Nacional

Syndicate content
on-line izdanje najutjecajnijeg političkog tjednika
Updated: 2 min 57 sek od tega

NACIONALNA GROUPIE: Tablete, ovo je tvoj kraj

Sob, 07/12/2019 - 11:45
Moja profesorica iz hrvatskog kaže: ‘I vozači Ubera zarade po 9000 kuna, a ja sa svojih šest tisuća ne mogu si priuštit ni kvalitetnije navlake za zube. Normalno da me ne poštuju kad vide okrhnute zube’

S profesoricom hrvatskog koja je svojim razredima davala moju knjigu za lektiru, sinoć sam vuko spid. Sreli smo se oko osam navečer za šankom u Limbu. Nabrijani, raspravljali smo o štrajku nastavnika. Profa se zanosila da je taj štrajk pokrenuo nešto nezaustavljivo u Hrvatskoj, nešto što se više ne može razjebavati podjelama na lijeve i desne, partizane i ustaše. Gorljivo me uvjeravala da su svi iole pametniji roditelji uz štrajk.

“U mom razredu samo su dvije mame protiv štrajka. One maltretiraju sinove da moraju imat sve petice i ta dva klinca se slamaju. Ostali klinci kao da su shvatili da se ne moraju više podčinjavati tom glupavom, malograđanskom imperativu petica. Klinci su shvatili da su sve to bedastoće, a da je gradivo koje moraju napamet bubat nekvalitetno i nebitno. Udžbenici su danas natrpani budalaštinama i klinci su to prokljuvili. Više se uopće ne uzrujavaju kad iz testa dobiju trojku.”

“Ali po medijima se vidi da su roditelji nakurčeni na profesore zbog štrajka, dosta im je…”

“Ma, to ti plasiraju mejnstrim mediji. Pogledaj po društvenim mrežama… Svi su uz nas profesore. I roditelji i učenici imaju vocap grupe u kojima raspravljaju o štrajku. Kad se u tim vocap grupama pojavi neki učenik ili roditelj koji poziva da se učenici vrate u školu, odmah ih isprdaju, ali ne grubo, nego onako fino, uviđavno, s laganom ironijom.”

Limb se zatvarao oko dva u u noći. Prebacili smo se u Alkatraz. Profa je sa sobom vukla torbu s tabletom. Bio je to tablet kojeg su profesori i učenici dobili na početku godine u sklopu Škole za život, barem u tim nekim kao naprednijim školama.

“Počela sam sad na tom tabletu ponovo nakon sto godina pisat kratke priče. Mogu ti pokazat jednu…”

“Bolje nemoj.”

Pogledala me iskosa.

“Ma, zapravo i da hoćeš, ne mogu ti pokazat. Ti kineski tableti su toliko razdrkani da mi se sve samo od sebe izbrisalo u programu u kojem sam pisala.”

U Alkatrazu je fajrunt bio oko pet ujutro. Odvukli smo se u birtiju na Dolcu, taman se otvorila. Duple pelinkovce smo naručili. Profa je ushićeno govorila kako treba zapamtit ove trenutke.

“Rijetko si ko u mojim godinama može ovo dopustit… Da je do jutra vani. Šta bi one moje učmale prijateljice u brakovima dale da bar još jednom u životu mogu ovako.”

Razdanjivalo se. Njezino relativno privlačno lice na danjem je svjetlu postepeno gubilo čar. Inteligentna kakva je ukapirala je to, pa se branila samoironijom. Pogledala je zube u staklu mobitela.

“Danas i vozači Ubera mjesečno zarade po 9000 kuna mjesečno, barem mi se tako hvale dok me voze i sažaljivo se raspituju kolika je moja profesorska plaća. A ja sa svojih šest tisuća ne mogu si priuštit ni kvalitetnije navlake za zube. Normalno da me ni roditelji ni učenici ne poštuju kad mi vide požutjele, okrhnute zube.”

Tržnica se otvorila. Svako malo bi netko ušao u birtiju. Postalo nam je neizdrživo među radnim narodom, vonjali su po banalnosti svakodnevnih zaduženja. Promrsio sam da bi se sad ipak trebali povući doma. Profa ni da čuje. Šapnula mi je da ima još spida. Pomirljivo slegnem ramenima.

S Dolca smo se popeli na Gornji grad. Na crkvenom tornju otkucavalo je deset. Upali smo u Žnidaršića, odnosno birtiju “Pod starim krovovima”. Karirani stolnjaci i čaše iz sedamdesetih inspirirali su nas da u politrenki naručimo vino. Ovdje je nekad pjesme recitirao Josip Sever, a srpski pisac Miodrag Bulatović vodio kafanske polemike s Igorom Mandićem. Sjetno pomislim na Igora Mandića, prošli tjedan je tu preko puta u vili Arko imao književni skup povodom svog osamdesetog rođendana. Kritičar Velimir Visković, umjesto o Mandićevim knjigama, govorio je o njegovoj oskudnoj mirovini. Na kraju, Mandić vidno nezadovoljan govornicima, izrazio je želju da ne doživi devedeseti rođendan jer još jedna sumorna obljetnica u HDP-u bi ga potpuno dotukla. Onda je posegnuo za čašom i sve to zabetonirao beznadnom dijagnozom: “Toliko sam nisko pao da na rođendan pijem vodu.” Smogao je još samo snage otkriti ubitačno efektan naslov svoje nove knjige, ovaj put će to biti roman: “Patnje starog pervertera”.

“Uživajmo u svemu, strpajmo sve u sebe kao Igor Mandić dok je još bio u snazi, dok je bio mladi, buntovni, potentni hedonista!” nazdravim s profom.

Oko podne u Žnidaršića uđe ministrica obrazovanja Blaženka Divjak. S nekom ženskom je iz Sabora došla na kavu. Sjetim se da mi je profesorica valjda sto put spomenula da su nekad Varaždinu njih dvije išle u isti razred u gimnaziji.

Divjak je nije skužila. Profesorica joj je mahnula. Divjakica i dalje ništa. Profa izvadila tablet iz torbe. Došla s njim Divjakici do stola.

“Ej, Martina…”, Divjak joj se osmjehne usiljeno.

“Evo, vraćam tablet od Škole za život. Neće mi trebat. Ionako se svako malo gasio. To ste nam ti i tvoji HNS-ovci htjeli uvalit rashodovane laptope… Isto ko što ste nam i razdjelnike na radijatore nasadili… I otad mi svako jutro u cijevima u pet ujutro kucka, klokoće, a u stanu mi je hladnije…”

Divjakica je blijedo gleda.

“Sjećaš se šta je napravio Đoko? Onaj u kojeg smo sve u razredu bile zaljubljene?

Divjakica se pravila kao da ne zna o čemu govori.

“Ono kad smo bili svi kod Tomaševićke na tulumu… I kad je Đoko na Setisfekšn od Rolingstonsa bacio kroz prozor radio od Tomaševićkinog starog…”

Divjakica kimne.

“E, pa gledaj sad ovo…”

Rastvorila je prozor birtije i iz sve snage bacila tablet van. Na gornjogradskom pločniku razbio se u tisuću komada.

“Evo ti tvoja Škola za život.”

Onda je otišla još pošmrkat u vece. Ostavila je i meni lajnu na zahodskom kotliću.

Kategorije: Hrvaška

Juričan uputio prigovor DIP-u jer mu predsjednica ne odgovara na upit o obilasku Ureda predsjednika

Sob, 07/12/2019 - 11:30

Predsjednički kandidat Dario Juričan uputio je u subotu prigovor DIP-u u kojemu upozorava kako neodgovaranjem na njegov zahtjev za obilaskom Ureda predsjednika, Ured aktualne predsjednice umanjuje ravnopravnost kandidata u izbornoj utrci te se stvara neracionalan dojam da je ta lokacija za njega neostvariva.

Juričan u prigovoru ističe kako je 16. studenoga putem e-maila te putem medija i društvenih mreža Uredu predsjednice uputio otvoreni zahtjev za obilaskom tog Ureda na Pantovčaku 241 ali do danas nije dobio nikakva odgovora.

“Kao kandidatu mi se ograničava pristup, za razliku od predsjedničke kandidatkinje Kolinde Grabar Kitarović. Ovakvim odnosom umanjuje mi se ravnopravnost pri izboru za Predsjednika RH, te se stvara subjektivni i neracionalni dojam da je ta lokacija za mene kao potencijalnog Predsjednika nedostupna i neostvariva”, zamjera u svojem prigovoru Juričan.

Sve to, tvrdi, značajno negativno utječe na percepciju javnosti o njemu i time stvara neravnopravnost u izbornoj utrci.

“Kako sam ja objavom DIP-a 5. prosinca 2019. postao službeni kandidat za Predsjednika RH, zahtijevam od DIP-a da mi se dopusti da prije izbora 22. prosinca razgledam Ured predsjednika”, stoji u prigovoru Juričana, koji se za predsjednika države kandidira pod sloganom “Želim biti Milan Bandić, predsjednik RH”.

Kategorije: Hrvaška

Novo Vrijeme svladalo drugoplasirani Olmissum, večeras prvenstveno-humanitarni derbi u Ciboni

Sob, 07/12/2019 - 11:20

Sinoć su odigrane tri utakmice 8. kola 1.HMNL koje će se zaključiti danas, dvobojima između Vrgorca i Squarea te Futsal Dinama i Splita koji igraju u KC Dražen Petrović.

U derbiju kola vodeće Novo Vrijeme Apfel s 2:0 bilo je bolje od drugoplasiranog Olmissuma čime su se Makarani revanširali Omišanima na nedavnom izbacivanju iz kupa.

Dvoboj između AFC Universitasa i Uspinjače Gimke u Splitu završio je za futsal nesvakidašnjim, „nogometnim“ rezultatom – 0:0. Crnica je, pak, u Sesvetama svladala Alumnus s 4:3 i skočila na drugo mjesto! Šibenčani su već do 8. minute vodili 3:0, Alumnus se vratio, da bi gosti stigli do tri boda pogotkom Josipa Radića u posljednjoj minuti utakmice.

Večerašnji dvoboj Vrgorca i Squarea počinje u 18 sati, a prvenstveno-humanitarni derbi između Futsal Dinama i Splita u 20 sati. Osim što će u KC Dražen Petrović snage odmjeriti dva velika rivala, a Futsal Dinamo se u legendarnu dvoranu vraća nakon pet godina odsustva, utakmica će biti i humanitarnog karaktera.

Futsal Dinamo ugostio je pet udruga koje se bave dobrotvornim radom te će im plavi Sveti Nikola podijeliti poklon pakete, a i sam klub će određeni novčani iznos od prodaje ulaznica donirati gostujućim udrugama.

1.HMNL 8. kolo:

06.12. Alumnus – Crnica 3:4
06.12. AFC Universitas – Uspinjača Gimka 0:0
06.12. Novo Vrijeme Apfel – Olmissum 2:0
07.12. Vrgorac – Square
07.12. Futsal Dinamo – Split

Tablica

1. Novo Vrijeme Apfel 601 18
2. Crnica 512 16
3. Olmissum 503 15
4. Square 411 13
5. Alumnus 314 10
6. AFC Universitas 314 10
7. Futsal Dinamo 223 8
8. Vrgorac 214 7
9. Uspinjača Gimka 134 6
10. Split 025 2

Kategorije: Hrvaška

HRVATSKI TOP POSLODAVCI Žene su najbolji šefovi

Sob, 07/12/2019 - 10:42
Objavljeno u Nacionalu br. 699, 2009-04-07 NACIONAL ISTRAŽUJE u kojim su hrvatski tvrtkama uposlenici najzadovoljniji te koliko su presudni visina plaće, odnosi uprave prema zaposlenicima, mogućnost usavršavanja, sustavi nagrađivanja i sveukupno radno ozračje

Vipnet je prvi prema istraživanju tvrtke SectioI dok mediji izvještavaju kako većina hrvatskih poslodavaca pribjegava otpuštanju zaposlenika kao jednoj od glavnih antirecesijskih mjera, istraživanja koja su nedavno provele tvrtke Selectio i Moj posao dokazuju da u Hrvatskoj posluju i tvrtke čija je poslovna politika drukčija. Tvrtka Selectio specijalizirana za upravljanje ljudskim resursima nedavno je objavila listu pet najboljih hrvatskih tvrtki na području upravljanja ljudskim resursima, dok je tvrtka Moj Posao tijekom prošle godine objavila popis tvrtki u kojima je u 2008. bilo najbolje raditi prema ocjenama zaposlenika.

Istražili smo kako će se te tvrtke prema zaposlenicima ponašati s obzirom na gospodarsku krizu i radi čega su dobri poslodavci. Tako, osim što ni jedna u poslovnom planu za ovu godinu nema otpuštanja zaposlenih, negativne učinke krize planiraju ublažavati smanjivanjem troškova na drugim područjima poslovanja, neke od tih kompanija čak će se i širiti te primati nove zaposlenike. Uz plan zadržavanja zaposlenih unatoč recesiji, ove kompanije odlikuje pozitivan odnos prema zaposlenicima i u drugim segmentima pa su njihovi zaposlenici primjerice među najbolje plaćenima u svojoj branši. Njihovi direktori ili voditelji odjela za ljudske resurse ističu da te tvrtke, između ostalog, imaju razrađene sustave nagrađivanja zaposlenika, potiču ih na bavljenje sportom ili zdravu prehranu, omogućavaju im stručno usavršavanje ili dodatnu edukaciju koje nisu nužno povezane s njihovim zanimanjem, poput učenja stranih jezika ili informatičkih tečajeva. To potvrđuje da je u Hrvatskoj sve više tvrtki koje svoju poslovnu politiku temelje na brizi o ljudskim potencijalima, shvaćajući da su zadovoljni zaposlenici produktivniji što povećava profitabilnost tvrtke.

Istraživanje tvrtke Selectio o tvrtkama koje su najbolje na području upravljanja ljudskim resursima temelji se na promatranju i ocjenjivanju odnosa prema zaposlenicima u više od 40 raznih područja. Provele su ga nezavisne komisije, tijekom jedne godine, a rezultat istraživanja je dobivanje certifikata Poslodavac partner. S druge strane, tvrtka Moj Posao kreirala je top listu najboljih poslodavaca po izboru zaposlenika, anketirajući oko 3000 zaposlenika u 51 tvrtki koja posluje u Hrvatskoj.

Na prvom mjestu top liste Moj Posao je lanac drogerija DM – Drogerie Markt, koji u Hrvatskoj ima 107 prodavaonica u 47 gradova. Kako kaže DM-ova voditeljica odjela za ljudske resurse Gordana Picek, to ih nije previše iznenadilo: “Imamo 907 zaposlenih, a u posljednja četiri mjeseca zaposlili smo oko 50 novih radnika. Naša plaća je puno veća od prosjeka u trgovačkoj branši. Prodavačice u DM-u imaju plaću 7000 kuna te koliko god se pričalo o recesiji, i ove godine smo zaposlenicima povećali plaće za faktor inflacije pa je trenutačno prosječna plaća u prodavaonicama DM-a, ne računajući menadžment, 7900 kuna. Također, svi primamo i 13. te 14. plaću, a četiri puta godišnje svim djelatnicima darujemo prigodan poklon paket najnovijih proizvoda DM-ove robne marke.”

DM je specifičan, ističe Gordana Picek, i po sustavu napredovanja: “Na visoke pozicije u tvrtki, poput radnog mjesta višeg menadžera ili člana uprave može se doći isključivo internim napredovanjem unutar tvrtke. Čest je slučaj da su naši regionalni menadžeri ili menadžeri za asortiman, što je najviša pozicija u tvrtki izvan uprave, u stvari započeli kao prodavači.”

Do mjesta poslovotkinje filijale, s mjesta prodavačice, napredovala i dugogodišnja djelatnica DM-a Štefica Tenšak. U DM-u radi dulje od 12 godina, a na mjestu poslovotkinje zaposlena je 11 godina. O svojim poslodavcima kaže: “Otkad sam zaposlena plaća mi je svake godine, bez iznimke rasla. Sada imam 11.000 kuna plaću, regres i božićnicu. U prvom mjesecu smo, bez obzira na sve najave gospodarske krize, ponovo dobili povišicu. Uz financijski aspekt, izuzetno mi je važno to što osjećam poštovanje nadređenih. Također, znam kako mogu ostvariti svoje ambicije i napredovati. Primjerice, sad već pomalo osjećam zasićenje trenutnačim radnim mjestom i imam želju napredovati. Uvjerena sam da je to ovdje moguće.”

Među najboljim hrvatskim poslodavcima je i mobilni operator Vipnet, koji je nedavno proglašen prvim među top pet poslodavaca partnera za 2008. Selectiove liste. Istraživanje koje je vršila grupa Selectio bilo je usmjereno na 41 područje odnosa prema zaposlenicima, a sastojalo se od promatranja određenih procesa važnih za sektor ljudskih potencijala, razgovora s odgovornim osobama te ocjenjivanja tih područja, a provodila ga je komisija od troje stručnjaka za ljudske resurse u svakoj tvrtki u kojoj se vršilo istraživanje, tijekom cijele prošle godine. Područja certificiranja podijeljena su na pet segmenata: odnos prema zaposlenicima, obrazovanje i razvoj zaposlenika, potom rad, motivacija i nagrađivanje, zatim regrutiranje i selekcija te strategija ljudskih potencijala. Tvrtka Vipnet imala je najviše ocjene u svim područjima. U odnosu na druge tvrtke u istoj branši, objašnjava rukovoditeljica korporativnih komunikacija Vipneta Dubravka Jusić, Vipnet je poznat po tome što svojim zaposlenicima na razne načine pokušava olakšati usklađivanje poslovnog i privatnog život, pa su primjerice prvi u Hrvatskoj otvorili dječji vrtić za djecu zaposlenika: “Uz to, zaposlenici u sklopu Vipnetova poslovnog kompleksa na raspolaganju imaju i različite fitness programe, saunu, bazen te restorane i kafiće. Prvi smo osnovali i dobrovoljni zatvoreni mirovinski fond još 2003. godine jer smo zaposlenicima željeli osigurati najisplativiji oblik štednje. Nudimo im i brojne druge pogodnosti poput godišnjeg liječničkog pregleda, besplatnog korištenja mobilnih telefona i besplatnih poziva unutar Hrvatske, popusta na kupnju roba i usluga kod Vip partnera.”

No, najveća pogodnost rada u Vipnetu, smatra Dubravka Jusić, je stimulativna radna sredina te kultura ponašanja koja je zasnovana na vrijednostima koje propagira tvrtka, a to su međusobno poštivanje i poticanje na inovativnost te posvećivanje pažnje zaposlenicima. Unatoč gospodarskoj krizi i neočekivanim novim nametima za državni proračun, najavljuje Dubravka Jusić, u Vipnetu će broj zaposlenika ostati isti, a jednako tako će se nastaviti i sa svim ostalim nagrađivanjima zaposlenika, ulaganjem u njihovu edukaciju i slično.

