava iz smjera autoceste Goričan-Zagreb (A4) u smjeru Bregane, kolona je oko 2 km.

Pomorski promet

Zbog jakog vjetra u prekidu su: trajektna linija: Prizna-Žigljen, i katamaranske linije: Novalja-Rab-Rijeka, i Mali Lošinj-Cres-Rijeka

Trajekt na liniji Drvenik V/M- Trogir dana 24.10.2018. isplovit će iz Drvenika Malog u 13:30 (umjesto 12:30), iz Drvenika Velog u 13:55 (umjesto u 12:55).

Granični prijelazi Screenshot/HAK
Kategorije: Hrvaška

Danas izricanje presude Ivi Sanaderu za dvije afere

Pon, 22/10/2018 - 08:13

Na zagrebačkom Županijskom sudu danas će biti izrečene dvije presude bivšem hrvatskom premijeru Ivi Sanaderu, i to za aferu Hypo i aferu HEP-Dioki.

U aferi Hypo USKOK Sanadera tereti da je kao zamjenik ministra vanjskih poslova uzeo proviziju u protuvrijednost od 3,6 milijuna kuna, nakon što je ta austrijska banka Hrvatskoj odobrila kredit za kupnju zgrada diplomatskih predstavništava. Sanader je optužen i za ratno profiterstvo, a prvu presudu, koja je bila osuđujuća, ukinuo je 2014. godine Ustavni sud i zatražio novo suđenje na zagrebačkom Županijskom sudu.

U slučaju HEP-Dioki USKOK tereti Sanadera i Roberta Ježića, nekadašnjeg prijatelja bivšeg premijera, a danas važnog svjedoka u jednom od brojnih Sanaderovih antikorupocijskih postupaka. Uskok je također teretio i Ivana Mravka, bivšeg direktora HEP-a koji je u međuvremenu preminuo.

Kategorije: Hrvaška

Ojačao uragan Willa i prijeti meksičkoj pacifičkoj obali

Pon, 22/10/2018 - 08:08

Uragan Willa ojačao je i uzburkao meksičku obalu Pacifika gdje se očekuje klizanje tla uslijed snažnih kiša, izvijestio je u nedjelju američki Nacionalni centar za uragane.

Uragan treće kategorije imao je neprekidne nalete vjetra od 185 kilometara, a očekuje se da bi mogao dodatno ojačati. Meteorolog iz Miamija rekao je kako se očekuje da Willa postane opasan uragan četvrte kategorije.

U nedjelju popodne oluja je locirana na oko 400 killometara jugozapadno od Cabo Corrientesa na obali države Jalisco.

U međuvremenu tropska oluja Vincent nastala u Pacifiku kod južnog Meksika počinje slabiti na dijelu obale oko 370 kilometara jugoistočno od turističkog središta Acapulca.

Kategorije: Hrvaška