Voditelj jednog od timova u Službi za korisnike Domagoj Makar u Vipnetu radi tri i pol godine, potvrđuje kako je biti zaposlenik Vipneta izvrsno: “U našoj tvrtki ništa nije u kamenu zapisano, i ako promjena ima smisla, sve se može mijenjati. Izuzetno je pozitivna činjenica da Vipnet pruža mogućnost da istodobno budeš i individualac, ali i da se osjećaš kao dio tima jer se potiče i cijeni timski rad, ali se osigurava i razvoj individualnih potencijala. Najviše cijenim to što znam da ću se svaki dan kad dođem na posao barem jednom nasmijati.”

Supervizor odjela konceptualnog planiranja i istraživanja u Vipnetu Zoran Arambašić, u Vipnetu je zaposlen osam i pol godina, a i u budućnosti se zamišlja u toj tvrtki. Kaže kako je odrastao s Vipnetom. Od nagrada koje Vipnet pruža svojim zaposlenicima kaže, izdvojio bi, jednu za koju smatra da je izvrsna te da značajno motivira zaposlenike: “Četrdesetak najboljih zaposlenika Vipneta svake godine dobije nagradno putovanje za dvije osobe. Ja sam tu nagradu dobio čak dva puta, pa sam prije tri godine sa suprugom išao u Pariz, a prošle godine smo bili na četverodnevnom putovanju u Rimu. Super je što destinaciju možeš odabrati između nekoliko, tvrtka ti plaća put i smještaj, a kad dođeš na odredište uvijek dobiješ bonus iznenađenje pa smo u Parizu dobili karte za vožnju Seinom.”

Web shop menadžerici Nadi Jantolek, koja je u Vipnetu zaposlena već deset godina, a obzirom na to da je mlada majka, iznimno pomaže što može koristiti dječji vrtić u neposrednoj blizini poslovne zgrade. U Vipnetu je počela raditi u službi za korisnike, a važno joj je, to što je s godinama imala mogućnosti napredovanja. Kaže, kako su je uvijek nadređeni prepoznavali kao potencijal i poticali na napredovanje.

Zadovoljstvo zaposlenika, kao u Vipnetu ili DM-u, i u tvrtki Coca Cola HBC Hrvatska jedan je od najvažnijih elemenata poslovanja. Prema ocjenama tvrtke Selectio, ta je tvrtka u posljednje četiri godine u vrhu hrvatskih poslodavaca. Tako je i ove godine ušla u Top 5 poslodavaca za 2008. godinu, zahvaljujući – kako kaže direktorica Sektora za ljudske potencijale Zdravka Demeter Bubalo – neprestanom unapređenju internog sustava nagrađivanja zaposlenika. Njihovo zadovoljstvo, objašnjava, prati se na temelju Istraživanja o zadovoljstvu, a indeks zadovoljstva zaposlenika u Hrvatskoj iznosi čak 50 posto i jedan je od najviših od svih 29 zemalja u kojima posluje Coca-Cola Hellenic. Međutim, u Hrvatskoj se u ispitivanju zadovoljstva zaposlenika otišlo i korak dalje – Coca-Cola HBC Hrvatska odlučila je uvesti i detaljnije istraživanje kroz tzv. fokus grupe, koje se provodi u suradnji s Odsjekom za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

“Odlučili smo na temelju tih rezultata vidjeti što točno naši zaposlenici misle. Primjerice, izrazili su želju nagrađivati jedni druge, što smo uvažili i uveli smo kategoriju Nominiraj kolegu, u kojoj se nagrađuju tzv. nemjerljive vrijednosti. Imamo i kategorije Zraka sunca – koja podrazumijeva nagrađivanje suradnika s kojima je vrlo ugodno raditi i uvijek su dobre volje, zatim Moj heroj – kategorija u kojoj zaposlenik nominira kolegu koji mu je pomogao u nekom radnom zadatku te kategorije Blistavi um i Najbolji tim. Tako prepoznajemo ljude koji daju više od onoga što spada u opis njihova radnog mjesta.”

Financijske nagrade u Coca Coli dodjeljuju se zaposlenicima i za rođenje djeteta, prekovremeni rad plaća se više nego što je određeno zakonom, daruju zaposlenike za blagdane, organiziraju obiteljski dan za svih 700 zaposlenika, zatim Coca-Colin vikend i team buildinge, stvari u koje su lani uložili više od milijun eura, a posebno su razradili sustav nagrađivanja inovativnih rješenja. To se prvenstveno odnosi na Sektor operativnih poslova, u kojem su zaposlenici zahvaljujući takvoj motivaciji uštedjeli tvrtki više od 200.000 eura.

“Troškovi nagrađivanja i motiviranja zaposlenika neusporedivo su manji od onoga koliko se povećava efikasnost i profitabilnost tvrtke, zbog čega se na te izdatke ne gleda kao na trošak, već kao ulaganje. Mi smo imali golemi skok efikasnosti otkad smo počeli detaljnije ispitivati radnike što ih motivira.”

U kontekstu gospodarske krize računaju na mogućnost pada prodaje, ali ne planiraju otkaze. “Zadovoljan zaposlenik ključ je koji može donijeti uspjeh i u vremenima krize. Nastavit ćemo i s ulaganjima u ljude, a o otkazima nema govora”, ističe Zdravka Demeter Bubalo.

Direktorica Microsofta Venessa Shutz također ističe kakao su zadovoljni zaposlenici najproduktivniji zaposlenici. Vodeći se tom poslovnom strategijom, Microsoft je dospio na sam vrh liste grupe Selectio pa je kao Poslodavac partner na trećem mjestu, nakon Coca Cole i Vipneta. Microsoft kao korporacija funkcionira uniformno pa iako to može zvučati ograničavajuće, kaže Venessa Shutz, riječ je o velikoj prednosti, jer na taj način osiguravaju da svi imaju jednake standarde.

Jedan od važnih faktora odnosa prema zaposlenicima je motivacija, smatra Venessa Shutz: “Uloga je tvrtke da stvori radno okružje koje će biti motivirajuće, a to je moguće samo ako se pojedinac i njegov radni doprinos jasno povežu s ciljevima tvrtke. Primjerice, ako se naše recepcionarke ne osjećaju važnim faktorom u postizanju cilja korporacije, a taj je da Microsoft bude tvrtka koja se približava tržištu i koja je otvorena, onda će se one javljati mrgodno na telefon i biti neugodne u kontaktu s ljudima. Međutim, one su svjesne da bez njih ne možemo. Da njih nema vi biste stajali još uvijek pred vratima, a to bi svakako narušavalo imidž tvrtke i one to znaju. Ljude motivira to što računamo na njih. Uz to naši zaposlenici su među najbolje plaćenima u svojoj branši. Budući da tražimo najbolji radni kadar, financijska kompenzacija za njihov rad i znanje moraju biti iznad prosjeka.”

Primjerice, nastavlja Venessa Shutz, specifična se situacija dogodila s dolaskom gospodarske krize i najavom otpuštanja u Microsoftu: “Ono što me oduševilo, i pokazalo mi kolika je identifikacija ljudi s tvrtkom je to što su mi zaposlenici sami došli reći kako znaju da su teška vremena, i zanima ih kako mogu pomoći. Možda je i to jedan od razloga zbog kojeg u Microsoftu Hrvatska još uvijek nije došlo do toga da moramo otpuštati zaposlenike.”

Microsoft, dodaje Venessa Shutz, ima i razne dodatne beneficije za svoje zaposlenike: “Potičemo ih da se zdravo hrane pa u tvrtki uvijek ima svježeg voća i jogurta dostupnih svim zaposlenicima. Omogućujemo im razne popuste na zdravu hranu, a puno ulažemo i u edukaciju zaposlenika.”

Razrađen sustav edukacije zaposlenika, osobito na područjima vezanim uz njihovu struku ima i grupacija Valamar. Riječ je o jednoj od najuspješnijih hrvatskih tvrtki za upravljanje turističkim kapacitetima, koja ima 2700 zaposlenika, od kojih je 1200 u stalnom radnom odnosu, a ostalo su sezonski radnici. Tvrtka Vlamar je već treću godinu redom najbolji Poslodavac partner među hotelijerima, te jedan od pet najboljih Poslodavaca partnera u Hrvatskoj.

Direktorica odjela za ljudske resurse Gordana Fabris ističe kako je u turizmu ljudski faktor presudan za uspjeh, s obzirom na to da su usluga i odnos prema gostu koje im omogućuju zaposlenici presudni za zadovoljstvo gostiju i za njihov povratak na određenu turističku destinaciju: “To je jedan od razloga zbog kojeg velika sredstva ulažemo u edukaciju zaposlenika, a najperspektivnije mlade zaposlenike dodatno educiramo i kroz program Valamar akademije. Riječ je o našem vlastitom programu edukacije kandidata za buduće direktore objekta ili voditelje odjela u hotelskim operacijama.”

Jedan od najvećih poslodavaca u Hrvatskoj, s 4700 zaposlenih, Zagrebačka banka, također je certificirani Poslodavac partner. Pored edukacija, transparentnog programa ocjenjivanja i nagrađivanja radne uspješnosti te kontinuiranog socijalnog dijaloga, objašnjava voditeljica odjela za ljudske potencijale Andrea Mimica, u okviru Grupe UniCredit, provodi se i istraživanje organizacijske klime, koje svakom zaposleniku pruža mogućnost da anonimno iskaže svoj stav i mišljenje u kojem bi smjeru Banka trebala dodatno poboljšavati uvjete rada i upravljanja. Uz to, ulaganje u znanje, izdvaja Andrea Mimica, najveća je pogodnost za zaposlenike Zagrebačke banke: “Broj dana edukacije po čovjeku stalno raste pa je tako u 2008. svaki radnik banke prosječno proveo pet dana na treninzima od kojih je većina formirana tako da podržava razvojne potrebe banke i radnika.”

Kozmetička tvrtka Avon Hrvatska s 40 zaposlenika nalazi se među 10 najboljih malih i srednjih hrvatskih tvrtki kad je u pitanju zadovoljstvo zaposlenika prema istraživanju portala Moj posao, a posjeduje i certifikat Poslodavac partner. O razlozima zašto je to tako govori menadžerica za upravljanje ljudskim potencijalima te tvrtke Andrijana Filipović: “Ako imamo zaposlenike s radnim učinkom koji nije na očekivanom nivou kompanije, uključujemo ih u program poboljšanja učinkovitosti dok one najučinkovitije nagrađujemo. Puno je mudrije pokušati raditi s osobom koja nema dovoljan radni učinak nego joj dati otkaz, s obzirom na to koliko ulažemo u svoje zaposlenike i voditelje.” Imaju razrađen i sistem međusobnog nominiranja među zaposlenicima, koji na taj način biraju tko će od njih biti nagrađen bilo da su sjajno radili, pomogli nekom od kolega, osmislili neku inovaciju, bili društveno ili ekološki angažirani.

Na prvom mjestu malih i srednjih tvrtki po odabiru zaposlenika je tvrtka Kožul iz Slavonskog broda, koja se bavi veleprodajom ručnog alata i pribora. Poznati su po brendu ručnog alata MAX, koji se prodaje u trgovačkim lanacima poput Konzuma i Bauhausa, generalni su zastupnik za Hitachi električne uređaje te uvoznici ručnog električnog alata De Walt i Black&Decker. Koji su razlozi zadovoljstva njihovih zaposlenika objašnjava direktor tvrtke Ivica Kožul: “Unutar tvrtke postoji razvijen sustav financijskih motivacijskih kompenzacija. Također, zaposlenici – bez obzira na to u kojem se dijelu hijerarhijskog poretka tvrtke nalazili – imaju mogućnost sudjelovanja u donošenju odluka te nagrađivanja za sugestije poboljšanja poslovanja, što podiže učinkovitost i motivaciju na još višu razinu. Osim toga, trudimo se razviti proces koji bih najlakše opisao kao ‘sindrom susjedne klupe’, tj. upravo zaposlenici sudjeluju u praćenju rada svojih kolega i pomažu im savjetima i sugestijama, podižu njihovu i svoju produktivnost.”

Ističe da će za vrijeme krize “jedina promjena u odnosu prema zaposlenicima bit će što ćemo tražiti od svakog da dodatnim angažmanom i naporom izbjegnu što je moguće više negativnih utjecaja krize na naše poslovanje”.

Odmah iza njih se, prema istraživanju portala Moj posao, nalazi tvrtka srednje veličine – Alarm Automatika iz Rijeke, najveći hrvatski distributer sustava tehničke zaštite. Brigu o zadovoljstvu zaposlenika sustavno vode posljednjih sedam godina, a nedavno su to prepustili portalu Moj posao, o čemu govori Marija Batory, voditeljica ljudskih potencijala.
“Naši su zaposlenici, prema anketama tvrtke Moj posao, najzadovoljniji međuljudskim odnosima u tvrtki, što je izuzetno važno jer samo zadovoljan zaposlenik može biti produktivan. Na drugom je mjestu veliko zadovoljstvo sustavom motivacije zaposlenika, strategijom, vodstvom i sustavom edukacije, ali i doživljaj sigurnosti i lojalnosti tvrtke.”
I u toj tvrtki se sustav nagrađivanja zaposlenika bazira na mjesečnim
stimulacijama, no na kraju godine, ovisno o rezultatima cijele tvrtke, svim zaposlenicima se obračunavaju i dodatne plaće. Unatoč krizi i recesiji, u Alarm automatici se nadaju da pad prometa neće biti toliki da bi bili prisiljeni otpuštati zaposlenike.

Iako se na popisu dobitnika certifikata Poslodavac partner nalaze kompanije, i to uglavnom one veće, na njemu se našla i jedna nevladina organizacija. Riječ je o udruzi SOS Dječje selo Hrvatska, član SOS-Kinderdorf Internationala – najveće svjetske nevladine organizacije za zbrinjavanje djece i mladeži, koje je ujedno i jedina nevladina organizacija koja posjeduje ovaj certifikat. Udruga obuhvaća dva SOS sela i pet zajednica mladih, u koje odlaze djeca nakon 14. godine i ostaju do osamostaljenja. O njima brinu tzv. SOS mame, koje s njima žive od ponedjeljka do petka, a pomažu im tzv. SOS tete koje imaju osmosatno radno vrijeme.

O odnosu prema zaposlenicima, nacionalna direktorica udruge SOS dječje selo, Višnja Tuškan-Krupić kazala je: “Iako naši zaposlenici – ima ih 128 – imaju konkuretna primanja i paket beneficija u odnosu na prosjek u RH, njihovi su angažmani u toj mjeri zahtjevni da su nenaplativi. No upravo se zato trudimo omogućiti im konstantan profesionalni i osobni rast edukacije i stručno i osobno usavršavanje, a kako smo financijski ograničeni, to pokušavamo na sve moguće druge načine. Zato radimo s njima dugoročne planove u smislu gdje se vide za četiri-pet godina te im pomažemo da te planove ostvare. SOS mamama s dovoljnim godinama staža pružamo dostojnu mirovinu tako što im sufinanciramo razliku.”

Što se krize tiče, kaže da je upitno hoće li biti sredstava za stvari poput ljetovanja, izleta i slobodnih aktivnosti za djecu ove, 2009. godine i sigurno je da će se štedjeti svaka kuna. Međutim, ne planiraju snižavati plaće zaposlenicima, a o otpuštanjima još nema ni riječi.

Kategorije: Hrvaška

Paklena Mooreova slika američkog zdravstva Najveće zlo su osiguravateljske kuće i farmacijska industrija

Sob, 07/12/2019 - 10:37
Objavljeno u Nacionalu br. 631, 2007-12-18

Zdravstveni sustav u Hrvatskoj na niskim je granama. Ljudi plaćaju obavezno zdravstveno osiguranje, no svejedno prisiljeni su koristiti usluge privatnih liječnika i poliklinika, jer tko će pri zdravoj pameti i punom novčaniku čekati desetak mjeseci na CT mozga u nekoj od državnih bolnica, ako kod privatnika istu pretragu može obaviti sutra? Još gora je situacija sa skupim lijekovima za teške bolesti koji se ne nalaze na listi HZZO-a pa su ih pacijenti prisiljeni sami kupovati kako god znaju i umiju, da se ne spominju složeni operativni zahvati kakvi se u Hrvatskoj ne obavljaju, a HZZO ih odbija financirati u inozemstvu. Stoga se razmišlja o načinima popravljanja postojećeg stanja, a kao jedna od mogućnosti već su odavno ponuđena dodatna privatna zdravstvena osiguranja. Ali nitko nije postavio pitanje koliko su ona pouzdana. A da prema njima itekako treba biti sumnjičav, pokazuje novi film Michaela Moorea – “Bolesno”. Štoviše, kad čovjek pogleda taj kapitalan uradak najutjecajnijeg dokumentarista današnjice, shvaća da je hrvatsko zdravstvo mila majka spram onog najmoćnije zemlje svijeta, Sjedinjenih Američkih Država.

Znali smo da SAD nema opće zdravstveno osiguranje i da je briga o zdravlju prepuštena samim građanima i njihovu individualnom odabiru. Također je bilo jasno da u takvom sustavu nema ni početne jednakosti svih građana, s obzirom na to da su oni imućniji u startu u kudikamo boljem položaju od onih s manjim primanjima.
Iz toga je proizlazilo da je u prevažnom, za svakog čovjeka krucijalnom pitanju zdravlja društvena solidarnost na minimumu ili ispod njega. Pa ipak, unatoč svemu tome, malo tko je bio spreman na horor koji je Moore ponudio u svom filmu.
“Bolesno” se otvara problemima 50 milijuna Amerikanaca koji nemaju zdravstveno osiguranje. Prvo nas upoznaje sa slučajem čovjeka koji je na cirkularu ostao bez vršaka srednjeg prsta i prstenjaka. Da bi mu vrli američki liječnici prišili jagodice natrag, tražili su 60 tisuća dolara za srednjak i 12 tisuća dolara za prstenjak. Iz sentimentalnih razloga, nemajući novca za oba prsta, čovjek se odlučio za prstenjak.

Puno kasnije, u sklopu kontrastne komparacije američkog i zdravstvenog sustava europskih “država blagostanja”, Moore optužuje da je jedan od glavnih krivaca za stanje u američkom zdravstvenom sustavu će u Francuskoj pronaći čovjeka koji je ostao bez četiri kompletna prsta, koja su mu prišivena besplatno, odnosno na trošak državnog zdravstvenog osiguranja. Naravno, uvijek je moguć prigovor o nesavjesnosti američkog građanina koji se u sustavu koji to ne dopušta, a koji mu je bio dobro poznat, ponašao nonšalantno prema vlastitim potencijalnim zdravstvenim potrebama, no Moore ima odgovor i na to. Naime, nisu svi američki građani bez zdravstvenog osiguranja vlastitom odlukom. Velik je broj onih koji bi se željeli osigurati, ali ne mogu, jer zdravstvena osiguranja odbijaju njihove zahtjeve. Moore, naravno, pronalazi ekstremne slučajeve: jedna majka nije mogla osigurati sina jer je po procjeni osiguravatelja premršav, a jedna mlada žena nije mogla dobiti policu jer je navodno predebela. No ti ekstremi jasno pokazuju, a Moore to također ilustrira, kako je vrlo mala mogućnost da stvarno ugroženi ljudi, oni s iole ozbiljnijom poviješću bolesti, dođu do zdravstvenog osiguranja. Takvi ljudi, a velik ih je broj, posve su prepušteni sami sebi. I za taj slučaj Moore ima kontrastnu komparaciju, ovaj put u Velikoj Britaniji: mladi Englez koji je 13 godina živio u Americi i bio prisiljen na povratak u domovinu kad mu je dijagnosticiran tumor, najnormalnije je primljen u britanski državni zdravstveni sustav, iako nikad prije nije bio u njemu registriran niti je u Britaniji plaćao porez. A nakon uspješne operacije dobio je, na vlastiti zahtjev, tri mjeseca plaćenog bolovanja koje je proveo s prijateljima na moru, što je Moorea ispunilo totalnom nevjericom. Međutim, “Bolesno” nije film o 50 milijuna Amerikanaca bez zdravstvenog osiguranja.

Riječ je o filmu o 250 milijuna Amerikanaca koji uredno plaćaju zdravstveno osiguranje, no usprkos tomu potencijalno su izloženi kalvariji. Zašto? Zato što američke zdravstvene osiguravateljske kompanije, slijedeći sporazum koji su još 1971. sklopili Richard Nixon i tadašnji glavešina neke moćne tvrtke, nemilosrdno ustraju u logici što većeg profita uz što manje troškove zdravstvene skrbi. To u praksi znači da kompanije, vodeći se ridikuloznim proceduralnim razlozima, mogu otkazati police zdravstvenog osiguranja ako procijene da bi trošak njihova aktiviranja bio prevelik. Najapsurdniji slučaj koji je Moore uspio iskopati doista je nevjerojatan: mlada žena oboljela je od teške bolesti, no osiguravateljska kompanija ne samo da joj je odbila pokriti troškove liječenja, nego joj je otkazala policu, tvrdeći da je prevarena.

Kao što znaju i hrvatski osiguranici, kad se sklapa polica zdravstvenog osiguranja, potrebno je ispuniti upitnik u kojem se navode sve ozbiljnije (preboljene i aktualne) bolesti potencijalnog osiguranika. Dotična žena u tom upitniku među ozbiljnim bolestima od kojih je bolovala nije navela vaginalnu gljivičnu upalu, kakve su takoreći svakodnevna stvar kod većine žena, i na temelju tog “propusta“ procijenjeno je da je zatajila “važnu informaciju“ te joj je polica otkazana. Dakle, žena je sklopila policu i uredno plaćala rate, no kad se teško razboljela, ostala je i bez premije i bez novca koji je dotad uplatila, bez ikakve vlastite krivnje.

Moore jasno pokazuje da je riječ o čistom, državno poticanom kriminalu, a pri tome ne štedi ne samo Nixona i Busha, dakle mrske mu republikance, nego ni Hillary (Rodham) Clinton. Ona je, naime, u prvom Billovu mandatu pokrenula inicijativu za uvođenje općeg zdravstvenog osiguranja, no ubrzo je bila ušutkana lobiranjem i moćnim kampanjama protivnika te ideje, koji su je optužili da u Ameriku želi uvesti socijalizam. Danas, poantira Moore, na listi donatora za Hillarynu predsjedničku kampanju na drugom je mjestu jedna od najmoćnijih američkih osiguravateljskih kompanija.
Osim osiguravateljskih kompanija, Moore najveće zlo za zdravlje američkih građana vidi u farmaceutskoj industriji koja se svejednako brine isključivo o profitu. Udarnu ilustraciju pronalazi na Kubi, gdje je cijena inhalacijskog lijeka, koji u Americi košta 120 dolara, banalnih pet centa! Taj završni dio filma, kad Moore povede skupinu američkih građana u Havanu, nakon što im nije dopušten pristup u Guantanamo, “jedino američko područje gdje vrijedi opće zdravstveno osiguranje”, ali samo za osumnjičene islamističke teroriste, čista je demagogija.

Siroti Ameri u najmodernijoj havanskoj bolnici, po očito unaprijed dogovorenom i naravno prešućenom planu, u nevjerici primaju besplatnu liječničku skrb koja bi ih kod kuće stajala stotine, ako ne i tisuće dolara. No opet, iako je riječ o očitoj provokaciji, mora se priznati da je efektna. Navodni komunistički pakao pokazuje se kao raj, a “zemlja slobode i dom hrabrih” pravi je pakao na zemlji. Čitav film rađen je u tendencioznom tonu, sa svjesnim biranjem najekstremnijih slučajeva i kontrasta, te s potpunim prešućivanjem velike krize u kojoj se nalazi koncept kapitalističkih “država blagostanja”, o (eks)socijalističkim zemljama da se ne govori. Međutim, sve to ništa ne mijenja na stvari. Moore, uostalom, jest ideolog i polemičar, ali važno je i da je vrhunski retoričar te njegovi filmovi svojom umjetničkom ekspresijom bitno ne zaostaju za onim najbližeg mu srodnika Ejzenštejna. I “Bolesno” je spoj tendencioznosti s vatrometnom oblikovnom razigranošću i gomilom (sarkastičnog) humora, ali poantu filma nitko ne može osporiti: čak i u onom najvažnijem, zdravlju čovjeka, Amerika priznaje samo logiku profita, dok su zemlje poput Kanade, Francuske ili Britanije, pa unutar svojih mogućnosti i Kube ili Hrvatske, ipak zadržale humanističku osnovu i od nje ne žele odustati. Naposljetku, Moore se pita zašto Amerika ne bi slijedila primjer Kanade ili Francuske. Takvo što, međutim, posve je nemoguće, jer vladajuća Amerika svakog dana radi na tome da i te zemlje, a kamoli ne kolonije poput Hrvatske, podčini slijepoj volji kapitala i profita. Prava tema za neki budući Mooreov film.

BOLESNO

Sicko, am. dok. film, 2007.
R: Michael Moore

ocjena: 4 (četiri) zvjezdice

Kategorije: Hrvaška

EKSKLUZIVNI INTERVIEW Žena koja je uplatila 2 mlrd. $ na strane račune

Sob, 07/12/2019 - 10:32
Objavljeno u Nacionalu br. 573, 2006-11-07

Terezija Barbarić prvi put javno progovara o tome kako je 90-ih kao savjetnica direktora PBZ-a i šefica kabineta ministra financija uplaćivala astronomske svote po nalogu državnog vrha na sumnjive inozemne račune

Otkako se posljednjih tjedana u javnosti ponovo otvorila tema o velikoj pljački državnog novca pod krinkom naoružavanja Hrvatske, novine su kao ključnog svjedoka opet počele spominjati Tereziju Barbarić. Ona je 90-ih radila u Privrednoj banci Zagreb, te kao šefica kabineta ministra financija Joze Martinovića. Bila je i savjetnica Martinovićevih nasljednika na toj funkciji, a istodobno i neformalna šefica financija RH Alana u vrijeme kada je ta tvrtka imala monopol na poslove naoružavanja Hrvatske. Ona je bila glavna osoba preko koje su se vršila plaćanja u inozemstvo, često prema posve nepoznatim tvrtkama i za netransparentne pošiljke. Provodeći naredbe svojih nadređenih, procjenjuje se da je ona u inozemstvo plasirala gotovo dvije milijarde dolara. Za najveći dio tih transakcija ne postoji povratna dokumentacija koja bi danas pokazala što je za taj novac kupljeno i koliko je točno plaćeno. Zato se s pravom govori o pljački države nevjerojatnih razmjera.

Terezija Barbarić je u ekskluzivnom razgovoru za Nacional, inače njenom prvom intervjuu u životu, opisala kako je dospjela na tu funkciju, koje je poslove obavljala, kako je odobravala slanje novca u inozemstvo, na kakve je probleme nailazila, te kako je postala svjesna da se našla u središtu nevjerojatne pljačke u kojoj su glavnu ulogu najvjerojatnije imali neki njeni tada nadređeni državni dužnosnici.

Odabir bez protekcije

NACIONAL: Gdje su vas zatekli prvi demokratski izbori i kako ste došli u poziciju da isključivo vi vršite plaćanja enormnih sredstava u inozemstvo, radi naoružavanja i obrane Hrvatske?

– Tada sam radila u Privrednoj banci Zagreb na poslovima deviznih plaćanja u inozemstvo. Kada je Jozo Martinović trebao postati direktor banke, tadašnji direktor Martin Katičić zamolio me da Martinoviću postanem pomoćnica i savjetnica, jer je Martinović bio stručnjak za domaće poslovanje, ali nije znao strane jezike niti je poznavao platni promet s inozemstvom. Izabrali su me bez protekcije, jer sam jako dobro poznavala devizno poslovanje i govorim tri strana jezika. Martinović je ubrzo postao ministar financija i pitao bih li ja htjela u ministarstvu nastaviti posao koji mi se nudio u PBZ-u. Bio je član partije, nikad nije htio biti član HDZ-a, a prihvatio je tu funkciju jer je to doživljavao kao svoju dužnost da pomogne državi. U Ministarstvu financija bila sam šefica njegova kabineta. Prihvatila sam, ne znajući što me čeka. U PBZ-u sam radila od 1985. i to je bilo moje prvo radno mjesto. Budući da sam završila smjer vanjske trgovine na ekonomskom fakultetu, uvijek sam radila u deviznom sektoru, dijelom i zbog poznavanja stranih jezika, jer sam dugo živjela u Nizozemskoj. Ondje sam živjela od devete godine i vratila sam se u Zagreb kada sam imala 21 godinu. Moj otac je radio u tadašnjoj Jugomontaži, pa smo se zato preselili u Nizozemsku. On je uvijek htio da se vratim u Hrvatsku, tako da sam odustala od studija medicine u Haarlemu, iako sam već bila primljena na fakultet. U PBZ-u sam prešla put od pripravničkog staža do poslova kreditnih odnosa s inozemstvom.

NACIONAL: Kako ste zapravo počeli raditi novi posao?

– Tih dana nisam ni znala koji je točno moj posao. Radila sam ono što bi mi Martinović rekao da napravim. Isprva su to bile neke doznake u inozemstvo, ali ja uopće nisam bila svjesna što se događa. Martinović mi je naređivao da platim goleme iznose novca na račune u raznim inozemnim bankama. Svoje bankarsko znanje trebala sam iskoristiti tako da sva plaćanja nesmetano prolaze, te da izdvojeni novac u vrijeme embarga na uvoz oružja ne završi u blokadi. Račun u Villachu

NACIONAL: Kako su izgledale te naredbe? Je li vam ministar govorio što plaćate?

– Nije. On je znao što se plaćalo, ali se pismeni tragovi o tomu što se plaćalo u arhivi Ministarstva financija ne mogu pronaći. Ja sam kroz modele plaćanja polako shvaćala o čemu se radi, pogotovo kad je počela isplata gotovine. Bila sam strašno naivna i ozbiljno sam prišla poslu, a kad sam shvatila o čemu je zapravo riječ, više se nisam mogla povući – Franjo Tuđman i Gojko Šušak osobno su mi zabranili da se povučem iz tog posla.

NACIONAL: Zašto mislite da u tomu niste trebali sudjelovati? Koliko ste novca tako isplatili prema inozemstvu?

– Počele su zloporabe novca. Teško mi je precizno govoriti koliko sam novca osobno transferirala izvan Hrvatske po raznim osnovama. U svakom slučaju mnogo više od 500 milijuna dolara.

NACIONAL: Na koje ste račune isplaćivali novac? Kako su oni nastajali i tko je sve imao ovlasti s tih računa podizati ili uplaćivati novac?

– Prva sredstva koja smo koristili za uspostavu i obranu suvereniteta Hrvatske bila su ona koja su bila označena šifrom EDP – evidencijski devizni priljev. U bivšoj Jugoslaviji tvrtke koje su izvozile imale su devizna sredstva, koja su bile dužne prodati državi. Kako mi tada nismo imali devize, to je bio prvi novac, prve devize koje su se koristile za razna plaćanja. To je bio početak – 20 posto iz mase ukupno izvezenog novca trebalo se prodati državi. Nakon toga otvoreni su prvi računi u inozemstvu, pa su počela pritjecati veća sredstva. Prvi takav račun otvorio je Hrvoje Šarinić u Švicarskoj 1990. Ne znam tko je sve bio potpisnik tog računa, ali on sigurno jest. Budući da se švicarska vlada nije složila s time da mi tamo imamo račun, jer se počelo svašta događati u bivšoj Jugoslaviji, račun se moralo otvoriti u drugoj banci. Potom se otvorio račun u Villachu, čiji su potpisnici bili Gojko Šušak, Hrvoje Šarinić i Jozo Martinović i nitko drugi, bar ne do 1998. Do tada potpisnik nije bio niti Vladimir Zagorec. Šušak je nedugo po otvaranju tog računa poslao dopis iseljeništvu i zamolio ih da novac dostavljaju na račune koje smo imali otvorene u toj banci. U svakom trenutku se znalo koliko je novca na računu. Međutim, kako je to otvorio tada ministar useljeništva, a kasnije i ministar obrane Gojko Šušak, sva je prepiska vezana uz te račune dolazila k njemu u Ministarstvo obrane, konkretno njegovoj tadašnjoj tajnici Dunji Zloić. Ministarstvo financija nikad nije imalo nikakve veze s tim računom.

NACIONAL: Bez obzira na rat, je li normalno da Ministarstvo financija nema pojma o takvim transakcijama?

– Normalno bi bilo da sve te poslove radi Ministarstvo financija, a da Ministarstvo obrane eventualno naručuje od Ministarstva financija da plaća pojedine stavke. Nemojte mene pitati zašto se tako radilo.

NACIONAL: Račun u Villachu je zatvoren 1998. Ako tvrdite da se točno znalo koliko je novca bilo na tom računu, kako to da se zapravo ne zna gdje je on sve završavao? Što je s drugim računima?

– Zadnja isplata s tog računa bila je 2 milijuna maraka karmelićankama, i ostalo je još tri milijuna, koji su kasnije završili na računu Zaklade hrvatskog državnog zavjeta. Nisam bez razloga spomenula kamo su dolazila izlistanja i tko je imao uvid u to gdje je novac završavao. Ja to ne znam, iako po mojim saznanjima nije bilo toliko ružno koliko se priča u medijima. Dunja Zloić bi sigurno mogla ispričati što zna o zbivanjima iz tog vremena. U mogućim kriminalističkim obradama koje bi se bavile tom problematikom i neke naše banke mogle bi biti od velike koristi. Ja sam koristila sredstva, ali nisam imala uvid u te račune, tko ih zapravo koristi i koji su pravi razlozi isplata.

Zloporaba novca

NACIONAL: Za što su se sve koristila sredstva s tih računa?

– Za ono za što su ministar obrane i drugi dali direktivu. Ja nikad nisam imala fakture u rukama, niti sam ih htjela imati. Ja sam samo vršila plaćanja. Pripremila bih nalog, a potpisivao bi ga pomoćnik ministra ili ministar. Zatim bi to otišlo u Privrednu banku. Ondje bi to završilo prvo kod Katičića, direktora banke, on bi to pogledao, napisao “suglasan” i dao paraf, i onda bi to išlo u proceduru doznačivanja u inozemstvo. Ja nisam ništa mogla improvizirati, jer su uvijek bile duple ili troduple provjere.

NACIONAL: Znači li to da je i Katičić bio kreativan u smišljanju razloga plaćanja i doznačivanja? Kako se banka osiguravala da doznaka ne padne?

– Trebalo je ispuniti obrazac br. 14 i onda bi swiftom novac odlazio na vanjske račune. On se u to nikada nije miješao, nego je samo provjeravao treba li se nešto platiti ili ne. Nije se moglo napisati “uvoz tenkova”, nego je trebalo nešto izmisliti. Katičić bi i sam mogao objasniti kako su se vršila plaćanja. Ja mogu govoriti samo o stvarima za koje sam sigurna i imam točne spoznaje.

NACIONAL: Koliko vam je vremena trebalo da shvatite da se radilo o zloporabama novca?

– Shvatila sam to dva do tri mjeseca nakon što sam došla u Ministarstvo financija, kada su se razni čudni poslovi počeli nevjerojatno širiti. Počeli su se gomilati računi, sve veća plaćanja, gotovina se morala pribavljati, i meni je bilo očito da nešto nije u redu. Martinović mi je samo davao pismene ili usmene naloge koliko novca da prebacim u neku banku.

NACIONAL: Godinama se spominju imena suspektnih ratnih profitera poput Ferdinanda Jukića, Ivana Mikulića, Marina Tomulića… Jeste li čuli za te ljude?

– Lagala bih kad bih rekla da nisam čula za njih. No s tim ljudima nisam surađivala. Najlakše je prebacivati odgovornost na ljude kojih više nema, ali oni su razgovarali isključivo s Martinovićem. Ja im nisam davala novac. Paravan za državne račune

NACIONAL: Kakva je bila suradnja između Martinovića i RH Alana u kojem ste također bili neformalna šefica financija?

– Kada je Jozo Martinović prestao biti ministar financija, nas dvoje smo se vratili u PBZ, gdje smo nastavili obavljati iste poslove koje smo radili u Ministarstvu, ali kao viši savjetnici direktora banke. Tada je i osnovan RH Alan, u čiji je upravni odbor po funkciji ušao ministar financija, ministar obrane, ministar policije te Franjo Gregurić i Jozo Martinović, kao doživotni članovi, imenom i prezimenom. Oni su znali ili su trebali znati sve što se tada događalo. U RH Alan ubacili su mene, bila je tu i Snježana Šiprak i još neki ljudi. Kad sam radila za RH Alan, ništa se bitno nije promijenilo, samo je nalogodavac postao RH Alan, odnosno Vladimir Zagorec, a ne više Ministarstvo financija, niti Oblatio AVV Aruba.

NACIONAL: Što se zapravo krilo iza nalogodavca označenog imenom Oblatio AVV Aruba?

– Bio je to jedan od deviznih računa pokojnog Stevena Dizdara otvoren u Privrednoj banci. On je imao i brojne druge račune svojih off-shore tvrtki, te smo u dogovoru s njim koristili nazive tih tvrtki kao paravane za državne račune. Steven Dizdar bio je brat supruge Miomira Žuvele, poduzetnika čija je tvrtka tada imala sjedište u tadašnjem hotelu Esplanade. Dopustio nam je da koristimo ime jedne njegove tvrtke umjesto Ministarstva financija, kako bismo zameli tragove. Sredstva nisu išla preko njegova računa, nego smo samo koristili naziv njegove tvrtke. Kako država nije imala sredstava, Martinović je pronašao način da koristeći paravanski naziv te tvrtke dobijemo neki kredit – da bismo ga realizirali, deponirali smo 9 milijuna USD u Londonu. Međutim, ništa od toga se nije dogodilo, jer su se određene osobe počele involvirati u te transakcije i onda sam ja rekla ministru da mi je to sumnjivo i da od toga neće biti ništa.

NACIONAL: Tko se to počeo involvirati?

– Pokojni Dizdar, koji je počeo tvrditi da su to njegova sredstva. On je promijenio ulogu. Kad sam htjela povući ta naša sredstva izvana, vidjela sam da su blokirana.

NACIONAL: Kakvi su bili odnosi između njega i Martinovića?

– Očito su bili jako dobri. Nakon što je Jozo Martinović umro, ja sam se potrudila da dokažem da su to naša sredstva. Ja sam bila potpisnik na tom računu. Na kraju sam uspjela državi vratiti 12 i pol milijuna dolara, koji su se vratili u proračun. Utoliko nije točno da je samo Hrvoje Šarinić s nekih od računa u inozemstvu vratio novac u Hrvatsku. Bez suvisle informacije o novcu

NACIONAL: Tko se u RH Alanu pojavljivao kao korisnik sredstava? Kome se plaćalo?

– Ništa se nije mnogo promijenilo otprije, promijenio se samo nalogodavac. Sredstva su išla po nalogu i uputama Vlade, a ministar je davao direktive. Dobila bih papirić, ili bi me nazvao Zagorec ili Snježana Šiprak, njegova tajnica. Znali su mi i na pager poslati nalog. Ne znajući da će to jednog dana biti zanimljivo, sebi sam 1997. zapisala, primjerice: 2. siječnja 1997., poziv Snježana u 13.15 sati, 115 tisuća platiti Latham & Watkinsu. Mislim da je to bilo za suđenje u Haagu. Telefonski poziv u 10.55, 27.500 platiti u Blackstone. Delaware isto. Na pager sam dobila poruku da se treba u Virginiju platiti 61 tisuću dolara.

NACIONAL: Što je Virginia?

– To trebate pitati Zagorca.

NACIONAL: Kakva je u to vrijeme bila uloga Upravnog odbora RH Alana? Je li itko ikada postavio neka pitanja komu se zapravo i što plaćalo?

– Kad su se održavale sjednice Upravnog odbora, ja sam trebala složiti neku bilancu. Uredno bih napisala kamo su plaćanja išla, koji iznos, gotovinska plaćanja sam navodila posebno, odakle su sredstva došla, i te popise bih predala. Nikad nisam bila na sastancima tih odbora.

NACIONAL: Spomenuli se i neka gotovinska plaćanja?

– Postoje dokumenti na kojima se vidi da sam ja potpisana na nalozima da se Zagorcu isplati novac u gotovini. Ja sam sjedila kod Katičića, pa bih dala nalog našem trezoru da tom gospodinu isplate određeni iznos. Gotovinu mu je isplaćivala direktorica poslovnice PBZ-a u Ulici Račkoga 6. Što je učinio s tim novcem – ne zna se pouzdano. To zna samo Zagorec, a trebali bi znati i članovi Upravnog odbora. U nekim slučajevima gotovinu su podizali i neki Zagorčevi ljudi – primjerice, “sitniš” od 500.000 eura podigao bi njegov čovjek i otišao.

NACIONAL: Jeste li kao šefica financija RH Alana ikada dobili neke povratne dokumente? Je li se ikad Zagorec vratio s nekim računom iz kojeg bi se vidjelo na što je novac potrošen?

– Ne. Zanimljivo je što je sve bilo pokrivano oznakom državna tajna. U slučaju poslovanja RH Alana nikada nisam vidjela da se nešto opravdalo nekim dokumentima. To ne mora nužno značiti da je novac ukraden, ali imovna stanja i poslovi nekih ljudi umiješanih u te transakcije pokazuju da postoji itekako osnovana sumnja da se takvo što sigurno u određenoj mjeri dogodilo.

NACIONAL: Koliko je novca na taj način otišlo tako da ga je preuzeo Zagorec i da niste imali nikakav trag što se dogodilo s novcem?

– Jako mnogo – više od 500 milijuna dolara. Za moje doznake se može sve saznati, mogli su se skidati faksovi koje sam slala, a i u Privrednoj banci sigurno postoje moji nalozi na mikrofilmu. Znači da se na temelju tih dokumenata neke ljude može pitati na što su potrošili taj novac. Sve banke bilježe na što se troši novac. RH Alan je imao otvoren devizni račun u Privrednoj banci, i za sve što se događalo banka mora imati dokumentaciju. Ondje moraju imati i dokumentaciju Ministarstva financija i RH Alana.

NACIONAL: Nedavno su u novinama objavljeni faksimili s vašim potpisom iz kojih se vidi da je novac od prodaje državnih stanova korišten za nabavu oružja. Koliko je tog novca potrošeno i kako se sve to radilo?

– O tim prihodima evidenciju ima Hrvatska narodna banka. Radilo se po istom obrascu, kao i s drugim proračunskim novcem, koji se u velikoj mjeri najvjerojatnije trošio bez pokrića.

NACIONAL: Znate li koliko je novca iz dijaspore, te s kojih računa pristiglo za potrebe uspostave i obrane suvereniteta Hrvatske?

– Najviše tog novca odlazilo je na račune potpore u Villachu, o čemu sam već govorila. Gotovina se prikupljala i na raznim skupovima, turnejama i sličnim zbivanjima. U Hrvatsku se često donosila gotovina u torbama i davala nekim ljudima, koji taj novac nisu ni uredno brojili, niti izdavali potvrde o primitku tako prikupljenih sredstava. Mislim da to s pravom otvara pitanje kako se taj novac trošio. Bilo je i nekoliko slučajeva da su iseljenici dizali kredite i beskamatno posuđivali taj novac državi na određeni rok. U tim slučajevima takav se novac na kraju vraćao, ali teškom mukom, upravo zbog toga što je državna uprava neuredno vodila dokumentaciju. Pitanje je koliko još ima takvih ljudi, koji su posudili novac državi, a nije im vraćen.

NACIONAL: Znate li nešto o nekim drugim računima koji su korišteni, posebno onima koji su valjda trebali biti svojevrsna međupostaja na putu novca iz dijaspore prema državnom proračunu?

– To se pitanje tek treba otvoriti. Ključno je locirati gdje se takvi računi potencijalno nalaze. Pouzdano znam da u inozemstvu postoji više neaktivnih računa na kojima se nalazi novac iz dijaspore namijenjen potpori Hrvatskoj, koji do danas nitko nije povukao. Vjerojatno potpisnici tih računa čekaju da se na to zaboravi, kako bi taj novac otuđili.

NACIONAL: Kako to znate?

– Po reakcijama brojnih ljudi iz dijaspore s kojima sam tijekom godina bila u kontaktu zbog posla koji sam obavljala. Najveći dio njih nikada nije dobio suvislu informaciju gdje je njihov novac završio. Oni su samo dobivali upute gdje u inozemstvo da ga šalju. Možda bi ti ljudi mogli danas dati dragocjene podatke i pomoći u rješavanju tog problema.

Crkvenčeva briga

NACIONAL: Jeste li imali neugodnosti zbog poslova koje ste radili i kada su one počele?

– Kada je Jozo Martinović umro, ja sam se našla u jako ružnoj situaciji jer je njegova soba već drugo jutro bila zaključana. U njegovu sobu sam s jedne strane mogla ući samo ja, a s druge strane direktor banke Martin Katičić. Pretpostavljam da je to napravio direktor banke, da ne bi nestali Jozini papiri. Nakon nekoliko dana bila sam pozvana na jedan sastanak kojem su prisustvovali Vladimir Zagorec, Mate Laušić, Josip Ferek, Martin Katičić, Snježana Šiprak i ja. Tada su mi uzeli svu dokumentaciju o tim tajnovitim isplatama. Čak su uzeli i moje privatne registratore, iako sam molila Zagorca da mi ih vrati. Ubrzo se Zagorec od mene distancirao, a nakon nekoliko godina zamolio me da se povučem s poslova koje sam dotad obavljala.

NACIONAL: Zašto?

– Počeo se distancirati nakon što sam se udala za Dubravka Barbarića, s kojim je Zagorec prije prijateljevao. Možda se bojao da ću ja povjerljive informacije o RH Alanu davati svom suprugu, što je bila glupost. Zagorec je očito shvatio da moj suprug neke stvari zna bolje od njega, te da bi vrlo lako mogao rekonstruirati kako se novac pljačkao ako bi od mene doznao što se i kako plaćalo. Dubravka sam upoznala kada je, kao njihov zastupnik, došao s nekim stranim prodavateljima oružja na sastanak sa Zagorcem, a Zagorec je pozvao mene da mu prevodim.

NACIONAL: Kako ste otad surađivali sa Zagorcem?

– Jednostavno sam prema njemu postavila jednu profesionalnu barijeru koju je morao poštovati. Poslije su me u nekoliko navrata pokušali šikanirali, ali istodobno su me se neki ljudi bojali, jer su bili svjesni da znam neke stvari koje bi valjda zauvijek trebale ostati tajnom. Isprva se direktor Katičić prema meni nekorektno ponašao, tek je kasnije shvatio da sam mu ja bila jedina podrška. Ponajviše zbog takvog njegova odnosa 1. siječnja 1995. prešla sam raditi u Ministarstvo financija, kamo me pozvao Božo Prka. Ondje sam bila viši savjetnik, ali su se tajnoviti poslovi nastavili.

NACIONAL: Zar je i 1995. postojala potreba za kupnjom oružja?

– Da, sve se nastavilo, samo su iznosi bivali sve veći. Činilo se kao da se pripremamo za rat protiv svih zemalja u okruženju – samo mi nije jasno gdje se sve to oružje danas nalazi. U Ministarstvu financija sam radila sve do trećesiječanjskih izbora. Tada su me prebacili u poreznu upravu gdje i danas radim. Tamo su se prema meni ponijeli vrlo korektno, što mi je uvelike olakšalo prilagodbu na novi posao. Bila sam maknuta od svih i svačega, a vjerojatno je mnoge bilo strah da se ne sazna što se sve prije radilo. U RH Alanu sam prestala raditi 1998. Tada su mi opet došli u Ministarstvo pokupiti svu dokumentaciju. Došla su dva djelatnika Ministarstva obrane i zatražili da im predam sve papire. Tom prilikom su mi uzeli i bijeli VW golf koji sam 1992. od Zagorca dobila na korištenje. Bio je to ukradeni automobil – jedan od mnogih s crnog tržišta koji je završio u MORH-u. To sam doznala tek nakon što sam automobil vozila nekoliko godina. Josip Ferek je svake godine dolazio mijenjati gume.

NACIONAL: Kako ste se nosili s pritiscima?

– Dana 15. srpnja 1999. završila sam u bolnici – imala sam teški infarkt, napuknuće aorte, plućnu i srčanu emboliju, upalu pluća… Jedva sam preživjela. Dok sam se još borila za život i primala infuziju, jedan dan mi je na vrata došao liječnik i rekao da su došla dva gospodina iz MUP-a i da za mene imaju nekoliko pitanja. Jedan od njih htio je da mu kažem koja još saznanja imam o transferima novca, imam li još kakvu dokumentaciju, jesam li kakve papire ostavila svojoj djeci i slično. Odbila sam odgovarati na pitanja, jer mi nisu znali objasniti zbog čega se zapravo o tome raspituju. One koji su ih poslali valjda je bilo strah što sve znam, pa su se htjeli osigurati za slučaj da ne preživim.

NACIONAL: Nakon izlaska iz bolnice nastavili ste raditi u Ministarstvu financija.

– Da, ali su me prebacili u poreznu upravu, a ja sam otišla na bolovanje. No već drugi dan nakon smjene vlasti nazvao me ministar Crkvenac i pitao koji je to način da ja u petak u 10 ujutro nisam na poslu. Rekla sam mu da imam pravo na bolovanje. Nije mi baš jasno kako je ministar vodio računa baš o meni – nisam sigurna da mu je bila praksa da se tako brine o svim svojim djelatnicima.

Tko je kriminalac, a tko domoljub

NACIONAL: Je li vas itko iz policije suvislo ispitivao o tajnim računima i zbivanjima iz tog vremena?

– Tek nakon smjene vlasti 2000., ali ih je uglavnom zanimalo poslovanje RH Alana. Tada sam shvatila da je Martin Katičić potvrdio sve ono što sam ja govorila. Očito je tek tada shvatio da sam mu ja bila zaštita, a ne protivnik. Postoji još mnogo tajnih računa u inozemstvu za koje se ni danas ne zna. Podržavam predsjednika Mesića, premijera Sanadera i državnog odvjetnika Bajića i pomoći ću koliko mogu da se sve to istraži i utvrdi istina. Osobno nemam ništa protiv Zagorca, samo želim da se utvrdi tko je što radio.

NACIONAL: Kako komentirate posljednja zbivanja vezana uz tu problematiku, kao i činjenicu da je ta tema otvorena tek na marginama suđenja Hrvoju Petraču?

– To se trebalo još davno prije napraviti. Međutim, pitanje je koliko je ljudi uključeno u to i kako će sve završiti. U Večernjem listu se svojedobno moglo pročitati kako policija, vjerojatno na temelju razgovora sa Zagorcem, sumnja i da smo ja i moj suprug mogli biti potencijalni otimači djeteta Vladimira Zagorca. On očito ne može mirno spavati, jer ne zna što ja sve znam. Vjerojatno ga je strah da ću ja s time izići u javnost, ali je degutantno mene sumnjičiti za otmicu djeteta. Zagorec nema razloga da me mrzi. On mene čak tereti da sam ga ucjenjivala, što je također netočno.

NACIONAL: U Feralu je prošli tjedan objavljen tekst koji upućuje na to da bi se vas trebalo pritvoriti kao suučesnika u kriminalnim radnjama. Kako to komentirate?

– Treba se postaviti pitanje tko je tu kriminalac, tko je domoljub, a tko se okoristio i obogatio tijekom rata. Neka se napokon sagleda tko je što imao prije rata, tko je radio za državu, a tko samo za sebe. Mene su te teze uzdrmale. Imam obitelj, dvoje djece i muža i ne želim da netko mojoj djeci kaže da im majka treba završiti iza brave. Do ovog razgovora s vama, nikada nisam ni neformalno kontaktirala s novinarima. Zato me još više čude neka podmetanja da sam periodično puštala prema javnosti dio dokumenata. To su mogli činiti samo oni koji ih po prirodi posla koji obavljaju trenutačno imaju.

NACIONAL: Kada se svojedobno u medijima počelo pisati o mogućoj pljački državnog novca pod krinkom naoružavanja zemlje, u nekim se krugovima počela neformalno širiti priča da ste vi ludi i neuračunljivi. Kako to komentirate?

– Ako je to točno, riječ je vjerojatno o glasinama koje namjerno šire oni koji zbog svojih aktivnosti iz tog vremena ne mogu mirno spavati.

Katičić i Martinović

Terezija Barbarić kaže da je početkom devedesetih naloge za plaćanje primala od ministra financija, kasnije višeg savjetnika u PBZ-u, Joze Martinovića. Nakon Martinovićeve smrti nadređen joj je bio direktor Privredne banke Zagreb Martin Katičić. Za Katičića kaže da je isprva prema njoj bio nekorektan, ali kasnije je promijenio ponašanje.

Kategorije: Hrvaška

Predsjednik Vrhovnog suda kritizira novi Ovršni zakon

Sob, 07/12/2019 - 10:31

Predsjednik Vrhovnog suda Đuro Sessa ustvrdio je da je Ovršni zakon bio dobar te da će novi preopteretiti naše sudove, donosi subotnji Jutarnji list.

Saborska rasprava u srijedu završila je drugim čitanjem teksta novog Ovršnog zakona, a kritike na prijedlog ne prestaju. Svi koji su prijedlogom novog zakona nezadovoljni ocjenjuju ga štetnim, a riječ je o blokiranima, gospodarstvenicima, javnim biljenicima, sucima i odvjetnicima. Svi se oni nadaju mogućnosti da zakon ne prođe na glasanju te njegovoj doradi.

Kao jedan od glavnih prigovora navodi se vraćanje ovrha na temelju vjerodostojne isprave sudovima, što bi ih moglo ponovo zatrpati.

S druge strane, Hrvatska udruga poslodavaca također se oglasila povodom novoga zakona i upozorila da će zbog njega na sudove godišnje doći pola milijuna novih predmeta. Ovrhe koje javni bilježnici riješe u 30 dana tako će sada trajati najmanje šest mjeseci.

Mišljenje o novom Ovršnom zakonu po prvi put je dao i predsjednik Vrhovnog suda Đuro Sessa.

“Mi na Vrhovnom sudu u vezi s tim zakonom nismo održali sjednicu odjela, ali mogu prenijeti mišljenje članova radne skupine za izradu teksta novog Ovršnog zakona iz redova sudaca. Mislimo da ne treba okupirati kapacitete suda i da je uvođenje suda kao nekog tko dolazi nakon javnih bilježnika nepotrebno jer je sustav dosad funkcionirao dobro”, smatra Sessa, koji se osvrnuo i na argument Ministarstva pravosuđa kojim se opravdava vraćanje ovrha na temelju vjerodostojne isprave na sudove.

“Ministarstvo se poziva na presude Europskog suda u predmetima Pula parking i Zulfikarpašić prema kojima se ovrha na temelju javnobilježničkog akta nije mogla provesti prema stranim državljanima. Europski sud je ocijenio da nedostaju elementi kontradiktornosti koje osigurava sud”, zaključio je Sessa.

 

Kategorije: Hrvaška

Trump i Moon razgovarali o održavanju odnosa sa Sjevernom Korejom

Sob, 07/12/2019 - 10:00

Američki predsjednik Donald Trump i južnokorejski predsjednik Moon Jae-in telefonskim putem su razgovarali o diplomatskim načinima održavanja odnosa sa Sjevernom Korejom, objavio je Seul u subotu, u vrijeme dok Pjongjang upozorava da gubi strpljenje zbog zastoja nuklearnih pregovora.

Dvojica čelnika su se u pola sata dugom razgovoru složili da je situacija postala „ozbiljna“ i da se treba održati dijalog kako bi se „postigli što skoriji rezultati pregovora o denuklearizaciji“, priopćila je južnokorejska Plava kuća.

Trump i Moon su se dogovorili i da će se svakodnevno savjetovati o tom pitanju.

Tenzije na Korejskom poluotoku rastu uoči isteka godine dana roka koji je postavio Pjongjang. Sjeverna Koreja od SAD-a traži da odustane od svoje politike zahtijevanja unilateralne denuklearizacije, jer će u suprotnom njezin čelnik Kim Jong Un odabrati neodređeni „novi put“.

Istaknuti dužnosnici komunističke države u nizu priopćenja prošli tjedan upozorili su Washington da poštuje rok, a američku ponudu dodatnih razgovora su prozvali odugovlačenjem uoči američkih predsjedničkih izbora iduće godine.

Dugogodišnji saveznici Washington i Seul su i u pregovorima oko financiranja boravka oko 28,5 tisuća američkih vojnika na teritoriju Južne Koreje.

Trump traži gotovo četiri milijarde dolara više, tvrde južnokorejski dužnosnici, a četvrti krug pregovora o tom pitanju u srijedu završio je bez dogovora.

Plava kuća naglasila je kako se u subotnjem razgovoru to pitanje nije spominjalo.

Kategorije: Hrvaška

RIJEKA Na izložbi ‘Violinom iznad granica/ Stradivari u Rijeci – Kresnik i Cremona’ Stradivarijeva i Guarnerijeva violina

Sob, 07/12/2019 - 09:51

U Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja u Rijeci, u sklopu projekta Europske prijestolnice kulture 2020., kao dio programskog pravca “Doba moći”, u petak je otvorena izložba “Violinom iznad granica / Stradivari u Rijeci – Kresnik i Cremona” .  Ova izuzetna izložba nastala je  u partnerstvu s Muzejem violina iz Cremone – rodnog mjesta violine i posvećena je riječkom liječniku i graditelju violina Franji Kresniku.

Posjetitelji imaju priliku vidjeti violinu Antonija Stradivarija iz 1734. godine poznatu pod nazivom „Lam ex Scotland University“. Ime, kao i mnoge druge violine, nosi po sadašnjem ili bivšem vlasniku, a na sebi ima originalnu Stradivarijevu etiketu iz 1734. godine. Izložena je i violina Giuseppea Guarnerija del Gesú, također iz 1734. godine koja nosi ime Principe Doria i koja na sebi ima originalnu Guarnerijevu etiketu.

Cijenjeni liječnik, Franjo Kresnik u povijesti  će ostati zapamćen kao čovjek koji je imao moć čitati
violine, koji je samo po zvuku mogao prepoznati autora i godinu proizvodnje i koji se više nego itko
približio nenadmašnom misteriju gradnje violina Antonija Stradivarija i Giuseppea Guarnerija del
Gesú, majstora koji su svoje violine stvarali u talijanskom gradiću Cremona na prijelazu sa 17. na 18.
stoljeće. Zbog svoje predanosti, ali i činjenice da se toliko približio misteriju gradnje ovih danas najpoznatijih svjetskih violina, Kresnik je ostao zapamćen i kao jedan od najvećih autoriteta u poznavanju kremonske graditeljske tradicije violina koja je uvrštena na Popis nematerijalne svjetske baštine pod zaštitom UNESCO-a.

Franjo Kresnik, rodio se u Beču 1869. godine, ali se s roditeljima preselio u Rijeku kao jednogodišnje
dijete. U dobi od 8 godina počeo je učiti violinu kod profesora Scaramelija, no umjesto željenog
nastavka obrazovanja na Bečkom konzervatoriju, na zahtjev i želju roditelja upisao je studij medicine i postao liječnik.  Slovio je za izvrsnog pedijatra, a svoje usluge pacijentima slabijeg imovinskog stanja nije naplaćivao. Paralelno sa svojim liječničkim poslom, Kresnik je i dalje njegovao svoju ljubav prema glazbi, a budući da karijera violiniste više nije bila opcija, u svojim tridesetim godina fokus je prebacio na gradnju violina. Najviše se zainteresirao za tehniku izrade kremonskih violina, zbog čega je proučavao kako stručnu literaturu, tako i instrumente, budući da su glasovite kremonske radionice 17. i 18. stoljeća tada već odavno bile zamrle. Često je stoga boravio u muzeju u Cremoni proučavajući Stradivarijevu ostavštinu, kao i u Beču proučavajući zbirku Theodora Hämmerlea, punu vrhunskih kremonskih violina.

Photo: Goran Kovacic/PIXSELL

Najstarija Kresnikova violina pohranjena u riječkom Muzeju predstavlja kopiju rada Antonija
Stradivarija, međutim, Kresnik se u radu najviše naslanjao na Guarnerijeve principe rada.
Franjo Kresnik odigrao je i ključnu ulogu u osnivanju danas svjetski poznate Međunarodne škole za
liuteriju u kojoj je prvi instruktor bio upravo njegov učenik Carlo Schiavi. Za vrijeme svog života izradio je ukupno 52 violine, 2 viole, 2 violončela, te instrumente za Holdenov gudački kvartet iz New Yorka – dvije violine, violu i violončelo.

“Franjo Kresnik bio je korak ispred svog vremena, vjeran životu u Rijeci, posvećen razvoju izrade
violina u Cremoni, a u društveno i politički burnom razdoblju između dva svjetska rata utjelovio je
istinskog građanina Europe, stavljajući važnost znanja i humanosti ispred granica koje je često i sam
kako doslovno tako i simbolički prelazio.” , rekla je prilikom otvorenja izložbe ravnateljica Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Nikolina Radić Štivić . Pritom je istaknula da Muzej ovom izložbom pokušava  odati priznanje Kresniku za sve što je učinio za riječku i hrvatsku kulturu, o čemu se u javnosti malo zna pa se izložbom na neki način ispravlja nepravda.

Osim što posjetiteljima otkriva najvažnije detalje iz života i rada ovog riječkog liječnika i svjetski
poznatog stručnjaka za gradnju gudačkih instrumenata, na izložbi je, uz  Stradivarijevu i Guarnerijevu viloinu, predstavljeno  i osam instrumenata velike vrijednosti koji su u Rijeku stigli iz Cremone, a riječ je o instrumentima o kojima skrbi Muzej violina iz Cremone – violine Carla Schiavija koji je bio Kresnikov učenik i prvi instruktor u Međunarodnoj školi za liuteriju u Cremoni, te violine njegovog učenika Pietra Tatara, zatim violine Gaetana Sgarabotta i Iginija Sdercija, viola Ferdinanda Garimbertija, te violončelo Vicenza Cavanija, redom pobjednički gudački instrumenti s natječajne izložbe u Cremoni 1937. godine organizirane u sklopu Stradivarijevih svečanosti kojima je prisustvovao i dr. Franjo Kresnik. Posjetitelji imaju priliku vidjeti i violinu visoke akustične kvalitete koju je Kresnik 1910. godine izradio prema Guarneriju, te njegovu najstariju violinu koja je pohranjena u muzeju, a datira iz prvog desetljeća 20. stoljeća.

Autori izložbe su Tamara Mataija i Tea Perinčić iz Pomorskog i povijesnog muzeja te Fausto Cacciatore iz Museo del violino Cremona, a autori dizajna izložbe su Sanjin Kunić i Nikolina Radić Štivić.

Izložba ostaje otvorena do 31. siječnja 2021. godine, a kremonske violine će se moći pogledati do 8.
ožujka 2020.

 

 

 

Kategorije: Hrvaška

Danas 70. rođendan slavi Tom Waits

Sob, 07/12/2019 - 09:45

Često je nazivan jednim od najvećih pjesnika u svijetu muzike, ali kada je upitan da li on sam sebe smatra pjesnikom, oštro se protivio ovoj “etiketi”. Sebe opisuje kao “profesionalnog prisluškivača i promatrača ”, prije nego kao pjesnika. Da bi bio dobar tekstopisac kaže da mora biti pomalo i “privatni istražitelj”. Ako mu i damo za pravo, mada ga ne možemo otpisati kao pjesnika, jer po stihovima nije daleko od Bukowskog, mogli bismo reći da je Waits pripovjedač, kroničar boemskog života, koji se ne boji zaviriti u ispijene čaše viskija, prepune pepeljare i mračne uglove ljudske duše.

Usamljenost u Waitsovim pjesmama je vrlo specifična. Ne odnosi se obavezno na to koliko je ljudi oko tebe ili pored tebe. To je ona usamljenost koju osoba nosi u sebi i čiji se razlozi kriju unutar te osobe. Usamljenost nije nužno ni nedostatak neke osobe, to je ona samoća na licu čovjeka koji ulazi u bar u dva ujutru tražeći konobaricu za malo utjehe na dnu čaše.

Kategorije: Hrvaška

SUD NA 29 STRANICA PRIKAZUJE SEVERINU KAO MANIPULATORICU KOJA NE VODI RAČUNA O INTERESIMA DJETETA

Sob, 07/12/2019 - 09:30

EKSKLUZIVNI DOKUMENT
Što piše u povjerljivoj presudi za skrbništvo nad sinom Severine Kojić i Milana Popovića koja je podijelila Hrvatsku

Otkrivamo ključne nelogičnosti iz presude i dvostruke kriterije vrednovanja ponašanja dvoje poznatih roditelja čija bitka za skrbništvo dijeli hrvatsko društvo i intrigira javnost više od predsjedničkih izbora

Dramatična press konferencija koju je Severina Kojić organizirala u povodu svoje turneje Magic Tour i na kojoj je iznijela detalje incidenta koji se dogodio u školi koju pohađa njezin sin Aleksandar te optužbe na račun djetetova oca Milana Popovića i institucija, ali i intervju koji je dala Nacionalu i ondje navela kako je “Milan Popović u sustavu oformio cijelu hobotnicu ljudi koji rade protiv nje”, bili su događaji koji su do ruba doveli strpljenje istih tih institucija kad je Severina u pitanju, što pokazuje i netom donesena presuda u sporu između njih dvoje o skrbništvu nad njihovim sinom. Ona je, piše u presudi, “grubo i agresivno preispitivala stručnost i objektivnost” pojedinih stručnjaka koji su sudjelovali u sudskom procesu pa je tako posebnoj skrbnici svog sina u poruci napisala da je „plaćena od Milana Popovića ili je njegovim odvjetnicima vraćala neki dug” te “zato vam Bog i nije dao dijete jer bi raslo uz osobu koja laže zbog novca”. Te uvredljive poruke Severina je poslala posebnoj skrbnici nakon što je ona 2017., iz razgovora s tada petogodišnjim djetetom, zaključila da ono želi živjeti s ocem. Sud nije smatrao potrebnim dvije godine kasnije to mišljenje preispitati, već se na njega pozvao. Severina je, doduše, isprva dala suglasnost da se mišljenje djeteta ne treba ponovno utvrđivati, ali je potom, nakon incidenta koji se dogodio u djetetovoj školi 11. listopada, povukla suglasnost i tražila da se dijete sasluša putem videolinka i uz prisutnost socijalne radnice ili psihologa.

To što je prozvala institucije i napala sustav, vratilo se Severini kao bumerang, ali to ipak nije ni jedini ni glavni razlog zbog kojeg je, barem zasad, ostala bez skrbništva nad djetetom.

Otkriva to sadržaj spomenute presude Općinskog suda u Zagrebu za skrbništvo nad maloljetnim sinom Severine Kojić i Milana Popovića, koja je prošloga tjedna šokirala i potom podijelila hrvatsku javnost zbog činjenice da je sud odredio da dijete živi s ocem, a ne, kao do sada, s majkom. Nacional ekskluzivno objavljuje ključne dijelove te presude napisane na punih 29 stranica. Nacional je to odlučio učiniti iz više razloga. Prvenstveno zato što ta presuda otkriva da oba roditelja, svatko na svoj način, manipuliraju u bitki za ono što doživljavaju kao ravnopravno roditeljstvo. Riječ je o slučaju dvoje visoko javno eksponiranih osoba, iznimno popularnoj pjevačici i izuzetno uspješnom i imućnom poslovnom čovjeku, koji su oboje itekako upoznati s načinom funkcioniranja medija te ih oboje, sukladno svojim procjenama, koriste za vlastiti probitak u konfliktnoj situaciji – iako oboje javno tvrde da im je primarna dobrobit djeteta. Pa su Severina Kojić i Milan Popović zajednički na najučinkovitiji način, možda i nenamjerno, temu ravnopravnog roditeljstva otvorili u hrvatskom društvu, koje je i u toj sferi dramatično podijeljeno. Naročito jer je njihov slučaj afirmirao i neke druge poglede na tu problematiku, posebice kada je u pitanju uloga oca u odgoju djeteta rastavljenih roditelja. Upravo pitanje ravnopravnosti spolova taj je slučaj prometnulo u prvorazrednu društvenu temu, koja već danima dominira naslovnim stranicama vodećih hrvatskih tiskanih, ali i elektroničkih medija, uz neuobičajeno žestoke i angažirane komentare brojnih javnih osoba.

Nacional je odlučio objaviti što se sve u spornoj presudi navodi kao ključno u donošenju odluke te što se u tim ključnim razlozima može i zašto se može propitivati. Dijelovi te presude već su počeli parcijalno curiti po srbijanskim medijima, čije su tekstove u ponedjeljak također počeli citirati hrvatski internetski portali, što zorno pokazuje koliko ta tema intrigira javnost. Ali Nacional to ne čini samo zato, nego i zato što se pitanje ravnopravnog roditeljstva u suvremenom hrvatskom društvu prometnulo u fokus javnog interesa podjednako snažno kao i višetjedni štrajk prosvjetara koji možda ima potencijala prerasti i u generalni štrajk ili pak dovesti do izvanrednih izbora. Pogled na naslovne teme vodećih medija otkriva da pitanje ravnopravnog skrbništva ovih dana, čini se, građane više interesira od tekuće predsjedničke kampanje. A to pokazuje da se hrvatsko društvo sve snažnije identificira i vezuje uz teme koje nisu nužno povezane s politikom, nego s izazovima s kojima se pojedinci susreću u svakodnevnom životu, u ovom slučaju nakon razvoda braka. Posebno je intrigantno i kako u takvim slučajevima funkcioniraju državne institucije, a pogled u sadržaj sporne presude otkriva i tu dimenziju. Prema tome, i ona bi mogla dodatno podijeliti hrvatsko društvo, a ne samo dvoje poznatih roditelja u borbi za skrb nad svojim malodobnim sinom.

Severina je grubo i agresivno, stoji u presudi, preispitivala stručnost i objektivnost stručnjaka, a posebnoj skrbnici napisala je: ‘Zato vam Bog nije dao dijete jer bi raslo uz osobu koja laže zbog novca’

Presuda otkriva da je Milanu Popoviću dodijeljena samostalna roditeljska skrb u pitanjima obrazovanja, upisa i ispisa iz škole i izbora škole te izbora liječnika i zdravstvene skrbi. Presuda sutkinje Tee Golub, ispisana na 29 stranica, otkriva da je slučaj daleko šokantniji od onog što je do sada bilo poznato hrvatskoj javnosti te da će oko same presude biti još mnogo prijepora. Sud je, naime, Severinu otvoreno prozvao manipulatoricom koja ne vodi računa o interesima djeteta, koja na dijete vrši emocionalni pritisak s kojim se ono nije u stanju nositi, a potom koristi medije da bi “samu sebe prikazala kao žrtvu pred očima i ušima medijskog prostora i šire javnosti”.

Na prvo čitanje presude uistinu se može steći dojam da je Severina visoko konfliktna osoba koja ne surađuje ni s ocem, ni s učiteljicama, ni sa psiholozima i psihijatrima, da odbija bilo kakav razgovor i suradnju sa školom, da godinu dana nije vodila dijete psihologu unatoč procjeni stručnjaka da je to potrebno, da se ne pridržava sudskih odluka ni uputa Centra za socijalnu skrb, da ignorira njihove pozive na sastanke, da nije vodila dijete psihologu, da vrijeđa i “demonizira sve osobe uključene u obiteljsko-pravnu zaštitu” i da ne može prihvatiti činjenicu da se njezino dijete zbližilo s ocem, već “pokušava naći objašnjenje da je takva bliskost ili rezultat straha koji dijete osjeća prema ocu (spominjući odjednom fizičko nasilje) ili rezultat manipulativnog ponašanja oca (kupovanje igračaka, vrijeme u zabavi, ignoriranje obveza), što je pogrešno i suprotno interesima djeteta”.

Nasuprot tome, Milan Popović zbog djeteta se preselio u Zagreb, izgradio kuću, pobrinuo se da se dječak uklopi u njegovu novu obitelj, prilagodio sve svoje životne i poslovne obveze dobrobiti djeteta, vodi ga u školu i na razne aktivnosti, sprijateljio se s ostalim roditeljima, no prvenstveno vodi računa i o njegovu psihičkom i fizičkom zdravlju te je “roditelj koji prepoznaje potrebe djeteta i reagira na promjene i moguće teškoće”.

Međutim, kad se presuda malo bolje iščita, moguće je pronaći neke nelogičnosti ili barem dvostruke kriterije vrednovanja ponašanja jednog i drugog roditelja. Primjerice, vrlo detaljno opisuju se situacije u kojima je Severina prijetila ili vrijeđala pojedine osobe uključene u proces, dok se njezine tvrdnje prema kojima je Milan Popović prijetio pojedinim liječnicima, uopće nisu propitivale niti je sud te liječnike pozvao za svjedoke. Sud negativnim ocjenjuje to što je Severina odbijala dolaziti na zajednička savjetovanja u Centar za socijalnu skrb, koji je optuživala za pristranost, ali istovremeno uopće ne smatra spornim što je Milan Popović odbio nastaviti dolaziti na zajednička savjetovanja u Centar Luka Ritz, osporavajući proizvoljno njihovu stručnost. Najevidentniji je primjer odnos suda prema događaju od 11. listopada ove godine, a o kojem nije pribavljeno nijedno stručno mišljenje izuzev mišljenja djelatnika škole.

Incident u školi, o kojem je Severina govorila na press konferenciji, kad je optužila učiteljice da nisu željele predati malenog Aleksandra njezinu suprugu Igoru Kojiću, već je tvrdila da su ga dva sata zatočile u učionici te, čak i fizički, zlostavljale, bio je fatalni događaj koji je, u kombinaciji s događajima koji su uslijedili, samo potkrijepio mišljenje suda o Severini kao manipulatorici. Sud joj je posebno zamjerio što 40 dana od tog događaja dijete nije vodila u školu niti je poduzela bilo kakve radnje da bi ga upisala u drugu školu, a njezine tvrdnje da je dijete bilo i fizički zlostavljano te da je proživjelo psihičku traumu, nisu prihvatili kao istinite zbog činjenice da je sina odvela liječniku tek nekoliko dana nakon incidenta.

Sutkinja Tea Golub, međutim, ni jednom napisanom riječju nije dovela u pitanje postupanje učiteljica koje su dijete držale dva sata zatočeno u školi zbog puke formalnosti, iako je po malenog došao njegov očuh čiji je dolazak Severina unaprijed najavila, a koji im je bio dobro poznat i koji je i ranije dolazio po dijete. Umjesto da propita jesu li učiteljice postupile u najboljem interesu djeteta, sutkinja je najviše Severini zamjerila što je o svemu progovorila javno.

“Šira javnost ne može shvatiti što se točno u školi dogodilo jer nije upoznata s činjenicom da je upravo majka – inzistirajući na opetovanom sukobu s djelatnicima škole, a naročito ravnateljicom Ljiljanom Klinger – neopravdano i bez ikakva suvislog objašnjenja propustila u školu donijeti potvrdu i vlastoručni potpis usuglašene „pick-up liste“ iako zna da bez suglasnosti obaju roditelja i potpisa obaju roditelja ista ne može biti priznata.

Sud je ocijenio da Severina ne može prihvatiti činjenicu da se njezino dijete zbližilo s ocem, već pokušava naći objašnjenje da je takva bliskost ili rezultat straha ili manipulativnog ponašanja oca

Pravila škole, koja su jednaka za sve učenike, majka ne prihvaća te ih tumači vlastitom istinom i pritom zaista ne vidi da je žrtva takvog postupanja maloljetno dijete koje uporno obilježava svojim postupcima”, navodi sutkinja u presudi. U objašnjenje je li to uistinu bio valjan razlog da učiteljice drže dijete dva sata samo u učionici i da ga traumatiziraju, sud nije ulazio. Za sud je najveći problem bio u tome što majka, koja je o pick-up listi s ocem i na sudu postigla dogovor, koji je ušao u sudski zapisnik, “nije sukladno školskim pravilima verificirala svoj potpis”. Otvoreno je i pitanje zašto to Severina nije učinila.

Ono što bi se također moglo smatrati spornim jest činjenica da je škola nazvala oca i čekala njegov pristanak da očuh preuzme dijete, iako je on već stavio svoj potpis na pick-up listu, umjesto da su nazvali majku čiji je potpis nedostajao. Sud uopće nije propitivao zašto je škola u takvoj situaciji kontaktirala oca, a ne majku. Nitko nije postavio pitanje ni zašto majci, koja je telefonom najavila da će njezin suprug doći po dijete, nitko od učitelja nije rekao da to neće moći učiniti jer pick-up lista nije potpisana. Jednako tako, treba reći da cijeloj slici, blago govoreći, u najmanju ruku nije pomoglo ni ponašanje Igora Kojića, o kojem se u presudi navodi da nakon što mu je učiteljica rekla da ne može preuzeti dijete “odlazi izvan školske zgrade i obilazi je te izvana, kroz zatvoren stakleni prozor, daje upute djetetu da ne sluša učiteljice i da pobjegne iz zgrade, riječima: “Ne boj se nikoga, Aleks, uzmi jaknu i bježi, slobodno, bježi odavde! Ne mogu ti ništa, bježi!”

Prema ocjeni suda, upravo nakon tog postupka dječak se uznemirio, rasplakao i pokušao pobjeći iz razreda i iz škole, pozvana je policija te je cijeli incident djetetu prouzročio iznimnu traumu. No Severina je tvrdila da su “učiteljice bile verbalno agresivne prema očuhu koji je primijetio i grubost učiteljica prema samom djetetu, na način da su mu kroz usta govorile da šuti jer će dobiti batine, prisiljavale su dijete da sjedi u klupi, a kad je Aleksandar došao na prozor da vidi očuha, spustile su rolete tako da je dijete ostalo samo u mraku”. Zbog tog incidenta Severina je sama otišla po sina iako je bila ozlijeđena pa joj je potom sud i to zamjerio jer da je time ugrozila sigurnost djeteta, s obzirom na to da je vozila automobil unatoč navedenoj ozljedi. Kad je dijete napokon došlo kući, prema Severininim riječima, ispričalo joj je da su ga “učiteljice vukle i potezale za ruku i trbuh“, da se „preplašio jer je mislio da će ostati zaključan i sam u školi“ te je rekao da „u školu više ne želi ići”. Kako se maleni u subotu popodne ili navečer počeo žaliti na bolove u ruci, ona ga je u nedjelju ujutro odvela na pregled u Klaićevu bolnicu. No sud je utvrdio da je, prema podacima u spisu, “tužena dijete odvela liječniku tek u ponedjeljak, 14. listopada”. Kad je e-mailom obavijestila Milana Popovića da je dijete istraumatizirano i pitala ga što da rade, on ju je optužio da laže, kao i dijete. U tom dijelu sud uopće nije propitivao postupanje oca. Čak ni u dijelu iskaza Milana Popovića u kojem je on prepričavao kako je sa sinom razgovarao o tom događaju. Popović je Aleksandra prvi put nakon incidenta vidio tek 17. listopada 2019., odnosno šest dana kasnije, a njegov iskaz ovako je zapisan: “Isprva nije na njemu primijetio neuobičajeno ponašanje, da bi Aleksandar nakon što su se sitno porječkali rekao ocu da je on kriv zbog incidenta i što ne ide u školu. Nakon toga je razgovarao s djetetom te mu na način koji je smatrao najprimjerenijim objasnio da se u školi učiteljice moraju slušati – rekavši mu da se npr. u skijanju sluša instruktor, a u školi učiteljice – te je nakon razgovora Aleksandar sam rekao da ne bi došlo do toga da ga učiteljica poteže da je sjedio mirno, a ne pokušao pobjeći iz razreda odnosno škole. Aleksandar je tada rekao i da je njegov očuh bio s druge strane prozora te mu govorio da uzme jaknu i pobjegne.”

Drugim riječima, djetetov otac uvjerio je dječaka da je on sam kriv što su učiteljice nad njim primijenile fizičku silu, a sud to nije smatrao potrebnim ni propitati.

Nadalje, Severina je na sudu tvrdila da je Milan Popović nakon incidenta, u terminima kad je dijete bilo kod njega, vodio sina u školu, ali je “Aleksandar to opisao traumatičnim i rekao da ga je otac povlačio za ruke, da se skrivao iza kauča, bježao od ulaska u školu te ponavljao da ne voli ići u školu, a osim toga i da ga je razredna učiteljica kaznila pod velikim odmorom tako što mu, bez obzira na pretrpljenu traumu, nije dala igrati se s drugom djecom, već je morao mirno sjediti i crtati sve do pred kraj odmora”, iako je do incidenta Aleksandar volio ići u školu i tamo je bio voljen i hvaljen te odličan učenik.

Sud nije uopće preispitao pojedine postupke oca, poput onog kad je dječaka uvjerio da je on sam kriv što su učiteljice nad njim primijenile fizičku silu, a o incidentu u školi stručnjaci se nisu ni očitovali

Milan Popović, s druge strane, tvrdio je na sudu da je Aleksandra nakon toga vodio u školu u vrijeme kada je bio kod njega te ni na koji način nije primijetio da ga je strah niti je pokazivao znakove traumatiziranost, već mu je više puta rekao da obožava školu. Međutim, kako je rekao Popović, “dijete je od njega tražilo da majci ništa ne govore oko dolazaka u školu, što smatra znakom manipulacije koja se jednom ranije već dogodila prilikom pokušaja obrade u Poliklinici za zaštitu djece i mladih grada Zagreba, kada je dječak od njega tražio da majci prešuti njihov dolazak u Polikliniku”.

Severina je na sudu iznijela još jedan šokantan podatak. Tvrdila je i da joj je “Aleksandar nakon povratka s dijela ljetnih praznika koje je proveo s ocem na Cipru, rekao da ga je otac tukao i da ga je nakon udaraca po pola sata boljela glava”. Tvrdila je da je to prijavila, ali i da Aleksandar nakon povratka s tih praznika, na kojima ga je otac navodno tukao, nije odbijao ići kod njega. Ona je smatrala da je to zato što se u očevoj kući nalaze razne igračke te je vrijeme koje dijete tamo provodi neopterećeno i posvećeno samo zabavi. Severina je čak tvrdila da Aleksandar, dok je bio kod oca, nije pisao domaće zadaće.

No sud joj nije povjerovao i smatrao je njezin iskaz neuvjerljivim. Isto kao što joj nisu povjerovali da je Milan Popović izmanipulirao pojedine stručnjake uključene u proces te da se „od njezina zdravog i sretnog djeteta pokušava stvoriti slučaj“.

Isto tako, Severina i njezin tim očito su smatrali da će sud uvažiti njihove tvrdnje prema kojima se otac do treće godine djetetova života gotovo uopće nije zanimao za dijete, već je to počeo činiti tek u trenutku kad je Severina započela vezu s današnjim suprugom Igorom Kojićem. No za sud je to stvar prošlosti jer je Milan Popović u međuvremenu napravio sve da svoj život maksimalno prilagodi dobrobiti svog sina, dok za Severinu misle da zbog odbijanja suradnje i s ocem i s institucijama šteti interesu vlastita djeteta.

Presuda samo pokazuje da će oko odnosa Severine Kojić i Milana Popovića biti još dosta prijepora, ali i da maleni Aleksandar neće biti pošteđen rata svojih roditelja ako između njih hitno ne započne normalna komunikacija. Milan Popović tvrdio je tijekom suđenja da tu normalnu komunikaciju onemogućava upravo Severina te da on nema ni njezin broj mobitela, već je prisiljen s njom komunicirati putem maila, što je naročito nezgodno u raznim potencijalno hitnim situacijama. Centar za socijalnu skrb priklonio se njegovu tumačenju te za postojanje “konfliktnog odnosa roditelja” de facto krivi isključivo majku. Napisali su da “majka ne prepoznaje štetnost utjecaja višegodišnje izloženosti djeteta konfliktnom odnosu roditelja”.

Sutkinja Tea Golub ni jednom napisanom riječju nije dovela u pitanje postupanje učiteljica koje su dijete držale dva sata zatočeno u školi zbog puke formalnosti, iako je Severina najavila da će po njega doći očuh

Da Severina i Milan Popović mogu postići međusobni dogovor, režim viđanja djeteta koji je odredio sud ne bi bio na snazi jer u presudi jasno stoji: “Susreti i druženja mlt. Aleksandra Popovića s majkom Severinom Kojić održavat će se prema dogovoru roditelja.” Potom slijedi onaj “ali”. Tek ako dogovor izostane, vrijedi režim koji je ustanovio sud, a koji podrazumijeva da Severina može viđati sina dvaput tjedno po pet sati i svakog drugog vikenda te polovicu praznika.

Centar za socijalnu skrb u svom prijedlogu i mišljenju naveo je da istraživanja i klinička praksa jasno ukazuju na zaključak da djeci zapravo šteti upravo roditeljski sukob, a ne odvojenost roditelja sama po sebi, a nad njihovim nalazom trebali bi se zamisliti svi sudionici tog procesa:

“Sukob roditelja i osjećaj odgovornosti za nesreću roditelja, za djecu su znatno štetniji nego što bi bio čin razdvajanja roditelja. Visokokonfliktni odnos obilježen je time da roditelji ne uspijevaju svoje partnerske probleme ostaviti po strani i graditi roditeljski odnos, već nastavljaju sukobe u kojima potrebe djeteta padaju u drugi plan. Dijete treba pozitivnu sliku obaju roditelja, kako bi se s njima moglo poistovjetiti i tako vjerovati da je i samo dobro i vrijedno. Djeca koja puno vremena provode u središtu sukoba roditelja su zanemarena, a njihove emocije i potrebe nisu prepoznate i zadovoljene jer su roditelji zaokupljeni vlastitim potrebama. Djeca čiji su roditelji dugoročno u visoko konfliktnom odnosu imaju jednake teškoće kao i djeca koje su žrtve tjelesnog zlostavljanja ili zanemarivanja. To su djeca koja nauče zadovoljavati svakog roditelja ponaosob, ponašati se i osjećati ovisno o reakcijama roditelja, a ne osluškujući vlastite autentične potrebe i osjećaje. U kasnijoj dobi mogu i koristiti nesuradnju roditelja. Djeca koja svjedoče tome da je mržnja roditelja jača od ljubavi, osjećaju da nisu vrijedna ljubavi, imaju lošiju sliku o sebi, više depresivnih i anksioznih simptoma, sklonija su zloupotrebi sredstava ovisnosti i neprimjerenim ponašanjima, češće se samoozljeđuju i pokušavaju suicid. Šteta po dijete ne mora biti vidljiva odmah, ali se može procijeniti da uslijed zlostavljajućih ponašanja postoji vjerojatnost za psihološku štetu u budućnosti te postoji dužnost djelovanja u prevenciji razvoja ozbiljnijih simptoma kod djeteta.”

Zato Centar ističe da su za dobru prilagodbu djeteta nakon razvoda roditelja najvažniji stalna dostupnost i trajna uključenost obaju roditelja te suradnja roditelja koji su u stanju donositi zajedničke odluke u najboljem interesu djeteta.

Kategorije: Hrvaška

Bijela kuća potvrdila da neće surađivati u pripremi optužnice protiv predsjednika

Sob, 07/12/2019 - 09:20

Bijela kuća je u petak potvrdila da neće sudjelovati u radu Zastupničkog doma na pripremi optužnice protiv Donalda Trumpa nazivajući taj postupak “lakrdijom”.

“Kao što znate, vaša istraga radi pripremanja optužnice je potpuno neutemeljena”, napisao je odvjetnik Bijele kuće Pat Cipollone u pismu demokratskom zastupniku Jerryju Nadleru, predsjedniku Odbora za pravosuđe Zastupničkog doma.

Bijela kuća koja je sve dosad odbijala suradnju s demokratskom istragom, imala je rok do petka navečer da odluči hoće li preko odvjetnika sudjelovati u pripremi optužnice u Odboru za pravosuđe.

Demokrati su u četvrtak najavili da će Zastupnički dom u kojemu imaju većinu, pristupiti pripremi optužnice protiv američkog predsjednika.

Među točkama optužnice moglo bi biti ometanje rada Kongresa.

Nakon toga će se provesti glasovanje o toj optužnici (“impeachment” na engleskom), prvo u Odboru za pravosuđe, možda već idućeg tjedna, a zatim na plenarnoj sjednici, najvjerojatnije do Božića. No američki predsjednik bi poslije mogao biti oslobođen u Senatu u kojemu su republikanci u većini.

Republikanski zastupnici su pak predali Nadleru popis s imenima svjedoka čije saslušanje traže.

Na popisu je i zastupnik Adam Schiff, predsjednik Obavještajnog odbora, ali i Hunter Biden, sin Joea Bidena koji se nada demokratskoj nominaciji za predsjedničke izbore 2020.

Ime Huntera Bidena pojavljuje se u ukrajinskoj aferi u vezi s njegovim djelovanjem u ukrajinskoj grupaciji Burismi u vrijeme dok mu je otac bio potpredsjednik Baracka Obame.

Donald Trump optužuje Joea Bidena da je zatražio smjenu ukrajinskog državnog odvjetnika kako bi zaštitio svog sina, ali ta optužba nije potkrijepljena nikakvim konkretnim dokazima.

Kategorije: Hrvaška

Trump odustao od proglašenja meksičkih kartela “terorističkim organizacijama”

Sob, 07/12/2019 - 09:17

Donald Trump je u petak izjavio da “privremeno” odustaje od proglašenja meksičkih narkokartela “terorističkim organizacijama” na zahtjev meksičkog predsjednika Andresa Manuela Lopeza Obradora.

“Učinjeno je sve potrebno kako bi se meksički karteli proglasili terorističkim organizacijama. S pravnog gledišta, spremni smo za to”, napisao je američki predsjednik na Twitteru.

“No na zahtjev čovjeka kojeg veoma cijenim i poštujem i koji je tako dobro surađivao s nama, predsjednika Andresa Manuela Lopeza Obradora, privremeno ćemo odustati od proglašenja i pojačati naše zajedničke napore kako bismo se uspješno borili s tim opasnim organizacijama koje su sve brojnije”, dodao je.

Donald Trump je tu mogućnost spomenuo u telefonskom razgovoru koji je 26. studenog objavljen na mrežnoj stranici konzervativnog novinara Billa O’Reillyja.

“Proglašenja nisu tako jednostavna, postoji čitav proces u vezi s time i sada smo usred tog procesa”, obrazložio je.

Tri žene i šestero djece američke mormonske obitelji koja je živjela na sjeveru Meksika pobijeni su početkom studenog u napadu koji se pripisuje kartelima, veoma utjecajnim u pograničnom području.

Washington je tada pozvao Meksiko da “objavi rat” kartelima a Donald Trump je rekao da su Sjedinjene Države spremne priteći u pomoć južnom susjedu.

Meksiko je odbio ponudu a predsjednik Andres Manuel Lopez Obrador je 29. studenog izjavio da ne želi intervenciju američke vojske u svojoj zemlji.

“Nećemo dopustiti da naoružani ljudi djeluju na našem teritoriju”, rekao je pozivajući se ipak na “veoma dobre odnose” s Donaldom Trumpom.

Kategorije: Hrvaška

Hong Kong provjeduje već pola godine, prosvjednici ne žale ni za čim

Sob, 07/12/2019 - 09:11

Jedna žena ostala je bez posla, drugi su ozlijeđeni, završili su u zatvoru ili prisilnom egzilu.. Šest mjeseci nakon početka prosvjeda za demokraciju u Hong Kongu, nijedan njihov sudionik ne žali zbog svojeg angažmana.

Protestni pokret počeo je 9. lipnja, kada je gotovo milijun ljudi po procjenama prosvjednika izišlo na ulice megalopolisa kako bi prosvjedovali protiv prijedloga zakona o legalizaciji izručivanja matičnoj Kini.

Iako je prijedlog u međuvremenu povučen, prosvjedi kakvi u Hong Kongu nisu viđeni otkako je vraćen Kini nastavljeni su jednakim intenzitetom.

Mjesna vlada koju Peking drži na uzici pokazala se nepopustljivom i pokret je proširio popis zahtjeva tražeći demokratske reforme i kritizirajući pokušaje središnje kineske vlasti da potkopa načelo “jedna zemlja, dva sustava” koje bi trebalo jamčiti slobode stanovnicima Hong Konga.

Snage reda počele su pružati sve žešći otpor prosvjednicima kojima je, pak, postalo normalno na njih bacati Molotovljeve koktele i razne druge predmete.

Profesor na elitnoj školi za djevojčice, Raymond Yeung, rano se pridružio prosvjedima. Sudjelovao je na prosvjedu 12. lipnja kod zgrade parlamenta koji je izmakao kontroli.

“Kako još više pridonijeti?”

Radikalna jezgra prosvjednika, odlučna boriti se, probila se tog dana u vanjsko dvorište zgrade parlamenta u kojoj se trebala voditi rasprava o prijedlogu zakona o izručenjima, bacajući na policajce boce, komade pločnika i željezne šipke.

Snage reda odgovorile su im suzavcem, a kada su krenule su i na one mirne prosvjednike samo su raspirile bijes građana protiv policije.

Čak ni danas Raymond Yeung ne zna što ga je točno pogodilo u lice toga dana, gumeni metak ili neka druga vrsta streljiva.

Jedno je sigurno: razbijene su mu bile naočale, a staklo mu je ozlijedilo oči. Na desnom oku ostalo mu je samo 30 posto vida.

Bio je uhićen zbog sudjelovanja u pobuni i potom pušten na slobodu.

Danas zbog toga ne žali.

“Ne prođe niti dan, a da se ne pitam kako mogu još više pridonijeti toj stvari”, rekao je.

“Više se ne smijem puno”

Ryan, 19-godišnji student, govori jednako, a nekoć je vrijeme provodio igrajući video igrice ili gledajući nogomet.

On je jedan od 6000 prosvjednika koji su bili uhićeni tijekom šest mjeseci prosvjeda. Dobio je kaznu od 570 eura jer je oštetio kantu za smeće.

“Prije tog protestnog pokreta, govorili su da sam uvijek nasmijan i optimističan, ali sada me neki smatraju pesimističnim”, rekao je.

“Više se ne smijem puno. Teško mi se smijati, jer mislim na druge prosvjednike koje su policajci pretukli, koji su uhićeni i još nisu pušteni.”

Njegovi odnosi s ocem zahladnjeli su jer mu otac podržava vladu, a on je zabrinut za budućnost protestnog pokreta.

“Osjećam se doista jadno”, rekao je. “Ne znam što će se dogoditi”.

“Hongkonžani su tvrdoglavi”

Mnogima život više nikada neće biti isti.

Bivši djelatnik britanskog konzulata Simon Cheng pobjegao je u egzil u London nakon što su ga kineske vlasti u kolovozu pritvorile na dva tjedna.

Peking ga je optužio da je koristio usluge prostitutke, dok on tvrdi da su ga kineski agenti mučili ne bi li izvukli iz njega informacije o prosvjedima.

“Ja sam u egzilu i vjerojatno se nikada neću moći vratiti u Hong Kong”, rekao je.

Ali niti on ne žali.

“Napokon mogu biti zaista svoj, izražavati se, slobodno putovati, činiti što želim od svojeg života, biti militant za demokraciju i slobode.”

Bivša stjuardesa Rebecca Sy ostala je bez posla kada je Peking pritisnuo zrakoplovne kompanije da otpusti djelatnike koji podržavaju prosvjede.

U kolovozu se u suzama obratila medijima kako bi im ispričala kako se kompanija Cathay Dragon ponijela zbog njezinih objava na Facebooku na kojem je komentirala političku krizu.

No i ona je pozitivna: “Svaki dan od lipnja pišemo povijest.”

“Kineska vlada misli da ćemo se iscrpiti i da će se sve samo ‘riješiti’, ali ne shvaća koliko su Hongkonžani tvrdoglavi”.

Kategorije: Hrvaška

U novim prosvjedima u Iraku ubijeno 12 prosvjednika

Sob, 07/12/2019 - 09:05

Nakon višednevnog primirja, u petak su u Bagdadu ponovo izbili sukobi u kojima je ubijeno najmanje 12 prosvjednika dok Washington upozorava na “upletanje” Teherana u Iraku i uvodi sankcije pripadnicima milicija bliskih Iranu.

Nakon ovih žrtava broj mrtvih se popeo na 440 – uglavnom prosvjednika – od početka listopada kada je spontano nastao velik prosvjedni pokret protiv vlasti. Oko 20.000 ljudi je ozlijeđeno.

Otkako su u četvrtak pristaše paravojska bliskih Iranu počeli demonstrirati silu na trgu Tahriru, prosvjednici su upozoravali da strahuju od novog vala nasilja.

Ono se i dogodilo u petak navečer kada su se naoružane osobe u dostavnim vozilima dovezle do velikog parkirališta u višekatnici blizu Bagdada koju su prosvjednici prije nekoliko tjedana bili zaposjeli, rekli su prosvjednici za France Presse.

Dvanaest osoba je pritom izgubilo život a desetci su ozlijeđeni, doznaje se od medicinskih izvora koji ističu da bi broj žrtava mogao rasti.

Pucajući pravim metcima, pa i nasumično u mrkli mrak koji je posljedica čestih prekida opskrbe električnom energijom, naoružane osobe su uspjele istjerati prosvjednike s parkirališta, rekli su prosvjednici i liječnici koji dodaju da su primili prosvjednike ranjene hladnim oružjem.

Na parkiralištu koje nije daleko od trga Tahrira, središta prosvjeda protiv vlasti i njihova iranskog pokrovitelja, buknuo je požar koji su podmetnuli “nepoznati” napadači, objavila je državna televizija.

Prosvjednici su se pod paljbom uputili na Tahrir izvikujući “Dušom i krvlju žrtvujemo se za Irak”, pokazuju snimke što su ih prosvjednici objavili na internetu.

Dan je pak protekao mirno na Tahriru gdje je održano više velikih skupova kojima su se pridružili vjerski poglavari pristigli iz šijitskih svetišta diljem Iraka.

Nešto ranije, veliki ajatolah Ali al-Sistani, najviši šijitski autoritet u zemlji, distancirao se od političke klase protiv koje se ulica buni od 1. listopada i poziva je da odbije “strano upletanje” u izbor novog predsjednika vlade.

Sjedinjene Države su tijekom večeri upozorile na “tešku povredu iračkog suvereniteta” i na iransko “upletanje”, objavivši novi popis iračkih čelnika kojima se uvode sankcije.

“Irački narod želi natrag svoju zemlju. Zahtijeva prave reforme i čelnike dostojne povjerenja koji će iračke državne interese staviti iznad svega”, rekao je u priopćenju američki državni tajnik Mike Pompeo.

Washington uvodi sankcije trojici vođa proiranske paravojne koalicije zbog “teške povrede ljudskih prava”.

Prosvjednici, nezadovoljni gospodarskom situacijom, korupcijom i stranim utjecajem nakon poraza islamističke skupine Islamske države 2017., traže novi ustav i potpuno novu političku klasu.

Kategorije: Hrvaška

NBA Zubac vrlo dobar u uvjerljivom porazu Clippersa

Sob, 07/12/2019 - 09:00

Košarkaši Milwaukee Bucksa su pred svojim navijačima svladali Los Angeles Clipperse sa 119-91, a hrvatski centar Ivica Zubac bio je najbolji igrač gostujuće momčadi sa 14 koševa, 12 skokova i dvije asistencije.

Dragan Bender nije ulazio u igru kod Bucksa za koje je Giannis Antetokounmpo postigao 27 koševa uz 11 skokova.

Portland je na svom parketu uvjerljivo poražen od Los Angeles Lakersa sa 136-113, a Mario Hezonja je za domaću momčad za 17 minuta ubacio četiri koša te imao dva skoka i jednu asistenciju. Lakerse su do 20. pobjede predvodili Anthony Davis sa 39 i LeBron James sa 31 košem.

Kategorije: Hrvaška

Na današnji dan 2000. godine umro je Vlado Gotovac

Sob, 07/12/2019 - 08:03

Hrvatski pjesnik, esejist, filozof, disident i političar Vlado Gotovac roden je u Imotskom 18. rujna 1930. Kao jedan od ‘hrvatskih proljećara’ osuđen je na četiri godine zatvora kao politički zatvorenik, tri godine gubitka građanskih prava, kao i prava zaposlenja u državnoj službi, prava na objavljivanje i zabranu javnog nastupa. Zbog intervjua švedskoj televiziji 1977., ponovno je osuđen na dvije godine zatvora i četiri godine gubitka građanskih prava.

Po uspostavi samostalne Republike Hrvatske sav svoj politički naboj i kapacitet ulozio je u borbu protiv Tuđmanovog režima. Godinu dana prije svoje smrti napisao je: “Opasno je imati državu ne pitajući se kakvu – jer bilo kakva država znači i da je sve dopušteno. To je kobno pravo, puno pogubne lakoće. U njegovoj podjeli postoje samo pobjednici i poraženi i pobjednicima pripada sve, a poraženima ništa. Pobjednici tada provode samo svoje mišljenje i zato se i najveća zamisao pretvara u najgoru činjenicu.”

Kategorije: Hrvaška

JAVIER BARDEM & GRETA THUNBERG: “Živimo u jednom od najkritičnijih vremena naše povijesti”

Pet, 06/12/2019 - 23:55

Tisuće ljudi su u petak sudjelovale na prosvjedu u Madridu zajedno sa švedskom tinejdžerskom aktivisticom Gretom Thunberg kako bi nagnale zemlje okupljene na COP25 u španjolskoj prijestolnici da reagiraju na klimatsku krizu.

“Sadašnji čelnici nas izdaju i više nećemo dopustiti da se to događa”, rekla je šesnaestogodišnjakinja, simbol borbe za zaštitu planeta otkako je u kolovozu 2018. povela “štrajkove učenika za klimu”, obraćajući se okupljenima na kraju prosvjeda.

“Ne možemo više čekati” jer “ljudi trpe i umiru zbog klimatske krize”, rekla je novinarima prije prosvjeda.

Na transparentima što su ih nosili prosvjednici pisalo je “Bez planeta nema budućnosti”, “Politike, Zemlja umire”, “Ovaj summit je farsa” i “Kapitalizam ubija planet”.

Prosvjednici su nosili lijes kao znak pokopa okoliša.

I španjolski glumac Javier Bardem, aktivan u zaštiti okoliša, uzeo je riječ na kraju ovog hoda za klimu u kojemu je po podatcima policije sudjelovalo 15.000 ljudi. Greta Thunberg je ustvrdila da je 500.000 sudionika.

“Živimo u jednom od najkritičnijih vremena naše povijesti i prvi put smo jedinstveni”, rekao je nazivajući “glupim” američkog predsjednika Donalda Trumpa koji je odlučio istupiti iz Pariškog ugovora o klimi.

Dalaj lama je podupro prosvjed u objavi na Twitteru: “Ne možemo više iskorištavati Zemljina bogatstva (…) ne misleći na buduće naraštaje. Podupirem prosvjed mladih protiv nedjelovanja vlada na klimatsku krizu”, rekao je.

Kategorije: Hrvaška

Mladi i skupine krajnje ljevice u Grčkoj mimohodima odali počast mladiću kojeg je ubio policajac

Pet, 06/12/2019 - 23:47

Mladi prosvjednici i skupine krajnje ljevice odavali su petak u Ateni i nekoliko grčkih gradova počast 15-godišnjaku kojeg je prije 11 godina ubio policajac, a skupovi su završili incidentima s policajcima.

Prema policijskom izvoru oko 4500 ljudi se okupilo u Ateni. Sloganima na transparentima podsjećali su na mladića “11 godina nakon ubojstva Alexandrosa Grigoropoulosa, mi ga nismo zaboravili”, “Taj metak nije slučajno ispaljen”, “Ostavite mlade na miru”.

Na kraju mimohoda, prosvjednici su se uputili prema četvrti Exarchia gdje je mladić ubijen. Tijekom noći su izbili incidenti kada su skupine bacale kamenje i molotovljeve koktele prema policajcima koji su odvratili suzavcem. Privedene su tri osobe.

Središte Atene je tijekom noći ostalo djelomično zatvoreno za promet.

U Solunu, drugom po veličini grčkom gradu, defiliralo je 2200 osoba, prema podacima policije. U Patrasu se okupilo oko 400 osoba koje je policija rastjerela suzavcem nakon incidenata i bacanja molotovljevijh koktela.

Svake godine od 6. prosinca 2008. stotine mladih se okupljaju i podsjećaju na smrt Alexandorsa Grigoropoulosa.

Vlasti su u Ateni rasporedile 3500 policajaca, bespilotne letjelice, jedan helikopter i vodeni top kako bi spriječille nasilje.

Nakon ubojstva tog mladića 2008. je mjesec dana trajali prosvjedi neviđenih razmjera, popraćeni vandalizmom i pljačkom. Policajac optužen za ubojstvo i osuđen na doživotni zatvor, oslobođen je u srpnju ove godine, na što je Vrhovni sud uložio priziv.

Kategorije: Hrvaška

‘Srbija ne može ući u EU dok ne riješi pitanje demokratskih i civilizacijskih standarda te vladavine prava’

Pet, 06/12/2019 - 23:09
Zastupnik HDZ–a u Europskom parlamentu Tomislav Sokol otkriva zašto smatra da Srbija još uvijek nije spremna za članstvo u Europskoj uniji te kako će Hrvatska pomoći državama Zapadnog Balkana tijekom predsjedanja Europskim vijećem

Prošloga tjedna u Europskom parlamentu izglasana je nova Europska komisija na čelu s Njemicom Ursulom von der Leyen, članicom Europske pučke stranke. S 461 glasom za, 157 protiv i 89 suzdržanih, europski zastupnici potvrdili su novi kolegij povjerenika, među kojima je jedna od potpredsjednica i Dubravka Šuica čiji je izbor izazvao kontroverze u hrvatskoj javnost. O toj i ostalim temama tjednik Nacional razgovarao je s Tomislavom Sokolom, novim hrvatskim zastupnikom u Europskom parlamentu iz redova HDZ-a. Tomislav Sokol na političku scenu stupio je 2017., bio je pomoćnik ministra obrazovanja, a za posao eurozastupnika ima i zavidne profesionalne kvalifikacije. Naime, završio je magistarski i doktorski studij na Katoličkom sveučilištu u Leuvenu, u Belgiji, a uža specijalnost mu je upravo europsko pravo.

U Europskom parlamentu član je Odbora za unutarnje tržište i zaštitu potrošača, Odbora za regionalni razvoj, Izaslanstva u Zajedničkom parlamentarnom odboru EU-a i Turske, Izaslanstva u Parlamentarnom odboru za stabilizaciju i pridruživanje Crne Gore, kao i Izaslanstva u Parlamentarnoj skupštini Unije za Mediteran.

NACIONAL: Kako komentirate izbor članova Europske komisije i neke prilično provokativne komentare koji su se pritom čuli u dvorani; neki su fućkali, neki su hukali, neki su pljeskali…

Ono što je bitno – Komisija je izabrana uvjerljivom većinom. No u Parlamentu doista ima svega – od ekstremnih do centrističkih stranaka. Nije to prvi put – raznih provokacija s ekstremnih strana uvijek ima – kako zdesna, tako i slijeva. Rekao bih da je to zapravo dio političkog folklora ovdje u Strasbourgu.

NACIONAL: Dvoje hrvatskih zastupnika glasalo je protiv: Ivan Vilibor Sinčić i Mislav Kolakušić. Jeste li to očekivali? 

Iskreno, jesam. Oni su uvijek protiv svega i koriste Europski parlament da bi provokativnim govorima pokušali dobiti određene političke bodove kod svojih birača. No takav način djelovanja ne stvara nikakve saveznike, tako da u konačnici ne donosi rezultate. Vi možete govoriti na Plenarnoj, ali ono gdje stvarno možete nešto napraviti su Odbori, dakle radna tijela Parlamenta. Samo ako ste dio određene političke grupacije, kao što sam ja dio Europske pučke stranke, najjače političke obitelji u Europskom parlamentu, možete nešto promijeniti. Sve što možete postići opet je isključivo dogovorom i koalicijom s raznim političkim opcijama i tu morate biti spremni na određene kompromise. Pritom mislim na područja koja su u interesu hrvatskih građana, poput kohezijskih fondova ili, na primjer, transporta. Ono što Sinčić i Kolakušić rade može biti efektno, ali nitko od toga u Republici Hrvatskoj neće imati koristi.

NACIONAL: Ali zato ima koristi Mislav Kolakušić. On sve te svoje istupe u Parlamentu stavlja na društvene mreže i rejting mu raste.

On govori ono što njegovi birači žele čuti, nudi laka rješenja bez ikakve odgovornosti i koristi teške riječi na račun svoje države, što smatram da nije korektno. No to je njegov stil. Ja ipak vjerujem da će javnost na kraju to prepoznati. Uostalom, po svim istraživanjima HDZ je i dalje najjača stranka u Hrvatskoj, što pokazuje da građani ipak cijene jednu ozbiljnu, odgovornu politiku premijera i Vlade koja daje konkretne rezultate.

NACIONAL: Zašto niste reagirali na Kolakušićev nastup na televiziji N1, kada je prešutno odobrio revizionizam i veličanje ustaških zločinaca u imenima ulica, a nije se usprotivio ni pozdravu „za dom spremni“ iako se time krši Ustav? Imali ste ga priliku s pravom kritizirati, pa niste.

Koristim onaj forum koji imam. Ja sam ovdje u Europskom parlamentu nekoliko puta pokazao svoje neslaganje s kolegama koji su iznosili lažne optužbe protiv Hrvatske dizanjem plavih kartona. Te poslovničke mogućnosti koristit ću i dalje. Svatko treba u okruženju u kojem se nalazi koristiti određene instrumente kojima raspolaže. Ne mogu ih koristiti za nešto rečeno u Hrvatskoj.

NACIONAL: Ali on je i međunarodni političar i prešutio je, odnosno odobrio, stvari koje u Europskom parlamentu ne bi smio.

Ne možete uvijek na sve reagirati. Smatram da ne treba pridavati preveliku važnost pojedinim ljudima. Oni dio svoje osobne popularnosti i grade na provokacijama i medijskoj pažnji koju dobiju. Njima medijska pažnja radi veću korist nego štetu i oni upravo na to računaju. Baš zato je potrebno još jednom naglasiti da od njihovih ispada u Parlamentu i izvan njega ni Hrvatska ni njeni građani neće imati nikakve koristi.

‘Siguran sam da smo svi za pomirenje i dijalog s našim susjedima. Ali naravno da to znači rješavanje određenih pitanja. Konkretno, kada je riječ o Srbiji, to podrazumijeva rješavanje statusa hrvatske manjine’

NACIONAL: U Hrvatskoj je održan izborni skup EPP-a. Iako je to sigurno značajan skup nekih od vodećih političara EU-a, nije i najveći do sada, kako se tvrdilo. Zar je HDZ zaboravio Zagreb Summit, na koji je pokojni francuski predsjednik Jacques Chirac doveo sve šefove država i vlada EU-a? 

Ovo je sigurno bio jedan od najvećih skupova, a nadam se da će Summit o Zapadnom Balkanu koji ćemo organizirati u svibnju, tijekom predsjedanja EU-om, biti i veći. Svaki politički skup koji okupi ljude koji odlučuju na europskoj i svjetskoj razini, za Hrvatsku je koristan. Od promocije države do toga da se prikazujemo kao ozbiljan igrač i politički partner. Zato se ne treba baviti banalnostima i uspoređivati skupove.

NACIONAL: Trebalo se ipak toga sjetiti. Jer to je bio europski, ne stranački summit, a zahvaljujući osobnom Chiracovu angažmanu, prvi put je održan u zemlji koja nije članica i imao je povijesni značaj jer je potpisan Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju.

Ne mislim da se to zaboravilo, mi smo se samo fokusirali na ono što se sada događalo u Zagrebu. A to je činjenica da je 10 šefova država ili vlada bilo u Hrvatskoj, s predsjednicom Europske komisije i povjerenicima i predstavnicima Europskih pučana, stranke koja je dobila više od 40 milijuna glasova na europskim izborima. To je politička snaga koja je izuzetno relevantna na europskoj sceni, a svojom dolaskom u Hrvatsku pokazala je da je i Hrvatska dio toga. To je rezultat rada i Vlade i HDZ-a. Treba se fokusirati na poruku koja je poslana – jer stalno se žalimo da smo mali i nebitni, a onda kada proaktivno radimo na rješenjima na europskoj razini, kada imamo glavnu tajnicu Vijeća Europe i lobiramo za hrvatske interese, oporba se bavi banalnostima i ne vidi širi kontekst.

NACIONAL: No obični građani nisu bili posebno fascinirani, iako nitko ne odriče premijeru činjenicu da se među Europljanima osjeća kao riba u vodi. Tijekom kongresa prosvjetari su štrajkali, auti su trubili – kako su to doživjeli vaši kolege iz EPP-a? 

Prosvjedovati je legitimno. I u Bruxellesu i u Strasbourgu su česti prosvjedi, tako da je to određeni vid političke kulture u Europi i samo po sebi nikoga posebno ne čudi. Kolege iz EPP-a vidjeli su štrajkaše i o tome se raspravljalo kao i o svim drugim temama.

NACIONAL: Zašto HDZ sindikate i prosvjetare optužuje da su ispolitizirani ako jasno kažu da su za ovo stanje krive i prethodne vlade, osobito ona Zorana Milanovića protiv koje su prosvjedovali 2012.?

Činjenica je da određene političke snage pokušavaju instrumentalizirati taj proces. Istovremeno, ne znam nijednu vladu koja je do sada toliko napravila na dizanju standarda građana, dok se u javnosti stječe dojam da je upravo suprotno. No brojke su brojke – imamo rekordan rast prosječnih plaća, sto tisuća zaposlenih više, smanjenje javnog duga, izašli smo iz procedure prekomjernog deficita. Kad se zbroje sva povećanja, onda možemo govoriti o povećanju plaća prosvjetara od 23 posto, što je apsolutni rekord za mandat jedne vlade.

NACIONAL: Ali pustite te brojke jer to nije odgovor na pitanje. Prosvjetari nisu ispolitizirani, već su nezadovoljni svojim statusom, zbog čega su tražili porast koeficijenta od 6,11 % kako bi se ispravila nepravda. Umjesto toga Vlada je povisila sve plaće u javnom sektoru. To je skuplje, a nije udovoljeno opravdanim zahtjevima.

Po mom mišljenju, bitno je da vam plaće rastu. Ako u mandatu jedne vlade plaće narastu 23 posto, ne možete reći da ta vlada nije socijalno osjetljiva. Ponuda koja je zadnja na stolu targetira upravo obrazovanje, kroz razne dodatke koji bi trebali dovesti do ukupnog povećanja plaća od 23 posto. S druge strane, najveća smanjenja plaća prosvjetarima bila su upravo za mandata vlade Zorana Milanovića. No ni približno se nije radio ovakav pritisak kakav se radi danas. Na kraju ćemo vidjeti kako će pregovori završiti, mislim da je ponuda Vlade vrlo korektna i ispravlja nepravde, a hoće li se tehnički riješiti na ovaj ili onaj način, mislim da to nije ključno. Smatram da svakako treba ulagati u obrazovanje i poboljšati ne samo status nastavnika, već i podići standard škola i fakulteta, ali ne treba zaboraviti ni privatni sektor koji puni državni proračun. Rast plaća u javnom sektoru treba biti održiv, a ne da se vratimo u situaciju u kojoj je bila Milanovićeva vlada – da u Hrvatskoj imamo recesiju dok je ostatak Europe u pozitivi i da još natovarimo 70 milijardi kuna javnog duga.

NACIONAL: Izbor Dubravke Šuice bio je problematičan u hrvatskoj javnosti zbog činjenice da nije podastrla podatke o svojoj imovini. Jeste li očekivali više negativnih reakcija u Europskom parlamentu, s obzirom na to da su mnoge nevladine udruge pisale klubovima zastupnika i tražile da postave određena pitanja? 

Prvo moram ispraviti nekoliko stvari. Kolegica Šuica podastrla je podatke o svojoj imovini tamo gdje je trebala, dok je bila državna dužnosnica u Hrvatskoj. Ja ne vidim nikakav nesrazmjer imovine i onoga što je njena obitelj mogla zaraditi. Na čelu tadašnjeg Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa bio je SDP-ov Josip Leko. Da je nešto bilo sumnjivo, sigurno bi reagirali. Ne postoji nikakva odluka da je ona bilo kako povrijedila neki zakon. Drugo, Odbor za pravne poslove Europskog parlamenta nije utvrdio nikakav problem i cijelu tu priču nitko ovdje nije uzimao ozbiljno, osim jednog zastupnika iz Njemačke koji je očito bio brifiran od gospodina Sinčića. Sada svjedočimo politikantstvu SDP-a koji nastoji steći određene bodove na glasinama iza kojih ništa ne stoji.

NACIONAL: Nije samo SDP postavljao određena pitanja, tu su i nevladine udruge i hrvatska javnost koja nije dobila odgovor kako je sve to stečeno, jer na saslušanju u Parlamentu Šuica ništa nije rekla.

U licitiranja i nagađanja ne bih ulazio. Što se tiče nevladinih udruga, imamo jednu koja se bavi svime osim onime što joj stoji u nazivu. Pritom mislim na GONG. Umjesto da nadgleda glasanje, bavi se politikantskim napadima.

NACIONAL: To je uvreda za GONG. Oni se bave demokratizacijom procesa i godinama lobiraju za promjene zakona, osobito izbornih, upozoravaju na nepravilnosti svake vlade. Jednako su napadali i vladu Zorana Milanovića, samo što to HDZ zaboravlja.

Činjenica je da među nekima od tih udruga postoji sistem „revolving doors“ – kad završite posao u nevladinoj udruzi, uđete u stranku. Pritom mislim, dakako, na Dragana Zelića, koji je kao jedan od ključnih ljudi GONG-a završio u SDP-u. Zna se koja je politička orijentacija dijela tih udruga, što je njihovo legitimno pravo, ali se trebaju jasno o tome izjasniti.

NACIONAL: Dragan Zelić je jedini koji je ušao u SDP, možete li se sjetiti nekog drugog? A udruge jesu nevladine jer rade u interesu građana.

Rade li u interesu građana, to će presuditi građani. Meni se čini da puno više rade u interesu nekih političkih stranaka, a to se vidjelo i u slučaju Dubravke Šuice. Osim toga, ako su te nevladine udruge doista neovisne, smatram da su vladu Zorana Milanovića, koja je bila najgora u povijesti, trebali kritizirati puno više nego što jesu.

‘Rast plaća u javnom sektoru treba biti održiv, a ne da se vratimo u situaciju u kojoj je bila Milanovićeva vlada – da imamo recesiju dok je ostatak Europe u pozitivi i da još natovarimo 70 milijardi kuna javnog duga’

NACIONAL: Iako Aleksandar Vučić kao pridruženi član nije došao na kongres u Zagreb, čelnici EPP-a poslali su poruku o potrebi pomirenja i izgradnje mostova. Mislite li da su te poruke članovima HDZ-a prihvatljive? 

Kad ih stavimo u kontekst – apsolutno. Siguran sam da smo svi mi za pomirenje i dijalog s našim susjedima. Ali naravno da to znači rješavanje određenih otvorenih pitanja. Konkretno, kada je riječ o Srbiji, to podrazumijeva rješavanje statusa hrvatske manjine, koji je neusporedivo lošiji u Srbiji nego srpske u Hrvatskoj, zatim pronalazak svih nestalih i procesuiranje ratnih zločina. To više nije bilateralno pitanje, već pitanje demokratskih, civilizacijskih standarda i vladavine prava, čije ispunjenje je nužno za ulazak u EU.

NACIONAL: Hoće li Hrvatska blokirati srpske pregovore, kao što je najavila predsjednica, iako smo se kleli da nikada nećemo raditi drugima ono što je Slovenija radila nama?

Srbija je još jako daleko od članstva, zatvorila je tek dva poglavlja. Dok se te ključne stvari ne riješe, Srbija ne može ući u EU i mislim da je taj stav sasvim legitiman. Puno toga ovisit će i o strateškom određenju Srbije – jesu li okrenuti prema EU-u ili Rusiji.

NACIONAL: Ali Aleksandar Vučić je pridruženi član EPP-a, a ne S&D-a.

On nije punopravni član, a može postati jedino kada Srbija postane punopravna članica EU-a. A to se opet može dogoditi jedino kada ispune sve standarde – od vladavine prava do poštovanja ljudskih prava i prava manjina. Dalek je put do toga.

NACIONAL: Hrvatska preuzima predsjedanje EU-om nekako s početkom rada nove Komisije. Mnogi veleposlanici u Zagrebu komentirali su prioritete kao „business as usual“, želeći reći da su očekivali neki iskorak od tekućih poslova kojima se EU bavi. Kakvi su komentari zastupnika u Europskom parlamentu?

Mnoge teme predsjedanja su zadane, one su dio tekućih poslova EU-a, poput migracija, klimatskih promjena, jačanja europskih institucija, proširenja i slično. To su velike teme koje ne možete ignorirati. Bitno je ono na što ćete staviti naglasak i malo pomaknuti na listi prioriteta. Hrvatska je tu pokazala stav – a to je pitanje tzv. Zapadnog Balkana, o kojem će se raspravljati na Summitu u svibnju. To područje jugoistočne Europe za Hrvatsku je izuzetno važno i zato ćemo se truditi da priča o proširenju ostane visoko na agendi, prije svega zbog hrvatskih interesa. Tu se ne radi samo o otvaranju pregovora za Albaniju i Sjevernu Makedoniju, već i o integraciji Crne Gore, ali i BiH, koja je zapravo naš ključni strateški interes. Hrvatska tu treba imati što aktivniju ulogu, tim više što su upravo Hrvati od sva tri konstitutivna naroda najviše proeuropski orijentirani i njima je zadovoljavanje europskih standarda i vladavine prava najviše u interesu.

NACIONAL: Mislite li da hrvatska vlada može do neformalnog Summita sa zemljama Zapadnog Balkana uvjeriti Francusku, a onda i Dansku i Nizozemsku, da daju zeleno svjetlo za otvaranje pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom? 

Europska pučka stranka inicirala je rezoluciju u Europskom parlamentu u kojoj se iskazuje žaljenje i konstatira da je učinjena greška. Kada vi nekome date obećanje i on ispuni sve uvjete, da biste zadržali kredibilitet, obećanje morate ispuniti. Pritom prvenstveno mislim na Sjevernu Makedoniju, koja je čak promijenila naziv zemlje kako bi otvorila proces pristupanja. Smatram da je jako važno da EU održi svoju prisutnost na tom području jer ako neće on, radit će treće države. Hrvatsko predsjedništvo svakako će raditi na tome, a treba istaknuti da sam pregovarački proces ima već ugrađene mehanizme kojima možete zemlju zaustaviti u bilo kojem trenutku. Uz najveću benevolentnost svih članica, čak i da otvore pregovore, oni neće završiti do kraja mandata ove Komisije. No smatram da ovdje nije bila riječ konkretno o tim državama, već političkim odnosima između zemalja članica EU-a. Vjerujem i nadam se da se kroz dijalog može postići napredak i da Hrvatska tome može dati svoj obol.

NACIONAL: Tonino Picula imenovan je posebnim izvjestiteljem za preporuke o Zapadnom Balkanu uoči nadolazećeg Summita u Zagrebu. Mislite li da je on prava osoba za to? 

Svakako je dobro da se pitanjem jugoistočne Europe bavi netko iz Hrvatske, mislim da smo mi u to doista dobro upućeni. Takva je odluka svakako pozitivna, dobro je da na takvoj poziciji imamo nekoga tko poznaje širi kontekst i sve povijesne i ostale čimbenike koji na njega utječu. To nije baš jednostavno shvatiti nekome tko s tim područjem nema dodira.

NACIONAL: Nije nikakva tajna – naime, o tome pišu mediji – da je HDZ zapravo podijeljen između dvoje kandidata i da će dio istaknutih članova zapravo raditi u korist Miroslava Škore. Kako to komentirate?

Kandidatkinja HDZ-a je Kolinda Grabar-Kitarović, sva stranačka tijela dala su joj dala jednoglasnu podršku. HDZ je najjača stranka i uvjeren sam da će ona pobijediti. Što se terena tiče i kojekakvih glasina koje se puštaju, ne bih komentirao, jer jedina prava anketa je na dan izbora.

NACIONAL: Već dugo traju borbe za unutarstranačke izbore. Analitičari smatraju da bi eventualni gubitak izbora Kolinde Grabar-Kitarović značio i smjenu Andreja Plenkovića. Izazivača je puno – od Mire Kovača, preko Davora Stiera do Ivana Penave. Kakve su im šanse? 

HDZ dugo nije bio u ovakvoj poziciji – da imamo predsjednicu države, predsjednika Vlade i Sabora – i mislim da stranka sa svojim vodstvom i predsjednikom ide u dobrom smjeru. No svatko se ima pravo kandidirati, ne živimo u jednoumlju, a što se tiče tajminga, o tome bi se dalo govoriti. Mislim da su mogli pričekati da prođu predsjednički izbori, ali to je legitimno pravo i njihova odluka.

NACIONAL: Premijer Plenković suočen je s problemima unutar vlastite stranke; zagrebački HDZ izbacio je članove grupa na WhatsAppu zbog govora mržnje, a sada ti izbačeni članovi premijera optužuju za autokratsko vođenje stranke. Bi li se nešto takvo moglo dogoditi npr. u CDU-u ili CSU-u?

Ako netko poziva na linč, ubojstva i služi se govorom mržnje, logično je da bude sankcioniran. No u proceduralnom smislu u javnosti ima puno pogrešnih informacija. Gradski odbor HDZ-a pokrenuo je stegovni postupak protiv određenih članova. Časni sud Grada Zagreba je donio odluku o izbacivanju, a te osobe, ako smatraju da su povrijeđena njihova prava, mogu se žaliti Visokom časnom sudu. Ne bih želio prejudicirati ishod, no vjerujem da je cijeli postupak proveden sukladno statutu HDZ-a.

‘Hrvatska treba imati aktivnu ulogu u BiH, tim više što su upravo Hrvati od sva tri konstitutivna naroda najviše proeuropski orijentirani i njima je zadovoljavanje europskih standarda i vladavine prava najviše u interesu’

NACIONAL: Problem je i u tome što ova vlada ovisi o 11 kupljenih ruku stranke Milana Bandića. Hoće li zastupnici HDZ-a glasati za GUP protiv kojeg su i struka i građani te tako dokazati da je na djelu koruptivno-trgovačka koalicija? 

Kao prvo, nema kupljenih ruku. I prije se događalo da zastupnici mijenjaju stranke, što je njihovo pravo jer je po Ustavu mandat neotuđiv. Sjetite se vlade Ivice Račana, kada se HSLS raskolio, a dio njihovih ministara ostao u vladi,  osnovao novu stranku i čuvao većinu SDP-u. Naglasio bih i da nitko nije prešao u HDZ. Dapače, neki koji su ušli na listi HDZ-a, iz njega su izašli.

NACIONAL: Na primjer Bruna Esih ili Zlatko Hasanbegović, pitanje je samo zašto su takvi ljudi bili na vašoj listi.

Kada ste u stranci, trebate poštovati pravila te stranke. Njihov mandat je njihov mandat i dogodilo se što se dogodilo. Što se tiče GUP-a i grada Zagreba, o tome će stranačka tijela donijeti odluku. Ne bih rekao da su svi protiv GUP-a, no znam da se o takvim velikim stvarima nikada ne može postići konsenzus. Ono što je bitno jest je li sve rađeno po zakonu. No ne bih sada prejudicirao kakvu će odluku donijeti zastupnici u Skupštini Grada.

NACIONAL: Vi ste belgijski student. Koliko vam to europsko iskustvo pomaže u obnašanju zastupničke dužnosti?

Da, magistrirao sam i doktorirao na jednom od najuglednijih sveučilišta u Belgiji, Katoličkom sveučilištu u Leuvenu, i to pravo Europske unije. Bavio sam se tom temom cijelu svoju profesionalnu karijeru. Mislim da je EU potreban kao određeni okvir unutar kojeg mala i otvorena država kao što je Hrvatska jedino i može slijediti svoje nacionalne interese. Od početka sam smatrao da je članstvo vrlo bitno, ali treba i poznavati pravni sustav i funkcioniranje institucija, odnose među strankama i mislim da mi je to obrazovanje itekako pomoglo. Morate poznavati sustav kako biste mogli štiti hrvatske interese. Isto tako mislim da je jako važno da što više hrvatskih studenata dobije priliku otići studirati u neku od europskih zemalja, da steknu određena iskustva i to nekako vrate Hrvatskoj. Kao pomoćnik ministra napravio sam veliki iskorak i uspio osigurati sredstva iz proračuna za 150 novih doktoranada, za projekte hrvatske Zaklade za znanost, na što sam posebno ponosan. I tu smo imali sušu tijekom vlade Zorana Milanovića.

NACIONAL: Kao hrvatsko izaslanstvo, dakle svi eurozastupnici, uspjeli ste se složiti oko zajedničkog pisma Europskoj komisiji kada je Slovenija zaprijetila da će blokirati hrvatski ulazak u Schengen. Ima li šanse za slične zajedničke akcije? 

Mislim da oko nacionalnih interesa treba postojati konsenzus i drago mi je što smo ga oko Schengena postigli. Kao što smo ga postigli i oko izlaska iz arbitraže koja je bila kompromitirana, što je sada dokazano i u samoj Sloveniji. Po međunarodnom pravu i Bečkoj konvenciji, Hrvatska je svakako imala pravo izaći iz tog sporazuma. To pitanje je isključivo bilateralno, nema veze s pravnom stečevinom EU-a i uvjeren sam da će i Sud EU-a donijeti takvu odluku. Dio slovenskih političara koristi određene mehanizme kako bi postigao određene poene u slovenskoj javnosti, ali pitanje Schengena i europskog prava s jedne strane i pitanje bilateralno graničnog spora s druge, dvije su potpuno odvojene stvari. Tu je naš stav jasan. Vjerujem da one snage u Sloveniji koje to pokušavaju ispolitizirati i vrše pritisak na europske institucije da se Hrvatskoj rade određeni problemi, u tome neće uspjeti.

Kategorije: Hrvaška